Moja umetničko-dečija-ptičija nedelja Utisak moje nedelje je otvaranje Concept Gallery i grupne izložbe ''Slika kao objekat'' u petak, 18. januara. Kliknite na linkove ako hoćete više da saznate jer mislim da sam vas dovoljno spam-ovala mejlovima i pozivnicama u protekle dve nedelje :) Divno je raditi s umetnicima i pričati o njihovim projektima, inspiracijama, raditi na njihovim postavkama i promišljati njihovu umetnost. Onda se vremenom nekako srodimo i radimo kao jedno. I divno je vratiti se u struku. Za mene je to najbitniji momenat, jer tu zaista mogu da pružim svoj maksimum i da sve veštine i znanja koja sam godinama stekla u radu po raznoraznim organizacijama i kompanijama iskoristim na najbolji mogući način. Beskrajno sam zahvalna svojim prijateljima-umetnicima koji me uvek podržavaju i hrabre da nastavim da plivam u kulturnim vodama ove pomalo mutnjikave Srbije. Tu mislim pre svega na Ninu i Peđu ali i na sjajna ohrabrenja svih drugih dragih ljudi koji su se pojavili na otvaranju ili pak poslali reči podrške. Najprijatnije iznenađenje je bila Maca, davnašnja prijateljica mog oca i strica, koja me kao diplomirani arheolog bez dana provedenog u struci savršeno razume. Maco, veliko hvala što si došla! A ja pozivam sve ostale, koji nisu mogli da prisustvuju u petak, da se prošetaju do Kalemegdana i svrate do galerije. A deca uvek imaju svoje bisere. Mata uveliko imitira brata u svemu i naravno da su sve igračkice i crtaći koje bata prati ''cool''. Pošto su svi praznici prošli i nema više paketića, počeli su da zapitkuju kada kreće nova tura poklona. Te krenusmo da polako pripremamo za rođendanske proslave u martu. Pitam ja njih dvojicu šta bi hteli ove godine na torti. Ian ''Meni mama samo Lego čikice.'' a Mata ''Ja ću ČuDaGo!''. Mato, sine, šta je ČuDaGo?, upitno ćemo Deki i ja. Sledi Ianov prevod: ČuDaGo je super biće, miks Čubake (Star Wars) i Lego NindžaGo :)))) I tako smo mi sad u potrazi za Matinom željenom dekoracijom :))) I znam da svi sa nestrpljenjem čekate update o papagajčićima. Sada smo već 3 nedelje stari i lepo napredujemo. Smaramo mamu, Srnu, 24 sata dnevno i sve se više oglašavamo i sve više ličimo na ptiće a ne na vanzemaljce (kako ih Kosta prozva). Dekija podsećaju na bebe beloglavog supa a meni su prosto boženstveni.
Imali smo u našoj trećoj ptičijoj nedelji i četvorosatnu krizu u sredu. Naime, kupili im mi veliki kavez, ja napravila novo, veće gnezdo od kutije porodičnog sladoleda. Premestili mi to jutro celu porodicu u četvorosobni smeštaj a Bole i Srna oduševljeni krenuše da pevaju, lepršaju i u duetu cvrkuću i njišu se na ljuljašci. Ok, razumem oduševljenje oko useljenja, ali Bole, Srna imate decu... ajde malo i da ih hranite. Prođe sat, dva, tri, roditelji ni u ludilu ne silaze do papagajčića. Ja već proklinjem sebe i kupovinu kaveza, gledam na internetu kako da spemim kašu i hranim ih špricem na svaka dva sata; hoću i zimovanje da otkažem. Sva u očaju sjurih se do veterinarke/pet radnje u Cetinjskoj. Žena me lepo posavetova da ih sve vratimo u stari kavez i u malo gnezdo jer vole da su svi šćućureni. Trk nazad do kuće, premestili bebe u staro gnezdo ali Bole i Srna ni makac iz novog doma. Aaaaaaa osladilo im se. Dejane, ljubavi, daj mi kožnu rukavicu. Već me strpljenje izdalo. U roku od 30 sekundi prebacih/ulovih prvo jednog pa drugog. Nakon minut roditelji se vratiše deci i nastaviše da ih hrane. Zabagovali se, kaže Deki. A ja se rasplakah k'o kiša. Život mi skratiše.
2 Comments
Mama u (blagoj) ludari - nastavak u 2019. Ova idilična scena sa fotografije u naslovu, koja mami uzdahe i po koju suzicu, je davno prošlo vreme. Toliko davno da je fotka uslikana 10. dan od Matinog rođenja. Braća mirno spavaju, čak je i Aki uspavan na dnu kreveta. Samo se Mickey nešto šegači :) Eh, da mi je da doživim ponovo da obojica spavaju u isto vreme.
Tata nam je na službenom putu i odsutan ukupno 4 dana, 7 časova i 11 minuta (po mom kompu). Ja sam nekako uspela da uspavam decu, stavim glavu pod tuš, malo razbistrim mozak i restartujem se za još jedan pun dečijih iznenađenja. Ne, nisu iznenađenja već nestašluci koji su na samoj granici sa bezobrazlukom. Ko nije čitao moj blog ranije, vreme je da se podseti prvih postova pod kategorijom 'Tata na službenom putu' te da uporedi šta se promenilo za dve i po godine: 1) deca porasla i otkrila da se može i bez dremke (znači rokenrol za mamu non-stop) 2) sve se ubrzalo otkako i Mata jurca, samo se moj metabolizam usporio 3) iako nema više pelena nakon 4 pune godine i dalje je neko stalno na wc šolji i viče ''Maaaaamaaa, završio sam!'' 4) svekrva je donela novogodišnju rezoluciju i rešila da nas više ne posećuje u 2019. (hm, to i nije velika promena u odnosu na njene dosadašnje kvartalne posete) 5) ja nisam mnogo pametnija i dalje padam na dečije provokacije tipa ''Mato, vidi kako krastavčić može da se pregrize i ispljune uvis!'' na šta se njih dvojica povaljaju od smeha i 'ispaljuju' krastavce a ja blenem u čudu 6) moja majka, baka Goca, je pronašla konačno igru sa Ianom 'Ne ljuti se čoveče!' i smem da je ostavim da ga pričuva do sat vremena (a prethodno je upozorim da nikako ne izlazi na terasu da puši dok su sami jer bi je Ian ladno zatvorio). A neke stvari se nikad neće promeniti: boys will be boys! I onda kada mi spomenu 'Jao, a što ne probate za treće dete?' dođe mi da im kažem 'Evo izvol'te, probajte na 24 č sa dva dečaka, pa da vidim da li biste se usudili da dobijete i trećeg!' Ne kažem, ni drugim mamama sa jednim, dvoje i više dece nije lako i jednostavno, ali mi ona fraza ''prerašće tu fazu'' pomalo ide na ganglije. Zašto mame moraju da budu svemoćne? pitam vas ja. Tate su uvek nekako cool a mame drndaju sve i svašta pa još i ispadnu veštice na kraju dana ako brane JaPad (iPad u Matinom izgovoru), prekomerno konzumiranje slatkiša ili pak kupovinu onih divnih šarenih kesica sa igračkom na kasi u supermarketu u kojima ne znate šta se krije pa završite sa 3 Donatela a nikako Mikelandjelo da ispadne a dotle ste već spucali par hiljada dinara jer čar je u tih 5 sekundi pažnje dok se čeka nova nindža koNJica. I nemojte da pomislite da ja svoju decu ne volim najviše na svetu, volim i svog muža beskrajno samo bih malo da sam ja na službenom putu pa makar i u Mladenovcu! Mala čuda Život nosi sa sobom razna iznenađenja. I ponekad se dese neke neverovatne stvari da zaista zastanem i pomislim da se mala čuda ipak dešavaju. Ne uvek, ali kada se dese srce mi se ispuni toplinom i nežnošću i presrećna sam što mogu da im prisustvujem.
Kada smo uzeli papagaje rozenkolise da lakše prebrodimo gubitak Akija, nismo ni sanjali da ćemo za 6 meseci imati malu porodicu papagajčića. Kao devojčica sam imala i tigrice i zebe i nimfu; naši prijatelji i familija imaju papagaje, skoro svi u nekom trenutku imaju papagaja za kućnog ljubimca, ali nikada nismo čuli da je bilo ko od njih u veštačkim uslovima uspeo da ''ispili'' male ptiće. Primetili smo od starta da su Bole & Srna veoma povezani i da sve rade u paru: grickaju semenke, dremaju, napadaju sipinu kost ili pak šargarepu i voće. Po ceo dan se ćibaju i razmenjuju 'nežnosti' da je divno posmatrati ih. Prave love birds. A onda je 29. novembra osvanulo prvo jaje a potom još 4. Pet malih jaja veličine nokta. I uzela ja odmah da konsultujem veterinare i odgovor beše: ''A to su mućak jaja. Nema od toga ništa, slobodno ih izbacite iz volijere.'' Nisam ja prihvatala takav odgovor koliko god bila svesna da su šanse male. Ali neću Boletu i Srni oduzeti bar 'ideju' da postanu roditelji. Ostavih veterinare i bacih se na google. Kupih neko plastično 'kupatilce' koje pretvorih u gnezdo još dok je bilo samo jedno jaje. Pročitah da rozenkolisi vole vrbine grančice, pronađoh neku slamu, zamračih kutiju papirnom salvetom sa srcima kako bi par imao privatnost i pustih prirodu da čini svoje u veštačkim uslovima, kod ptica koje su rođene u zatočeništvu. Bole i Srna momentalno prihvatiše 'kućicu' i u potpunosti se preseliše u nju. Kljunić pomole samo kad je vreme klopi. Tačno mesec dana kasnije, 29. decembra, ugledah malo, roze goluždravo pilence. Rodilo se prvo! Probah bolje da osmotrim, a pri dnu kućice, između tri preostala jajeta, promrda još jedno! Čudo prirode! Srna, pri svakom mom pokušaju približavanja ispušta tihe, upozoravajuće zvuke i štiti svoje mlade. Ne uznemiravamo ih, trudimo se samo da im pružimo ono najnužnije a mladi roditelji sve odlično rade sami. 1. januar je, i ja vam od srca želim da se volite kao Bole & Srna, da budete dobri jedni prema drugima i da imate i vi svoja mala ''čuda''. Srećna Nova Godina! |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|