VAN GOG I JAPAN
,,Ako proučavamo japansku umetnost, otkrićemo čoveka koji je neosporno mudar, filozof i inteligentan, koji provodi svoje vreme - čineći šta? Proučavajući razdaljinu od zemlje do meseca? Ne! Studirajući politiku Bizmarka? Ne! On proučava... jednu jedinu travku. Ali ova travka ga navodi da crta sve biljke - zatim godišnja doba, veličanstvenu pojavu pejzaža, konačno životinje, a potom Ijudsku figuru. Tako on provodi svoj život, a život je prekratak da bi se sve uradilo.’’ Za razliku od izvesnog broja francuskih umetnika koji su, privučeni japanskom umetnošću, inkorporirali u svoja dela majušan segment istočnjačke egzotike u vidu prepoznatljivih detalja na slikama, kao što su niski stočić ili drvorez, ili su pak ogolili prikaze žanr scena imitacijom pročišćenosti japanskih enterijera, nekolicina umetnika odlučila se da usvoji japanski životni stil. Među njima bio je i Vinsent van Gog. „Jedna od Gonkurovih izreka bila je, „Japonaiserie zauvek“. E pa, ti dokovi su jedna ogromna Japonaiserie, fantastični, naročiti, nečuveni - ili u svakom slučaju, to je jedan od načina kako se mogu posmatrati. “ Ovim rečima je, u pismu bratu Teu, Vinsent van Gog objašnjavao svoje prve utiske grada Antverpena. Međutim, mnogo važnija stvar koju po prvi put saznajemo iz ovog pisma, jesu Vinsentova nova interesovanja i sklonosti. Vinsent postaje pasionirani kolekcionar japanskih printova i upravo tu, u Antverpenu, on otkriva svoju novu ljubav - Japan. „Moj studio nije tako loš, posebno sada kada sam zakačio mnogo malih japanskih estampi na zid, koji me veoma zabavljaju. “ Upravo se u Antverpenu upoznaje sa japanskom umetnošću. Služeći se knjigama Emila Zole i braće Gonkur, izgradio je određeni ukus prema japanskim litografijama kojima dekoriše zidove svog ateljea. Ali Antverpen je bio samo polazna tačka u Vinsentovom istraživanju japanske umetnosti. Pariz će mu omogućiti mnogo bolji pristup japanskoj likovnoj i primenjenoj umetnosti, te će svoje proučavanje i primenu u slikarskom radu postaviti na studioznije i čvršće temelje. Dolaskom u Pariz 1886. godine, Vinsent je prvi put došao u kontakt sa impresionistima i njihovim radom, sa Renoarom i Moneom. Umetnička klima koju je zatekao, verovatno je za njega predstavljala neprijatno iznenađenje. Uveren da je na svojim slikama iz prethodnog „holandskog“ perioda dostigao podesnu, svetlu, modemu paletu, ubrzo je shvatio da su njegova dela u Parizu smatrana staromodnim, provincijskim, ne samo zbog upotrebe boja zagasitog kolorita, već i zbog njihove ,,seljačke“ ikonografije. Nakon kratkog perioda prilagođavanja, počeo je da eksperimentiše sa impresionističkim i poentilističkim tehnikama. Prijateljstvo sa Sinjakom unelo je više kontrole u njegov rad četkom, ali zapravo nikada nije bio privučen teorijskim aspektima neoimpresionizma, niti se u potpunosti slagao sa njihovom sistematičnom tehnikom. Izgleda da je Van Gog tražio neku drugu vrstu dekorativnog reda, koju je otkrio u japanskoj umetnosti. Još pre dolaska u Pariz, prikupio je veliki broj drvoreza, a sada je njegova prva pariska zima, bila obeležena čestim posetama čuvenoj radnji Semjuela Bijnga. Tu je provodio sate proučavajući najbolje radove umetnika Edo perioda, prvenstveno Hokusaja i Hirošige, razmišljajući o njihovim formalnim poukama. Njegov entuzijazam prema jasnoći konture, nedvosmislenim kontrastima boje i osobenoj prostornoj perspektivi sa ovih printova, delili su Bernard, Tuluz-Lotrek i drugi umetnici koje je upoznao u studiju Feliksa Kormona. Kolika je bila Vinsentova fascinacija Japanom, govori u prilog činjenica da je pored printova sakupljao i dela primenjene umetnosti. Posedovao je japanske kutije, od kojih se zna da mu je jedna crvena, lakirana koristila za čuvanje vunenih tkanina, dok su mu poklopci nekoliko drugih kutija služili da slika predstave ,,obnove“, kao što su scene izniknutih lukovica. Slikarski pribor iz Japana zaokupio je Van Gogovu maštu, te je koristio trsku da imitira drvoreze ili kaligrafiju na svojim slikama. Otkriće umetničke kulture Japana uvelo je nove orijentacije i podsticaje u razvoju zapadne umetnosti, a japanska estetika je izvršila značajan uticaj na francusko impresionističko i postimpresionističko slikarstvo. Zapad je po prvi put došao u dodir sa tekovinama japanske kulture i civilizacije u dugoj polovini XIX veka. Tih godina mnoge zapadne zemlje bile su zahvaćene talasom revolucije, koja ih je dovela do uspostavljanja građanskog društva. Rastuća industrijalizacija, potpomognuta kapital- izmom, povećala je potrebu za kolonijama i time obeležila početak imperijalizma. Istovremeno, Japan je još uvek bio izolovan. 1854, uzastopni zahtevi američkog admirala Metju Perija, konačno su prodrmali Japan da otvori svoja vrata Zapadu. Istorijski posmatrano, ovaj događaj koji je ubrzao Meiđi restauraciju i okončao stari politički sistem, uzima se za početak modenizacije Japana. Iako je Daleki Istok bio ,,na pragu Evrope“, istorija Japana sa svojim umetničkim dometima pre 1854. godine, izvršila je značajan uticaj na zapadnu kulturu XIX veka. Novo doba u Japanu započelo je dolaskom na presto Mucuhita iz dinastije Meiđi 1868. godine. Period koji je prethodio ovom ubrzanom razvoju Japana, a koji je u kultuno-umetničkom kontekstu bio veoma prijemčiv za Zapad, poznat je kao Tokugava period (1603 - 1868). (...)
3 Comments
Najčešće reči ovih dana: izolacija, samo-izolacija, karantin, minimalna udaljenost, social distancing. Pored naravno covid19 – reč koja je obojila sve naše ekrane, društvene mreže, naše glave, ušla u naše mozgove i preokrenula dosadašnje poimanje sveta oko nas.
I svi mislimo da trenutno živimo u naučno-fantastičnom filmu i da postoji neka paralelna stvarnost gde se ovakvi užasi i grozote ne dešavaju. Mnogi ne znaju da sam na početku svoje radne karijere provela 3 godine u Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) i da je u to vreme izbio ptičiji grip (avian influenza), te smo pripremali Srbiju za eventualnu pandemiju. Tada sam bila deo radne grupe koja je sarađivala sa Ministarstvom zdravlja i divnim dr. Predragom Konom. Tada je bio malo mlađi, nije još osedeo ali je i tada imao taj smireni ton, toliko neophodan u danima panike i sveopšteg lošeg informisanja javnosti o načinima prenosa bolesti. Zato je meni danas drago da je on na čelu epidemiološke službe jer je stručan i veoma drušveno odgovoran doktor i apsolutno verujem njegovoj proceni i preporukama. Kada je gostovao u ’’Utisku nedelje’’ kod Olje Bećković bila sam ubeđena da će ga Vučić maknuti iz tima, al’ evo pojavio se ipak sinoć na RTS-u. Dobro je. I ako sam nešto naučila za te tri godine u WHO, jeste da tu rade najveći stručnjaci koji se bore sa najopakijim bolestima širom sveta i da su uvek spremni da svoj život daju ne bi li pomogli ugroženom području. Tako da im treba verovati i ponašati se u skladu sa njihovim preporukama. I verujem da svi ovih dana pokušavaju da nađu razne načine da zabave sebe, decu, ali i da mentalno ostanu očuvani jer većini ne prija ovo udaljavanje, zatvaranje, ograničavanje. A onda se ovih dana prisetih nekih od najgorih vanrednih stanja u svom životu a bilo ih je nekoliko. Iz skorije istorije, prvo mi pada na pamet boginje-varičele koje smo i Deki i ja zakačili od Iana 2015. godine u Engleskoj. Ian je u martu te godine krenuo sa tačno godinu dana u jaslice, ja počela da radim a onda je u julu već pokupio boginje iz vrtića. Ja ubeđena da sam preležala a za Dekija smo znali da nije. Kad u avgustu oboma krenule da izbijaju!!! Ja u totalnom šoku! Zovem mamu u Beogradu a mama odgovara:’’Pa u tvom slučaju nikad nismo bilo skroz sigurni!’’ Hvala ti mama! I ko to nije doživeo kao odrastao čovek a znam ih par koji jesu, ne znaju koje su to muke. Moja Nina je čak napravila i ceo umetnički rad da bi se lakše izborila sa karantinom, svrabom, metamorfozom. Da, to je odlična reč – metamorfoza! Izobličenja koje doživi ljudsko telo pod naletom plikova nisu uporediva ni sa čim meni znanim. Za manje od 7 dana Deki i ja smo izgledali kao gubavci, kao najružnije žabe krastače, kao bića iz pakla. Mislim da mi je najgora bila glava, načičkana od plikova koji menjaju boju i veličinu i ulepljena kosa koju nisam smela da perem, češljam, češem. Na sve to, mi bez ikakve pomoći u Engleskoj sa malim detetom kojem su boginje prošle skoro neopaženo. I sećam se da sam zamolila Ianovu vaspitačicu da ga pokupi ujutru na putu do vrtića i da nam ga poslepodne vrati. Međutim dobila sam poziv od direktorke vrtića, koja mi je saopštila da je to mimo njihovih pravila i da moram sama ujutru da dovedem Iana ispred vrtića, da ih pozovem da neko izađe i preuzme dete. Koliko su samo bili kruti i bez iole razumevanja naše situacije. Tako sam kao žaba krastača, sa maramom, sva zabrađena vodila Iana. Plakalo mi se svaki dan. Ali i to je sve prošlo. Pregrmeli smo užas i nastavili sa svojim životima. I još jedna vanredna okolnost iz malo davnije istorije je bombardovanje Srbije i Beograda od marta 1999. Ja sam tad imala 19 godina i bila prva godina na Filozofskom fakultetu. Za takvo vanredno stanje ne postoje nikakve pripreme. Niko ne može da predvidi šta će se desiti, niko ne može da ti kaže kako da se ponašaš, kako da se osećaš i da ne paničiš. Niko! I sada mi žao što nemam neku foto dokumentaciju iz tog perioda jer bi ona prikazala sledeće zapise: dan kada su počele sirene te je cela moja zgrada (10 spratova) trčala stepenicama u atomsko sklonište a teta Seka vukla pakovanje od 10 rolni wc papira; ulazak u sklonište i isprobavanje zatvaranja ogromnih betonskih vrata koja su se zatvarala kao sef te je vazdušni pritisak krenuo da struji prostorijama u kojima su se nalazili zbunjeni stanari na metalnim krevetima na sprat i kofama za obavljanje nužde; odlazak velikog broja komšija na krov zgrade da gledaju PVO i preletanje aviona; večernji turniri u jambu sa sestrom i njenim društvom; gledanje filmova na TV Politika; poziv teta Verice sa 4. sprata (Raletove mame) u pola noći da mi javi da je nabavila Rothmans Royals cigarete i da dođem da jedemo palačinke; šetnja komšijskih kučića u pola noći u Donjem Gradu uglavnom sa Raletom (Rale Bensedin); štednja, štednja, štednja svega i kupanje pod svećama pri nestanku struje i pravljenje improvizovanog rešoa od tegle u koju je ubaci alkohol, provuče gaza-fitilj kroz poklopac i kuva kafa; moja razmišljanja da li da pustim nimfu i zebe iz kaveza da se same snađu; zvuk Šizele i Smirele (sirena); tajna okupljanja na 4. spratu Filozofskog fakulteta, na odeljenju istorije umetnosti sa nekolicinom profesora koji su nas mentalno očuvali i koji su nas podučavali... i bezbroj tih ’’slika’’ kojih se dan danas živo sećam. I sve smo to preživeli i iz svih kriza se izvukli. Proći će i ova pandemija i moguće da će nas malo i ’’osvestiti’’ da više brinemo jedni o drugima, da smo solidarni i da volimo planetu Zemlju jer ona nam je jedina ’’majka’’. I ako kanali u Veneciji mogu sad da budu tirkizni i ako nam nije teško da starima prošetamo ljubimce odemo u nabavku, onda ima nade za sve nas. Da ostanemo pozitivni i solidarni! |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|