Sivilo nad Srbijom - u svakom pogleduOvih dana sam u smor fazonu. I ''hate'' fazonu. Ovih dana bih da se odselim iz Srbije, ali ovog puta zauvek. Jer ovde je žešće sivilo i to u svakom pogledu. Prethodnih dana skoro svakodnevno nalećem na nevaspitane, bezobzirne i bezobrazne ljude. Ljude koji ne znaju da se osmehnu, koji ne umeju da kažu izvini, ljude koji su spremni da gaze preko svih i da se ne osvrnu. Unutrašnju i spoljnu politiku ove zemlje ću probati da ostavim po strani, ali ne mogu da ne pomenem da sam se dodatno smorila zbog ocene EU komisije i izveštaja koji nema ni dve lepe reči za Srbiju a naša Vlada se na to bestidno smeška i pravi grimase slične Draguljčetu iz crtaća. Pa da, Srbi su uvek najpametniji i nadmudrićemo mi Brisel. Juče šetamo Zvončicu pored Dunava, baš pred ono veliko nevreme. Gomilaju se sivi oblaci, ptice sve niže lete ka vodi, Dunav polako teče i to zatišje pred oluju ''remeti'' samo raznobojni tepih rascvetalih ruža duž keja. Nigde žive duše. Tu i tamo neki penzioner na klupi i neki pas, ali uglavnom pusto. Zvončica trčkara pored nas i utom nam s leđa na pešačkoj stazi prilaze momak i devojka na biciklima i ona naglo zakoči prednjom gumom tik uz Zvončicin bok. Nezgoda izbegnuta za 5cm. Obratim se paru i kažem zašto voze po pešačkoj stazi kad je na 10m prazna biciklistička staza i da su mogli psa da mi pregaze ni krivog ni dužnog. Na to se momak brecnu i reče kako njemu psi i deca stalno izleću na biciklističkoj stazi i da eto, i on njih stalno zaobilazi. Ali dečko, pa nije ti kuče izletelo na biciklističkoj stazi već na PEŠAČKOJ! On se utom izbeči na mene i drsko uzviknu:''Ma ja ću da vozim gde ja hoću!''. I taj stav, i ta bahatost nas je upravo dovela ovde gde smo sad - sa nesposobnim političarima, sa ljudima koji ne poštuju nikakve propise, sa bahatošću i primitivizmom. A mogli su samo (biciklisti) da kažu ''Izvinite'' i da produže dalje biciklističkom stazom. Zar je danas toliko teško reći ''Izvini''? Primer broj 2. Idemo porodično u sportski klub ''Dynamic'' već godinama i to 7 dana u nedelji. Dolazim na svoj čas pilatesa prošlog utorka, zatražim devojci na recepciji da mi da i mali peškir, kao i prethodih 3-4 puta, a ona onako nevoljno mi pruža i izgovara:''Samo da znate da je ovo poslednji put, peškići su samo za teretanu.'' Ja ne verujem svojim ušima:''A u čemu je problem?'' Tršava će:''Pa to su pravila, samo instruktori fitnesa to ne znaju i to je pre svega za muškarce jer se znoje pa da obrišu sprave...'' ''Moooolim???'', u šoku ću ja. ''Devojčice, to što izgovaraš se zove DISKRIMINACIJA!!!''... ''Da li ti misliš da se žene ne znoje i da se ja nežno uvijam oko pilates lopte, da ne koristim tegove, ekspandere i ostale rekvizite?''... ''Takva su pravila!!!'', odlučno će ona. Dovoljno je reći da nisu hteli da me odvedu do menadžerke kluba i da mi niko nije odgovorio na žalbu i da su nastavili uredno da daju peškire samo muškarcima.
Ne znam, možda su se i moji živci istanjili i možda sve to treba da prihvatim kao realnost u Srbiji, ali pobuna kulja u meni već danima. Kulja i pobuna a i bes što sam nemoćna da neke stvari promenim i što nakon 6 meseci apliciranja na poslove niko ne poziva ni na intervju a kamoli da ponudi posao. Ceo sistem je degradirajući i ukoliko ne pripadaš vladajućoj stranci, nemaš debelu vezu negde, šanse da regularnim putem dobiješ pristojan posao su skoro pa ravne ''nuli''. Oteram ja te sive oblake u glavi kada pogledam svoju decu i drekavce papagaje i moju devojčicu Zvončicu, ali jadna smo zemlja. I ovaj grad je postao ruglo, sav iskopan i nepristupačan i buka je na sve strane. Sad još provlače TV kablove po celom Starom Gradu i prave mini rovove svaki bogovetni dan pa onda to zakrpe nekom trakom asfalta te nijedna ulica ne izgleda normalno niti ravno. A da ne počinjem o bahatom parkiranju na sve strane ... Pešaci nemaju nikakve šanse! Biće valjda neka vedrija tema sledeći put.
4 Comments
I ostale ovonedeljne epizode Ne pamtim da sam skoro imala sadržajnijih nedelju dana. I trebalo bi to sve nekako zabeležiti i sortirati, ali pobednik utiska nedelje je dolazak moje svekrve na proslavu Dekijevog 46. rođendana nakon punih 6 meseci odsustva iz naših života! Kada je sinu, mom suprugu, najavila da će se pojaviti na dan njegovog rođendana i to u našoj kući, uz komentar da je ''Snaja uvek kritikuje kako se ne pojavi sinu na rođendan'', krenuli su dobronamerni saveti moje sestre pa i moje kume. Moja sestra: ''Nemoj da praviš skandal ako ti se svekrva pojavi sa svojom tortom!''. Moja kuma: ''Maki, pametniji popušta!''. Obećam da ću se 'ponašati' i da ću je uz osmeh pustiti u kuću i da neću ništa komentarisati, ali rekoh sledeće mužu: ''Bude li mi opet čupala muškatle sa terase pod izgovorom da će brže cvetati, leteće sa iste!!!'' Osvanuo i taj dan, vraćam se sa decom iz vrtića a svekrva sa prababom već stigla. Dekiju smeh na licu, vodi me do frižidera a tamo njena torta! Naravno, iako tradicionalno pravim cheesecake, morala je da napravi i ona i to veću i sa većim jagodama. Osmehnem se i ja, pa joj se još i zahvaljujem kad mi Deki samo glavom blago signalizira ka radnom delu u kuhinji. A tamo svećice, identične kao moje. Dobro, baš simpatično, kao da slavimo dečiji rođendan te se utrkujemo! Epilog tog dana: nakon 3 sata sklapanja radnog stola i stolice za mog muža koji se žešće ukočio, u 21:30č su svečano otvoreni! Time je oboren rekord u sklapanju pločastog nameštaja a ujedno i oboren rekord ostanka moje svekrve na Dorćolu od 5 sati i 30 min. Prababa se najbolje provela - 5 sati i 30min se nije pomerila iz fotelje. A svekar je izjavio da želi identičnu fotelju za 70. rođendan. Deki izjavio da mu srce nikad nije bilo punije da vidi mene i svoju majku sa tortama i istim svećicama zajedno!!!! Reče: ''Opario sam se, ogaćio, omedio, opio, okačio nove slike, u julu pevam na The Cure koncertu ... još samo otpremninu da dobijem!'' Sutradan saznasmo da je Avon prodat Brazilcima... Lele al' mu krenulo... Ali ova nedelja ima i umetnički karakter. Moja koleginica sa studija, Marija Konjikušić, je otvorila sjajnu izložbu u Remont galeriji pod nazivom ''Knjiga Dežurstva''. Vodila sam Iana sa sobom i on bi oduševljen live intervencijom na školskoj tabli kredom te se pridruži umetniku i ostavi svoj doprinos u vidu dva portreta. Malo je reći da sam bila ponosna na svog sina koji je pokazao interesovanje i ostao dobrih 45 min na izložbi. Pri izlasku iz Remonta ugleda monografiju Džonija Rackovića i kao zamađijan krene da lista istu i postavi dobro pitanje:''Mama, kako su slikali ovog čiku? Pod vodom?'' Zaintrigira on i Darku i Mariju i pola ekipe koja se tu zatekla. Sine, Džoni nam je komšija pa ćemo ga pitati prvom prilikom. A Marija će na to:''Nisam sigurna da bi ti se uživo toliko svideo.'' :)))) Ko zna Rackovića, razume o čemu pričamo! Na istoj izložbi toliko dragih lica i bi mi mnogo drago da ih sve vidim na jednom mestu: moju Ninu, Peđu, Maju, ali i Maidu, pa rešismo da se fotkamo kao pre XY godina na Nininoj izložbi u Prodajnoj galeriji Beograd. Ništa se nismo promenila ;)))) I kad smo već kod umetničke nedelje, tu su i monumentalni portreti Ivone Pleskonje u Galeriji FLU. Bacite pogled na izložbu ''11 Snaga'' dok se šetate Knezom. Verujem da će vas dotaći i ostaviti snažan utisak. Opet u društvu mog dragog sina, kojeg polako ali sigurno uvodim u kulturni život prestonice. Kad smo već kod umetnosti, vreme je i za malo primenjene. Moja sestra Ana iz Novog Sada nas je posetila 4 dana tokom svog gostovanja na Mikser Festivalu na Dorćol Platzu gde je prodavala fantastičan nakit od pistaća kao i posrebrene žice. Tangled by Ana je naziv njenog brenda i pozivam vas da pogledate njenu FB stranu jer su komadi nakita unikatni, ručno rađeni i farbani. BTW ne bacajte ljuske od pistaća već ih velikodušno prosledite Ani! Stvoriće malu magiju za vas! I u našoj kući se nikako ne zaboravljaju pernate životinje i četvoronošci. Iako je Zvončica stekla novog prijatelja u Ani, mislim da je njen highlight bio ponovno upoznavanje sa svojom rođenom sestrom Palčicom, preimenovanom u Lu, koja je takođe bila udomljena preko Udruženja Beta Beograd, pre četiri meseca. Obe su izrasle u prelepe ženkice. Zvončica je malo odvažnija i namazanija, dok se Lu još prilično stidi i plaši. One su kao pozitiv i negativ. Sjajne su! Ne bih menjala jednu stvar kod njih. Nama su savršene. Da ne zaboravim najmlađe članove: Stevicu i Vladicu. Mnogo su mi prirasli za srce. Skoro svaki dan ih vadim iz kaveza i mazim a oni se kao dve najnežnije pufnice smotaju oko mog vrata i dremaju. Znam da je pitanje dana kada će se pustiti i poleteti a onda je maženje malo teže i počinju da ih zanimaju druge stvari. Oba papagaja su već obećana i dok ja polako cmizdrim kako ću bez njih, Deki me teši da će sigurno i 3. generacija doći za tili čas. Do naredne epizode ''Ratova svekrve i snaje'' i nove epizode ''Opstanka'', pozdravljam vas. LOVEBIRDS Naše male papigice su stare pune 3 nedelje. Menjaju se munjevitom brzinom i svako jutro kada otkrijem kavez da nahranim roditelje vidim promenu. Bili smo za vikend u zoo vrtu i evo šta piše na njihovoj tabli za ovu vrstu papagaja: Agapornis roseicollis AGAPORNIS LOVEBIRD Porodica: Psittacidae Životni vek: 15 godina Stanište: žbunje, savane Rasprostranjenost: Jugozapadna Afrika Karakteristike: Dužina odraslih ptica od 13 do 17 cm a težina im je 40 do 60 grama. Parovi se udružuju u manja jata. Hrane se voćem, povrćem, semenjem, travom i insektima. Gnezde se u dupljama drveća, na 2 do 15 metara iznad tla. Ženka obično polaže 4-5 jaja i na njima leži 23 dana. Ptići operjaju posle 40 dana. Da li ste znali? Na francuskom i engleskom jeziku, ime ove ptice u prevodu znači ’’ptica ljubavi’’. Uočeno je, naime, da su parovi veoma stabilni, odnosno da između mužjaka i ženke postoji snažna i dugotrajna, monogamna emocionalna veza. Mislim da je ova poslednja rečenica ključ za razmnožavanje i odgajanje rozenkolisa. Pošto je veoma teško odrediti pol ptica, mi smo bili veoma srećni što smo izabrali pravi par. Bole & Srna su zaljubljeni od prvog dana. I da ne ponavljam stvari koje sam već prethodno pisala o papagajima 1. generacije, osvrnuću se na 2. generaciju Stevicu & Vladicu. Od 4 jaja, ovog puta su se samo 2 ptića izlegla. Prvi papagajčić se rodio na katolički Uskrs a kako se ove godine Uskrs poklopio sa godišnjicom smrti mog oca, ptić je nazvan Stevan. Šalimo se da je tata vaskrsnuo u obliku rozenkolisa i da je sada stvarno ’’free as a bird’’. Drugi je rođen nakon dva dana i dobio ime po stricu Vladimiru, tako da su braća opet zajedno. Jaja rozenkolisa su malo veća od nokta. Zamislite onda koliko su majušni ti ptići kad se rode. Oni imaju svega par grama, potpuno su rozi sa sitnim, sitnim belim paperjem koje ih štiti, žućkastim kandžicama i modro-sivim krugovima na glavi gde će se nakon 10 dana pojaviti oči. Glavice su im teške i u prve dve nedelje ne mogu ni da je drže podignutu već roditelji moraju da je pridržavaju između nogu i krila prilikom hranjenja. Jeste, izgledaju pomalo kao vanzemaljci sa tom ružičastom polu-prozirnom kožom, ali se već u drugoj nedelji pojavljuje sivo paperje koje će dati mladima neodoljiv izgled. Kljunići rapidno rastu i nakon tri nedelje ptići već pokušavaju da grickaju i koriste kljun ako ne još za jelo onda par za besomučno pijukanje i dozivanje roditelja da ih hrane. A kako obezbediti uslove za uzgoj papagaja? Jednostavno. Ja sam kupila ono plastično kupatilce koje se nakači sa spoljne strane na vratanca kaveza. Zamračila papirnom salvetom i kupila piljevinu za glodare u pet shop-u. To ’’gnezdo’’ čistimo redovno i menjamo piljevinu a roditelje pojačano hranimo, posebno od 3. nedelje kada ptići ojačaju i traže obilnije hranjenje. Hrana: redovna mešavina semenki za rozenkolise koja sadrži suncokret i kikiriki, kuvano jaje bar 2-3 puta nedeljno, razne vrste zelenih salata, jabuke, barovi za ptice, sipina kost, i šargarepa svaki dan! Šargarepa je ’’super food’’ i mislim da od silnog konzumiranja svi naši papagaji imaju narandžasti oreol na glavi J U vodu obavezno stavljati tečne vitamine. 4 kapi svako jutro i to 5 dana za redom a onda pauza 2 dana, te ispočetka. I poslednji sastojak, naša ’’žličica vegete’’, je ljubav! Bez ljubavi, pozitivne energije i brige nema nikad uspeha.
Ako se usudite da gajite svoje ’’lovebirds’’, moj savet vam je da pustite prirodu da odradi svoje (iako to zvuči ironično u veštačkim uslovima) i da ne čitate savete na internetu i portalima, da ne pokušavate da sami hranite ptiće jajčanim smesama, već da date šansu pticama da sve same odrade. A verujte mi, prirodni instinkt je urođen i kao što vas niko ne može pripremiti da postanete majka pa nekako znate od prvog dana šta da radite s bebom, tako i papagaji znaju najbolje da se staraju o svojim mladuncima bez petljanja ljudi. Tu smo da ih volimo, poštujemo i omogućimo uslove. Toliko za sada o rozenkolisima! Ispod su ponos i dika naše 1. generacije Mango (zeleni) i Mila (sivo-plavi), koji su ostali s nama. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|