Beograd je poslednjih desetak dana vreo! Ne topao, prijatno zagrejan, već vreo! Naravno da sa malom decom, psom i bakom u godinama to sve postaje dodatno komplikovano jer je potrebno sve njih: rashladiti, prošetati, zabaviti, nahraniti. I to baš tim redosledom. E sad, dok je Ian uživao sa drugarima u Orašcu i brčkao se u bazenu ja sam organizovala još jedan porodični party za svoju majku (baka Gocu) i svog psa. Verovali ili ne, oni dele rođendan! A i simptomi starenja su im slični: oboje su nagluvi (mada moja majka ima tendenciju da čuje sve što ne treba a moj pas da se pravi Toša), oboje vuku noge (Aki zadnje a mama prednje), spavaju sve duže a zubi uveliko ispadaju (mami smo ugradili protezu a psu smo izabrali najsitniju Royal Canin hranu da se ne muči). Na dan rođendana, majka i sestrići, Kosta i Kristina, su mi došli na celodnevni boravak a ostatak familije i par maminih prijateljica je dolazilo popodne da uživa u mom tiramisu-u, divnom pogledu sa terase i bujnom rastinju. Sve je bilo to sjajno zamišljeno osim što je u pauzi između ručka i dolaska gostiju trebalo da trknemo i po Grubin sandale za mamin rođendanski poklon na vrhu Kralja Petra ulice na simpatičnih 32C u hladu, u 2 popodne. Izgurala ja kolica s Matom do vrha, izgurala i mama (mada mislim da ju je hvatala već blaga nesvestica), izgurali sestrići i ušli konačno pod klimu u Grubin radnju. A tamo opet za pultom neljubazna prodavačica od pre nedelju dana. Moram da napomenem epizodu sa Grubin prodavačicom: kako su udarile vrućine u Beogradu a Ian ostao bez sandala, Mata i ja zapucali to jutro u 8:45 do spomenute radnje da pazarimo dok ne krene belo usijanje i isparavalje asfalta. Proverila ja prethodno da se radnja otvara u 9. Stigli mi u 9:03, vidim dotičnu prodavačicu iza pulta, vidim otvorena vrata, otvaram ih širom da bih ubacila kolica, njoj ne pada na pamet da mi slučajno pridrži ista i na moje:''Je li otvoreno?'', ona nadrndano odgovara:''Pa kad ste već ušli onda jeste.'' Ja već ne verujem kako mi se obraća, ali reših da prećutim. Izabrala Ianu sandale i prešla na policu sa obućom za odrasle da pogledam za mamu. Uzmem jedan model i pitam je:''Izvinite, da li imate iste ovakve metalik-zelene papuče samo zatvorene?''. A ona će na to razrogačenih očiju:''Mislite klompe? To se zove klompe.'' Odala sam sebi priznanje jer sam smirenim tonom rekla samo ''Da'', zahvalila se, platila i izašla. Ako posećujete tu Grubin radnju u Kralja Petra, trudite se da izbegavate kupovinu kada vidite drki ženu u 50-tim godinama, sa plavo-sedom kosom tik ispod ramena, bez trunke šminke a i bez trunke ljubaznosti na licu. Biće da karakter zaposlenih mora da opravda naziv radnje – grub(in)! I tako ja opet kod iste prodavačice biram mami 17 modela papuča i sandala a jedva mogu da ih navučem preko njenih čukljeva, dok se sestrići dobacuju s Matom loptom jer im je smrtno dosadno. Izabrah model za mamu, pošto je ona ceo život neodlučna i izletoh sa ostatkom ekipe dok nisu razbili izlog. Pravac Kališ da se deca malo izlude, pojedu sladolede, izvozaju u luna parku a baka oporavi od uspona. Mata uživa u gornjem igralištu, pored Cvijete, jer tu može da kopa u hladu. Ono što mene brine je što umesto da kopa na plaži u pesku, ima gradsku varijantu kopanja pikavaca u nekoj podlozi za koju ja znam da se koristi za bašte i sprečavanje pojave korova a kako joj je naziv, pojma nemam. E tu se deca Starog Grada ubiše od kopanja. Ta podloga bi mogla da dobije ime kancerogena. Toliku koncentraciju pikavaca viđam samo po parkićima-narkićima uz one niske zelene klupe bez naslona gde je trava prestala da raste još pre nekoliko decenija. Ne mora Gradsko zelenilo da brine o korovu na igralištu na Kališu, pored pušača nema nikakve šanse da nikne. Jedina čista podloga na Kališu se nalazi u okviru Dino parka, gde deca mogu satima da iskopavaju skelet dinosaurusa u pesku. Znam da mnogi roditelji rado odvedu tamo decu. Jura park je pravi pogodak za vrele dane. Izigrala se deca, baka malo povratila dah, ja opalila par dobrih fotografija, vreme da se krene nazad. Baka Goca do kraja dana neće ustati iz stolice na terasi; prepešačila je svoju mesečnu kvotu. A ni Aki se neće previše mrdati tog dana već samo zavlačiti po ćoškovima i po hladnim pločicama. Nakon hladnog i kišovitog prethodnog vikenda, u ponedeljak je ponovo granulo sunce i živa u termometru (uvek mi je to bilo smešno u vremenskoj prognozi) je rasla iz dana u dan. U četvrtak je već bilo žešće kuvanje i rešila sam da otvorim sezonu na terasi pod sloganom ''Zašto u moru kad može i u lavoru'' :) Brčkanje u kadici! Sjajna stvar i moja deca mogu satima da se igraju i brčkaju, naročito Ian. Eto jednog predloga za vrele letnje dane dok se ne otputuje na more, jezero, planinu, bilo gde van grada i vreve. A onda je za vikend krenula i nama sezona otvorenih bazena. Jupi! Radosti nikad kraja! I subotu i nedelju smo proveli po pola dana tamo. Ali strategija sa decom mora biti sledeća: nacrtati se ispred sportskog centra u 9:00, na otvaranju, jer onda kreće stampedo oko zauzimanja ležaljki i suncobrana. Nema ih dovoljno i u nedelju smo malo okasnili, stigli u 9:20 i ugrabili bukvalno poslednje 2 ležaljke. Još je Dejan bio sav kao snebivljiva aždaja kada sam mu rekla da idemo s decom preko reda, napred kod kase. Njega takve stvari strašno poremete i nikad ne sme da pita. Sreća naša pa je moja priroda drugačija inače nikad ne bismo stigli na red u toni situacija. Pritom, lepo stoji nalepnica da deca, trudnice i invalidi imaju prednost. Molim lepo, ne radim ništa mimo pravila. Sunce prži a u kombinaciji sa vetrom i vodom brzo daje nezaštićenoj koži pink izgled. Decu smo oko 12 morali da oblačimo i u majice da ne bi goreli. Ali dobri su na bazenu: slušaju, daju da se namažu, ne prskaju drugu decu, jedino Ian ima neku sad opsesiju da kruži oko bazena i skuplja naše igračke. A dao Bog pa smo ih poneli tonu – količina zadovoljava potrebe sve dece na baby bazenu. U nedelju je ta čuvena živa na našem termometru na terasi u hladu dostigla 35C, što znači da na suncu ima bar 37-38C. Vrelo! A jutro mi je počelo sa čudnim stanovnikom na našoj terasi. Na gelenderu ptica, koju ne viđamo često mimo zoo vrta. Pomislih prvo da je mala sovica, al' kad okrenu slatku glavicu i ja ugledah te divne okrugle oke i žuti savijeni kljunić, shvatih da je u pitanju mali soko. Lepog li iznenađenja. Ja volim toplo i volim leto, ali vrućine u Beogradu stvarno umeju da budu nesnosne i takve su već drugu deceniju za redom. Sećam se tamo neke 2003. godine kada sam se po letnjem danu od nekih 40C vraćala sa svog prvog pravog posla u Višegradskoj i krenula peške Kneza Miloša da izbegnem prevoz u kojem je reč klima tada bila pojam. I hodam ja tako, kad negde preko puta Vlade, japanka mi se bukvalno zalepi za asfalt te kad sam zakoračila puče kaišić i sandala bi totalno neupotrebljiva. Da, u Beogradu se topi asfalt leti. E pa dok mi čekamo naše more u avgustu, brčkamo se u kadici, na bazenu i prskamo sa drugarima u parku. Ko želi, može da nam se pridruži :)
4 Comments
Čekali mi da Mata malo stasa i da se približi šestom mesecu te da se vinemo opet nebu pod oblake i upoznamo neko novo grčko ostrvo. Skopelos! Mnogima nepoznanica, pogotovo kad se spomene skupina Sporades ostrva, ali na prvi takt ''Dancing Queen'' od Abbe, svi vrte film u glavi i ček, ček, pa zvuči nešto poznato. Mamma Mia, Meryl Strip? Da, da, to je to ostrvo gde je sniman čuveni mjuzikl. I ako niste čuli, snima se nastavak sa istom ekipom. Doduše nije mi baš jasno koju će sad muzičku grupu da iskoriste jer su Abbin repertoar potpuno iscrpeli, ali to nije moja briga. Meni je dodatno bilo zanimljivo što idemo na ostrvo ''Mamma Mia-e'' jer sam deo svoje devojačke večeri provela uz istoimeni mjuzikl u Londonu. Moja kuma Kristina je to sve savršeno organizovala i bilo je veče za pamćenje i đuskanje i pevanje. Dolazak na gore pomenuti Skopelos nije protekao baš glatko, niti romantično. Iako nam je let bio sa rano-jutarnjeg pomeren na poslepodnevni, umalo da ga propustimo. Avantura od samog početka – taksisti je pukla guma na autoputu ispred table za isključenje za aerodrom. Kolika je šansa da se to desi? Već znam da je iza okuke Vazduhoplovni muzej i da smo tu. Tako blizu a tako daleko. Sedim na zadnjem sedištu s decom i pokušavam da cooliram na 30C. Dejan ne progovara a taksista preko radija zove u pomoć. Stiže drugi nakon 10 minuta. Lepo, nismo očekivali takvu efikasnost. Domogli se aerodroma, ajd na čekiranje preko reda s decom (što to volim i babe koje gunđaju sa koferima veličine omanje sobe) pa do već čuvene ''male igraonice'' ispred gate-a. Tu je Ian rešio da se razmaše i da nam jasno da do znanja da mu je bilo dosta mirovanja. Kada je počeo boarding, kategorički je odbijao da obuje patike te smo na gate uredno otišli u čarapama. Na treba ni da spominjem da je Mata sve vreme bio super. Njega sam podojila u avionu odmah posle poletanja i on je ubrzo zaspao. Za Iana smo spremili ceo set iznenađenja: nove knjige, novu figuricu pčelice Maje kao i tonu gricka. Međutim priredio je on nama najveće iznenađenje. A ne, ne, nije to što mislite. Naš sin je pojeo sendvič sa sirom i šunkom u avionu! Kod kuće to ne bi ni okusio. Dobro, visoka ocena za ketering na letnjem čarteru. Let traje svega sat i 10 minuta do Skijatosa, ali onda kreće zezanje trajektom do Skopelosa. Čekali smo u luci sa sve koferima, decom i kolicima skoro sat i po; onda još 45min trajektom pa još 40min busom do izabranog hotel-apartmana Elios u Neo Klimi. U apartman smo ušli oko 23č po lokalnom vremenu. Fino se naputovasmo. Falio je samo još neki hidro-avion u celoj kombinaciji. Deca su zaspala u busu te smo ih samo preneli u krevete. A sad malo o smeštaju: Apartman nam je prostran sa dve sobe, ali sa starim nameštajem, groznim kupatilom i još jadnijom kuhinjicom. Toj tzv. čajnoj kuhinji nismo smeli ni da priđemo jer je zaista delovala kao da nam je neko postavio lažni šporet i kredence, te sam mislila da će mi ili vratanca ostati u rukama ili da će ringla eksplodirati ukoliko pokušam da je uključim. Bitna napomena: u kredencima nije bilo nijednog tanjira, čaše, niti bilo kakvog suda ili escajga. Skoro sam bila ubeđena da nas snimaju za ''Skrivenu kameru'' jer je trebalo videti naše zblanute izraze lica. Uz kupatilo dobijate i kućnog ljubimca – malog providnog narandžastog gekona koji vršlja po zidovima i na vaš malo veći pokret beži u sigurnost rupe u ramu prozora. Setila sam se romana Justejna Gordera ''Maja'' gde je jedan od glavnih likova gekon :) Sreća, pa mi svi mnogo volimo životinje i Ian je bio oduševljen što ima svog ličnog Oskara u sobi (za referencu pogledajte istoimeni crtać). WiFi očajan; ja ni sliku preko Vibera ne uspevam da pošaljem a Deki se muči da završi neki report za posao (he, he, ovo je grčka zabit). Ako izuzmemo osrednji smeštaj, hotel je ušuškan u divnom rastinju sa puno kaktusa i primorskih biljaka. Okolne planine su prekrivene borovim šumama i vazduh je ovde neverovatan. Sve miriše, sve je zeleno dok je more nestvarno plave boje. Prvi dan smo proveli na Hovolo plaži, podno živopisne litice. Međutim tu je prilaz moru očajan sa krupnim šljunkom/kamenjem te izlomismo noge. Iako je septembar more je i dalje toplo (25C) a spoljna temperatura 27-28C. Iana smo uspeli da nagovorimo da se kupa sa mišićima (trajalo je samo taj prvi dan). Smešno je kako je Ian naučio množinu imenice kamen zbog ove plaže:''Aaaa, mama, boli me ova kamila!'' I ostade kamila do dan danas. Mata lepo spava na plaži, prija mu morski vazduh i on se (po običaju) ništa ne buni i njemu ništa ne smeta. Priroda je ovde božanstvena i sve divno miriše. To je moj prvi i glavni utisak o ostrvu. Ta borovina me zamađijala i ujutru bih izlazila na mali balkon da upijam svežinu koja se spušta u magli sa planina i donosi te miomirise. Kraj je sezone i turista jedva i da ima. Milina. Lepo vreme je potrajalo čitav taj prvi dan. Već od sutradan se sve menja. Stižu sada tamni i olujni oblaci sa planina i svako jutro na doručku svi posmatramo njihovo kretanje i predviđamo na koju li će stranu otići i da li će nas mimoići. Provodićemo sada malo više vremena na bazenu (na Ianovu veliku radost) a malo manje na plaži. Drugog dana smo shvatili da je plaža u Neo Klimi, mestu u kojem smo smešteni, zapravo mnogo bolja za decu i da je polu peščana. Mislim da smo taj dan jedini bili na plaži i jedini se kupali dok nas kiša nije oterala do obližnje taverne. E tu Ian nije hteo ni da okusi grčki jogurt u kojem se prethodne godine davio. Baksuz mali! Zato sam ja probala lokalnu pitu sa sirom i bila je baš ukusna. Umotana je kao potkovica i onda spuštena u fritezu. Grupa u hotelu nam je šarolika, mada su uglavnom parovi sa decom. Već prvo jutro mi za oko zapala dva para. Prvi par sa (skoro) dvogodišnjim sinom, koji je vrtiguz i vrtirep gori od našeg Iana i kojeg za stolom može da zadrži samo tablet. A ja kao izigravala strogoću prvog dana i zabranjivala Ianu iPad. Kad smo videli njih čini mi se da je Deki odmah odjurio do sobe da nam 'kupi' 5 minuta mira. Presladak plavušan koji kada krene da ciči, ori se ceo Skopelos i koji je uspeo da zbriše roditeljima i upadne u bazen jedno jutro. Nestaško Mihailo. Dok drugi par mlađi, uglađen, sa dve divne devojčice, deluje da drži sve pod kontrolom dok nisam skapirala da mama svako jutro uredno secka viršlice i nudi bar dve vrste džema starijoj ćerki a ova sa polukiselim izrazom odbija sve da jede. Welcome to our club! Ian no. 2! Dok druga devojčica, bebiron od nepunih godinu dana totalna suprotnost. Što bi Mihailova mama kasnije rekla ''gomboca'' (Vojvođani će znati o čemu pričam). Devojčice Tatjana i Dimitra sa čijom mamom, Marijom, ću postati sjajan prijatelj. Do kraja letovanja ćemo se svi združiti i smejati dečijim nestašlucima, izvoljevanjem s hranom, napadima besa i napadima smeha. Kako vreme nije obećavalo narednih dana, uputili smo se do grada Skopelosa. Postoje lokalni autobusi koji savršeno saobraćaju ostrvom i voze do svih plaža. Od Neo Klime do Skopelosa vožnja traje oko 50min i prolazi se kroz divan pejzaž, sela, maslinjake. Preko Milia i Kastani plaže, Panormos bay-a, Strafilosa do glavnog gradića. Stigli smo oko podneva i već tu, na šetalištu, seli da Ian jede špagete. Udavio se u ogromnoj porciji Napolitane i sipao sav kačkavalj koji je dobio pride. Da, špagete će obeležiti ovo letovanje. Dok smo mi jeli, sunce se na naše veliko iznenađenje probilo kroz guste oblake. Zasijale su belo okrečene kućice grada Skopelosa na obroncima okolnih brda. Kao da je neko upalio svetlo i sve je počelo da svetluca. Mnoge kuće imaju tradicionalni krov koji podseća na krljušt ribe i presijava se u srebrno-sivim tonovima. Šetali smo se krivudavim uličicama, zavirivali u radnjice (u jednoj je Ian izmoljakao ksilofon u obliku mace) i pokušavali da napravimo dobre fotografije pored Iana koji jurca k'o muva bez glave. Skopelos je ostrvo divnih šljunkovitih plaža ali i mnogobrojnih crkava i kapelica. Navodno ih ima preko 360 a u samom gradu oko 120. Najčuvenija je Paganitsa of Pyrgos, na litici iznad marine, odevena u belo ruho kao velika snežna pahulja. Pogled odatle puca na otvoreno more i uvek duva jak vetar. Vreme tu kao da je stalo i kao da se ništa nije menjalo stotinama godina. Jednog jutra smo se parom iz Novog Sada i parom iz Doboja uputili na čuvenu rajsku plažu Kastani gde su snimane scene venčanja iz filma ''Mamma mia''. Ja sam se momentalno oduševila kristalno čistim morem tirkizne boje, stenama i liticama prekrivenim borovima, ali ne i moji dečaci. Ian posebno. Nije hteo ni da priđe moru. Mislim da se plašio talasa. Bilo je prilično vetrovito tog dana. Ja sam se prilično razočarala što se samo durio i sva ta divota nije nikako doprla da njega te smo ostatak letovanja proveli na Panormos plaži. Tu je Ian bio najopušteniji i najviše 'svoj'. Redovno je ručao špagetice i lizice u taverni na samoj obali; kupao se sa dinosaurusima, združio čak sa nekim Italijančićem i zaista uživao. A uživao je i tata i njih dvojica su Panormos bay proglasili za najbolje mesto na Skopelosu. Mati i meni (po običaju) nikad ništa ne smeta, samo da smo na plaži i moru. Uspeli smo da obiđemo i Glossa-u, drugi po veličini gradić na Skopelosu, smešten visoko u brdima iznad luke Loutraki a okrenut direktno prema ostrvu Skijatos. Taj dan je bio izuzetno tmuran, vetrovit i prohladan. Šarmantan gradić sav u stepenicama i vijugavim puteljcima. Lokalne prodavničice se sastoje od pekare sa medenjacima, prodavnice sa organskim proizvodima i keramikom (kupih tu odličan origano), lokalnom keramikom i suvenirima. Većina ih je bila zatvorena jer je kraj sezone i uskoro će sve utihnuti i tih par stotina meštana će navući plave žaluzine i čekati novo leto. Vijugavi put vodi do samog vrha mesta gde se nalazi glavni trg sa preslatkom tavernom i crkvom. Odatle se pruža pogled ka luci i moru. Tu je i smešan natpis ''The best view only for you!''. Ian je u Glossi bio prilično nervozan i dok nije zaspao u kolicima apsolutno nije hteo da sarađuje niti da hoda. Tako da smo se Deki i ja iskilavili načisto sa Matom u rukama i Ianom u kolicima u gradu gde ne postoji put bez stepenica. Mene je kod te taverne na vrhu oduševilo začinsko bilje u velikim saksijama koje uzgajaju za potrebe restorana: origano, više vrsta bosiljka, ruzmarin, majčina dušica... Predivno! Ian se baš na tom mestu probudio i skoro momentalno oraspoložio kada je dobio ogromnu kuglu sladoleda od čokolade. Dan ipak nije propao ;)
Otišla nam deca na ekskurziju! Ian & Co iz Peekaboo vrtića krenuli pre 2 dana u Orašac. Mi mame malaca iz starije jaslene grupe poslale dečicu od 3 godine (i mlađe) u svet, na put, bez mama, tata, baka, deka. I to ni manje ni više nego na 5 dana. Vatreno krštenje. I dok smo se mi sve pitale da li je to dobra odluka i da li smo lude što želimo malo pauze u 24-časovnom majčinstvu, poslu, obavezama, gledajte šta malci rade! Pa njima je fenoooomenalno! Ja bih odmah s njima ''Jump in the pool'' ;)
Peekaboo ekipa je genijalna! Sve je tako dobro organizovano da deca nemaju ni sekund slobodnog vremena ni da pomisle na roditelje a kamoli da pitaju za njih. Mađioničar, animatori, bazeni, sladoledi, jahanje, diskoteka, navlačenje konopca... a tek su na pola ekskurzije. Deca već govore da žele da ostanu još jedan dan duže jer se kao prvi ne računa zbog puta. Šmizle jedne ;)
A šta rade mame i tate za to vreme? Pa mame su konačno sinoć počele da se opuštaju i uradile sledeće: Nena (Vukanova mama) i Desa (Vanjina i Aleksina mama) su bile na koncertu Darka Rundeka, Marija (Markova mama) bi trebalo da je negde na opuštanju u blizini Aranđelovca a Andrijana, Mikša (Sonjini roditelji) i moja malenkost smo se kulturno uzdizali u Dorćolskom narodnom pozorištu uz predstavu ''Sestre Baruh''. Daleko sam otišla, 4 broja niz moju ulicu ;))
Opet jedno VEEEEEEEEEEEEELIKO HVAAAAAAAAAAAALA Peekaboo-uuu i sjajnom timu! Svi uživamo i svima nam je divno jer znamo da su nam deca u sigurnim rukama i da će pamtiti sa osmehom sve ove avanture. Ianovo prvo pravo letovanje! Kada se rodio, 2014. godine, išli smo na 'englesko' more i letovanje u Eastbourne i Brighton. Ali to je Engleska, od pravog letovanja i vrelih dana nije bilo ni traga, ni glasa iako je bio avgust mesec. Nismo čak ni stopala smočili u Severno more, jer je brrrrr hladno. Jeste nam bilo lepo da k'o engleske bakice i dekice šetamo pored mora 20 milja, da uspavljujemo Iana uz šum talasa i vetra, da obiđemo čuveni crveno-beli svetionik Beachy Head gde sa litica nam dobro kolica nisu završila u moru jer je duvao tajfun, da hranimo jaganjce na farmi ''Seven sisters'', da otkrivamo šarolik i veseo Brighton, ali uželeli smo se pravog mora i sunca. Te je izbor pao na jedno od omiljenih ostrva kako u Srba, tako i u Engleza. Za nas je i istorijski veoma važan zbog prelaska srpske vojske preko Albanije i smeštanja na ostrvo Vido preko puta grada Krfa za vreme I svetskog rata a za Engleze iz potpuno drugih razloga – potpuni leisure. Kupili su dobar deo Krfa i engleski se u nekim mestima više čuje nego grčki. I mnoge taverne su zamenjene sportskim barovima u kojima se služi obavezan English breakfast. Ali grčko-engleski odnosi i aranžmani nisu deo moje priče... Mi smo na Krfu letovali u drugoj polovini juna i Ian se već prvog dana oduševio morem, vodom. Taj prvi dan nam je bio izuzetno naporan jer smo morali da ustanemo u 4 ujutru da stignemo na let. Ian je napravio nekoliko scena u avionu i to naročito pre poletanja. Pošto mu se mnogo spavalo, svoju frustraciju što smo u avionu a ne kod kuće, je ispoljio besomučnim vrištanjem, bacakanjem i plakanjem. Meni se činilo da se ta agonija nikada neće završiti. Ali poleteli smo! I dete je zaspalo. Pola sata mira. Ianovi tantrumi u tom uzrastu su bili jezivi. Kada mu nešto nije po volji ili mu nešto branimo, krene da me vuče za kosu, štipa, grize ili se samo baci na pod i udara sa sve četiri. Uf! Al' na stranu sad to, mi uživamo u našem malom raju! Evo kako sam ja to naše letovanje fino zabeležila. Hotel nam je u mestu Kanoni, pored aerodroma i na 15min od grada Krfa. Znate one čuvene razglednice sa Krfa sa belom crkvicom u moru? E baš smo tu bili smešteni! Nekadašnji 5-star Hilton hotel je iznutra u pomalo jadnom stanju čim se napusti velelepni i prostran ulazni hol sav u mermeru i svetlucavim šandolijerama od lažnog kristala. Sobe imaju dekor iz 70-tih godina, ali je naša baš ogromna i ima odličan balkon i još bolji pogled. Naravno, sea view. Doplatiću ga koliko god, samo da gledam u more i čemprese a ne u kontejnere i konobare koji na plastičnim stolicama sede na puš pauzi i ispijaju 17. kafu tog dana. Najveći adut hotela je bazen kao i lift kojim se spuštate na malu plažicu. Sjajna stvar kada ste sa malom decom. Nema stepenica, serpentina, već jedno dugmence za gore i dole. Ianu se najviše dopada bazen iako je i on sa morskom vodom. Verovatno zato što je trenutno topliji od mora. Već prvi dan je sa mnom probao grčki jogurt sa medom i orasima. Zna mali šta valja. A potom se navukao na sladoled. I ta ljubav prema sladoledu kod dece traje večno. Nisam do sada upoznala dete koje ne voli sladoled. Te dve stvari, plus kroasani s mlekom za doručak, obeležiće ovo Ianovo letovanje kada je hrana u pitanju. Drugi dan smo trknuli do grada Krfa. Lokalni autobus nam staje odmah ispred hotela i zaista se brzo stiže. Dok se tata šišao, Ian i ja smo cunjali starim gradom, zavlačili se u kaldrmom popločane uličice i tražili dobro mesto za giros. Imam osećaj da je dobar, stari giros sa ćoška u papirnom fišeku sa kropirićima i po ceni od 3 evra u izumiranju. Sada se sve pretvara u neke fancy-šmensi restorančiće gde moraš da sedneš i poručiš piće i platiš popriličnu cenu za taj isti giros. Kada sam sa sestrom i njenim društvom prvi put letovala u Grčkoj pre xy godina, živeli smo na tom girosu iz fišeka. I ništa nam nije falilo :) Elem, mi smo se posle s tatom lepo prošetali promenadom grada Krfa, opet jeli sladoled a Ian je besomučno jurio golubove. Mnogo nam se dopada Krf. Bila sam pre 10 godina i sad mi je još lepši. Hoćemo da ostanemo na ovom divnom, zelenom, sunčanom, plavom ostrvu. Sve miriše, lastavice nadleću pred sam zalazak sunca a uveče se čuju zrikavci. Gledamo avione stalno kako sleću i Ian već zna da pokaže ka nebu i izgovori ''huuuuu''. Šalimo se da ću ja otvoriti malu galeriju a da je Dekiju samo porteban dobar wi-fi da radi ''remotely''. Ah, možda jednog dana. 24. jun 2015, bliži se podne. Ian je zaspao u svom ''little prince'' krevecu a ja na terasi čekam da mi Deki donese ice-coffee. Sunčano je i toplo; nad morem se izdiže izmaglica u pravcu Albanije. Upravo smo kod bazena upoznali finu tetu iz Slovenije, koja se oduševljavala Ianom a on joj se samo smeškao i slao poljupce. Ian je danas sat vremena duže spavao – ustao je u 6! Inače se po pravilu probudi u 5. I onda kreće valjanje po krevetu, sikenje, gledanje crtaća dok konačno svi ne ustanemo u 6:30. Dan nam veoma rano počne i do uveče smo svi već premoreni. Nije lako letovati sa 15 mesečnim Ianom. Imali smo ovde već nekoliko ''situacija'' i scena. Izvodi sa hranom i iako smo sada prihvatili da se za doručak isključivo jedu mini kroasani i pije mleko, ručak je i dalje noćna mora. Do pre dva dana smo još imali nezamenjive pouches Ella's Kitchen, ali kako je ta hrana nestala Ian odbija Nestle teglice sa ćuretinom i piletinom. Jede isključivo voćne kašice. Zbog tih njegovih ''ručkova'' nam je napravio već nekoliko groznih scena na plaži i u kafiću, da smo jednoglasno rešili da se javna mesta u vreme ručka zaobilaze u širokom luku. Uspeli smo da odemo i na celodnevni izlet u popularnu Dasiju. I divno se proveli! Iznajmili smo ležaljke tik uz more a more je tog dana bilo kristalno čisto sa velikim ribama. Prohladno, ali lepo. Ian se nije bunio za kupanje i svidelo mu se da ga tata kao ''bacaka'' u vodu. Ian je otkrio i prskalicu za travnjak te je to bila glavna zabava. Još kad je spazio rupicu na crevu, mislim da je bio u stanju da tu ostane satima. Zatvori, otvori, prskaj! Jeeeeeeeee Još jedan dokaz da deci ne treba mnogo za dobar provod. Otkrili smo nekoliko divnih mesta, koja nisu toliko popularna. Nedaleko od našeg hotela a u južnom predgrađu grada Krfa nalazi se arheološko nalazište. Iskopine drevnog grada Korkyre, koju su osnovali Korinćani, sada nazvano Paleopolis. Tu su i ostaci nekadašnje bazilike. A na brdu pored, Mon Repos, otkrili smo divnu šumicu i nekadašnju palatu u kojoj se rodio Philip, Duke of Edinburgh (1921) a koja je sada pretvorena u muzej. Ceo Mon Repos je kao velika botanička bašta sa prelepim drvećem, palmama, primorskim rastinjem, čempresima i nekim čudovišnim cvetovima. Žuto-narandžasti leptiri samo preleću s cveta na cvet i deluje kao da smo u začaranom vrtu. Sve očekujem da ugledam nekog zeku ili patuljke. Na posedu se nalaze ostaci dorskog hrama, crkva, amfiteatar itd. Kasnije smo se sa Ianom spustili u podnožje brda, na plažu Mon Repos sa dečijim igralištem. Prošetali smo se i do dela grada koji se zove Garitsa, sa velikom vetrenjačom na molu okrenuta ka Old Fortress. Tu je božanstveno i stecište lokalaca, koji dolaze da se kupaju i sunčaju nakon radnog vremena. Na Krfu smo zaista uživali iako nam je tempo sa Ianom bio ubitačan. Imali smo skoro idealan spoj plaža – bazen – blizina grada. Mi ne volimo resorts i izolovane hotele, te je nama ovakav aranžman savršeno odgovarao. U povratku za Britaniju smo nenadano produžili naš odmor za jedan dan. 20 minuta nakon poletanja sa Krfa prinudno smo sleteli u južnu Italiju i grad Brindisi zbog čudnog smrada u kabini aviona. Sletanje je izgledalo kao iz filmova. Avion na sred piste, čuju se sirene vatrogasnih vozila koja polako opkružuju ''misteriozni'' aircraft. Pun avion Engleza, čini mi se da smo mi bili jedini lažnjaci sa Ianom polu-Englezom. I svi ćute. Nigde mesta panici, nigde se ne čuje zapomaganje. E to su vam Englezi! Svaka im čast na smirenosti. Samo sam se u deliću sekunde prisetila mog povratka iz Herceg Novog, Banbusom pre 20 godina, kada se autobus prevalio prednjim točkom u provaliju iznad Budve a vozač viknuo ''Svi na levu stranu!'', zbog ravnoteže. A žene krenule da vrište i jedna najglasnija se oglasi ''Ajmo ljudi svi peške do Budve! Smestiću vas sve kod rođaka!''. E a to su smireni Srbi-Crnogorci u vanrednim situacijama:) I da se vratim na Ianovo prvo pravo letovanje – dečko završi u predivnoj Italiji uz najbolji gelato na svetu a mama uz najbolji capucciono! Imaće šta da priča kad poraste ;) A nas dvoje? Imaćemo i mi šta da pričamo – napravili čudo br. 2! |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|