Na Vesterbrogade ulici postoji tajni vrt, koji je za nas bio otkrovenje. Sigurno nije tajni za stanare okolnih zgrada, ali je nama fenomenalno došao da izvedemo decu da se izigraju i izlude a da pritom ne moramo da pakujemo rančeve, kolica, lopte, gumene igračkice. Moj drug kod kojeg smo bili smešteni nam je otkrio tajni prolaz i kapiju iza njegove zgrade. Pametni ljudi su na betonskoj ploči iznad podzemne garaže napravili mali raj za porodice s decom. Pored velikog broja plastičnih stolica i stolova, našle su se tu: velika dečija kućica sa kompletnom plastičnom kuhinjicom i svim mogućim posuđem, voćem i povrćem (uključujući i lažnu pizzu ;), potom ograđeni deo sa peskom, koficama, lopaticama, nekoliko tricikala, trotinet, plastična kola, golovi za mali fudbal, više vrsta lopti, trambolina, kao i lavirint napravljen od onih drvenih paleta što viđate kada viljuškari razvoze po magacinima. I to nije sve. U zelenom kutu, nadomak jednog ulaza, krije se mala oaza napravljena za zeku Nema. A Nemo nikad slađi, braonkast sa spuštenim ušima. Mislim da je Ian počupao svu travu ne bi li ga natovio. Morali smo i pakovanje šargarepa da mu donesemo. Mata je cičao od sreće na veselo skakutanje i propinjanje zekana. Primer kako je uz malo volje i truda moguće stvoriti prostor za uživanje u neuglednom unutrašnjem dvorištu. I primer koliko je deci malo potrebno da budu neizmerno srećna. Pored svih atrakcija - zoo vrt, akvarijum, dečiji muzej sa kopijom vikinškog broda i mačevanjem - ovo dvorište je sigurno pri vrhu najboljih stvari koja su moja deca doživela u Kopenhagenu.
Setih se sjajne knjige 'Tajna napuštenog vrta' od Frensis H. Bernet u izdanju Plave ptice, koja još uvek postoji na policama moje biblioteke i koja je toliko bajkovita i odlično napisana. Dečak i devojčica stvaraju svoju rajsku baštu: svoj mali svet, pun sunca, svetlosti i životne radosti. Izvedite decu napolje po svim vremenskim uslovima, dajte im koficu i lopaticu i pustite im maštu na volju! Stvoriće čuda!
2 Comments
''MAAAAAAmAAA!!!'' Odzvanja mi u glavi duo Ian-Mata iz restorana 'Mozart'. Ceo restoran se okreće i gleda u mene sa onim polu-zblanutim, polu-saosećajnim izrazom lica. ''MaaaaaaaaaaaaMAAAAAAA!!!'' kroz smeh vrište obojica i sa svakim novim izgovorom 'mama' povećavaju oktavu. Ja kupim stvari sa stola što brže mogu i trpam u rančeve sledeći sadržaj: DK vodič kroz Dansku, Lumix fotoaparat kojem je riknuo display od prošlogodišnjeg letovanja i Ianovog prskanja sa plastičnim majmunom za vodu, tog istog majmuna (i ne pitajte me zašto ga uredno vučemo sa sobom), Matine mini knjige sa 'prozorčićima', portiklicu, plastične kašičice, flašice... i odbrojavam u sebi duge minute dok ne izletimo odavde na kišu koja ne prestaje. Za to vreme je moj suprug na piš pauzi i sluti kroz dvoje zatvorenih vrata da se u sali restorana nešto neobično dešava i da sporadično dopire neka buka, koja definitivno nije Volfgang, poznatiji kao Mozart. Zašto moja deca pevaju (da ne kažem urlaju), zna samo Ian koji je započeo celu igru a Mata mu se bratski pridružio. I taman kad htedoh reći kako smo uboli fin restorančić i kako su deca bila isto tako fina, pa smo imali fin ručak i još bolje pivo, deca rešila da sve preokrenu. Nisam se ovog puta iznervirala, bilo i meni smešno. Shvatih, niko ne može da te izblamira koliko tvoja rođena deca! Onda im se bolje pridruži i nabaci osmeh samouverene majke koja zna šta čini i ima sve pod kontrolom. Otkud mi u tom restoranu? Pa takoreći greškom. U istoj ulici sam tražila najčuvenije mesto za smor-hleb ili vam smørrebrød na danskom, po preporuci našeg DK vodiča. E pa to mesto je bilo zatvoreno te mi uđosmo u pomenuti 'Mozart' samo par brojeva niže.Ti tzv 'otvoreni' sendviči su zaista specijalitet. Kriške jakog ražanog hleba namažu puterom (a Danci zaista imaju odličan puter, probajte Lurpak) a potom ih filuju različitim sastojcima: file ribe sa renom, mirođijom i limunom, potom hladni odresci svinjske pečenice sa kiselim krastavčićima itd. Mi smo probali nekoliko i svi su savršeni. Još kada se sve to zalije Tuborg Classic pivom, ugođaj je potpun. Pivara Carlsberg zaista pravi najbolji lager na svetu. Pazite, govorim o lageru, ne o ales, ciders, stouts, tamnim pivima, pšeničnim i slično. Za te vrste imam druge favorite, ali u svetu lagera Tuborg i Carlsberg rule! Još ovde imaju tonu nekih podvrsta koje se ne prodaju u drugim zemljama npr. čuveni Elephant ili Classic od Tuborga. I nije stvar u nalivanju iz litarskih krigli već u dobrom ukusu hladnog piva. A moj Deki ga voli više nego lebac da jede :) Bi to jedna simpatična epizodica iz upoznavanja sa danskom kulinarskom kulturom. A prethodni dan (kada je isto tako pljuštala kiša), vodili smo decu u zoo-vrt koji je smešten u Frederiksbergu i zapravo izlazi iz granica Kopenhagena. Tu su prelepi parkovi, vrtovi, jezerce, bivši dvorac sada pretvoren u vojnu akademiju. Odličan deo za šetnju, mada po kiši i blatu jedino nam je šetnja kuce Lole pala na pamet pre nego što zbrišemo u otkrivanje Arktičkog kruga zoo-vrta. U tom parku postoji jedno čuveno drvo, do kojeg mi na žalost nismo uspeli da stignemo sa decom po ovakvom vremenu, ali sam ga ja obišla pre desetak godina. To bi u prevodu bilo drvo ostavljenih duda ili na danskom Suttetræ. Fenomenalna stvar za decu ovisna o dudama-cuclama. Kada deca malo porastu a ne žele da ostave svoju omiljenu dudu, Danci su smislili lep način da se oproste od dude koju će okačiti na to drvo gde i sva druga deca. A ako ni tada nisu sigurna da žele da je ostave u društvu drugih cuca, mogu da joj napišu pismo i okače ga zajedno s njom. I najvažnije, uvek mogu da dođu u park i obiđu je. Zar to nije bajkovito?! Moraću da organizujem neku takvu akciju kod nas na Kališu. Da se vratim ja mojoj maloj, slatkoj, pokisloj porodici u otkrivanju Kopenhagena i šire. Uleteli u zoo-vrt nakon što se Ian lepo izđipao sa Lolom, jurio divlje patke po blatu a Mata odspavao turu pod ciradom. I pravac u taj čuveni Arktički krug da vidimo bele medvede, pingvine, foke. A fina dama na ulazu nam saopšti da smo izabrali odličan dan jer su tog jutra po prvi put spojili ženku i mužjaka belog medvede. Ma šta pričate?! Trk tamo. Lele kakve divote! Nama ništa drugo nije trebalo. Ostali smo sigurno sat vremena posmatrajući tu neverovatnu igru i jurnjavu belih medveda. Ian se zalepio za stakleni tunel i sa oduševljenjem sve posmatrao. Stigle i tv ekipe, usnimile Iana i za malo da nam i izjavu uzmu. Sve drugo je palo u zapećak nakon ovog arktičkog spektakla. Još su majmuni izmamljivali osmehe deci, pokisli Humboltovi pingvini probudili Ianovu znatiželju a tasmanijski đavo moju, dok se Mata zadovoljio i slatkim zekama spuštenih ušiju. Ian je u tropikarijumu počeo uveliko da krizira i da već smišlja kako da ukrade voće tropskim pticama te shvatismo da je vreme za rotaciju – Mata u šetnju, Ian u kolica. Konačno malo da i mi predahnemo.
Putovanje s decom nosi sa sobom određene prednosti. Na primer: moja deca se bude između 6 i 7 ujutru, dovoljno da se natenane pripremimo u naredna 2 do 3 sata i izađemo iz kuće između 9-10 časova. To znači: a) nema gužve na ulicama, niti na glavnim turističkim atrakcijama b) nema gužve ni u prevozu ako se odlučimo da koristimo isti c) imamo prednost da glavne dečije zanimacije tipa zoo-vrta, dečijeg muzeja i slično razgledamo na miru i bez većeg guranja u prve redove Zaključak: manje nerviranja i stresa ako se dan od samog jutra lepo isplanira. E sad, koliko god planirao, sa decom uvek nešto krene naopako ili nepredvidivo. Još jedna od čari roditeljstva :) Prvi dan u Kopenhagenu nisam iz principa htela da planiram, već da samo proteglimo noge i razgledamo po centru, pa kud nas put nanese. Da Deki i deca osete malo 'vibe' grada bez utvrđenog itinerara. I krenusmo mi lepo pre 10 u šetnju. Sreća pa smo smešteni na 10 min od glavnog trga Radhus placa. Vreme solidno, ne baš toplo ali koliko toliko sunčano i bez kiše. ''Vetar duva, vetar svira...'' što bi nam Ian izrecitovao. Hm, Mati sam ponela samo neku prolećnu kapicu a Ian ima George (iz Pepa prase crtaća) kačket. Nakon samo par sati šetnje i razledanja završićemo u mojoj omiljenoj H&M radnji da pazarim Mati topliju kapu i još po koju trenerkicu, pa bodić, pa one basic stvari 3 po ceni 2... uf, zavisna sam postala od H&M-a još pre jedno 12 godina i to upravo u ovom istom gradu. Nismo daleko tog jutra odmakli u glavnoj pešačkoj zoni Stroget a Ianu je već bivalo smrtno dosadno. Ugledasmo neku njihovu dečiju radnju 'BR' i trk unutra na igranjac. Spas u zadnji čas. Mata fino zaspao u kolicima a Ian vitla po radnji i ne zna šta će pre. Na kraju je dohvatio neke pterodaktile i leteo s njima jedno sat vremena. Kasnije smo samo izvršili zamenu – Mata u ruke a Ian u kolica na spavanjac. I to smo praktikovali do kraja. Dobro je pa Ian još uvek može nekako da se spakuje u ta kolica jer mu je popodnevni san još uvek neophodan. Ako ga preskoči, do uveče je kao lud i ne znamo gde bismo i šta bismo s njim. Ovako, 'stočiću postavi se' i hop u kolica na dremku. Tek tada smo mogli malo na miru da razgledamo i da objašnjavam Dekiju bitne građevine, pokazujem najstariju poslastičarnicu i slično. Meni srce ispunjeno. Volim ovaj grad i sever. Volim danski dizajn, svedenost, funkcionalnost, ravne površine bez suvišnog detalja, volim tu neku vrstu severnjačke trezvenosti i tihe elegancije. Ništa nije napadno, ništa nije 'straight into your eyes'. I to se ogleda i u njihovom načinu života. Dovoljno je pogledati njihove prozore sa obaveznim svećnjakom i najčešće jednostavnim, belim svećama, sa orhidejama i po nekom skulpturicom, keramikom ili školjkom. Umerenost. Mislim da je to dobar opis. Danci imaju posebnu reč koja je neprevodiva hygge. Hygge je sve ovo što sam navela iznad, ali i mnogo više. Evo kako ga Englezi objašnjavaju: The Danish word 'hygge' (pronounced 'hooga') translates roughly to 'cosiness'. It may be hard to say, but that hasn't stopped people finding out that hygge might be a recipe for a happier life. In essence, hygge means creating a warm atmosphere and enjoying the good things in life with good people. The warm glow of candlelight is hygge. Friends and family – that’s hygge too. There's nothing more hygge than sitting round a table, discussing the big and small things in life. Perhaps hygge explains why the Danes are the happiest people in the world? I dok ja pokušavam da Dekiju prenesem bar deo mojih utisaka i oduševljenja Danskom, shvatam da je krajnje vreme da unesem i malo prave čarolije jer on besomučno juri za decom i gleda kako da se sklonimo s vetra koji glavu nosi. Tu se nađosmo ispred čuvenog šoping centra Magasin, koji je smešten u velelepnoj građevini nekadašnjeg hotela, te se ja prisetih nečega. Uh, samo da još pronađem taj sobičak. Završili opet na dečijem odeljenju a ja krenuh u poteru za blagom. Raspitujem se kod osoblja, kao sećaju se ali nisu sigurni. Naravno ne postoji nikakva tabla niti direkcije. Krenem liftom do information centra i tu naletih na neku koja raznosi kozmetiku u kolicima i priupitah a ona mi reče da odem na treći sprat. Možda se tu još uvek nalazi. Pokupih porodicu sa 4. sprata, siđosmo na 3. i špartaj i gledaj i zagledaj. Upitah nekog dečka kod rafova sa divnim Bodum kuhinjskim dizajnom a on reče pogledaj iza Kitchen Aid. Odvukli Iana nekako uz plač do tamo jer je on naravno hteo da se vozi pokretnim stepenicama i gle čuda na panelu iza Kitchen Aid miksera portret Hans Kristian Andersena. A odatle uzak hodnik koji vodi to tajnih vrata i tajne sobe. U toj malešnoj sobi, mladi Hans je proveo svega jednu godinu od 1827 – 1828, ali je taj period u njegovom životu ostavio veliki trag i inspirisao ga da stvara neke od najlepših bajki sveta. Imao je tada svega 22 godine i boravio već 8 godina u Kopenhagenu u koji je stigao kao siromašan obućarev sin. I znate šta, niko, ama niko od turista ne zna za ovu sobu. Ona ne postoji u vodičima, nema putokaza, nema nikakvih indikacija da ćete u bučnom okruženju šoping centra naleteti na ovakvu magiju. Eto, sad sam vam otkrila tajnu te se nadam da će je makar neko od vas posetiti dok je ne ispune rafovima nekog novog brenda Home dizajna.
Magija je upalila, mom Dekiju je ovo bio najdivniji momenat sa putovanja tj. Copenhagen highlight. The Snow Queen by Hans Christian Andersen SECOND STORY. A Little Boy and a Little Girl In a large town, where there are so many houses, and so many people, that there is no roof left for everybody to have a little garden; and where, on this account, most persons are obliged to content themselves with flowers in pots; there lived two little children, who had a garden somewhat larger than a flower-pot. They were not brother and sister; but they cared for each other as much as if they were. (...) His name was Kai, hers was Gerda.
Vratili se mi sa 2 stepena Celzijusovih kopenhagenških na 2 stepena Celzijusovih beogradskih uz povremene udare vetra i nanose kiše. E tu se otprilike svaka sličnost između ove dve prestonice završava. I ako bolje razmislim to je jedina trula stvar u državi Danskoj – vreme!
Ja sam Kopenhagen imala prilike da upoznam nekoliko puta, ali sam sada želela da ga pokažem i mojoj porodici. I da upoznaju moje dugogodišnje prijatelje umetnike Bosance-lažne Dance. Znala sam da će to biti Danska kakvu do sada nisam doživela sa tek prohodalim jednogodišnjakom i nezaustavljivim trogodišnjakom. I bi avantura za sebe, ali divna avantura, skoro kao sa stranica Andersenovih bajki. Uz povremeno podizanje tona na Iana i upozoravanja da ne skače baš u svaku baru i da ne mora da se valja sa kucom Lolom po blatu i da zavrne rukave kada hoće da mazi raka, da ne hoda po samoj ivici Ofelia štranda ne bi li završio u moru ispred zgrade Opere. Ako zanemarimo ove detalje, deca su bila fenomenalna. Mata mali anđeo od početka do kraja, Ian zvrk kakvog nema sa povremenim napadima ludila. Znajući gde idemo i da putujemo s decom, spremila sam plan i program za sve vremenske uslove. Nema da nas iznenadi kiša, vetar, sunce. Ah, pa ipak smo mi do skora živeli u ostrvskoj zemlji sa veoma sličnom klimom. Mi smo Mikići Landratoškići na sve sprmni(ći)! Iz stana smo se na aerodrom 'Nikola Tesla' uputili u sledećem izdanju: Dejan i ja sa po Nike rancem na leđima, Ian sa rancem Patrolne šape, meni na levom kuku Mata a u desnoj ruci sklopljena kišobran kolica, Dekiju u levoj ruci jedan kofer u koji sam spakovala svo četvoro a u desnoj rasklopivi krevetac za Matu, jer ipak idemo kod mog druga umetnika u stan koji je sve samo ne child friendly. Dogegali se na aerodrom, predali prtljag, lepo prošli pasošku kontrolu sa Ianom koji uredno predaje naše pasoše i ćaska sa službenicima, decu pustili u neke improvizovane igraonice sa plastičnim kućicama po principu 'sklopi sam pa se igraj' (koje nismo uspeli da sklopimo). Ja čak uspela i da popijem kafu. Sve se sjajno odvija, još da vidimo kako će se ponašati u avionu. Sa Ianom imamo loša iskustva od kako je bio beba i redovno bi nam nadramio, galamio, pravio scene. Mata leteo prošle godine prvi put na more i sve bilo odlično. Ne brinem ja za njega. I nisam ni morala. Čekala sam samo šta će Ianu pasti na pamet. Ian seo do prozora, Mata i ja u sredini, Deki do prolaza. Po poletanju Ianu uključili crtaće, gricka neki hlebić, pijucka sok. Milina. Ian sve govori:''Mama, letimo kao Pepa prase! Letimo, letimo, avionom visoko!'' Jeste sine, samo mi malo severnije, ne baš u Italiju na letovanje. Idila je trajala prvih sat vremena. A onda kreće obrt. Prvo se Mata ukakio i ko nije presvlačio dete na Air Serbia letu u kabini 50x50 cm sa daskom za bebe veličine 30cm koja je pogrešno orjentisana te bebu morate da presvlačite sa strane a da joj istovremeno držite noge da ne skliznu u lavabo i da udarate glavom u kosinu wc kabine, onda ne znate šta ste propustili. Samo ću reći da nisam uspela da namažem Pavlovićevu mast. Vratili se na sedište, ja sva preznojena a kapetan nakon 10 min objavljuje da se vežemo jer se polako približavamo aerodromu Kastrup. I uzela ja da vežem Iana a on udri u plač i dreku, sa sve izgovorom da ga boli pojas, pa se onako izvlači kao glistica. Drama s njim uveliko u jeku kad nam se približava stjuardesa u ranim 60-tim godinama i već zgužvanim i nimalo ljupkim licem sa sledećom rečenicom:''A da li je on bolestan?'' Ja:''Nije, nego neće da veže pojas.'' Ona:''A da mu vi lepo stavite kapi za nos, to se uvek dešava kada su prehlađeni. Mora da ste poneli neke kapi?'' Ja:''Nije prehlađen i ništa mu ne fali samo je bezobrazan.'' Ubeđivanje sa baba-stjuardesom je potrajalo još koji minut. Aman ženo! Umalo joj htedoh reći da sam ja završila obuku za stjuardese a da sam kurs za majke odavno položila te da mogu da prepoznam raznorazne oblike ponašanja mog starijeg sina, ali se suzdržah. Never mind! Sleteli mi i skoro momentalno Ian prestade da plače. Nakon 2 i po minuta dok čekamo da avion pristane, kaže meni Ian i pokazuje:''Vidi mama, ja umem sam da vežem pojas!'' Da nisam držala Matu u rukama mislim da bih mu zalepila glavu za prozorče. Pri izlasku iz aviona okreće se ka meni stariji bračni danski par i saosećajno mi kažu:''Oh, it must be terrible this air pressure for them. Poor thing.'' Meni bi malo lakše i ne izađoh u suzama na aerodrom. Dobrodošli u Kopenhagen! Pročitah ovo na baby centru pre izvesnog vremena i srce mi ispuni spokoj. (Ko od roditelja ne zna za baby centre, obavezno otiđite na isti) Almost every mum and dad has moments when they worry about whether or not they’re a good parent. But the very fact that you're concerned means that you're doing brilliantly. You obviously have your baby's best interests at heart, and that's the most important thing. Zaista mislim da neke stvari izvrsno radimo kao roditelji i Deki i ja. Pa dovoljno je reći da ni Ian ni Mata nisu imali proliv, povraćanje, napade gušenja ili slično do prve godine. Ian nikad nije imao proliv niti je do dolaska u Beograd ikad pio antibiotik. Obojica su dojena i imaju super imunitet. Obojici sam pružila najbolji start u životu. Ian je sa 2 godine i 2 meseca ostavio pelene! Eeeeee za dečaka je to neverovatan uspeh! Lepo priča, recituje, zna da se obuje, skine, i obuče neke delove garderobe. Dobio je čak medalju za 1. mesto u skidanju i oblačenju pidžame i 3. mesto u obuvanju patofni. Ljubi ga mama. Jeste, ne jede baš najsjajnije kod kuće, ali jede sasvim dovoljno za svoj uzrast. Zna da kaže 'hvala', 'nema na čemu', 'molim'. I ume od srca da nam ponavlja da nas sve voli. Ian je dobro dete i to je najvažnije. Vodimo ih sada u zemlju bajki Hans Kristiana Andersena, zemlju Vikinga i danskog kraljevića Hamleta. Ako se vratimo, pišem po povratku... Moj sestrić Kosta mi je kao sin. I dovoljno je reći: obožavam ga! Nas dvoje imamo dogodovština još od njegovog rođenja, prvog letovanja na Krfu (gde je naravno bio s tetkom), proslava svih rođendana dok se nismo preselili u Varšavu, njegovog prvog samostalnog leta za Poljsku i provedenih nezaboravnih nedelju dana u prestonici. Sada se on uveliko druži sa braćom, Ianom i Matom, i redovno dolazi kod nas svakog petka. Nazvao ga je Tetak-petak :) Ume da me razneži i nasmeje i zbog njega ću smognuti snage da subotom uveče ostanem budna do 1 ujutru ne bismo li igrali Monopol, koji toliko voli. Pre jedno 5-6 godina bio je sa porodicom na letovanju i tražio da kupi magnet veliko slovo T. I pitaju ga, pa zašto Kosta taj magnet od svih mogućih? A on veli:''T je za Tetku!'' With capital T. Kako onda da mu ne ostvarim svaku želju?! Evo njegovog sastava na temu 'Najlepši dan na raspustu'. A evo i mojih fotografija da isprate taj dan 31. decembar 2016. Petak je, 23. decembar, ceo stan nam je u lampicama i raznoraznim visuljcima. Zeleno-beli irvasi se ogledaju u staklu kuhinjskih prozora. Sa ulaznih vrata pozdravljaju 4 dobre berlinske vile. Našu sobu krase lampice-pahuljice, srebrne zvezde i božićna drvca. Ianova soba je sva u zlaćanim elementima: zvezde, anđeli, zvona. Dok je dnevna soba u crveno-zelenim detaljima. Ispod jelke već gomila poklona. Prvi su stigli od Kristine iz Londona a juče su mama i tata dopunili za sve nas. Praznična atmosfera uveliko u kući i u mojoj glavi. Mata mi se skroz pridružio i samo pukće i uzdiše od zadovoljstva. Samo što ne kaže:''Kako je ovo divno, mama.'' Jeste, male čarolije i magije su nam ispunile dom. Ali ima jedan zaokret u celoj priči – moj stariji sin se ne prima na priču o Deda Mrazu, niti ga preterano zanimaju svi elementi koji prate dodelu novogodišnjih paketića. To meni, mami, mnogo smeta i vala me mnogo iritira. Da pojasnim. Još pre dobrih mesec i po dana povela se priča u Avonu (tatinom poslu) i u vrtiću oko novogodišnje dodele paketića/priredbe/Deda Mraza. Kako smo prošlog Božića, 25. decembra, jurcali iz igraonice 'Džungla' sa mađioničarske predstave u Žarkovu na novogodišnju priredbu u vrtić na Dorćolu i kako je Ian to sve dramatično podneo, odbijao da odigra koreografiju i presedeo naduren kod tate sa plazmom a na sam prizor Deda Mraza počeo da vrišti, rešismo mi da ove godine sve bolje organizujemo. Pošto su i ove godine Avon i vrtić hteli da organizuju istog dana, nagovorismo nekako vrtić da pomeri za dan kasnije. Ih, mojoj sreći nije bilo kraja. Lepo ćemo na miru sve da odradimo. Igraonica izabrana na Bežanijskoj kosi, opet bogu iza kičme, al' ajd sad, bar ne pada sneg. Mama, ja, spremila outfit za decu, za oba dana, sa velikom pažnjom birala Ianu poklone za paketić koji će mu doneti D.M. (Dejan Mikić ha ha ha... ima iste inicijale kao Deda Mraz), sve to pažljivo pakovala... al' ne lezi vraže. Ian se juče ujutru budi sa temperaturom preko 38C. Divota! Plan da ode prepodne u vrtić pada u vodu. Ok, ostaće kod kuće i ići ćemo pa makar i pod temperaturom. Celo prepodne Ian gleda crtani Patrolne šape do iznemoglosti, odbija da jede, samo gricka gluposti a meni pritisak i nervoza rastu iz sata u sat. Ponavljam sebi da se to s decom stalno dešava, da nismo mi jedini (iako od maja nije imao nijedan, naglašavam nijedan dan temperaturu), da je to Marfijev zakon, da nema veze što sam sve to 2 meseca pripremala, ali mi ne uspeva da samu sebe ubedim. Do 10č sam Matu uspavala i dok je Ian kunjao na sofi uspeh da Mati spremim ručak i da ubacim gibu u rernu. Pravac pod tuš. Prolazno vreme mi je dobro. Do pola 1 smo već ručali i Aki je spreman da se odvede do Mime u salon. Mata lepo naspavan i obučen kao deda mrazić sa Mickey Mouse duksom. Ian počinje da vrišti i odbija da piški (iako je nuždu obavio samo jednom u 7 ujutru). Dejan već počinje da mrači celu priču i da provlači kako će on ostati kod kuće s njim. Ne dolazi u obzir! Idemo svi i ako mu skoči temperatura vraćamo se kući. Aman! Neću se sad raspakivati i presvlačiti. Za koji moj sam oblačila crni sexy veš i divnu crnu haljinicu, pojma nemam, ali morala sam da izađem iz farmerki i ubljuckanih i oslinjavljenih majici i trenerki. Dečije igraonice su mi ionako jedini izlazak do daljnjeg. Ian je uz silu uvučen u skinny sive pantalonice i presladak sivi džemperić sa aplikacijom mopsa (pug-a), koji ima crvenu kapicu i šal. Taksi je pozvan i svo četvoro nekako silazimo ispred zgrade. Pojavljuje se taksista i ja otvaram Ianu zadnja vrata da uđe i sedne. Taksista sa već namrgođenim izrazom lica počinje da mi govori da mu dete slučajno ne izgazi presvlake na sedištu. Ian, kao i svako drugo dete, počinje na sve četiri da prelazi s jednog na drugo sedište. Tu raspomamljeni taksista kreće da urla na mene sa varijantom:''Ma gospođo kako neće?!?! Evo, gazi mi sve!'' Ja ne verujem šta čujem. Taksista besni, ja pokušavam da objasnim da je on dete i da ništa neće učiniti kolima. Tu je već i Dekiju bilo zlo. Izvlači Iana napolje za ruku i skoro da sam već mogla da čujem da tera ovog taksistu u k...c, ali ipak nije (bilo mi žao što nije, iskreno), već mu je zalupio vrata i rekao da ćemo zvati drugo vozilo. O zemljo otvori se. I tako sad nas četvoro, ja sa Ianom u rukama a Deki s Matom, na prijatnih -4C, čekamo novo vozilo Beo taksija. Već pomišljam da se lepo okrenemo i vratimo u topao stan. Stiže nov mercedes taksi i avantura se nastavlja. Manijak za volanom juri 200 na sat a ja sa dvoje dece pozadi, nijedno u sedištu, niti vezano. Ako malo jače zakoči odletosmo svo troje kroz šoferšajbnu. Levom rukom pridržavam usnulog Iana za stomak a desnom sam obgrlila Matu. Noge mi se oduzele kada ispred Palate Beograd uleće umalo u dipolomatska vozila. Bože šta mi je samo trebalo da idem na j....u dodelu paketića. Stigli, u komadu, nekako. A igraonica nikad gora i nikad manje dece i roditelja. Atmosfera k'o na zadušnicama a ne na dečijoj proslavi. Od groznih neonki svi delujemo kao bolesni i kao da smo skoro preležali tuberkulozu. Divno Majo, ubuduće uzmi taj poklon vaučer i ne trpaj se u korporativne proslave kojima ni rođeno dete ne želi da ti prisustvuje. Nastavak sledi... sad sam već umorna od proslave broj 2 tj. vrtićke priredbe i 'uspelih' poklona. Prespavali svi peh od četvrtka. Ja celu noć pipala Iana za čelo da proveravam temperaturu. Dobro je, mlak je. Ništa ne ukazuje da mu je loše. Petak jutro, Ian otvara oči (opet u našem bračnom krevetu), pipnem čelo, ništa, hladan. Upitah:''Šta si sanjao sine?'' Stiže k'o iz topa odgovor:''Pekanu, medu i foku. Upali su u vooodu, mama.'' Juhu! Nije mu ništa. To je standardan odgovor za snove. Odlično, sve teče po planu i Ian sav srećan odlazi s tatom u vrtić. Ponavljamo jučerašnji scenario i ovog puta ja odvodim Akija kod Mime. Počinje da se trese i cvokoće zubima samo ja zaista nemam vremena sada za Akijeve kerefeke. Spremni s Matom u kenguru i tačno u 14:30 stižemo u Peekaboo. Dok skidamo 17 slojeva kaputa, šalova, kapa, rukavica, skafandera i torbi sa sebe, vaspitačice spuštaju naše mališane sa krilima buba mare. Prizor od kojeg zastaje dah i od kojeg su možda jedino štenci slađi. Dvoje po dvoje se polako pripremaju za nastup, ali... Ian u polu tami prepozna mamu, tatu i bebu i iste sekunde nam prilazi i kaže:''Idemo kući!'' Trasssss! Roletna udari zveketom. ''Čekaj sine ne idemo još kući, ajde tamo polako sa drugarima.'' ''Ne! Ne! Idemo, mama, idemo, tata!'' Već mi nije dobro i već vidim epilog. Sledeća scena: Ian drami kod tate, ja besnim jer neće da mi da ruku i pridruži se drugarima, jedino Mata cupka i uživa u svemu. Deca su odigrala 3 pesmice i neku ''Stonogu'' na bis a Ian je otpevao kroz suze. Prestao je kada su sva deca završila priredbu. Kako bi se makar malo izvukao, rešio je da ne vrišti ovog puta na Deda Mraza već mu prvi pritrčao i 'bacio 5'. Ma cool je Ian, samo kad on hoće. Epilog: Ian se mnogo radovao poklonima. Kod kuće otvaramo ostatak poklona jer je u vrtiću već saznao da je dobio termo čarape 'Knjiga o džungli', novu pidžamu Patrolne šape, slagalicu Petar Pan, čokoladnog Deda Mraza i još nešto upakovano. To nešto upakovano je bila nova kugla sa snegom jer je Ian maminu sa anđelom razbio. 'Jao, jao mama pada sneg!' Nakon 30 sekundi, ču se zvuk slomljenog stakla a naš stolnjak na trezarijskom stolu postade sav svetlucav i prekriven snegom. Cangrrrrrrrrrrrrr! Majo, diši duboko. Nakon sat vremena izražena je želja da se slaže Petar Pan i kapetan Kuka slagalica. Otvorismo kutiju, doda Ian meni prvu puzlu. 'Vidi mama maca!' Hm, na slici nema nikakve mace. 'Vidi mama ribica!' Ribica, kakva sad ribica?! 'Vidi mama Pinokio!' Zemljo Srbijo! Pa ni Kinezima se ne dešavaju ovakvi propusti. Zaključak: mama više ne ide na novogodišnje paketiće s Ianom. Otvaraju se pokloni kod kuće i uživa u porodičnoj atmosferi i pesmicama sa You Tube-a. Moje dete nije spremno za javne nastupe a mama će tu gorku istinu morati da proguta. Day 4, 5 & 6 su se nekako brzo odigrali i slili u jedan dug dan. Mata je sve bolje spavao, Ian je sve manje zezao a baka Goca je krenula polako da se gubi. Znak da je krajnje vreme da se stvari vrate u normalu, da nam se tata već jednom više vrati i da sva familija nestane. Day 4 je bio sreda i to ne bilo koja sreda već svaka druga sreda – dan kada dolazi teta Jovanka da nam čisti. Kako ona voli da kaže:''Vidimo se svake druge sjedmice!'' Teta Jovanka mnogo voli decu ali na žalost nema svoju. Zato svaki put donese Ianu čokoladnu bananicu. Ove srede ga je i zatekla kod kuće jer nije bilo tate da žure u vrtić i na posao. Ian se silno obradovao i smazao je u dahu. Iskoristila sam Jovankino prisustvo da ipak ostavim Matu sa mamom dok odvedem Iana u vrtić. Još je temperatura pala za 10 stepeni a ni kiša nije pomagala. Postavila sam Matu na sofu, okružila ga jastucima, poređala ispred njega tonu zvečki i igračaka, baku posadila pored njega, uključila joj RTS1, skuvala tursku kafu i dala dudu i izdala naređenje da ga ni pod razno ne ostavlja samog na krevetu. S Ianom je sve prošlo u najboljem redu. Valjda mu laknulo što ide sam sa mamom, bez bebe. A kod kuće zatičem snuždenog i polu uplakanog Matu kod bake u krilu. Nešto je nervozan, veli baka. Uzima mama bebu, proverava, i da, bila bi i ti bako nervozna da se ukakiš i da sediš u tome. Ne ide sirotom Mati nešto ovih dana. Nos mu se zapušio, ne može da spava a sad ga još usranog ostavljamo. Srediće to mama, ima rešenje za sve. Tog dana smo Mata i ja imali zakazanu i poslednju bocu kod pedijatra. Bila sam ubeđena da nećemo primiti poslednju vakcinu zbog prethodne noći. Ali doktorka ga je pregledala, poslušala srce i pluća te zaključila da je u pitanju obična prehlada a ne infekcija. Mato, Mato, mnogo buke ni oko čega. A drao se kao magarac. Sada kod doktorke fin, osmehuje se i to onako šeretski. Namazanko broj 2. Sestra Tanja mu sve tepa ''Beli, Beli što si bre ružan.'' Potom sledi:''A kakav je to friz?! Ha, ha...'' Mati plava kosica naelektrisana od kape. Smešan k'o bioskop sa tim tanušnim vlasima. Napredovalo dete, dobio 600g od kako klopa čvrstu hranu i ni ''a'' ne reče pri ubodu boce. Laku ruku ima sestra Tanja. Završili smo druženje sa dečijim dispanzerom do nove godine. U međuvremenu kod kuće: Jovanka polako završava spremanje, baka se vratila od Bose i izvela Akija u šetnju. Meni u predsoblju kesa sa čuvenom elastičnom trenerkom bode oči. Bih široke ruke i ponudih je Jovanki. Ona se snebivala, pa nemojte, ma ajte vi samo je probajte. I ono, k'o salivena! Pa kol'ko sam vam dužna, niste ništa teta Jovanka, ajd' me samo oslobodite makar jedne kese iz ove kuće gde se nekim čudom stalno množe. Saplićemo se svi o raznorazne stvari još od kako smo se vratili iz Engleske. Prvo su to bile kutije, kojima nije bilo kraja a sada su uglavnom crne, đubretarske kese. To nam je ostalo od proletos zbog renoviranja stana. I taman kada mislim da sam broj kesa dovela na prihvatljivu količinu od 2 do 3, neka nova nikne i nađe put kroz naša ulazna vrata. Nego da se vratim sledu događaja tog četvrtog dana. Jovanka je otišla malo posle jedan, Mata ručkio i taman baka i ja prionule na makarone sa piletinom u pesto sosu kad neko zvoni na vratima. Po kratkom 'zrvc' mogla sam odmah da pretpostavim da je teta Mica komšinica. I bi ona. Onako u kućnoj haljini bez rukava, sa golim nogama u papučama, cvikerima na pola nosa, kratke, retke i polumasne tamne kose i osmehom kojem fali nekoliko prednjih zuba te ih teta Mica uredno prikriva šakom jedne ruke. ''Izvini Majo što ti smetam, ali matori navalio da vidi danas kako si renovirala stan. Može li on da svrati?'' ''Ali teta Mico mi smo u sred ručka a posle moram i Matu da uspavljujem.'', odgovorih ja. ''Ma brzo će on sine, samo da baci pogled jer znaš da na proleće moramo onu žaNJdineru da pomeramo pa smo mislili i krečit.'' Pa ako mora matori, čika Dragan, njen muž, baš danas, neka dođe. Onda sam vodila bračni par u jednu turu po stanu uz kratko ali sadržajno objašnjenje najvažnijih momenata renoviranja i oblaganja zidova i plafona dnevne sobe gipsom. Uz sve reči hvale na dobro obavljenom poslu ispratih ih oboje. E sad, mora se biti fin prema komšiluku a posebno prema predsedniku kućnog saveta jer ne daj bože njemu se zameriti. Čika Dragan je uspeo da se od našeg povratka: posvađa sa radnicima Move One agencije koji su nam selili stvari iz UK, izdere na mog svekra i muža kada su se zaglavili u liftu sa mojim nekadašnjim devojačkim krevetom, da preti majstorima koji su nam radili stan da će zvati komunalnu policiju ako ne očistimo prašinu ispred ulaznih vrata i da objašnjava vodoinstalateru Stanku kako da zavrne vodu jer čika Dragan se razume u sve. I kada je teško, super Dragan je tu. Al' hajdemo dalje. Dan odmiče, Mata neće da se uspava, ali se bar zet Mića ponudio da ode kolima po Iana u vrtić. Juhu, imam makar mali predah u nadi da se niko u međuvremenu ne pojavi na vratima. Stiže Ian sa Kristom sestrom i tečom. Upada u kuću kao najgori razbojnik i kreće već onako obuven da paradira dnevnom sobom i da se plezi Matiji. Već vidim koliko je sati i da će praviti lom. I da, uspeo je da zafrljači jedan plastičan kolut i da pogodi Matu u glavu. Siroti Mata ni kriv ni dužan nastradao. Neverovatno kako se deca drugačije ponašaju čim imaju publiku. Jednom rečju: grozno. Baka Goca se odjednom u prisustvu svog prvog zeta pretvara u baka-dobricu. Priča o Matijinom nespavanju, o tome kako je Aki nemiran noću ali i da se upiškio na sofu. Mora ona sve da ispriča, pa mora. A onda mi još i kaže da idem da im skuvam kafu. Da otpevam još nešto pride? Da mama, samo ti traži. Veče se završava bez većih incidenata. Samo sam vatrostalnu Bodum čašu iz Danske razbila. Šmrc, šmrc. Noć protiče skoro pa mirno. Ian čvrsto spava u svom krevetu a Mata se malo budi, al'ništa strašno. Još samo jedna noć i daddy is back! Day 5 – 27. oktobar, Sveta Petka, prababa Blaženkina slava koju je baka Gorica preuzela i koja se za razliku od drugih praznika tipa Božića i Uskrsa, koje su premestili na Altinu kod ćerke, slavi na Vračaru. Deca i ja pozvani. Ja spremna da ih ipak odvedem nakon Ianovog spavanja u vrtiću i time ih skinem s vrata a i oslobodim se porodičnog ručka preko vikenda. Iana sam uparadila: teget karirana košuljica, nekadašnji Kostin džemperić na crveno-plavo-bele prugice, teget pantalone i braon Gap čizmice. Uh, ljubi ga mama kako je sladak. Dan prohladan, ali sunčan. To je najbitnije, to sunce. Sve ostalo može da ide dođavola, ali kada zablistaju krovovi Dorćola i kada se magla podigne iznad Dunava, sve mi je lepo i sve je super. Još kad gugutka Bella sleti na gelender velike terase i zaguguče par puta da mi nagovesti svoje prisustvo i da je gladna, ponovno shvatim da moj život itekako ima smisla i da ga mnogo volim. Baka Gocin današnji plan pored čuvanja i šetanja Akija dok smo mi kod bake, prabake i dede na Vračaru je bio da se prepodne nađe sa nekadašnjom koleginicom Snežom u centru grada. Uzvrtela se već nakon 9 sati i jedva je izdržala do pola 10 da ne okrene telefon. Dogovor – u pola 11 se nalaze na Trgu. Brzinom svetlosti se presvukla, očešljala, stavila Max Factor karmin kojem je istekao rok još u januaru (slučajno primetih u kupatilu) i došla kod mene u kuhinju sva nasmejana i sa sledećom molbom:''Maki, ajde da mi nalakiraš nokte.'' ''Nalakiraj ih sama'', bio je moj odgovor. Zapucala je na vrata već u 10:05 nenalakiranih noktiju. Vratila se sva zadovoljna u 12:45 sa kesicom Mozart kugli. Sneža izigrava Bečlijku i verovatno ima zalihu tih čokolada za staro-beogradske prijatelje. Neka, lepo od nje. Za to vreme Mata je lepo lalao a ja sam se konačno okupala nakon 2 dana. I tako razgolićena u kupatilu stala na vagu. Pokazuje 2 kg manje. A pa nije loše za liniju biti single parent nekoliko dana. Dobro se stešeš i dovedeš u red. Malo stresa, malo nestizanja da se obeduje, malo jurnjave na relaciji kuća-vrtić-pijaca-kuća pa kuća-šetnja-kuća-vrtić-kuća učine čudo! Trebalo bi tata češće da nas ostavlja same. Oko pola 3 Mata i ja spremni. On u kengurku a ja sa torbom plus kesom sa raznim čokoladama za poklon. Pravac prvo cvećara na pijaci, pa po Iana te taksijem na slavu. Sve savršeno obavljeno i majka dvoje dece ispod 3 godine je stigla na Vračar da obeleži slavu sa muževljevom familijom. Ali cvrc, Dekijeve rođene sestre sa decom nema iako su svi umirali od želje da se brat Dača igra sa bratom Ianom. Pa dobro, familija je to i po pravilu nikada se ne ispoštuje ono što se dogovaramo. Deca su svakako uživala ali i nagutala duvanskog dima što je imalo za posledicu Matijin suv kašalj prilikom dremke. Svekrva naravno odbija da prihvati odgovornost za tu iznenadnu pojavu a ja samo znam da joj decu više neću dovoditi bude li još palila ljubičasti Pall Mall u njihovom prisustvu. Fino smo se nas dve isćaskale, izogovarale majke i uz kesu punu sarmi, pečenja i mimoza salate rastale. Dan se privodi kraju i razmišljam kako li je samohranim majkama. Da li i one ovako provode vreme? Stižu li bilo šta za sebe da urade ili je apsolutno sve podređeno deci i njihovim potrebama? Da li sam ja zadovoljna sobom, decom, mužem? Ma jesam. Čim ja nađem vremena da kuckam i ove stvarčice znači da je sve super i da nađem i tih pola sata za sebe. Samo, ipak bih ja da se meni moj muž vrati što pre. Day 6 Još malo pa gotovo. Tata samo što nije zakucao na vrata. Baka Goca počinje da se pakuje već od prepodneva. Da se ne bi razočarana vratila bez donjeg dela trenerke, dajem joj pare za pokušaj broj 2 u Dubrovačkoj ulici u radnji pored Kineza. Vratiće se oko podneva sva srećna, ukrcana u debeli, donji deo trenerke crne boje sa visokim strukom. E to je baš tražila! Odlično mama, sad se nadam da si mirna dok ne krene nova euforija oko čizama čim padne prvi sneg. Nije se samo sa trenerkom vratila već i sa bronhi sirupom za pušače. ''Jao znaš kako je skup?!'', razrogačenim očima će moja majka. Bilo bi ti mama jeftinije da batališ pušenje u celosti. Uputila mi je polu namrgođeno-uvredljiv pogled. Dok je moja majka šopingovala njene potrepštine ja sam spremala moju divnu musakicu da sačeka mog divnog muža. Do poslepodneva će ostati malo mizerno parče, koje će Deki morati da dopinguje sa svekrvinom sarmom, jer musaku su u slast pojeli: ja, baka Goca, Kosta koji se svakog petka nacrta kod nas na ručku posle engleskog i Teki, koja je pokupila Iana iz vrtića te nije stigla da ruča. A ja živela u nadi da ćemo imati musaku i za sutradan. Silly me! Sati se polako tope, već ne mogu da dočekam da mi se javi da je sleteo a isto tako ne mogu da dočekam da svi nestanu iz kuće i malo nas ostave same. Baka Goca je osetila da je mojim živcima već došao kraj pa se prva spremila i nestala oko pola 6. Deset ljutih gusara došlo u moj krevet, jedan se okliznuo, ostalo ih devet... Ne baš devet ali nas troje sa Teki i Kostom. Deki se oko 17:15 javio da je sleteo sada još samo kofer, taksi i eto njega. U 18:15 se oglasilo zvono i Ian i ja trk na vrata da zagrlimo tatu, kad ono komšinica sa 1. sprata skuplja 100 din za održavanje zgrade. Smorili se u momentu. Platih ja sav dug od 600 din, prozborih koju sa ljubopitljivom komšinicom i vratih se u sobu. Nakon 10 min oglasio se interfon. Opet trk na slušalicu, kad ono teča Mića. O bre, ne da nam se da ugledamo tatu. Tu se Kosta napravio pametan te gurnuo nekako ključ i zaglavio ga. Preznojavala sam se dobrih 5 min dok nisam uspela da otključam. Jao Kosta, Kosta, samo gluposti praviš. Prethodno je nagovorio Iana na baci neku loptu i umalo nisu prozor slomili. Tek oko pola 7 eto dugo očekivanog tate na vratima. Cika, vriska, svi se nagurali u predsoblje, Ian viče ''To je moj tata!'', ja nikako da dođem na red da ga poljubim. Samo kad se vratio. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|