Kopenhagen jeste bajkovit i magičan grad, ni velik, ni mali, već nekako po meri. I ljudi često zaboravljaju da je on 'morski' grad. Centar je ispresecan mnogobrojnim kanalima, ali mora se izaći na plažu, na more, na Oresund. Sa obale grada pogled ne puca u daljinu i niste fokusirani na beskrajnu plavu pučinu već pogled zadivljeno luta preko belih, ogromnih vetrenjača, svetionika do fascinantnog mosta koji spaja Dansku i Švedsku te misteriozno nestaje pod vodom. Nekako se u jednom pogledu mogu obuhvatiti vrhunci ljudske intervencije u korišćenju prirodnih izvora energije i izuzetnom projektantskom dostignuću u elegantnom povezivanju dve zemlje, dva grada. Čisto savršenstvo. Mene ovaj prizor ostavlja bez daha. Veliko plavetnilo neba i mora ispresecano kricima po kojeg galeba.
To smo sve posmatrali sa vidikovca ispred Plave planete, još jednog u nizu savršeno projektovanih objekata - akvarijuma. I dok su se naše male ribice, Ian i Mata, oduševljavali velikim ribama i podvodnim svetom, Deki i ja smo se prisećali fenomenalne tv serije 'Most' (danski Broen, švedski Bron) i posmatrali isti. I dok vetar duva preko Oresunda i rasipa moje misli, Ian se igra sa vodom i branom a Mata lala snom pravednika. Divan je sever i vratiću mu se (opet).
5 Comments
Louisiana je magično mesto (https://en.louisiana.dk/). I bez razmišljanja moj omiljeni muzej moderne umetnosti. Ne postoji ni jedna stvar stvar koja mi se tu ne dopada. Ako dozvolim sebi da sanjarim to bi bio moj 'dream job' - rad u Louisiani. Mogu da održavam i park skulptura, pa čak i da budem baštovanka. Bilo bi sasvim dovoljno.
Ono što me čini posebno srećnom je činjenica da se moja porodica oduševila muzejom i svim aktivnostima koje nudi. Posetili smo muzej na Veliki petak i skoro momentalno se priključili slikarskim radionicama za decu, organizovane u posebnom dečijem krilu gde se deci nude brojne aktivnosti: crtanje ugljenom i voštanim bojama, slikanje, vajanje-modelovanje, pravljenje kolaža, 'projektovanje' i gradnja uz pomoć Lego kockica i dodatna aktivnost - farbanje jaja. Ne zna se ko je više uživao: da li Ian koji je bio umazan od glave do pete i čije smo neosušene radove morali da vučemo nazad do Kopenhagena, Mata koji je otkrio voštane bojice i pokušavao da oslika i staklena vrata istim, ja koja obožavam sve vrste arts&crafts radionica ili tata koji je dobio malo mira od jurcanja za decom. Louisiana ima fenomenalnu lokaciju. Na pola sata vozom od Kopenhagena u mestu Humlebaek, na litici Oresunda okrenuta ka susedima Šveđanima u savršeno projektovanom parku sa skulpturama najvećih imena XX veka (Henri Mur, Huan Miro, Kalder, Arp...). Mesto za kontemplaciju, uživanje, za posmatranje velikog plavetnila i igru oblaka. Mesto gde se zaboravlja na vreme. Mesto gde je samo potrebno da se prepustiš. Na Vesterbrogade ulici postoji tajni vrt, koji je za nas bio otkrovenje. Sigurno nije tajni za stanare okolnih zgrada, ali je nama fenomenalno došao da izvedemo decu da se izigraju i izlude a da pritom ne moramo da pakujemo rančeve, kolica, lopte, gumene igračkice. Moj drug kod kojeg smo bili smešteni nam je otkrio tajni prolaz i kapiju iza njegove zgrade. Pametni ljudi su na betonskoj ploči iznad podzemne garaže napravili mali raj za porodice s decom. Pored velikog broja plastičnih stolica i stolova, našle su se tu: velika dečija kućica sa kompletnom plastičnom kuhinjicom i svim mogućim posuđem, voćem i povrćem (uključujući i lažnu pizzu ;), potom ograđeni deo sa peskom, koficama, lopaticama, nekoliko tricikala, trotinet, plastična kola, golovi za mali fudbal, više vrsta lopti, trambolina, kao i lavirint napravljen od onih drvenih paleta što viđate kada viljuškari razvoze po magacinima. I to nije sve. U zelenom kutu, nadomak jednog ulaza, krije se mala oaza napravljena za zeku Nema. A Nemo nikad slađi, braonkast sa spuštenim ušima. Mislim da je Ian počupao svu travu ne bi li ga natovio. Morali smo i pakovanje šargarepa da mu donesemo. Mata je cičao od sreće na veselo skakutanje i propinjanje zekana. Primer kako je uz malo volje i truda moguće stvoriti prostor za uživanje u neuglednom unutrašnjem dvorištu. I primer koliko je deci malo potrebno da budu neizmerno srećna. Pored svih atrakcija - zoo vrt, akvarijum, dečiji muzej sa kopijom vikinškog broda i mačevanjem - ovo dvorište je sigurno pri vrhu najboljih stvari koja su moja deca doživela u Kopenhagenu.
Setih se sjajne knjige 'Tajna napuštenog vrta' od Frensis H. Bernet u izdanju Plave ptice, koja još uvek postoji na policama moje biblioteke i koja je toliko bajkovita i odlično napisana. Dečak i devojčica stvaraju svoju rajsku baštu: svoj mali svet, pun sunca, svetlosti i životne radosti. Izvedite decu napolje po svim vremenskim uslovima, dajte im koficu i lopaticu i pustite im maštu na volju! Stvoriće čuda! ''MAAAAAAmAAA!!!'' Odzvanja mi u glavi duo Ian-Mata iz restorana 'Mozart'. Ceo restoran se okreće i gleda u mene sa onim polu-zblanutim, polu-saosećajnim izrazom lica. ''MaaaaaaaaaaaaMAAAAAAA!!!'' kroz smeh vrište obojica i sa svakim novim izgovorom 'mama' povećavaju oktavu. Ja kupim stvari sa stola što brže mogu i trpam u rančeve sledeći sadržaj: DK vodič kroz Dansku, Lumix fotoaparat kojem je riknuo display od prošlogodišnjeg letovanja i Ianovog prskanja sa plastičnim majmunom za vodu, tog istog majmuna (i ne pitajte me zašto ga uredno vučemo sa sobom), Matine mini knjige sa 'prozorčićima', portiklicu, plastične kašičice, flašice... i odbrojavam u sebi duge minute dok ne izletimo odavde na kišu koja ne prestaje. Za to vreme je moj suprug na piš pauzi i sluti kroz dvoje zatvorenih vrata da se u sali restorana nešto neobično dešava i da sporadično dopire neka buka, koja definitivno nije Volfgang, poznatiji kao Mozart. Zašto moja deca pevaju (da ne kažem urlaju), zna samo Ian koji je započeo celu igru a Mata mu se bratski pridružio. I taman kad htedoh reći kako smo uboli fin restorančić i kako su deca bila isto tako fina, pa smo imali fin ručak i još bolje pivo, deca rešila da sve preokrenu. Nisam se ovog puta iznervirala, bilo i meni smešno. Shvatih, niko ne može da te izblamira koliko tvoja rođena deca! Onda im se bolje pridruži i nabaci osmeh samouverene majke koja zna šta čini i ima sve pod kontrolom. Otkud mi u tom restoranu? Pa takoreći greškom. U istoj ulici sam tražila najčuvenije mesto za smor-hleb ili vam smørrebrød na danskom, po preporuci našeg DK vodiča. E pa to mesto je bilo zatvoreno te mi uđosmo u pomenuti 'Mozart' samo par brojeva niže.Ti tzv 'otvoreni' sendviči su zaista specijalitet. Kriške jakog ražanog hleba namažu puterom (a Danci zaista imaju odličan puter, probajte Lurpak) a potom ih filuju različitim sastojcima: file ribe sa renom, mirođijom i limunom, potom hladni odresci svinjske pečenice sa kiselim krastavčićima itd. Mi smo probali nekoliko i svi su savršeni. Još kada se sve to zalije Tuborg Classic pivom, ugođaj je potpun. Pivara Carlsberg zaista pravi najbolji lager na svetu. Pazite, govorim o lageru, ne o ales, ciders, stouts, tamnim pivima, pšeničnim i slično. Za te vrste imam druge favorite, ali u svetu lagera Tuborg i Carlsberg rule! Još ovde imaju tonu nekih podvrsta koje se ne prodaju u drugim zemljama npr. čuveni Elephant ili Classic od Tuborga. I nije stvar u nalivanju iz litarskih krigli već u dobrom ukusu hladnog piva. A moj Deki ga voli više nego lebac da jede :) Bi to jedna simpatična epizodica iz upoznavanja sa danskom kulinarskom kulturom. A prethodni dan (kada je isto tako pljuštala kiša), vodili smo decu u zoo-vrt koji je smešten u Frederiksbergu i zapravo izlazi iz granica Kopenhagena. Tu su prelepi parkovi, vrtovi, jezerce, bivši dvorac sada pretvoren u vojnu akademiju. Odličan deo za šetnju, mada po kiši i blatu jedino nam je šetnja kuce Lole pala na pamet pre nego što zbrišemo u otkrivanje Arktičkog kruga zoo-vrta. U tom parku postoji jedno čuveno drvo, do kojeg mi na žalost nismo uspeli da stignemo sa decom po ovakvom vremenu, ali sam ga ja obišla pre desetak godina. To bi u prevodu bilo drvo ostavljenih duda ili na danskom Suttetræ. Fenomenalna stvar za decu ovisna o dudama-cuclama. Kada deca malo porastu a ne žele da ostave svoju omiljenu dudu, Danci su smislili lep način da se oproste od dude koju će okačiti na to drvo gde i sva druga deca. A ako ni tada nisu sigurna da žele da je ostave u društvu drugih cuca, mogu da joj napišu pismo i okače ga zajedno s njom. I najvažnije, uvek mogu da dođu u park i obiđu je. Zar to nije bajkovito?! Moraću da organizujem neku takvu akciju kod nas na Kališu. Da se vratim ja mojoj maloj, slatkoj, pokisloj porodici u otkrivanju Kopenhagena i šire. Uleteli u zoo-vrt nakon što se Ian lepo izđipao sa Lolom, jurio divlje patke po blatu a Mata odspavao turu pod ciradom. I pravac u taj čuveni Arktički krug da vidimo bele medvede, pingvine, foke. A fina dama na ulazu nam saopšti da smo izabrali odličan dan jer su tog jutra po prvi put spojili ženku i mužjaka belog medvede. Ma šta pričate?! Trk tamo. Lele kakve divote! Nama ništa drugo nije trebalo. Ostali smo sigurno sat vremena posmatrajući tu neverovatnu igru i jurnjavu belih medveda. Ian se zalepio za stakleni tunel i sa oduševljenjem sve posmatrao. Stigle i tv ekipe, usnimile Iana i za malo da nam i izjavu uzmu. Sve drugo je palo u zapećak nakon ovog arktičkog spektakla. Još su majmuni izmamljivali osmehe deci, pokisli Humboltovi pingvini probudili Ianovu znatiželju a tasmanijski đavo moju, dok se Mata zadovoljio i slatkim zekama spuštenih ušiju. Ian je u tropikarijumu počeo uveliko da krizira i da već smišlja kako da ukrade voće tropskim pticama te shvatismo da je vreme za rotaciju – Mata u šetnju, Ian u kolica. Konačno malo da i mi predahnemo.
Putovanje s decom nosi sa sobom određene prednosti. Na primer: moja deca se bude između 6 i 7 ujutru, dovoljno da se natenane pripremimo u naredna 2 do 3 sata i izađemo iz kuće između 9-10 časova. To znači: a) nema gužve na ulicama, niti na glavnim turističkim atrakcijama b) nema gužve ni u prevozu ako se odlučimo da koristimo isti c) imamo prednost da glavne dečije zanimacije tipa zoo-vrta, dečijeg muzeja i slično razgledamo na miru i bez većeg guranja u prve redove Zaključak: manje nerviranja i stresa ako se dan od samog jutra lepo isplanira. E sad, koliko god planirao, sa decom uvek nešto krene naopako ili nepredvidivo. Još jedna od čari roditeljstva :) Prvi dan u Kopenhagenu nisam iz principa htela da planiram, već da samo proteglimo noge i razgledamo po centru, pa kud nas put nanese. Da Deki i deca osete malo 'vibe' grada bez utvrđenog itinerara. I krenusmo mi lepo pre 10 u šetnju. Sreća pa smo smešteni na 10 min od glavnog trga Radhus placa. Vreme solidno, ne baš toplo ali koliko toliko sunčano i bez kiše. ''Vetar duva, vetar svira...'' što bi nam Ian izrecitovao. Hm, Mati sam ponela samo neku prolećnu kapicu a Ian ima George (iz Pepa prase crtaća) kačket. Nakon samo par sati šetnje i razledanja završićemo u mojoj omiljenoj H&M radnji da pazarim Mati topliju kapu i još po koju trenerkicu, pa bodić, pa one basic stvari 3 po ceni 2... uf, zavisna sam postala od H&M-a još pre jedno 12 godina i to upravo u ovom istom gradu. Nismo daleko tog jutra odmakli u glavnoj pešačkoj zoni Stroget a Ianu je već bivalo smrtno dosadno. Ugledasmo neku njihovu dečiju radnju 'BR' i trk unutra na igranjac. Spas u zadnji čas. Mata fino zaspao u kolicima a Ian vitla po radnji i ne zna šta će pre. Na kraju je dohvatio neke pterodaktile i leteo s njima jedno sat vremena. Kasnije smo samo izvršili zamenu – Mata u ruke a Ian u kolica na spavanjac. I to smo praktikovali do kraja. Dobro je pa Ian još uvek može nekako da se spakuje u ta kolica jer mu je popodnevni san još uvek neophodan. Ako ga preskoči, do uveče je kao lud i ne znamo gde bismo i šta bismo s njim. Ovako, 'stočiću postavi se' i hop u kolica na dremku. Tek tada smo mogli malo na miru da razgledamo i da objašnjavam Dekiju bitne građevine, pokazujem najstariju poslastičarnicu i slično. Meni srce ispunjeno. Volim ovaj grad i sever. Volim danski dizajn, svedenost, funkcionalnost, ravne površine bez suvišnog detalja, volim tu neku vrstu severnjačke trezvenosti i tihe elegancije. Ništa nije napadno, ništa nije 'straight into your eyes'. I to se ogleda i u njihovom načinu života. Dovoljno je pogledati njihove prozore sa obaveznim svećnjakom i najčešće jednostavnim, belim svećama, sa orhidejama i po nekom skulpturicom, keramikom ili školjkom. Umerenost. Mislim da je to dobar opis. Danci imaju posebnu reč koja je neprevodiva hygge. Hygge je sve ovo što sam navela iznad, ali i mnogo više. Evo kako ga Englezi objašnjavaju: The Danish word 'hygge' (pronounced 'hooga') translates roughly to 'cosiness'. It may be hard to say, but that hasn't stopped people finding out that hygge might be a recipe for a happier life. In essence, hygge means creating a warm atmosphere and enjoying the good things in life with good people. The warm glow of candlelight is hygge. Friends and family – that’s hygge too. There's nothing more hygge than sitting round a table, discussing the big and small things in life. Perhaps hygge explains why the Danes are the happiest people in the world? I dok ja pokušavam da Dekiju prenesem bar deo mojih utisaka i oduševljenja Danskom, shvatam da je krajnje vreme da unesem i malo prave čarolije jer on besomučno juri za decom i gleda kako da se sklonimo s vetra koji glavu nosi. Tu se nađosmo ispred čuvenog šoping centra Magasin, koji je smešten u velelepnoj građevini nekadašnjeg hotela, te se ja prisetih nečega. Uh, samo da još pronađem taj sobičak. Završili opet na dečijem odeljenju a ja krenuh u poteru za blagom. Raspitujem se kod osoblja, kao sećaju se ali nisu sigurni. Naravno ne postoji nikakva tabla niti direkcije. Krenem liftom do information centra i tu naletih na neku koja raznosi kozmetiku u kolicima i priupitah a ona mi reče da odem na treći sprat. Možda se tu još uvek nalazi. Pokupih porodicu sa 4. sprata, siđosmo na 3. i špartaj i gledaj i zagledaj. Upitah nekog dečka kod rafova sa divnim Bodum kuhinjskim dizajnom a on reče pogledaj iza Kitchen Aid. Odvukli Iana nekako uz plač do tamo jer je on naravno hteo da se vozi pokretnim stepenicama i gle čuda na panelu iza Kitchen Aid miksera portret Hans Kristian Andersena. A odatle uzak hodnik koji vodi to tajnih vrata i tajne sobe. U toj malešnoj sobi, mladi Hans je proveo svega jednu godinu od 1827 – 1828, ali je taj period u njegovom životu ostavio veliki trag i inspirisao ga da stvara neke od najlepših bajki sveta. Imao je tada svega 22 godine i boravio već 8 godina u Kopenhagenu u koji je stigao kao siromašan obućarev sin. I znate šta, niko, ama niko od turista ne zna za ovu sobu. Ona ne postoji u vodičima, nema putokaza, nema nikakvih indikacija da ćete u bučnom okruženju šoping centra naleteti na ovakvu magiju. Eto, sad sam vam otkrila tajnu te se nadam da će je makar neko od vas posetiti dok je ne ispune rafovima nekog novog brenda Home dizajna.
Magija je upalila, mom Dekiju je ovo bio najdivniji momenat sa putovanja tj. Copenhagen highlight. The Snow Queen by Hans Christian Andersen SECOND STORY. A Little Boy and a Little Girl In a large town, where there are so many houses, and so many people, that there is no roof left for everybody to have a little garden; and where, on this account, most persons are obliged to content themselves with flowers in pots; there lived two little children, who had a garden somewhat larger than a flower-pot. They were not brother and sister; but they cared for each other as much as if they were. (...) His name was Kai, hers was Gerda.
Vratili se mi sa 2 stepena Celzijusovih kopenhagenških na 2 stepena Celzijusovih beogradskih uz povremene udare vetra i nanose kiše. E tu se otprilike svaka sličnost između ove dve prestonice završava. I ako bolje razmislim to je jedina trula stvar u državi Danskoj – vreme!
Ja sam Kopenhagen imala prilike da upoznam nekoliko puta, ali sam sada želela da ga pokažem i mojoj porodici. I da upoznaju moje dugogodišnje prijatelje umetnike Bosance-lažne Dance. Znala sam da će to biti Danska kakvu do sada nisam doživela sa tek prohodalim jednogodišnjakom i nezaustavljivim trogodišnjakom. I bi avantura za sebe, ali divna avantura, skoro kao sa stranica Andersenovih bajki. Uz povremeno podizanje tona na Iana i upozoravanja da ne skače baš u svaku baru i da ne mora da se valja sa kucom Lolom po blatu i da zavrne rukave kada hoće da mazi raka, da ne hoda po samoj ivici Ofelia štranda ne bi li završio u moru ispred zgrade Opere. Ako zanemarimo ove detalje, deca su bila fenomenalna. Mata mali anđeo od početka do kraja, Ian zvrk kakvog nema sa povremenim napadima ludila. Znajući gde idemo i da putujemo s decom, spremila sam plan i program za sve vremenske uslove. Nema da nas iznenadi kiša, vetar, sunce. Ah, pa ipak smo mi do skora živeli u ostrvskoj zemlji sa veoma sličnom klimom. Mi smo Mikići Landratoškići na sve sprmni(ći)! Iz stana smo se na aerodrom 'Nikola Tesla' uputili u sledećem izdanju: Dejan i ja sa po Nike rancem na leđima, Ian sa rancem Patrolne šape, meni na levom kuku Mata a u desnoj ruci sklopljena kišobran kolica, Dekiju u levoj ruci jedan kofer u koji sam spakovala svo četvoro a u desnoj rasklopivi krevetac za Matu, jer ipak idemo kod mog druga umetnika u stan koji je sve samo ne child friendly. Dogegali se na aerodrom, predali prtljag, lepo prošli pasošku kontrolu sa Ianom koji uredno predaje naše pasoše i ćaska sa službenicima, decu pustili u neke improvizovane igraonice sa plastičnim kućicama po principu 'sklopi sam pa se igraj' (koje nismo uspeli da sklopimo). Ja čak uspela i da popijem kafu. Sve se sjajno odvija, još da vidimo kako će se ponašati u avionu. Sa Ianom imamo loša iskustva od kako je bio beba i redovno bi nam nadramio, galamio, pravio scene. Mata leteo prošle godine prvi put na more i sve bilo odlično. Ne brinem ja za njega. I nisam ni morala. Čekala sam samo šta će Ianu pasti na pamet. Ian seo do prozora, Mata i ja u sredini, Deki do prolaza. Po poletanju Ianu uključili crtaće, gricka neki hlebić, pijucka sok. Milina. Ian sve govori:''Mama, letimo kao Pepa prase! Letimo, letimo, avionom visoko!'' Jeste sine, samo mi malo severnije, ne baš u Italiju na letovanje. Idila je trajala prvih sat vremena. A onda kreće obrt. Prvo se Mata ukakio i ko nije presvlačio dete na Air Serbia letu u kabini 50x50 cm sa daskom za bebe veličine 30cm koja je pogrešno orjentisana te bebu morate da presvlačite sa strane a da joj istovremeno držite noge da ne skliznu u lavabo i da udarate glavom u kosinu wc kabine, onda ne znate šta ste propustili. Samo ću reći da nisam uspela da namažem Pavlovićevu mast. Vratili se na sedište, ja sva preznojena a kapetan nakon 10 min objavljuje da se vežemo jer se polako približavamo aerodromu Kastrup. I uzela ja da vežem Iana a on udri u plač i dreku, sa sve izgovorom da ga boli pojas, pa se onako izvlači kao glistica. Drama s njim uveliko u jeku kad nam se približava stjuardesa u ranim 60-tim godinama i već zgužvanim i nimalo ljupkim licem sa sledećom rečenicom:''A da li je on bolestan?'' Ja:''Nije, nego neće da veže pojas.'' Ona:''A da mu vi lepo stavite kapi za nos, to se uvek dešava kada su prehlađeni. Mora da ste poneli neke kapi?'' Ja:''Nije prehlađen i ništa mu ne fali samo je bezobrazan.'' Ubeđivanje sa baba-stjuardesom je potrajalo još koji minut. Aman ženo! Umalo joj htedoh reći da sam ja završila obuku za stjuardese a da sam kurs za majke odavno položila te da mogu da prepoznam raznorazne oblike ponašanja mog starijeg sina, ali se suzdržah. Never mind! Sleteli mi i skoro momentalno Ian prestade da plače. Nakon 2 i po minuta dok čekamo da avion pristane, kaže meni Ian i pokazuje:''Vidi mama, ja umem sam da vežem pojas!'' Da nisam držala Matu u rukama mislim da bih mu zalepila glavu za prozorče. Pri izlasku iz aviona okreće se ka meni stariji bračni danski par i saosećajno mi kažu:''Oh, it must be terrible this air pressure for them. Poor thing.'' Meni bi malo lakše i ne izađoh u suzama na aerodrom. Dobrodošli u Kopenhagen! |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|