Ovaj magični plastični aparat u proizvodnji već dole pomenute Lomografije sam dobila kao oproštajni poklon od kolega s posla u UK. Znali su već za moju strast za analognom fotografijom i posebno mini instax Polaroidom kao i Dianom, te sam u svoju kolekciju pored FishEye-a dodala i ovaj zanimljivi model. Kao što se vidi iz priloženog, SuperSampler ''okida'' tri do četiri frejma u nekoliko sekundi na jednom snimku. U principu je poenta da se dešava neka radnja tj. pokret na kadru koji želite da zabeležite jer konačni proizvod je kao mini film ili strip koji hvata figuru u pokretu. Ali ja sam vremenom počela da eksperimentišem i sa ''statičnim'' slikama jer se dobije neka zanimljiva repetitivna fotografija u kojoj ipak ti kadrovi nisu u potpunosti identični već se nijanse boje mora na primer vide u suptilnim prelazima. Gore su fotografije sa našeg nedavnog puta u Atinu.
Mata mi je ovde bio odličan model jer je jurcao sa sladoledom ispred Zappeion-a u Atini, na brisanom prostoru, te sam mogla da ga 'jurim' i 'hvatam' u letu. Zaista sam dobila mini priču u 6 fotografija i skoro da bi moglo da se prebaci u animaciju.
A ovde je do izražaja došla i jednostavnost upotrebe ovakvih aparata. Naime, dala sam Ianu da se malo igra s njim i okine par snimaka. Interesantno je da Ian uvek drži kameru uspravno i tako dobija vodoravne frejmove. Pošto kamera nema klasičan 'vizir', već se odokativno posmatra objekat fotografisanja kroz mali plastični pravougaonik montiran na vrhu aparata, deca intuitivno okidaju praktično bez gledanja. I tako opet dođe do onog efekta iznenađenja!
I za kraj evo nekoliko sa Skopelosa. Opet malo morske varijante kada je sunce najjače i time pogodno za ovakve aparate koji traže mnogo svetla. A da, SuperSampler nema opciju blica te se sve fotografiše isključivo na dnevnoj svetlosti.
LOMO(grafija)
Moj prvi kontakt sa Lomografijom je bio preko Yours Gallery iz Varšave u kojoj sam provela neke od svojih najboljih momenata. Nisam znala za tu pomamu za plastičnim, analognim foto aparatima, koji stvaraju neverovatne efekte. Tadašnja kustoskinja mi je pokazala svoj aparat Holgu, neku crnu, neuglednu kutiju ni nalik današnjim sjajnim, fancy aparatima. Ali Holga čini čuda! Za 32. rođendan Deki mi je kupio analogni fotoaparat DIANA F+ u Fondaciji Bec Zmiana u Varšavi! Aparat je verna kopija plastičnih fotoaparata iz '60-tih godina i prosto je fenomenalan! Stvarno je kompletno plastičan, uključujući i sočiva i 12 raznobojnih filtera za blic. I mogu da se prave tri formata: 12 fotkica (5x5 cm), 16 fotkica (4.2x4.2 cm) i beskonačna panorama. Da li iko od vas može da zamisli da okine svega 12 ili 16 fotografija? Svaka mora biti dobro promišljena. U ovo doba digitalnih medija i fotografije, potpuno se zaboravilo na film i rolne filma i analogne aparate. Zašto Diana? Pa Diana, kao i Holga, ima tu odličnu mogućnost zatamljenja rubova slike tj. primenu opcije pin-hole, koja daje taj neki mističan momenat fotografiji. Potom, format je četvrtast, rukovanje plastičnim aparatom je nepredvidljivo i uvek postoji onaj efekat iznenađenja kako će fotke ispasti. Nema brisanja, nema ponavljanja, svaki snimak je unikatan. Lomografija se fokusira na detalje i meni se to naročito dopada. Naši životi su ionako sačinjeni od detalja. Meni su ti detalji neverovatno važni i uhvatim sebe kako pravim mala 'svetilišta' od svih detalja, fotografija, ulaznica, utisaka koji mi znače. Oni su moje male vremenske mašine. Moj drug Peđa (prepoznaće se) je poslao sjajan komentar za moje lomografije još davne 2012. i mnogo mi je drag: ''Eto na primer, vaš poslednji izlet je iznedrio jako lepe fotke. Meni su baš super i uživao sam dok sam ih gledao. Još kada izleti neki polaroid, onda je baš ono pravo. Tvoje slike imaju jednu divnu dimenziju, a to je da se okreću ka setnim vremenima koja su bila dragocena za odrastanje. Kao da sam na tim mestima bio i da sam mogao da se prisetim događaja i mesta. Stvarno čudno,..ima malo engleskog seta u njima. Znaš, kada gledaš engleske serije uvek imaš osećaj da su događaji i radnja dešava u prelomnim godinama 20 i 30 godina prošlog veka. Vreme kada je GB bila na vrhuncu moći i osećaj da se nešto događa na ostatku kontinenta. Bilo da je filmska radnja smeštena u današnje vreme, ipak se oseti jad nad vremenom koje je neumitno prošlo. U svakom slučaju, ima malo the Smithsa, The Fall, Joy Division i sličnih grupa. Možda grešim ali se meni tako čini.'' (ne grešiš Peđa :)
The View
Živimo na Dorćolu i imamo najbolji pogled. Mislim da ne postoji jedna stvar u našem stanu koja nije dotrajala te i pored velikog renoviranja moramo svako malo da nešto popravljamo, ulažemo, raspravljamo se s komšijama iznad itd. Ali sve to pada u vodu kada bacim pogled s naše velike terase i u pravcu najružnijeg solitera u kraju i ka Dunavu. Pogled doseže do starog zemunskog keja i Gardoša, do novog mosta i nekih industrijskih postrojenja. Još zapadnije je Kalemegdanska tvrđava i Sahat kula a ako se baš prevalim preko male terase ka jugu vidim zgrade pri vrhu Cara Uroša i nov hotelsko-poslovni kompleks koji uveliko niče na nekadašnjoj okretnici trolejbusa. Kao mala sam često brkala one strane i dugačke reči i trebalo je vremena da ih stavim u pravi kontekst. Te sam tako pri prizoru zalaska sunca i razlivanju ljubičasto-rozikastih cirusa, imala običaj da vičem ukućanima:''Brzo, brzo da vidite kako je nebo katastrofalno!'' He he he! Uživajte u The View