Ovih dana dosta razmišljam o vezama, partnerstvu, brakovima. Vremena su se svakako promenila i žene su, bar u nekim delovima sveta, postale samosvesnije, finansijski nezavisne i spremnije za neke krupne promene u svojim partnerskim odnosima, koje su do pre 20 godina bile skoro nezamislive ili veoma retke. Da ne bih govorila apstraktno, uzeću par primera iz mog bliskog okruženja. Moji baka i deda su bili veoma bliski iako se to nije nikada spolja primećivalo.
Deda je već tokom 60-tih godina XX veka uveliko gradio karijeru kao statističar i dok je bio direktor sreza u tzv. Žutoj kući u Subotici, baka je radila kao administrativni radnik u pisarnici. Godine 1965. srezovi su ukinuti a samim tim i bakina pozicija. Baka je rešila da ostane kod kuće i da vodi računa o domaćinstvu i deci. Više se nikad neće vratiti na posao dok će deda graditi karijeru, putovaće službeno do Novog Sada i Beograda, postati direktor statistike u Subotici, pisaće knjige i baviti se popisom stanovništva, demografijom i položajem Bunjevaca, aktivno će učestvovati u svim boračkim udruženjima, otkrivanjima spomen ploča i sećanjima na II svetski rat i Tita. Deda će ceo život ostati veran komunističkoj partiji i Titovoj zaostavštini, ali veran i baki. I iako je deda zarađivao i donosio ’’kruva na astal’’, baka je vodila glavnu reč u kući i njena je uvek bila poslednja. A njihova duboka povezanost se ogledala u malim stvarima. Svake godine za godišnjicu braka deda je na radio Subotici poručivao baki pesmu od Miroslava Ilića. I to je krišom radio, da ona kao ne sazna i samo kao slučajno uključivao radio u trenutku kada puštaju želje slušalaca. Deda bi stavio prst na usta i namignuo nam da ćutimo a mi deca smo se samo smejuljili i čekali da vidimo bakinu reakciju kad krene bakina pisma. Baka i deda će ostati zajedno do kraja života i čini mi se da nikada nisu imali onu pravu ’’krizu braka’’ i da nisu nikad ni razmišljali da vode odvojene živote. Bar to meni nije poznato. Ne idealizujem ja njihov brak; bila su to drugačija vremena, živelo se sporije, bez kompjutera, mobilnih, interneta, nekako se znalo lenstvovati i odmoriti popodne. Već generacija mojih roditelja uveliko doživljava krize u braku dok moja generacija ulaskom u 40-te godine života ima ozbiljne probleme i dileme i neretko se sve završava velikim udaljavanjem ili sporazumnim razvodom. Svaka veza i svaki brak su priča za sebe ali isto tako postoje neka opšta mesta koja ja mogu da primetim: žene teže da se ostvare na više planova – i kao majke i kao visoko školovane, i da grade karijeru i da još na sve to ubace i neku fizičku aktivnost ne bi li dobro izgledale. Da upotrebim ’’srpsku’’ reč: multitasking! E kod muškaraca je sama pomisao na multitasking u startu multi-failing! Ima izuzetaka, ali meni trenutno nijedan ne pada na pamet J Uz svo dužno poštovanje ja ne znam muškarca koji je u toku braka završio faks, podizao dete na parental leave-u, uspeo da zadrži posao, napravio nedeljnu shopping listu, napisao ’’To Do’’ listu za sve ukućane, ispunio tu istu listu i još zadržao malo osmeha i energije za povremeni sex sa svojom ženom. Da ne spominjem organizaciju svih aktivnosti, letovanja, zimovanja, uskršnjih praznika. E sad, ne kažem da smo mi žene superiornija bića (iako jesmo), ali nam bolje idu od ruke mnoge stvari koje nekako i vode ka uspešnoj vezi. S druge strane nije sve crno-belo, ali je činjenica da obe strane u vezi moraju mnogo i puno da rade i na sebi i na svojoj vezi kako bi ona opstala. Čini mi se da se nekad olako predajemo i da zaboravljamo onu zaljubljenost, opijenost ono nešto što nas je i spojilo na prvom mestu. I ako se vratimo u prošlost i ako shvatimo da nijedan atom našeg bića ne zatreperi pri pomisli na te rane dane, onda je potpuno legitimno da se dvoje rastanu i takav razlaz u potpunosti pozdravljam. Ali isto tako, da bi ti leptirići u stomaku ponekad zalepršali krilima, moramo da se setimo omiljene pesme (dobro ne Miroslava Ilića, malo je bljak), knjige, izložbe, koncerta, pozorišne predstave, restorana, festivala, ono što duši onog drugoga godi jer na kraju dana svi smo mi veoma krhka bića i ljubavi i nežnosti nam je uvek potrebno.
4 Comments
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|