’’S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde – vrtoglavo.’’ Rani jadi, Danilo Kiš
Sećam se jednog ovakvog novembarskog i vetrovitog dana kada me je Teča sačekao na autobuskoj stanici u Subotici i rekao da ćemo ovog puta ići nekim drugim sokacima kući. Ima nešto da mi pokaže. Nakon nekih 5 minuta hoda, skrenuli smo u uličicu koja odmah izbija na malu zelenu površinu sa svega 2-3 klupe, nekim žbunićima i jednom bistom u centru. Bila je neka polutama, u blizini je šuštalo lišće divljeg kestena na vetru i jedva razabrah da ispod biste piše Danilo Kiš. Teča je bio veoma ponosan na svoje prečice, skrivene kute i male dragulje koje kriju. Te biste više nema tu, kao verovatno ni ulice divljih kestenova iz Kišovog detinjstva a i moje slike odrastanja u Subotici bivaju vremenom izobličene te ih ja negujem u svojim sećanjima i čuvam ih od zaborava. Noć pre nego što smo predali ključeve Tetušove i Tečine kuće novim vlasnicima, mama i ja smo rešile da poslednji put tu prespavamo i upijemo u sebe svu vlagu zidova, sve mirise starih džempera i kaputa pomešane sa sasušenom lavandom, svu škripu starog parketa koji nekako čudno ulegne i jaukne pri ulasku u kupatilo. I ležala sam budna celu noć i prevrtela sve uspomene koje me vezuju za ovo mesto. Tetuš i Teča su meni i sestri bili drugi baka i deka. I bili su najbolji na svetu. Kao iz onih bajki u kojima postoji bezuslovna ljubav između unuka i baka i deka. Samo što smo mi našu bajku živele i ja sam im na tom bezbrižnom i ljubavlju ispunjenom detinjstvu najzahvalnija. Tetuš je imala tamno plavi buđelar, sav iskrzan po rubovima, bez pregrada i sa srebnom ’’šnalom’’ zatvaračem. Uvek ga je nosila u ruci kada se uputi do dućana na ćošku i uvek su u njemu bile zgužvane novčanice. Tetuš je pravila najbolje baratfile na svetu – taške sa pekmezom. I njena mamuza za testo sa belim plastičnim reckavim krugom i narandžastom drškom se nalazi u mom posedstvu i čuvam je kao veliku dragocenost. U Tetušovoj kući sudovi su se prali u metalnog vangli – teget spolja a iznutra neka siva boja sa tamnim tufnicama. Tek kada se tu sudovi dobro nasapunjaju i izribaju, mogli su da se ispiraju. Vodilo se u to vreme računa o potrošnji tople vode. Tetuš – Gaga pravila je i čuvenu Gaginu šubara tortu. Žuti patišpanj se ispeče, potom smesti u kružnu vanglu, ispuni čokoladnim kremom a potom se torta prevrne i ukrasi šlagom. Zaista deluje kao šubara, posebno kada joj Tetuš da završnicu šaranjem viljuškom po belom prekrivaču. Zimska idila. Tetuš je nosila niz tankih narukvica koje sam ja obožavala da joj premeštam s ruke na ruku i da se tako uspavljujem. Sećam se da su sve bile srebne, osim jedne najtanje, zelene boje. I onda bi mi pevala mađarsku uspavanku, koju dan danas znam da otpevam. Na trpezarijskom stolu je stajala masivna kristalna pepeljara. Imala je samo dekorativnu funkciju. Tetuš je imala običaj da je u retkim trenucima dokolice samo blago pomeri u jednu stranu, čisto da ne sedi skršenih ruku. Sećam se da je tokom ’90-tih imala običaj da komentariše poskupljenja, besparicu i onda bi onako, kao za sebe, rekla:’’Došlo je takvo vreme da je i krompir post’o ko-god!’’ To je značilo i da je krompir toliko skup da ni njega nije lako priuštiti. I ono što najbolje pamtim su njene ruke. Teške, masivne, pune bora i pega. Najdivnije ruke na svetu. Teča je bio potpuno drugačije prirode. On je imao svoj kutak na čelu trpezarijskog stola, svoje ukrštenice, knjige iz biblioteke koje je čitao i na srpskom i na mađarskom, kaubojske filmove (posebno u vreme zimskog bioskopa na raspustu) i fudbal. I sam fudbaler Bačke dugi niz godina, vikendom prepodne je uvek boravio na Bačkinom stadionu. U dugom mantilu i sa francuskom beretkom, ubeđena sam da je poslužio kao model Šegecovoj slici koja je decenijama visila iznad troseda u njihovoj dnevnoj sobi a prikazuje subotički korzo sa prolaznicima. Subotica iz mog detinjstva je nestala. Uskoro neće postojati nijedan fizički trag o postojanju svih tih dragih lica i topline kaljeve peći zimi i debele ladovine u kućama leti. Kosovi koji su se neumorno kupali u olucima na garaži i koje je moj Teča posmatrao sa svoje stolice prikriven mrežom u prozoru, odavno su svili gnezda u nekim drugim dvorištima i odavno ih više nema. Valjda je vreme da se i ja oprostim od tih avlija koje su mi pružile godine radosti i sreće. Ali volim ja da se prisetim svih tih dana, posebno u ove tmurne, vetrovite i pomalo melanholične novembarske dane. Dok su mi sećanja živa, žive su i duše svih tih ljudi kojih više samo fizički nema.
6 Comments
Sinoć mi Mata recituje pesmicu u krevetu:’’Kiša pada na travicu, mrav se sakrio pod gljivicu.’’ Ja pomalo zatečena rečju ’’gljivica’’ kod tri-i-po godišnjaka a onda još više i nastavkom. ’’Znaš mama, gljiva znači pečurka. I ja sam video pečurke na Kosmaju sa Teki.’’ Kako znaju deca da me iznenade. Ne verujem da sam ja ove pojmove znala u njihovom uzrastu. Ian sa velikim strahopoštovanjem ovih dana govori o Hari Poteru i njegovoj družini. Posle Avendžera i kojekakvih superheroja, konačno smo prešli na malo ’’prave magije’’. Deki sav srećan skida prašinu sa kolekcije DVD-ijeva i samo čekam kad će da otvori i Harry Potter knjige na engleskom. Interesantno mi je kad Ian kao počne da se ’’priseća’’ događaja ’’kad je bio beba’’. I iz tih, po Ianu bebećih dana, najviše se seća Akija. Ne pamti drugare iz Engleske niti prvu vaspitačicu Amandu, ali Akija toliko često pominje da sam ja počela da ga sanjam. Naravno da se u tim trenucima načisto raspilavim i da mi suze krenu kada nacrta sebe i Matu kako na povocima šetaju Akija i Zvončicu. Kad sam već kod snova, setih se jednog od pre par noći. Razgovaram u snu sa jednom prijateljicom a ona krene da mi prebacuje da se ne igram dovoljno sa decom i da me optužuje da nisam dobra majka, te da povisuje ton na mene. Kuku, probudih se sva u čudu. Zamislih se da mi to možda podsvest radi i krenuh da preispitujem malo sebe u ulozi majke. Te da li dovoljno pričam s njima, da li imamo dovoljno zajedničkih aktivnosti, da li znam šta im se sve dešava u vrtiću, koji su aktuelni drugari i slično. Onda se prisetih kako mi Mata govori sto puta da je Vidak udario glavu o radijator (iako se desilo pre dva meseca), da Ian prepričava kako je Sonja znala super strašnu priču za Noć veštica a Petar ih plašio sa nevidljivim mišem ispod stola, da znam koliko im sličica u Fortnite albumu fali i da jedino Đole i Vukašin sakupljaju, da sam bar dva puta nedeljno u kontaktu sa divnim Momirom koji me obaveštava o njihovom progresu sa izgovorom, pisanjem, čitanjem i grafomotorikom, da uredno pakujemo tegle, kutije i ostali materijal za radionice u vrtiću, da idemo porodično u bioskop, na dečije predstave i rođendane, da smo svaki vikend po 24 sata zajedno i da se kao porodica jako dobro poznajemo. Jeste, sad sam upala u radnu mašinu i nisam kod kuće od 7:30 do 17:30 radnim danima, plus dva puta nedeljno imam uveče francuski, ali ne mislim da zapostavljam svoju decu niti da nisam svesna njihovih potreba. Sada su malo više s tatom a malo manje s mamom. Pre par dana vraćam se s posla i u kraju sretnem bivšeg kolegu s faxa kako priča s nekim poznanikom. Ja mu u letu onako dobacih da sam pronašla posao i htedoh da produžim dalje, al’ mi on brzo pruži ruku da čestita te stadoh da se pozdravim. Upoznam se s njegovim prijateljem, doktorom tehničkih nauka, te objasnih da sam počela da radim u Savetu Evrope u odeljenju Antidiskriminacije, na projektu ’’Promocija različitosti i jednakosti u Srbiji’’. Pitaju me oni a šta to tačno podrazumeva? Dodah ja da su u pitanju prava nacionalnih manjina, LGBTI prava i protiv govora mržnje. ’’Ček, ček!’’, reče poznanik Dr. ’’Šta ti je to ’I’ u LGBTI?’’ Već vidim da je podigao obrvu al’ ja krenuh obazrivo da objašnjavam da je I=intersex, i taman da dam pojašnjenje kad doktor nauka krene da obrazlaže razlike u hromozomima, muškim i ženskim hormonima po rođenju itd. Te ja (naivno) pomislih, gle, konačno neko ko razume problematiku. I nakon dobrih 7 min disertacije o intersexu, kaže meni Dr:’’Nego znaš šta?! Cela ta priča o LGBTI kod mene ne pije vodu. Ja bih lepo kalašnjikov i sve njih tapa, tapa, tapa… I možda zvuči surovo, al’ ja sam Balkanac i kod mene to ne prolazi…’’. Glas počeo da se podiže, varnice u očima polako iskre… ja vidim koliko je sati i rekoh da zaista moram da žurim. A Dr meni polu-besno, polu-šaljivo:’’Šta, da ne trčiš tetki da odneseš lek? Hahahahaha…’’ Pomogao mi kolega i reče:’’Pusti ženu, ima dvoje male dece.’’ Zaključak: Oprezno saopštavati neznancima prirodu mog posla jer bi mogla da me stigne balkanska kletva. Jučerašnji primer. Opet se vraćam s posla i ispred Narodnog pozorišta sredovečan čovek naleti ramenom na mene i utom mu na pločnik izleti plastična flaša piva od 1,5l i krene da se kotrlja. On besan se okreće ka meni i vikne ’’Ma marš u 3 p…. mater…!!!’’. ’’Izvinite, ali VI ste naleteli na mene.’’, fino ću ja i to sa sve persiranjem. A on meni na to ’’Ma da jed.. ti go…!!!’’. Produžih Vasinom dok se flaša još vrtela. Zaključak: Majo, prema pijancima i grubijanima ne trudi se da budeš fina jer se ta finoća nikako ne isplati. U nadi da ću naučiti kako da se nosim i ophodim prema govoru mržnje. I kao šlag na torti – moja svekrva! Ne priča i dalje sa mnom i ogroman sam joj trn u oku, ali napravila je dva izuzetka u poslednjih mesec dana. Na sahrani njene majke, Dekijeve bake, jer smo morali da foliramo privid srećne familije a pritom je njena ćerka kasnila na tu istu sahranu te je neko morao da prima saučešće u kapeli. I na slavi prošlog vikenda, gde smo kao obeležavali samo u krugu porodice. A taj porodični skup je izgledao tako da smo Deki i ja bili postavljeni da sami ručamo u dnevnoj sobi za produženim astalom i budemo čuvari zapaljene sveće tačno u podne, dok se porodica Dekijeve sestre sa porodicom Dekijevog brata od tetke i Dekijevim roditeljima tiskala u kuhinjici veličine 7m2. Njih desetoro! Čekali da nas izbace i odrade da bi oni mogli ’’porodično’’ da slave. Toliko mi je bilo prijatno na tim porodičnim okupljanjima da sam sebi obećala da im više nikada neću prisustvovati jer bukvalno rizikujem svoj brak pod naletom besa i gorčine koja se u meni sakupi. I da bih kontrolisala sebe i svoj govor, terapeutski mi je da to ovde izbacim iz sebe i na taj način se nosim sa velikom nepravdom koja je učinjena mojoj deci i suprugu. Ja sam tu najmanje bitna, ali sam naravno kriva za sve. I samo ponavljam sebi:’’Nećeš Majo biti ovakva svekrva nikad! I poštovaćeš izbore svojih sinova, kakvi god oni bili.’’
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|