Pre neki dan je preminuo pozorišni reditelj Vuk Torbica u 33. godini. Društvene mreže su bile preplavljene srceparajućim izjavama, pregledima njegovog života i rada, svi su ’šerovali’, komentarisali, uzdisali. Nesrećni Vuk je post mortem dobio veću medijsku pažnju na teritoriji cele ex-YU nego za života. I dopala mi se izjava Vanje Ejdus, koja je rekla kako mi, kao narod, imamo tendenciju veličanja i sagledavanja nečijeg rada tek kada te osobe više nema. Koliko je to dvolično. Juče šetamo prepodne s decom na Dunavskom keju i pored jedne klupe stoji stariji čovek i drži besedu još trojici staraca:’’Jeste li vi čuli za onog Vuka? Vuka Torbicu? Rođen u Drvaru, bio naaaaajbolji student u Beogradu! Eeeee šta ga snađe.’’ Ostali starci nemaju pojma o čemu matori priča i pokušavaju da ga mukom i gledanjem u Dunav oteraju. Nakon pola sata, mi pravimo krug po keju a isti deda sada stoji ispred neke druge klupe i kreće skoro identičnu priči:’’Jeste li čuli za onog Igora? Igora Torbicu? Rođen u Drvaru....’’ Glas mu polako nosi huk vetra nizvodno a meni pomalo smešno, pomalo tužno da se tamo neki penzioner na Dorćolu trudi da svim ostalim penzosima objasni ko je bio Igor Vuk Torbica. A ko će ga znati, možda je baš tog jutra deda kupio tabloide na kojima je blesnula Vukova slika na naslovnoj strani a sutradan će već nešto deseto biti udarna vest i Vuka se nakon par dana više niko neće sećati. Napravih ovaj uvod jer smo bili skoro nedelju dana u Vojvodini i to porodično. Nas četvoro, Vesninih četvoro i naša mama – ukupno devetoro nas se uputilo u Suboticu. Post-corona putovanje, mamin prvi izlazak nakon više od 3 meseca, malo razloga za porodično okupljanje i vrednovanje života. A Subotica nosi za mene uvek onaj slatko-gorki ukus. Koliko je volim i osećam u svojim venama, toliko me rastuži jer su neka draga i voljena bića prerano otišla. I teško je smiriti sve te uzburkane emocije i ostati hladne glave; teško je ne zaplakati i sa setom se sećati bezbrižnih dana iz detinjstva. Teško je ne saosećati sa bolom drugih i deliti njihovu tugu. Ali koliko god teške neke istine bile, jedno ostaje zasigurno – svi ti ljudi, moji preci, moja krv i srodstvo su bili dobri ljudi i ostavili su neizbrisiv trag, te se ja svojim pričama trudim da ih zaštitim od zaborava. Sestra i ja uvek obiđemo grobove naših najmilijih. I kao što su baka i Tetuš govorile:’’Pusti me sad, odmoriću se na Bajskom groblju.’’, tako obe počivaju na istom zajedno sa svojim supružnicima, sinom, braćom, prijateljima. Ove godine smo zatekle nemilu sliku na dve naše grobnice. Kod bake, dede i uje se nadgrobna ploča skroz srušila a kod Velikog Uje (našeg deda ujaka) izraslo je ogromno drvo bršljana i prekrilo grob do neprepoznavanja. Rešila sam momentalno da sve to saniram dok sam još u Subotici. I dok smo sestra i ja kod grobara Mađara ugovarale šta sve treba uraditi i popraviti na grobnicama, sestra se doseti da priupita kada je poslednji put plaćena grobarina za Velikog Uju. Pogleda grobar brzo u neke spiskove, kao prezime Šefčić mu zazvučalo poznato, i gle, grobnica data na licitaciju, na prodaju! Niko nije platio grobnicu od 1991. kada je ujko sahranjen. Šok momentalni! Kako mislite niko nije platio? Kako mislite da prodajete grob gde su nam preci sahranjeni? Saosećajni grobar (iako zvuči ironično) okrenu župnika telefonom jer su naše grobnice na crkvenom delu groblja i zemljište priprada rimo-katoličkoj crkvi. Pet minuta razgovora na mađarskom; ništa nisam razumela, samo brojeve. Osetih kako mi se dlanovi nekontrolisano znoje. I dok čekamo ’’presudu’’ župnika setih se scene iz detinjstva. Nisam imala više od 8-9 godina; letnji raspust, ja otišla kod Ujka i Jolanke na spavanje (ujna je bila Mađarica-Romkinja koja nikad ni srpski, ni mađarski nije pravilno govorila a niko od nas nije mogao da ’proveri’ njen romski). Palo veče, spremamo se za krevet i da gledamo televiziju a upita mene Jolanka da li hoću da gledam TV u boji. Vi imate televizor u boji? Ispade mi vilica. Samo se ti ispruži, sad će teta Jole na ’uključi boju’. Izvalih se ja na kauč, gledam u veliku crnu kutiju, kad iza police izvuče Jole neko veliko staklo ofarbano u široke štrafte, u dugine boje!!! Prebaci to staklo ispred ekrana crno-belog televizora, uključi ga i sva ponosna reče:’’Eto ga TV u boji!’’ U mojim dečijim očima to je tada delovalo kao ogromno tehnološko dostignuće. I tako smo Jole, Ujko i ja gledali svet kroz dugine boje dok se na vrhu televizora lagano okretala venecijanska gondola a gondolijer pevušio neku kič italijansku serenadu. Iz uljuljkanog detinjstva prenu me glas grobara koji saopšti sledeću vest:’’Precrtaćemo licitaciju za Antunov grob ako sutra prepodne odete kod župnika pre 12č i dogovorite se za izmirenje obaveza grobarine za proteklih 30 godina.’’ Precrtajte nas sa spiska, dovedite čoveka da poseče taj ’otrovni bršljen’ koji nas je prekrio a ja ću ujutru pravo do županijskog ureda! Odosmo do mame, koja nas je čekala na roditeljskom grobu, ispričasmo šta se zbilo a iz mene pokuljaše dva potoka suza jer shvatih da smo stigle u zadnji čas i da Ujka-Gazdu više ne bismo zatekle tu i da niko ne bi znao gde je sahranjen jedan od najvećih veseljaka i najboljih konobara posleratne Subotice i Palića. 1992. godine izdata je knjiga ’’Subotičke senke’’, autora Boška Krstića, dugogodišnjeg urednika ’’Subotičkih novina’’. U priči ’’Beograd-Zagreb’’ a u delu o kafani ’’Beograd’’, koja je bila ’jedna od najluksuznijih u gradu, podignuta 1853. u zgradi Pozorišta, prostirala se celom dužine zgrade prema korzou’, zabeleženo je sledeće:’’Posle je kafana ’’Beograd’’, otkako u njoj više nije bilo divnog konobara Steve (sa Frašom iz Spartaka i Gazdom iz svih drugih kafana najčuvenijom konobarskom trojkom novije Subotice), promenila stotinu šefova i ambijenata.’’ E taj Gazda je bio naš Veliki Uja Ajajaj, Antun Šefčić. Gazdovao je po kafanama Subotice i Palića; vodio ’’Malu Gostionu’’ i živeo u potkrovlju ’’Velike Terase’’. Ujko je bio ljudina, uvek je imao novaca za tamburaše, voleo je jako začinjeni mađarski gulaš koji mu je Jole spremala i uvek je bio nasmejan i dobrog raspoloženja. Župni ured Sv. Terezije Avilske smešten je pod krošnjama kestena u mirnoj Harambašićevoj ulici iza jarko žuto-narandžaste kapije. Mama i ja smo stigle pre 10č a kako je na vratima župnika stajalo ’Odmah se vraćam’, mama sede u prostoriju pored namenjena časovima Vjeronauke a ja razgledah kolekciju amaterskih radova Isusa na zidovima u raznim tehnikama i pozama. Čuo se zvuk povlačenja vode, otvore se neka bočna vratanca i izađe pred nas župnik. ’Hvaljen Isus’, on će nama. ’Hvaljen Isus’, čuje se moja majka iz druge prostorije hitajući ka vratima. A ja rekoh kojim dobrom i kojim poslom. Uđosmo u ured, te kao da smo prošli kroz portal druge vremenske dimenzije, zatekosmo se u srednjem veku gde se vode velike crkvene knjige, gde je sve upisano ručno, penkalom i krasnopisom. I gde se zna reda: ko gde počiva, koliko mesta ima, ko je prvi zakupio mesto i ko su svi naslednici. Odslušah istorijat bakine grane familije preko pradede Vinceta i prababe Rozalije, preko dotičnog Stipana Kolara koji je još 1929. godine dobio prava na korišćenje ove grobnice. Upitah da uslikam telefonom ’Bilješku’ al’ me župnik iznenadi kopir aparatom, te hitro napravi meni kopiju i overi pečatom ureda da se zna da sam ja, Maja Mikić Landratoške, tog i tog dana tražila uvid u knjige i bilješke. Čini mi se da nema boljeg sistema baze podataka od katoličke crkve! Dobih bilingvalnu priznanicu za početak otplate grobarine, dobih crkveni bankovni račun, još se neki mlađi popa našali kako nam je u Beogradu na vodi (hahahah crkoh od smeha od popine provale), ali najvažnije dobih svoj unutrašnji mir i sačuvah korene. A ako ’zatriba’, imam i 18m2 gde da počivam. I ne bih ovu priču da završim u nekom tužnom tonalitetu, iako smatram da je smrt sastavni deo života i da se treba znati i sa tim nositi, ispričaću smešnu epizodu po povratku iz Novog Sada. Svratili smo natovareni paketima za moju sestru Anu i da preuzmem rad ’’Delfin’’ Nemanje Milenkovića. Kako smo iznajmili kombi sa vozačem Dekijem, morao je i on da nam se pridruži na kafe pauzi na korzou. I sedimo tako moja mama, vozač Deki, moj Deki, sestra Ana, Ian i Mata, kad prilazi Ciganka da nam gleda u dlan. Krenemo svi sa ’hvala ne treba’, ali nađe Ciganka uvek žrtvu i onako vešto se približi mami. Mami kao neprijatno da je pusti bez dinara, te otvori novčanik i velikodušno pruži 50 dinara. Razrogači Ciganka oči i reče polu-gadljivo:’’Šta ti je ovo lepa? Pa šta ću ti ja sa tih 50din?’’ I neće da uzme novčanicu. Mama opet bunari po novčaniku a Ciganka da je ohrabri krene da priča kako je trebalo da bude sudija i pravnik u životu.... i izmami mami nekih 200 dinara. Taman pomislismo da je gotovo kad pređe ona na vozača Dekija, koji je tamnoput i reče mu:’’Šta je ti Mrki? Ti, što si od iste farbe kao ja! Šta gledaš, daj neke pare?!’’ Već mi smešno, postade Deki vozač Ciga k’o od šale, al’ pređe ona na mene. ’’A ti plava! Opasna si ti plava, ali imaš dobru dušu, vidim ti! Samo si se stisla, daj neke pare.’’ Sad već i Ani puk’o film i reče da se skloni i da nas ostavi na miru jer se nismo dugo svi videli. Počinje Ciganka polako da se povlači ali mi onda još dobaci:’’A vidim ti devojčicu, plava! Da, da, vidim ti devojčicu!’’ I ja fudbalski tim sama sebi, mislim se. Al’ ti još para neću dati. Našla potom nove žrtve na stolu pored. Izbaja nam Ciganka, pokupismo ’’Delfina’’, Deki dobi novu nacionalnu pripadnost, vreme vala da se krene kući.
Ali jedno stoji kao zaključak ove priče: kako se ophodimo prema ljudima dok su živi, tako ćemo se ophoditi prema njima i kad napuste ovaj svet.
3 Comments
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|