W-wA - jedina WAR_SZAWA Poljska i Varšava zauzimaju važno mesto u Dejanovom i mom srcu. Dovoljno smo dugo vremena tamo živeli da upoznamo zemlju, grad, ljude, kulturu, istoriju i jezik i da Varšavu sa punim pravom nazivamo svojim drugim domom. Mnogo nas divnih uspomena vezuje za belo-crvenu naciju. Kada su me poznanici pitali za prve utiske o glavnom gradu uvek se setim da mi je pri prvom susretu sa prestonicom sve mirisalo na prah šećer. U vazduhu je lebdeo taj sladunjavi miris tek posutih vrelih buhtli prah i vanilin šećerom. Te buhtle, Poljaci nazivaju bulke a moje omiljene su bile jagodzianki od borovnice. Čuvena cukernia-e Pawlowicz i dalje postoji na Chmielnoj ulici, ali su se sada modernizovali, približili nekim zapadnjačkim standardima i izbacili jagodzianki iz ponude. Eh, ukoro ću i ja kao neka baba govoriti:''A dok smo mi živeli tamo neke davne 2009. mlečni barovi su postojali a bulke se prodavale na svakom ćošku.'' Nije sve izumrlo i otišlo u nepovrat, ali se Varšava iznova i iznova menja i ponovo rađa kao feniks iz pepela. Varšava je tokom II svetskog rata skoro totalno bila sravljena sa zemljom. Nekih 87% građevina je otišlo u nepovrat. O broju ljudskih žrtava i varšavskom getu neću ni da pričam. Ali Varšava se nikad nije predala i za pola veka je obnovila kompletan Stari grad (Starowku), prošla kroz Sovjetsku okupaciju i veoma vidljiv uticaj ruske arhitekture i urbanističkih rešenja, kroz modernu i pravo do savremenog doba i staklenih nebodera. Varšava je po broju stanovnika i teritoriji veoma slična Beogradu. Grad se uveliko širi i na drugoj obali reke Visle i poseduje neodoljiv šarm čitavog tog eklekticizma. Slojeve Varšave smo mi godinama otkrivali i uvideli njenu neverovatnu istoriju i lepotu. Varšavska lepota ne osvaja Big Benom, Ajfelovom kulom, niti Koloseumom, ona osvaja detaljima, skrivenim unutrašnjim dvorištima sa malim svetilištima, ogromnim parkovima, tajnama napuštenih zgrada, pričama vlasnika pasa koji vam dušu otvore. I mislim da smo svoj našoj rodbini i prijateljima, koji su nas posetili dok smo živeli u Waw, pokušali da prenesemo deo tog našeg doživljaja. Najbolji je moj sestrić Kosta koji je trčao po Varšavi sa poljskom zastavom i drao se iz sveg glasa:''Mi smo Poljaci, mi smo Poljaci!!!'' :)) Mislim da je Mata ovog puta delio podjednako oduševljenje ako je sudeći po njegovom izrazu lica ispod :) Nakon punih 5 godina vratih se u Waw sa decom i mužem. On poslovno, mi turistički. Stigosmo na šmingus-dingus ili vam vodeni ponedeljak (konsultujte katoličku literaturu ako vam nije jasno o čemu govorim). Trebalo bi da se deca taj dan polivaju vodom na ulicama, al' na 3C i simpatičnu jutarnju vejavicu, nismo baš bili skroz Za. Grad opustošen. Nigde ni vozila, ni žive duše. Skroz kafkijanski i look i feel. Deki i ja se ne bunimo, već navikli a deca pomalo u zbunu na prazne bulevare. Mata sa radoznalošću sve posmatra a Ian kuka već na prvom ćošku i pita gde je igraonica. Ha sine, Poljska je ovo, možemo da se igramo samo zlih Nemaca i dobrih Jevreja, umesto kauboja i Indijanaca...al' šalu na stranu, ništa, ama ništa ne radi na uskršnji ponedeljak. Nismo se mi ništa obeshrabrili već poveli dečurliju u obilazak našeg starog komšiluka, zgrade i Akijevih omiljenih ulaza i parkića. Uspomene naviru, meni već suza titra u oku i kao iz filmova, ispred skvoter zgrade sa Jesus-om u dvorištu u našoj nekadašnjoj ulici sretoh dedu sa čijom smo se kujicom Sonjom Aki i ja prvi put upoznali kad smo se doselili. Koja je verovatnoća??? Dan je bivao sve zanimljiviji. Biće ovo jedna vremenska mašina. Da bi deci, pre svega Ianu, dočarala kvart u kome smo živeli povedoh ih do par ulaza sa kaplicama tj. malim svetilištima sa Bogorodicom. Kako je predstava Hrista mnogo ređa u tim dvorištima, htedoh da obiđem već pomenutog Jesus-a, koji je sada bio ograđen i nedostupan javnosti jer je cela ta zgrada ''leglo zmija, narkomana i prostitutki'' (pozdravio me Kesić). Ali, videh ja da je metalna kapija blago otvorena te brzo ugurah svo četvoro i cap, vrata se za nama ne samo zatvoriše već i zaključaše. Moj muž više nije delio moj entuzijazam i pomenuo mi je jedno 50 puta da mi je lepo govorio da ne ulazimo s decom u taj skvoterski raj i da sam mogla i fotografiju Jesus-a da im pokažem i da nemam više 20 godina.... I čitava tirada. Njemu panika raste, mene malo podilazi jeza, ali hrabro rekoh da ću naći rešenje. Prvo dođoh na ideju da se jedno od nas dvoje prebaci s druge strane kapije a onaj drugi da dodaje decu, kolica, stvari. Tu je Deki već mislio da sam luda načisto. Onda pomislih da vičem Upomoć na tečnom poljskom. To mi bilo baš glupo, pa reših da sa Ianom zakucam na vrata privremenih stanara sa nadom da neko možda tu ipak živi. Okomite stepenice ne obećavaju a ni zabravljena vrata. Ianu oči k'o u zeca, al' vidim i onaj mali sparkle - pa ipak je ovo sve jedna super avantura. Prva vrata ništa, druga ništa, treća ništa, četvrta... čuju se neki koraci, škripa, otvara žena koja u tom trenutku hrani neku mačku. Krećem kao iz topa sve na poljskom, sve mi se vratilo, ma sve umem da se sporazumem... odlazim čak i predaleko objašnjavajući da smo nekada živeli preko puta i da sam eto baš želela sve ponovo da vidim. Siđe pomoć s ključevima. Deki razjaren sa Matom koji je u napadu besa zafrljačio medu i dudu u baru. Dragi, sve je u redu, daj nasmej se! Vidi, okrečili su zgradu preko puta! I dalje ni traga osmehu. Zato će Ian svaki dan pokazati na neku različitu kapiju i pitati:''Mama, jesmo li se ovde zaključali?'' I ogroman osmeh :) Čini mi se da nam naredni dani u Varšavi nisu doneli toliko uzbuđenja jer je 1) granulo sunce 2) sunce nije nestalo narednih 6 dana (totalno nadrealno za Poljsku) 3) tata je morao da radi pa smo morali po unapred utvrđenim rutama koje je mama potanko isplanirala 4) nije bilo nepredviđenih situacija 5) nivo blamiranja sa decom u javnosti sveden na minimum jer su parkovi toliko prostrani da mogu da se glupiraju, jurcaju, kerebeče do mile volje 6) mama poznaje sve lokalne fore i netrpeljivosti prema strancima te smo prolazili bez problema kao Poljaci-seljaci-lokalci :) Ali iako sam uvek imala nekog keca u rukavu deca su bila oduševljena igralištima, koje je svako drugačije i posebno, riđim vevericama koje jedu iz ruke i prilaze da se maze, patkama i ostalim pernatim životinjama sa jezerca koja su nas kao iz crtaća ispraćala iz parka jer smo nosili sa sobom nenormalne količine štapića, koštunjavog voća ii ostalih đakonija, Kopernik naučnim centrom, plažom nad Vislom i varšavskim Kosmajem. Varšava je super child-friendly. I Varšava rules :) Ako je zaobilazite na mapi city breaks, silno grešite.Ko zna, možda se mi i vratimo pa posetite nas :)
6 Comments
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|