Juče nam bila teta Jovanka da sprema stan i kada sam se vratila iz jutarnje šetnje sa Matom kaže ona meni zabrinuto:''Majo, mislim da sam spazila malog, žutog mrava u kupatilu.'' A ja ću:''Dobro mislite teta Jovanka, pojavili se i u kuhinji. I teta Mica komšinica kaže da su i kod nje izmileli.'' Razdragano će Jovanka na to:''Imam ja jednu ženu kod koje spremam a ona ima stan u šumi.'' Već mi je privukla pažnju i sa nestrpljenjem očekujem nastavak priče. ''E toj ženi iz šume ušli mravi u stan. I znate kako ih se rešila? Ostavila kriške krastavca po stanu i nestali za jedan dan!'' Priupitah:''A je l' svež ili kiseo?'' ''Svež, svež. Onako isečeš fino na kriške.'', veli Jovanka. Razmišljam zašto bi mrav bežao od svežeg krastavca kad niti kisi, niti je neprivlačnog mirisa, čak je i zdrav. Al' reših da isprobam metodu istrebljenja mrava, čisto iz puke radoznalosti jer mi priča zvuči neverovatno.
Danas se moj suprug Dejan vraća s posla i šalje mi poruku:''Ljubavi, je l' treba nešto da donesem?'' Ja:''Par krastavaca i paradajz sa pijace.'' On:''A je l' to sve za mrave?'' Već krenuo da me zeza a ja prihvatih šalu i odgovorih:''Da, poslužićemo im salatu:)''. Inače, moj suprug je veoma duhovit čovek. I ko ga ne poznaje ne bi mi verovao jer je na prvu loptu introventan i uglavnom se sklanja od ljudi. Ali kad se opusti i kad krene da ''sipa'', suza, suzu stiže od smeha. Elem, uspavali nekako večeras decu i ja sva važna isekla krastavac i postavila ''zamke'' žutaćima na radnoj ploči u kuhinji i po kupatilu - oko lavaboa, na policu, pored veš mašine i jedna kriška pored noše. Pre nekih pola sata izlazi moj suprug iz kupatila i kaže mi mrtav ozbiljan:''Znaš, gledam ovaj krastavac po kupatilu i već vidim jednu grupu mrava kako ih nose na leđima. Dok druga grupa slika selfie i kači na blog fotku sa naslovom 'Pa ovi nisu normalni'.' Ha ha ha ha... ne mogu da prestanem da se smejem i samo prizivam sliku u glavi i onaj crtać kada mravi odnose sve iz piknik korpe. Javljam da li je krastavac upalio :)
3 Comments
Preslatko je kada deca počinju da govore. Svako dete ima neki svoj ''stil'' oglašavanja i skretanja pažnje pre nego što se sve kockice u glavi sklope pa kroz ta divna ustašca zapravo i izađu prve smislene reči. Za konkretne rečenice je potrebno da prođe još dobrih 6 meseci, ali kad jednom uhvate koncept govora i povezivanja reči u rečenice, zaustavljanja više nema. Naravno, kao što se deca razvijaju individualnim tempom tako je i govor osoben svakom od njih i nekima treba malo duže a nekima malo brže da progovore.
Nama je Mata uveliko u fazi brbljanja i željno iščekujemo prve konkretne reči. Mama je savladao odavno i fascinantno mi je kako se mama zove u svim mogućim situacijama a ponajviše kroz suze i plač kada nešto nije u redu. Mama je, jednom za svagda, za sve kriva – i za sve lepo i za sve ružno. Reč koju dete definitivno najviše izgovara. I dok Mata pokušava da proširi svoj repertoar sa nepunih 16 meseci, napraviću mali osvrt na Ianove prve reči.
Kako je Ian od rođenja rastao u bilingvalnoj sredini, tako su se i prve reči nekako dvojako nametnule: malo na srpskom, pa malo na engleskom. Mi ga nismo forsirali sa engleskim jer smo slušali da je kod bilingvalnog okruženja bolje u kući s detetom govoriti maternji a da će se taj drugi jezik svakako savladati. A kako sam ja Iana od rođenja socijalizovala sa Englezima i decom drugih nacionalnosti, njemu su prve reči uglavnom bile na engleskom.
Njegova prva zabeležena reč je akido! Jedno jutro smo se svi izležavali u krevetu i on samo to iz čista mira izgovori i to skroz tečno. A onda smo mi, pametni roditelji, tome pridali sledeće značenje: to su zapravo dve reči AKI i DO. Ali do ima nepostojano g te je naše dete izgovorilo Aki dog, ili vam Aki pas! Pa da, Aki je Ianu najbolji drugar i sasvim je logično da izgovori njegovo ime kao i da definiše da je Aki pas i lepo na engleskom doda i imenicu uz vlastito ime. Dete – rođeni genije!
Ian je sa tačno godinu dana krenuo u Engleskoj u vrtić i tu ubrzo stekao dve najbolje drugarice: Crnkinju Dimitris i Induskinju Nadyia. Sa Dimitris se ne samo lemao i tukao već obožavao da ima jutarnji chit-chat. Meni je to doduše više bio neki gibberish English, ali su se njih dvoje savršeno razumeli. Dok je sa Nađom imao poseban tretman; prema njoj je bio nežan i veoma suptilan. Ne mogu da odolim a da ne napravim paralelu sa sadašnjim drugaricama iz Peekaboo-a. Obožava i Mayu i Sonju. S Majom se do skora tukao (i uvek je ona pobeđivala;), dok je sa Sonjom uvek miran i uljudan, čak joj i tepa Sonjica.
Sa 18 meseci Ian je savladao većinu engleskih reči koje počinju na b: bubbles, butterfly, balloon, ball... Nije nam baš bila jasna ta fascinacija slovom b, al' samo da dete priča. Ian i ja smo sa njegova 3 navršena meseca krenuli u lokalnu biblioteku na različite baby groups: mums and babies, baby bounce, story time a u lokalni Parish centre ili vam crkvene prostorije na 'sing and sign'. Dok smo se u lokalnom teatru priključili ''Multi sensory hoo-haa''. I ne zna se koji je program bolji. Većina ovih grupa je besplatna i časove drže sjajni volonteri. Mislim da možete da pogodite da su sve grupe na kojima se peva i skače bile omiljene. Ian je ubrzo znao da pokaže prstićima celu pesmicu ''Incy wincy spider'' kao i ''Twinkle, twinkle little star''. A jedini način da se smiri na letu za Beograd u avionu je bio uz moje besomučno ponavljanje i pokazivanje pesmice ''Wind the bobbin up''. Englezi imaju savršene pesmice (nursery rhymes) koje su: pevljive, kratke i pokazivajuće. Zato što se deci pesmica dočarava i rukama i gestikulacijom i glasom, brzo ulazi u uši i brzo se uči. Verujem da svi ti naši časovi nisu bili uzaludni i da su doprineli da se Ian oslobodi i pusti ''glas''.
Kada smo se vratili u Beograd, Ianu se sve malo pomešalo. Sa 20 meseci počeo je mesec da zove moonA i redovno ga je tražio svako jutro s našeg prozora i poslepodne kada se vraćamo iz vrtića. Najsmešnije je bilo kad izgovori žu žu. I onda nam još pokazuje kako je žu žu vruć i kako moramo da duvamo da se ohladi.
Nakon toga je usledila faza gde se svim imenicama dodaje slovo i na kraju. Tako je Pepa prase postala Pepi, vaspitačica Ika – Iki, čika na pijaci čiki itd. U Beogradu će još dugo koristiti neke reči isključivo na engleskom kao na primer: cake, car, snake, lion, tortoise, monkey. Do drugog rođendana će se ustaliti nazivi pojedinih životinja. Pingvin kao pekano, medved kao mendi i top 1 na listi najsmešnijih imena životinja: veverice kao jebice! Najveća misterija za nas je bila i ostala Ianova reč za sladoled. Naprasno je krenuo da ga zove apn. Pojma nemamo kako je u njegovoj glavi od ice-cream i sladoleda došlo do apna. Kod dece se govor dugo razvija. Mnogo duže nego pravilan hod. I zato sa decom mora mnogo da se radi i peva i čita i uči iz svakodnevnih situacija. Ian je kao beba zavoleo knjige i dan danas se uspavljuje isključivo uz priče. Laku noć uz moonu i twinkle, twinkle little star how I wonder what you are... Pita me danas mama Marija ''Majo, pa kada će nov tekst?''. I bi mi u momentu pomalo smešno jer mi je ranije rekla kako popadije iz Doboja rado prate moj blog i zapitah se da mi nije stil pisanja previše slobodan za moju vernu publiku?! Ma nije ;) Veliki pozdrav za sve popadije i ceo Doboj!
Elem, postoje oni momenti kada se svi roditelji pitaju ''Pa šta radimo pogrešno da nam ovako vraćaju?''. To se u našem slučaju odnosi na Iana koji je do skora imao silovite promene raspoloženja i napade besa, da bi nakon 15 minuta pakla samo zatreptao svojim anđeoskim okicama sa dugačkim trepavicama kao u lutke i nabacio najdivniji kez. Šta u takvim situacijama? E pa ja primenjujem 'French parent' metodu koliko god to mogu. Još davnih dana pročitah i sačuvah odličan članak iz The Times-a kako biti 'francuski roditelj'. Ima fenomenalnih pravila, da navedem i prevedem par: Beba gurman
Ranije, ne znači bolje
Trenutak molim
Majčinstvo
Vreme za odrasle
Samo reci 'non' (NE)
Subota je veče, u Beogradu prijatnih 26C, lakše se diše pa i deca lepše lalaju. Počela letnja pauza i nema jedine emisije koju gledam ''24 minuta sa Zoranom Kesićem'', te reših da objavim post o Saletu - našem porodičnom foto-hroničaru. Saleta smo upoznali preko Ianovog vrtića. Zapravo, upoznali smo prvo njegov odličan rad - Ianove portrete - pa tek njega lično. Kada smo se decembra 2015. vratili u Beograd, Iana smo već nakon 10 dana upisali u ''Peekaboo''. Totalno haotičan period u životu porodice Mikić Landratoške. Za Iana najveći šok: nova zemlja, nov jezik, novi ljudi i okruženje, nov dom a onda, kao šlag na tortu, i nov vrtić. Ja u 6. mesecu trudnoće, Deki već uveliko u poslu a mi zatrpani sa 96 kutija iz Engleske. Ianove prve nedelje u vrtiću su bile stravične: uplakan konstantno, odbija da jede bilo šta osim supice, kod kuće dodatno kažnjavanje. Još je jadničak prvi dan dobio sarme. Lele, a on k'o pravi Englez navikao na tost i porridge za doručak a za ručak neki hot pot meal. Kiseo kupus nikad nije ni video, niti okusio. Bilo mi ga je mnogo žao i mislila sam da se nikad neće prilagoditi kad za Novu Godinu dobili mi Ianov mali foto-book, nekoliko razvijenih portreta i ostatak fotografija na CD-u. I ugledah ja moje dete kako se smeje, pozira, izigrava šmekera i krenule suze momentalno. Pa njemu je lepo, pa on ima nekog ko ga animira i kome veruje. Ja moram upoznati tog čoveka! Sale fotograf! Čovek iza niza Nikon aparata, koji se savršeno infiltrira međ vrtićku decu i koji zabeleži tako suptilne i intimne momente iz života mališana, o kojima mi, roditelji, možemo samo da sanjamo da ćemo ikada uhvatiti kamerom. Na tim fotografijama su dokumentovana i prva prijateljstva, dečije igre, radosti, ples, znatiželja, strah i uzbuđenje. To su naša ''Peekaboo'' deca koja zajedno uče i otkrivaju svet. Kada se rodio Mata, smatrala sam da je krajnje vreme da napravimo dobre porodične portrete sa sve Akijem. I došlo je mojih 5 minuta da ugovorim sve sa Saletom. Izabrali smo avgust mesec i uradili jedan bajkovit photo session, koji ćemo zaista dugo pamtiti. Išli smo na 4 različite lokacije po Beogradu, vukli psa, kolica, različite outfit-e, pravili pauze za dojenje, klopu, dečije spavanje i odmor i što je najbitnije - fenomenalno se proveli! Teško mi je da suzim izbor, ali evo nekih odličnih portreta ispod. Nakon probijanja leda, mislim da smo i Deki i ja jednoglasno rešili da želimo da Sale dokumentuje razvoj i sve moguće promene kod nas i naše dece. Jeste, ja svoju decu fotografišem do beskonačnosti i skoro svaki dan. I neću da budem skromna kada kažem da su i moje fotografije na veoma solidnom nivou, ali Saletove su ipak bolje :) A ja patim za dobrom fotografijom :) Saleta smo ponovo angažovali za proslavu Ianovog 3. a Matinog 1. rođiša u igraonici ''Kliker'' i iznova bili oduševljeni rezultatima. Mislim da Saletove fotografije dovoljno govore o kvalitetu, neposrednosti i umeću. I ja najiskrenije preporučujem da ga angažujete i uverite se i sami.
Saleta možete kontaktirati preko ispod navedenih linkova ili jednostavno pitajte mene :) www.fotopavlovic.rs https://www.facebook.com/apavlovicfoto |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|