O tati... ‘’Kada bi čovek znao u koju će rupu upasti, on bi je preskočio.’’, često je govorio moj otac. I verujem da bi propustio taj trodnevni put za Kamerun te kobne ’97 da je znao da je to njegova crna rupa iz koje nije bilo povratka. Nestanak mog oca kada sam imala 17 godina, preokrenuo je ceo moj svet. Niko od nas to nije mogao naslutiti; niko nije ni pomišljao da se život može ugasti tako brzo, u treptaju oka. A tako je bilo. Brzo, bez najave, bez mogućnosti da se oprostim. Tate nema već 23 godine. Više od pola mog života nije prisutan. Nije znao da sam studirala i diplomirala, nije znao da sam čak pokušala da radim kao i on u JAT-u samo kao stjuardesa, ne zna da sam živela u 3 zemlje, da sam se udala i rodila dvoje divne dece. Mnogo toga je moj otac propustio. Prosto, prerano je otišao. Ali pošto ovo nije samo obeležavanje godišnjice njegove smrti, već prisećanje i veličanje njegovog života, ja bih da sa vama podelim neke male i simpatične istine o tati. Postoji nekoliko stvari koje je tata voleo svim srcem:
Tata je bio perfekcionista, uredan, vredan, neumoran i veoma dobro organizovan. Vi nikada niste doživeli pakovanje putne torbe kao što je to moj otac činio. Sve bi bilo složeno do detalja i po vojničkoj disciplini. Nije bio ni centimetar neiskorišćenog prostora. Tokom '80-tih godina XX veka smo putovali porodično za Sloveniju po mesec dana tokom avgusta i uvek pravili izlete za Austriju i Italiju. Tata je odatle neumorno pakovao kartonske kutije ispunjene svakojakim đakonijama – od italijanske kafe i pirinča do kvalitetnih italijanskih školskih svezaka sa lepim marginama i tablicom množenja na poleđini (Pigna) – i te iste kutije slao poštom komšiji Tasi. Tata je imao i neke smešne izjave. U izgovoru je znao da meša Č i Ć te je jednom prilikom sa mnom u šetnji pored Studentskog parka rekao: ''Pazi da ti ne padne ta ćupĆina na glavu!'' A onda jedne zime gleda kroz prozor pa kaže: ''Ala je zasneGilo!'' Imao je on još bisera ovakve vrste. Voleo je mene i Vesnu da uči radnoj disciplini i navikama te smo svaki vikend imale podelu kućnih poslova i uglavnom je funkcionisalo po principu rotacije – jedan vikend ja usisavam a drugi brišem prašinu pa onda Vesna preuzima. Ako zimi nije bilo dobro grejanje u stanu, umeo je obema da nam mrtav ladan kaže:''Je l' ti hladno? Uzmi malo peglu da se ugreješ.'' Tada nam to nije bilo smešno. JAT je zaista zauzimao bitno mesto u tatinom životu. JAT mu je pružio priliku za posao odmah po završetku srednje škole; JAT mu je dao mogućnost da se usavršava u Americi i da dobije sve licence za rad na boeing motorima; preko posla se upoznao sa nekim tada najvećim svetskim avio kompanijama, kao i proizvođačima avio-motora npr. General Electric. JAT je tih godina bila uvažena nacionalna komanija sa odličnim platama i pružao je sigurnost tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka. A onda su došle dvedesete. Raspad Jugoslavije, ratovi, sankcije, svi JAT-ovci poslati na prinudni odmor a cela flota iznajmljena tada Gadafiju i Libiji. To je sve pogodilo i iako se na mom ocu to nije direktno primećivalo jer se odmah bacio na drugu vrstu ‘’posla’’ – počeo je sam da dizajnira i proizvodi lampe! Krišom je odlazio u radionicu JAT Tehnike na Surčinu kako bi mogao da seče mesingane valjke i delove. Abažure je u početku kupovao kod čuvenog lampadžije na Slaviji, a vremenom je sam počeo da skicira, seče i uklapa delove papira u kupaste forme. Bio je uporan i istrajan dok te lampe nije doveo do savršenstva. I prodavao ih je! I od te prodaje smo jednim delom živeli tih groznih godina. Prva najvažnija sporedna stvar u životu većine muškaraca (kako su to Englezi lepo sročili) – fudbal – zaokupljala je i mog oca, uglavnom vikendom. Kako nije imao sina s kojim bi redovno išao na stadion, moj najbolji drug iz detinjstva i komšija s drugog sprata, Peđa, je bio zapravo taj ‘’sin kojeg nije imao’’, te nas je i oboje često vodio na Makaranu. Znam da je u novčaniku pored svih porodičnih fotografija nosio i Peđinu sa utakmice Crvene Zvezde. Tata i ja smo imali slatki zajednički ritual. Nalazili smo se obično petkom, nakon njegovog posla, na uglu Knez Mihajlove i tada 7. jula (današnja Kralja Petra) ispred pizzerije ‘’Snežana’’. Ali ne da bismo jeli pizze, već da bismo se zasladili najboljim sutlijašem sa cimetom. Mislim da dan danas mogu da evociram ukus i miris tog sutlijaša. Danas shvatam da tata i ja delimo još nešto: strast za fotografijom. Tata je bio potpuni amater za fotografiju ali se oduševio kada je Kodak izbacio one prve male, idiot aparate za 35mm film rolnu. Još kada se sa 24 prešlo na 36 snimaka, njegovoj sreći nije bilo kraja. I najveće pripreme su bile pred čuvena avgustovska putovanja u Sloveniju, u odmaralište ‘’Kekec’’, u Kranjskoj Gori. Tada bi se opskrbio sa minimum 4 rolne. Bio je neumoran i čak nas je sve fotkao na žičari dok se vozimo u pojedinačnim korpama. Dobro nije ispao iz iste. Nije s tatom uvek sve išlo glatko. Bio je veoma strog, posebno po današnjim merilima, i mnogo toga je branio sestri i meni. Nije nam dozvoljavao da se šminkamo, posebno ne tokom osnovne škole a sećam se i da je suknje iznad kolena smatrao veoma nedoličnim za devojčice i tinejdžerke. Tako da sam ja u nekom 7./ 8. razredu razvila taktiku da odem kod teta Cice (Peđine mame) na 2. sprat i presvučem se u kraću suknju, koja je u tatinim očima izgledala verovatno kao mini, mini, najgori minić, iako je ranfla zapravo bila u visini kolena. U prvom razredu gimnazije sam imala onaj neverovatni tinejdžerski poriv da sve isprobam. I prvi izraz mog slobodnog duha je bio farbanje kose u vatreno crveno! Ta ‘’sloboda’’ je brzo ugašena u meni tako što je tata rešio da nedelju dana ne progovori ni reč sa mnom, niti da ruča sa mnom za istim stolom. Dok je razredna pozvala mamu u gimnaziju da proveri da se ne drogiram, jer mi je palo na pamet da se ofarbam! Mama je tu bila zgranuta slobodom razredne koja joj je savetovala da mi krišom ipak proveri vene jer bože moj, farba je prvi znak da sam skrenula s puta! Eh, a da su svi oni saznali (roditelji + razredna) da mi je drugarica iz razreda Ana T. bušila dodatnu rupicu na uvu uz pomoć zaleđenog bataka i sterilne igle, koju je maznula iz mamine dr torbe, krila bi mi sasekli skroz! Mogla bih ja o tati u nedogled. Ova mala prisećanja su više za one koji nisu stigli da ga upoznaju, za mog supruga Dejana, za Vesninog supruga Miću i našu divnu decu, njegove unuke. Jer tata je mnogo voleo život! I radovao se putovanjima, našim uspesima u školi, odlasku vikendom na pijacu, radovao se svom poslu i nedeljnom fudbalu. Radovao se Novoj Godini i ruskoj salati; verovao je u socijalizam i uvek je učestvovao u svim radnim akcijama, u sađenju jelki u dvorištu OŠ ‘’Braća Baruh’’, u sređivanju ulaza i prilaza našoj zgradi, u ispisivanju hamera za školske panoe najdivnijim rukopisom (krasnopisom), u akcijama odeljenskih zajednica, skupštine stanara, udruženju radnika JATA-a… u svim tekovinama komunističke utopije. Još bih da podelim par razmišljanja o tati sa vama: 28. septembar 2011. Varšava Prvo pravo jesenje prohladno jutro u Varšavi. Sinoć je bilo malo nevreme i kiša je pala nakon par nedelja. Bliže se polako hladni, tmurni, kišni dani. Danas bi mom tati bio 62. rođendan da je živ. I mislim da bi uživao u današnjem jesenjem danu sa opalim žutim, šuškavim lišćem, sa mirisom kiše u vazduhu i isparavanjem vlažne zemlje. Svidela bi mu se i Varšava i Deki i naš stan sa velikom terasom. Mislim da bi mu se čak i Aki svideo, jer se on prosto podvuče pod kožu koliko god bio nevaljao i bučan. Ali najviše bi mu se svidela moja rođendanska čokoladna torta, koja je sada u ostacima, ali i dalje divnog ukusa. Čudan je život i zagonetan. I čudno je to sa datumima. Eto mom zetu Mići je danas rođendan! Napunio je 39 godina. I kako li je moja sestra samo pronašla supruga rođenog istog dana kad i naš otac? Verovatno je to sudbinski odavno 'rešeno'. Hm, kako bi izgledala njihova zajednička proslava rođendana: da li bi više ljubomorisao tata ili Mića? Možda bi se i odlično slagali. Možda tata ne bi mogao da odvrati pogled sa Kostinog lica prepoznajući sebe u njemu iznova i iznova, kao što to ja činim. A možda bi nam životi otišli u potpuno drugačijim pravcima da je tata još s nama. To nikad neću saznati, ali ne škodi da se ponekad pitam i da zamišljam. Saznala sam da je i Kostinom najboljem drugu Đuri danas rođendan. Koliko koincidencija: mali Kosta pronađe u vrtiću ''Guliver'' najboljeg drugara rođenog istog dana kad i njegov otac i deda! I sad idu zajedno i u razred. Dok smo živeli u Engleskoj i ja bila trudna sa Ianom (koga smo zvali Gliša dok je bio u stomaku).
9. avgust 2013. Jutros smo se Aki, Gliša i ja načisto uspavali. Sinoć sam zaspala oko 23 č i danas se probudila oko 10:45. Uh, skoro 12 sati sam spavala. I sanjala sam tatu posle duže vremena. Nije samo tata bio u snu, našle su se tu kuma Verica i Sandra, ali je tata nekako bio fokus. On i ja smo gledali sa nekog mosta na reku. Ogroman talas, kao u Hokusaijevim printovima, je doneo ogromnu količinu vode u korito reke. A sa talasom su stigli i mladi labudići. Na stotine njih u sivom paperju. I dok smo ih posmatrali, ja sam pričala o torti za svoj rođendan. A potom sam tatu upitala šta želi da njemu spremim za njegov rođendan jer su nam rođendani samo 3 dana udaljeni. I tata je veselo odgovorio: ''Pa znaš šta tata najviše voli – kokosove kocke!'' Stevan Landratoške (28. septembar 1949 - 21. april 1997)
8 Comments
April u Beogradu nikad mirniji, lepršaviji, zanosniji, privlačniji. Poznajem devojku-umetnicu koja iz svog stana na Novom Beogradu skoro svako veče pušta Čolinu pesmu ''April u Beogradu'' sa terase dok se zlaćani zraci rasipaju po zgradama beskonačnih blokova. I deluje skroz magično. Mi opet sa naše terase na Dorćolu gledamo kako narandžasta lopta tone u zgradu u Tadeuša Košćuška a potom se nebo prošara ružičastim šarama i razvučenim cirusima u koje uranjaju krila ptica u svojim vrtoglavim poniranjima. Moj ptičiji svet postaje raznovrsniji i sad već polako ulazim u njihove svakodnevne rituale. Bella je tu pa tu; nigde ona ne ide, čak ima dana kada prati moja kretanja po stanu: dok radim na laptopu u spavaćoj sobi, eto nje na maloj terasi, gleda me pomno; kada odem do kuhinje sleti na sims prozora i čeka svoje zrnevlje; ako sam pak na terasi, sleti na ogradu i guguče. Volim njeno prisustvo i uliva mi spokoj. Počela sam da pratim i par vetruški kako krstare dorćolskim nebom. One elegantno levitiraju i prave velike krugove kao da osmatraju s visine potencijalni plen. Njihovo oglašavanje je suptilno, nenapadno. I prave su akrobate u vazduhu. Najbučnije su razne vrste svraka, koje se redovno okupljaju na krovovima. Divne su mi one dugorepke. Kad lete, lepezasto rašire rep i odmah krenu da grakću. Naš narod nije ljubitelj svraka, vrana, gavrana. Ali svrake su u Kini svete ptice - one su simbol sreće, radosti, pozitivne energije. Pre neki dan opazih Bellu na susednom krovu kako pažljivo promatra dve svrake. U momentu je delovalo kao da razmenjuju neke vesti:''Je li Bella, šta kažu, šta kažu, dokle ćemo da uživamo još bez ljudi?'' I dok se bavim pticama tokom trajanja policijskog časa, u vreme kada nam je dozvoljeno da pomolimo nos iz kuća obilazimo Dunav-Kališ-Dunav-Kališ pa u krug. Već znamo svaku travku i svaki kamen. Zvončica je uspela i da uskoči u Dunav nakon što je Mata šutnuo njenu lopticu u reku. I sama se iznenadila ali doplivala je bezbedno do obale a loptica ode nekud nizvodno u pravcu Pančevačkog mosta. Deca i Zvončica se nimalo ne bune u ovom karantinu. Naprotiv, uživaju i samo s vremena na vreme pomenu da im nedostaju drugari iz vrtića. Mata nam naučio da piše a Ian već savladao gradivo za 1. razred te će biti dosadno kad se naredne godine krene u isti. Vanredna stanja izmame i raznorazne likove a ovog puta ne mislim na političare, medije i slično već na naš komšiluk. Svaki dan neki nesrećnik drži 'besedu na gori' sa svoje terase i to ume da traje satima. Ne vidimo ga, samo ga čujemo sa obližnje zgrade i verujem da će komšiji iznad njega uskoro dozlogrditi i da će ga politi vodom. Drugi lik već nedeljama u 20č nakon aplauza medicinarima pušta ''Bože pravde'' preko moćnih zvučnika i to nam je signal da se povučemo u stan. Ali ako zanemarim ove 'nesrećnike', Beograd je sad predivan. Centar grada je prazan. Nema bašta od kafića; Kosančićev Venac deluje kao predratni Beograd sa kaldrmom kojom prođe po koja kuca; divno je i za fotografisanje, divno je i za šetnju, divno je za upijanje svih prolećnih mirisa, divno za opuštanje. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|