’’S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde – vrtoglavo.’’ Rani jadi, Danilo Kiš
Sećam se jednog ovakvog novembarskog i vetrovitog dana kada me je Teča sačekao na autobuskoj stanici u Subotici i rekao da ćemo ovog puta ići nekim drugim sokacima kući. Ima nešto da mi pokaže. Nakon nekih 5 minuta hoda, skrenuli smo u uličicu koja odmah izbija na malu zelenu površinu sa svega 2-3 klupe, nekim žbunićima i jednom bistom u centru. Bila je neka polutama, u blizini je šuštalo lišće divljeg kestena na vetru i jedva razabrah da ispod biste piše Danilo Kiš. Teča je bio veoma ponosan na svoje prečice, skrivene kute i male dragulje koje kriju. Te biste više nema tu, kao verovatno ni ulice divljih kestenova iz Kišovog detinjstva a i moje slike odrastanja u Subotici bivaju vremenom izobličene te ih ja negujem u svojim sećanjima i čuvam ih od zaborava. Noć pre nego što smo predali ključeve Tetušove i Tečine kuće novim vlasnicima, mama i ja smo rešile da poslednji put tu prespavamo i upijemo u sebe svu vlagu zidova, sve mirise starih džempera i kaputa pomešane sa sasušenom lavandom, svu škripu starog parketa koji nekako čudno ulegne i jaukne pri ulasku u kupatilo. I ležala sam budna celu noć i prevrtela sve uspomene koje me vezuju za ovo mesto. Tetuš i Teča su meni i sestri bili drugi baka i deka. I bili su najbolji na svetu. Kao iz onih bajki u kojima postoji bezuslovna ljubav između unuka i baka i deka. Samo što smo mi našu bajku živele i ja sam im na tom bezbrižnom i ljubavlju ispunjenom detinjstvu najzahvalnija. Tetuš je imala tamno plavi buđelar, sav iskrzan po rubovima, bez pregrada i sa srebnom ’’šnalom’’ zatvaračem. Uvek ga je nosila u ruci kada se uputi do dućana na ćošku i uvek su u njemu bile zgužvane novčanice. Tetuš je pravila najbolje baratfile na svetu – taške sa pekmezom. I njena mamuza za testo sa belim plastičnim reckavim krugom i narandžastom drškom se nalazi u mom posedstvu i čuvam je kao veliku dragocenost. U Tetušovoj kući sudovi su se prali u metalnog vangli – teget spolja a iznutra neka siva boja sa tamnim tufnicama. Tek kada se tu sudovi dobro nasapunjaju i izribaju, mogli su da se ispiraju. Vodilo se u to vreme računa o potrošnji tople vode. Tetuš – Gaga pravila je i čuvenu Gaginu šubara tortu. Žuti patišpanj se ispeče, potom smesti u kružnu vanglu, ispuni čokoladnim kremom a potom se torta prevrne i ukrasi šlagom. Zaista deluje kao šubara, posebno kada joj Tetuš da završnicu šaranjem viljuškom po belom prekrivaču. Zimska idila. Tetuš je nosila niz tankih narukvica koje sam ja obožavala da joj premeštam s ruke na ruku i da se tako uspavljujem. Sećam se da su sve bile srebne, osim jedne najtanje, zelene boje. I onda bi mi pevala mađarsku uspavanku, koju dan danas znam da otpevam. Na trpezarijskom stolu je stajala masivna kristalna pepeljara. Imala je samo dekorativnu funkciju. Tetuš je imala običaj da je u retkim trenucima dokolice samo blago pomeri u jednu stranu, čisto da ne sedi skršenih ruku. Sećam se da je tokom ’90-tih imala običaj da komentariše poskupljenja, besparicu i onda bi onako, kao za sebe, rekla:’’Došlo je takvo vreme da je i krompir post’o ko-god!’’ To je značilo i da je krompir toliko skup da ni njega nije lako priuštiti. I ono što najbolje pamtim su njene ruke. Teške, masivne, pune bora i pega. Najdivnije ruke na svetu. Teča je bio potpuno drugačije prirode. On je imao svoj kutak na čelu trpezarijskog stola, svoje ukrštenice, knjige iz biblioteke koje je čitao i na srpskom i na mađarskom, kaubojske filmove (posebno u vreme zimskog bioskopa na raspustu) i fudbal. I sam fudbaler Bačke dugi niz godina, vikendom prepodne je uvek boravio na Bačkinom stadionu. U dugom mantilu i sa francuskom beretkom, ubeđena sam da je poslužio kao model Šegecovoj slici koja je decenijama visila iznad troseda u njihovoj dnevnoj sobi a prikazuje subotički korzo sa prolaznicima. Subotica iz mog detinjstva je nestala. Uskoro neće postojati nijedan fizički trag o postojanju svih tih dragih lica i topline kaljeve peći zimi i debele ladovine u kućama leti. Kosovi koji su se neumorno kupali u olucima na garaži i koje je moj Teča posmatrao sa svoje stolice prikriven mrežom u prozoru, odavno su svili gnezda u nekim drugim dvorištima i odavno ih više nema. Valjda je vreme da se i ja oprostim od tih avlija koje su mi pružile godine radosti i sreće. Ali volim ja da se prisetim svih tih dana, posebno u ove tmurne, vetrovite i pomalo melanholične novembarske dane. Dok su mi sećanja živa, žive su i duše svih tih ljudi kojih više samo fizički nema.
6 Comments
Deki
17/11/2019 22:04:21
Baš lepo i setno, ljubavi. "Saudade" što bi rekli Portugalčići. Možda vreme za Fado veče? :) mene u moje detinjstvo najbrže vrate sećanja na mirise: sličice iz novootvorene kesice, tek kupljeni Blek Stena, viršle iz kioska pored školskog.. :)
Reply
Kristina Burton
17/11/2019 22:23:19
Malo remek delo, jesenja bajka i po meni tvoj najbolji text do sada! Iskrena prica o detinjstvu, mocima secanja i dragim ljudima. Nije vreme za oprastanje ... samo su uloge zamenjene. Mozda smo mi ti vetrovi koji sada duvaju, ako ne za nas onda za nasu decu.
Reply
J.
18/11/2019 19:15:53
Emotivan, pun deskripcije post i tvoja sećanja koja i za mene izgledaju tako opipljiva! Detinjstvo sa najbližima koji nas bezuslovno vole i imaju svo vreme sveta za nas je nešto najposebnije što deca mogu imati. Hvala ti na ovom postu, i ja već osećam ukus domaćeg pekmeza od kajsija i brda palačinki koje mi baka spremi njenim rukama koje i ja, kao i ti tvoje tetke, dobro pamtim
Reply
zet
19/11/2019 13:08:29
Tetuš i Teča, duše dve. Uverih se u to lično onih par godina sa početka milenijuma.
Reply
Jovana
19/11/2019 23:24:23
Majo, sjajan tekst! Muž i ja smo uživali čitajući ga. Nama je bilo divno u Subotici prošle godine. Evo nekih slika: https://facebook.com/andrej.bjelakovic/albums/10156320367649830/
Reply
ana
21/11/2019 13:29:25
Divna Tetus i njene krempite-uvek nasmejana i sa kosom skupljenoj u pundju, govoreci dobro je, dobro je....uvek je smirivala situaciju.
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|