Subota je veče, u Beogradu prijatnih 26C, lakše se diše pa i deca lepše lalaju. Počela letnja pauza i nema jedine emisije koju gledam ''24 minuta sa Zoranom Kesićem'', te reših da objavim post o Saletu - našem porodičnom foto-hroničaru. Saleta smo upoznali preko Ianovog vrtića. Zapravo, upoznali smo prvo njegov odličan rad - Ianove portrete - pa tek njega lično. Kada smo se decembra 2015. vratili u Beograd, Iana smo već nakon 10 dana upisali u ''Peekaboo''. Totalno haotičan period u životu porodice Mikić Landratoške. Za Iana najveći šok: nova zemlja, nov jezik, novi ljudi i okruženje, nov dom a onda, kao šlag na tortu, i nov vrtić. Ja u 6. mesecu trudnoće, Deki već uveliko u poslu a mi zatrpani sa 96 kutija iz Engleske. Ianove prve nedelje u vrtiću su bile stravične: uplakan konstantno, odbija da jede bilo šta osim supice, kod kuće dodatno kažnjavanje. Još je jadničak prvi dan dobio sarme. Lele, a on k'o pravi Englez navikao na tost i porridge za doručak a za ručak neki hot pot meal. Kiseo kupus nikad nije ni video, niti okusio. Bilo mi ga je mnogo žao i mislila sam da se nikad neće prilagoditi kad za Novu Godinu dobili mi Ianov mali foto-book, nekoliko razvijenih portreta i ostatak fotografija na CD-u. I ugledah ja moje dete kako se smeje, pozira, izigrava šmekera i krenule suze momentalno. Pa njemu je lepo, pa on ima nekog ko ga animira i kome veruje. Ja moram upoznati tog čoveka! Sale fotograf! Čovek iza niza Nikon aparata, koji se savršeno infiltrira međ vrtićku decu i koji zabeleži tako suptilne i intimne momente iz života mališana, o kojima mi, roditelji, možemo samo da sanjamo da ćemo ikada uhvatiti kamerom. Na tim fotografijama su dokumentovana i prva prijateljstva, dečije igre, radosti, ples, znatiželja, strah i uzbuđenje. To su naša ''Peekaboo'' deca koja zajedno uče i otkrivaju svet. Kada se rodio Mata, smatrala sam da je krajnje vreme da napravimo dobre porodične portrete sa sve Akijem. I došlo je mojih 5 minuta da ugovorim sve sa Saletom. Izabrali smo avgust mesec i uradili jedan bajkovit photo session, koji ćemo zaista dugo pamtiti. Išli smo na 4 različite lokacije po Beogradu, vukli psa, kolica, različite outfit-e, pravili pauze za dojenje, klopu, dečije spavanje i odmor i što je najbitnije - fenomenalno se proveli! Teško mi je da suzim izbor, ali evo nekih odličnih portreta ispod. Nakon probijanja leda, mislim da smo i Deki i ja jednoglasno rešili da želimo da Sale dokumentuje razvoj i sve moguće promene kod nas i naše dece. Jeste, ja svoju decu fotografišem do beskonačnosti i skoro svaki dan. I neću da budem skromna kada kažem da su i moje fotografije na veoma solidnom nivou, ali Saletove su ipak bolje :) A ja patim za dobrom fotografijom :) Saleta smo ponovo angažovali za proslavu Ianovog 3. a Matinog 1. rođiša u igraonici ''Kliker'' i iznova bili oduševljeni rezultatima. Mislim da Saletove fotografije dovoljno govore o kvalitetu, neposrednosti i umeću. I ja najiskrenije preporučujem da ga angažujete i uverite se i sami.
Saleta možete kontaktirati preko ispod navedenih linkova ili jednostavno pitajte mene :) www.fotopavlovic.rs https://www.facebook.com/apavlovicfoto
6 Comments
Otišla nam deca na ekskurziju! Ian & Co iz Peekaboo vrtića krenuli pre 2 dana u Orašac. Mi mame malaca iz starije jaslene grupe poslale dečicu od 3 godine (i mlađe) u svet, na put, bez mama, tata, baka, deka. I to ni manje ni više nego na 5 dana. Vatreno krštenje. I dok smo se mi sve pitale da li je to dobra odluka i da li smo lude što želimo malo pauze u 24-časovnom majčinstvu, poslu, obavezama, gledajte šta malci rade! Pa njima je fenoooomenalno! Ja bih odmah s njima ''Jump in the pool'' ;)
Peekaboo ekipa je genijalna! Sve je tako dobro organizovano da deca nemaju ni sekund slobodnog vremena ni da pomisle na roditelje a kamoli da pitaju za njih. Mađioničar, animatori, bazeni, sladoledi, jahanje, diskoteka, navlačenje konopca... a tek su na pola ekskurzije. Deca već govore da žele da ostanu još jedan dan duže jer se kao prvi ne računa zbog puta. Šmizle jedne ;)
A šta rade mame i tate za to vreme? Pa mame su konačno sinoć počele da se opuštaju i uradile sledeće: Nena (Vukanova mama) i Desa (Vanjina i Aleksina mama) su bile na koncertu Darka Rundeka, Marija (Markova mama) bi trebalo da je negde na opuštanju u blizini Aranđelovca a Andrijana, Mikša (Sonjini roditelji) i moja malenkost smo se kulturno uzdizali u Dorćolskom narodnom pozorištu uz predstavu ''Sestre Baruh''. Daleko sam otišla, 4 broja niz moju ulicu ;))
Opet jedno VEEEEEEEEEEEEELIKO HVAAAAAAAAAAAALA Peekaboo-uuu i sjajnom timu! Svi uživamo i svima nam je divno jer znamo da su nam deca u sigurnim rukama i da će pamtiti sa osmehom sve ove avanture.
Juče su naša deca briljirala! Divni su! Sjajni! Fenomenalni! Još sam pod utiskom i gledam filmiće na 'replay' i razmenjujem utiske i fotografije sa ostalim mamama.
Nije sve tako bajno počelo. Ian i Mata su se juče probudili u 4:45. U 7:15 smo već sa psom bili na Dunavu, posmatrali uspavane labudove, otvorili frižider sa sladoledom u 8:00, dočekali i da nova igraonica izbaci prve stolice u baštu i zauzeli busiju još pre dolaska animatora od 10:00. Kako da vam kažem, pa do 11:00 oba deteta su spavala a Deki i ja kunjali po kući. Dan je već uveliko trajao za nas a gde je tih 16:00 kada počinje generalna proba predstave u Zvezdara teatru. Daleko. Nakon buđenja Ian počinje da mrači, drami i odbija da ide na Peekaboo žurku, kako smo je mi nazvali. ''Neću, neću mama Pikabuuuuu žurku! Neću!'' kategorički će Ian. Meni već zlo. Prisećam se prošlogodišnjeg debakla i vrištanja kada su jaslenci izlazili na scenu. Razmišljam se da li uopšte da idem. Lepo je vreme, ajmo makar do parka preko puta Zvezdare. Krenulo oko 16č da se okuplja društvo u holu pozorišta. S Vukanom se sreli u parku, pa stiže Sonjica, Marko već ušao s roditeljima, Maja ponosno korača između mame i tate. Ekipica je tu! Izlazi i vaspitačica Mara da ih odvede na scenu i Ian kreće u tiradu i plač i vrištanje. Ostavih ga s tatom i izađoh na vazduh jer me vrućina udarila u glavu. Deki ga ubaci nekako sa Marom unutra i odosmo s drugim roditeljima na pivo da se smirimo. Stigla i moja sestra s familijom i moja mama, pobegli u mrak gledališta da nas Ian slučajno ne spazi i čekamo da vidimo šta će se desiti. Čarolija je počela i Peekaboo ''Posetioci'' su bili na bini svi kostimirani, nasmejani. Ceo vrtić. Samo nigde naših starijih jaslenaca. Nakon nekih petnaestak minuta izlazi ekipica: Đole, Sonja, Vukašin, Maja, Marko, Ivana, Ian i Vukan. Dream team predvođen vaspitačicama Marom i Kristinom. Preslatki, divni. Svi mašu mamama i tatama. Ian nas traži pogledom, al' se mi krijemo visoko. Na znak svi skaču ulevo i počinje čuvena pesmica iz Male sirene 'Under the sea'. Na njihov prvi skok, celo pozorište uzdiše i kikoće se. Sjajno su uvežbali koreografiju a ja od čuda ne mogu ni kameru dobro da držim i snimim, već snimam tavanicu. Mama biser. Smejem se, ne verujem šta vidim a onda kreću suze. Pa to je sinčić moj 'na daskama koje život znače'. On pleše, on đuska. Šmrc, šmrc. I Tetka roni suze. Pa kako ne bi :) Mata cupka, uživa. Jedno VELIKO HVALA celom vrtiću Peekaboo i posebno vaspitačicama Mari i Kristini koje su bile strpljive, uporne, odlično organizovane i pune ljubavi da pripreme ovu numeru sa našim ne-za-dugo starijim jaslencima. Petak je, 23. decembar, ceo stan nam je u lampicama i raznoraznim visuljcima. Zeleno-beli irvasi se ogledaju u staklu kuhinjskih prozora. Sa ulaznih vrata pozdravljaju 4 dobre berlinske vile. Našu sobu krase lampice-pahuljice, srebrne zvezde i božićna drvca. Ianova soba je sva u zlaćanim elementima: zvezde, anđeli, zvona. Dok je dnevna soba u crveno-zelenim detaljima. Ispod jelke već gomila poklona. Prvi su stigli od Kristine iz Londona a juče su mama i tata dopunili za sve nas. Praznična atmosfera uveliko u kući i u mojoj glavi. Mata mi se skroz pridružio i samo pukće i uzdiše od zadovoljstva. Samo što ne kaže:''Kako je ovo divno, mama.'' Jeste, male čarolije i magije su nam ispunile dom. Ali ima jedan zaokret u celoj priči – moj stariji sin se ne prima na priču o Deda Mrazu, niti ga preterano zanimaju svi elementi koji prate dodelu novogodišnjih paketića. To meni, mami, mnogo smeta i vala me mnogo iritira. Da pojasnim. Još pre dobrih mesec i po dana povela se priča u Avonu (tatinom poslu) i u vrtiću oko novogodišnje dodele paketića/priredbe/Deda Mraza. Kako smo prošlog Božića, 25. decembra, jurcali iz igraonice 'Džungla' sa mađioničarske predstave u Žarkovu na novogodišnju priredbu u vrtić na Dorćolu i kako je Ian to sve dramatično podneo, odbijao da odigra koreografiju i presedeo naduren kod tate sa plazmom a na sam prizor Deda Mraza počeo da vrišti, rešismo mi da ove godine sve bolje organizujemo. Pošto su i ove godine Avon i vrtić hteli da organizuju istog dana, nagovorismo nekako vrtić da pomeri za dan kasnije. Ih, mojoj sreći nije bilo kraja. Lepo ćemo na miru sve da odradimo. Igraonica izabrana na Bežanijskoj kosi, opet bogu iza kičme, al' ajd sad, bar ne pada sneg. Mama, ja, spremila outfit za decu, za oba dana, sa velikom pažnjom birala Ianu poklone za paketić koji će mu doneti D.M. (Dejan Mikić ha ha ha... ima iste inicijale kao Deda Mraz), sve to pažljivo pakovala... al' ne lezi vraže. Ian se juče ujutru budi sa temperaturom preko 38C. Divota! Plan da ode prepodne u vrtić pada u vodu. Ok, ostaće kod kuće i ići ćemo pa makar i pod temperaturom. Celo prepodne Ian gleda crtani Patrolne šape do iznemoglosti, odbija da jede, samo gricka gluposti a meni pritisak i nervoza rastu iz sata u sat. Ponavljam sebi da se to s decom stalno dešava, da nismo mi jedini (iako od maja nije imao nijedan, naglašavam nijedan dan temperaturu), da je to Marfijev zakon, da nema veze što sam sve to 2 meseca pripremala, ali mi ne uspeva da samu sebe ubedim. Do 10č sam Matu uspavala i dok je Ian kunjao na sofi uspeh da Mati spremim ručak i da ubacim gibu u rernu. Pravac pod tuš. Prolazno vreme mi je dobro. Do pola 1 smo već ručali i Aki je spreman da se odvede do Mime u salon. Mata lepo naspavan i obučen kao deda mrazić sa Mickey Mouse duksom. Ian počinje da vrišti i odbija da piški (iako je nuždu obavio samo jednom u 7 ujutru). Dejan već počinje da mrači celu priču i da provlači kako će on ostati kod kuće s njim. Ne dolazi u obzir! Idemo svi i ako mu skoči temperatura vraćamo se kući. Aman! Neću se sad raspakivati i presvlačiti. Za koji moj sam oblačila crni sexy veš i divnu crnu haljinicu, pojma nemam, ali morala sam da izađem iz farmerki i ubljuckanih i oslinjavljenih majici i trenerki. Dečije igraonice su mi ionako jedini izlazak do daljnjeg. Ian je uz silu uvučen u skinny sive pantalonice i presladak sivi džemperić sa aplikacijom mopsa (pug-a), koji ima crvenu kapicu i šal. Taksi je pozvan i svo četvoro nekako silazimo ispred zgrade. Pojavljuje se taksista i ja otvaram Ianu zadnja vrata da uđe i sedne. Taksista sa već namrgođenim izrazom lica počinje da mi govori da mu dete slučajno ne izgazi presvlake na sedištu. Ian, kao i svako drugo dete, počinje na sve četiri da prelazi s jednog na drugo sedište. Tu raspomamljeni taksista kreće da urla na mene sa varijantom:''Ma gospođo kako neće?!?! Evo, gazi mi sve!'' Ja ne verujem šta čujem. Taksista besni, ja pokušavam da objasnim da je on dete i da ništa neće učiniti kolima. Tu je već i Dekiju bilo zlo. Izvlači Iana napolje za ruku i skoro da sam već mogla da čujem da tera ovog taksistu u k...c, ali ipak nije (bilo mi žao što nije, iskreno), već mu je zalupio vrata i rekao da ćemo zvati drugo vozilo. O zemljo otvori se. I tako sad nas četvoro, ja sa Ianom u rukama a Deki s Matom, na prijatnih -4C, čekamo novo vozilo Beo taksija. Već pomišljam da se lepo okrenemo i vratimo u topao stan. Stiže nov mercedes taksi i avantura se nastavlja. Manijak za volanom juri 200 na sat a ja sa dvoje dece pozadi, nijedno u sedištu, niti vezano. Ako malo jače zakoči odletosmo svo troje kroz šoferšajbnu. Levom rukom pridržavam usnulog Iana za stomak a desnom sam obgrlila Matu. Noge mi se oduzele kada ispred Palate Beograd uleće umalo u dipolomatska vozila. Bože šta mi je samo trebalo da idem na j....u dodelu paketića. Stigli, u komadu, nekako. A igraonica nikad gora i nikad manje dece i roditelja. Atmosfera k'o na zadušnicama a ne na dečijoj proslavi. Od groznih neonki svi delujemo kao bolesni i kao da smo skoro preležali tuberkulozu. Divno Majo, ubuduće uzmi taj poklon vaučer i ne trpaj se u korporativne proslave kojima ni rođeno dete ne želi da ti prisustvuje. Nastavak sledi... sad sam već umorna od proslave broj 2 tj. vrtićke priredbe i 'uspelih' poklona. Prespavali svi peh od četvrtka. Ja celu noć pipala Iana za čelo da proveravam temperaturu. Dobro je, mlak je. Ništa ne ukazuje da mu je loše. Petak jutro, Ian otvara oči (opet u našem bračnom krevetu), pipnem čelo, ništa, hladan. Upitah:''Šta si sanjao sine?'' Stiže k'o iz topa odgovor:''Pekanu, medu i foku. Upali su u vooodu, mama.'' Juhu! Nije mu ništa. To je standardan odgovor za snove. Odlično, sve teče po planu i Ian sav srećan odlazi s tatom u vrtić. Ponavljamo jučerašnji scenario i ovog puta ja odvodim Akija kod Mime. Počinje da se trese i cvokoće zubima samo ja zaista nemam vremena sada za Akijeve kerefeke. Spremni s Matom u kenguru i tačno u 14:30 stižemo u Peekaboo. Dok skidamo 17 slojeva kaputa, šalova, kapa, rukavica, skafandera i torbi sa sebe, vaspitačice spuštaju naše mališane sa krilima buba mare. Prizor od kojeg zastaje dah i od kojeg su možda jedino štenci slađi. Dvoje po dvoje se polako pripremaju za nastup, ali... Ian u polu tami prepozna mamu, tatu i bebu i iste sekunde nam prilazi i kaže:''Idemo kući!'' Trasssss! Roletna udari zveketom. ''Čekaj sine ne idemo još kući, ajde tamo polako sa drugarima.'' ''Ne! Ne! Idemo, mama, idemo, tata!'' Već mi nije dobro i već vidim epilog. Sledeća scena: Ian drami kod tate, ja besnim jer neće da mi da ruku i pridruži se drugarima, jedino Mata cupka i uživa u svemu. Deca su odigrala 3 pesmice i neku ''Stonogu'' na bis a Ian je otpevao kroz suze. Prestao je kada su sva deca završila priredbu. Kako bi se makar malo izvukao, rešio je da ne vrišti ovog puta na Deda Mraza već mu prvi pritrčao i 'bacio 5'. Ma cool je Ian, samo kad on hoće. Epilog: Ian se mnogo radovao poklonima. Kod kuće otvaramo ostatak poklona jer je u vrtiću već saznao da je dobio termo čarape 'Knjiga o džungli', novu pidžamu Patrolne šape, slagalicu Petar Pan, čokoladnog Deda Mraza i još nešto upakovano. To nešto upakovano je bila nova kugla sa snegom jer je Ian maminu sa anđelom razbio. 'Jao, jao mama pada sneg!' Nakon 30 sekundi, ču se zvuk slomljenog stakla a naš stolnjak na trezarijskom stolu postade sav svetlucav i prekriven snegom. Cangrrrrrrrrrrrrr! Majo, diši duboko. Nakon sat vremena izražena je želja da se slaže Petar Pan i kapetan Kuka slagalica. Otvorismo kutiju, doda Ian meni prvu puzlu. 'Vidi mama maca!' Hm, na slici nema nikakve mace. 'Vidi mama ribica!' Ribica, kakva sad ribica?! 'Vidi mama Pinokio!' Zemljo Srbijo! Pa ni Kinezima se ne dešavaju ovakvi propusti. Zaključak: mama više ne ide na novogodišnje paketiće s Ianom. Otvaraju se pokloni kod kuće i uživa u porodičnoj atmosferi i pesmicama sa You Tube-a. Moje dete nije spremno za javne nastupe a mama će tu gorku istinu morati da proguta. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|