SMEHA :) Prethodnih par nedelja se baš nešto puno smejem. I ljudi oko mene se smeju, što je uvek pozitivno. Verovatno smo svi omađijani lepim vremenom, suncem i sve dužom dnevnom svetlosti i sve lepšim zalascima sunca. Smeh je naravno krenuo iz naše kuće i od naše dece, koja se svakodnevno 'provaljuju' novim izjavama. Počelo je valjda sa Ianom kada je uporno pokušavao da nam objasni šta mu je pistaćica u vrtiću rekla. Shvatismo nekako da je pistaćica - vaspitačica! Onda je zahtevao da mu pronađem pogled u moru igračaka, što će se nakon silnog nerviranja sa Ianove strane što ne znam na šta misli, ispostaviti se da je dvogled. Ah, pa svi valjda imamo te lapsus linguae. Odosmo pre par nedelja na Kosmaj da proslavimo zetovljevu i sestrinu slavu. Okupilo se društvo svih generacija nakon dužeg vremena. Deca istražuju plac, traže bube, najstarije dete u ekipi - Dušan, znalački prepoznaje sve vrste više-nožaca a moji mališani skoncentirsano posmatraju svaku rupicu u zemlji i čekaju šta će odatle izmileti. Dotle se malo starija ekipa zavalila na verandi. Kad utom sredovečna ekipa, starosti od 39-53 sa stola s desne strane pogleda ka ekipi s leve strane (bakama/ujaku/ujni/tašti) i neko uzviknu:''Onaj sto mu dođe Treće doba!'' I svima nam bi smešno iako nismo tako ni sami daleko ni od stola i od tog doba :) Ali smo se ipak i dalje semejali. Matorci hvataju popodnevne zrake sunca i gušterišu se uz vanilice i domaću kafu. Za vikende nastavljamo što sa dečijim rođendanima, što sa malo zabave i za odrasle. U subotu smo mojoj zaovi, Dekijevoj sestri, slavili 40. rođendan. I reših ja malo da se upristojim kod frizera nakon nekoliko sati udarničkog programa koji ide po principu bushido (Ianov sport), igraonica 'Kliker' na jurcanje i fudbal kako za decu tako i na menjažu sličica uglavnom za tate koju prevodi Zoran Kesić i koji Dekija svaki put oslovljava 'Gde si ortak!' a dok je naš Mata ladno naučio skraćeni oblik Kesićevog izraza budAla te u Matinoj interpretaciji zvuči budA! Na to njegovo budA! Deki i ja se momentalno povaljamo od smeha :))) U subotu je Deki i rešio da nas vodi na tradicionalne rođendanske proslave povodom svog rođendana u pizzeriju Botaco. Naravno, sve to spakovano u isti dan. Iz Klikera skoknusmo do Botaca i ja htedoh da iznenadim muža mi sa malom torticom i svećicama. Povedem Iana kao šatro do wc-a i pokažem mu da sam ponela neke stare svećice i da ćemo iznenaditi tatu. Dok sam ja poručivala tu torticu na šanku i objašnjavala za svećice, Ian nestade, izjuri i sad ozaren kaže Dekiju:''Tata, slavimo ti divan dan! Imamo iznenađenje - svećice!'' Tata se baš iznenadio, naročito što je proslavio svoj 414. rođendan jer nisam imala broj 5 pa sam kao iskombinovala 4+4+1 :) Uspelo mi ha ha ha I da se ja vratim na frizera za taj dan. Moja frizerka nije imala termin te ja uletoh u neki 'bože pomozi' na tramvajskoj stanici. Mislim se, koliko mogu feniranje da zeznu. U salonu prometno kao na želežničkoj stanici, mene dovatila neka frizerka bez frizure tj. sa tek opranom kosom a vrat joj skroz ofarban braon bojom - nije isprala farbu. Već mi nije dobro, al' ćutim i smrdim - sve za frizuru. I sedim ja tako, trpim čupanje, trpim 1,000 stepeni C u salonu, sve za lepotu - kad mi pogled (da ne kažem dvogled) odluta na cedulju pored ogledala gde salon reklamira dodatne usluge. I ide otprilike ovim redom: ugradnja trepavica, puder obrve (šta god to bilo???) i poslednje maderoterapija - masaža oklagijama!!! Čitam nekoliko puta - masaža oklagijama, zar sam toliko neupućena?! I onda se samo setim onog crtaća gde je Duško Dugouško beba a majmun ga uspavljuje 'Spavaj mi, spavaj, bebice mala...'', pa majmuna majmunica udara oklagijom. E to meni treba - jedna dobra oklagijoterapija! Za sve pare!
4 Comments
Jedan od hiljadu razloga zašto VOLIM BeogradIan svako jutro postavlja sledeće pitanja:''A mama, gde danas idemo posle vrtića?''. Navikli smo decu da stalno negde skitamo. Sami smo 'krivi'. Skitare velike, uvukli smo taj istraživački duh i našoj deci te se zna red kako se vikendom oko 9č izlazi iz kuće: tata veliki Nike ranac, koji je preživeo sve muzičke festivale po Poljskoj, mama srednji crni ranac takođe iz festivalske epohe, Ian veliki ranac Patrolne šape a Mata od skora mali ranac Patrolne šape. Svako brine o različitim rekvizitima a mama o svima i svemu jer se nikad ne zna kada će zatrebati balončići, dečije naočare za sunce, komplet 'buđavaca', pecaljka, lopatice ili šarene bon-bon bombonice u kriznim situacijama i to dva pakovanja za obojicu. Ako slučajno spakujem 'jedno nečega' nastaje haos neviđenih razmera. Pitam se pitam da li braća ikad nauče da dele ili prestanu da se tuku?! Plašim se da odgovor uveliko znam :) Elem, nama kao i većini počelo praznovanje od prošlog vikenda a kako smo rešili da Prvomajske praznike provedemo u Beogradu morala sam žešći itinerar da napravim. Jer moja deca ne prihvataju odgovor:''Ma dogovorićemo se.'' Jok, sve mora potanko da se isplanira. A divote li kada krajem aprila imamo 28C u Beogradu i još živimo u zelenom, zelenom gradu gde je priroda uvek nadohvat ruke. I uvek se setim mog druga Ismara koji kaže da Beograd najviše voli jer ima puno drveća. I da imamo prostane bulevare opasane platanima i da mu je to najveći utisak glavnog grada. Ironija jeste da je Beograd veoma zagađen a da opet živimo u jednoj zelenoj oazi opasanoj rekama, jezerom, šumama, prelepim parkovima i planinama. Zapravo se ne mora ni izaći sa područja grada da bi se uživalo u svom tom zelenilu. I evo šta smo mi sve obišli od 29. aprila do 2. maja: Karađorđev park, mali raj za decu, donji parkić savršeno situiran međ krošnjama drveća. Potom stari Zemunski kej i Gardoš; zatim Topčiderski park i kao završnica Botanička bašta u samom centru grada. Plašila sam se izbora za Topčiderski park za Prvi maj jer gungula i seljoberijada tokom ovog praznika vala mogu samo da me odvrate, ali ''ima samo jedna, mama'' - mama uvek zna najbolje :) Ian je pri pogledu na jezerce tj. bolje rečeno ustajalu zabokrečinu samo zatreptao okicama dok je Mata već standardo samo izgovarao the one and only word ''vodA, vodA, vodA..'' - i tako jedno 17 puta za redom. Još kad se začulo kre-kre, te Ian smočio desnu patiku i čarapu a Mata pohrlio s lopaticom, mesta za roditeljsku animaciju nije bilo. E vala da i mi danemo dušom po cenu da se sinovi kupaju u baruštini ispod mosta ''uzdisaja'' ili što bi moj šaljivi muž rekao mosta ''očaja'' :) A jes vala mu fali po koja pritkica i malko se sav nakrivio... ali i dalje živopisi photo spot za mladence :) Priroda je čudo! I izmami sve najbolje u meni! Ne kreče za džabe školske učionice u zeleno. Čitava psihologija stoji iza toga a vala budi taj unutrašnji mir i harmoniju. “Zeleno, volim te, zeleno. Zelen vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini.'' F.G. LorkaA šta posebno volim u prirodi je što moja deca uče o tom spoljašnjem svetu, o tom živom ogranizmu, što budi u njima avanturistički duh i želju za saznanjem. Šta to bocka, šta to gamiže, zašto ovo puzi i kako to lišće šušti?! I što nema crtaća, ekrana, kineskih igračaka već samo prozor u svet. Jedan od tih skrivenih ''prozorčića'' je i neverovatna Botanička bašta sa prelepo uređenim Japanskim vrtom. Japanci su mi oduvek bili slaba tačka i verujem da sam u nekoj reinkarnaciji ili izašla sa Hokusajevih printova ili bila u ruhu ždrala :) Kad sam već kod ptica, mi imamo nove članove naše porodice Boleta & Srnu, kreštavce rozenkolise - agapornise. U kući nikad živahnije!
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|