E tu se otprilike završava hip-hip hooray. Stvari počinju da se komplikuju trećeg dana. Day 3 se dobro odvijao do nekih 6 poslepodne. Divno sve počelo. Deca počela da se bude već od 6, Ian i dalje sluša šta mu govorim. Piškimo zajedno u kupatilu, on na noši sa sve ku-ku pandama (odnosno oooopasnim i dobrim tigrom) a ja na velikoj noši. Dotle Mata čupa autobuse i kola sa vrteške iznad kreveca a baka Goca spava dubokim snom u zagrljaju sa Akulcem koji joj se ladno parkirao na jastuk. Pošto smo poranili i zoru prevarili imamo vremena da svi lepo doručkujemo. Ceo proces od prethodnog jutra je ponovljen sa velikim izuzetkom. Ian je ušao u prvi autobus i poljubio me i ispratio iz vrtića samovoljno. Ja presrećna. Po povratku kući Teki se javlja glasom k'o iz bunara. Zaribala, prehlada, curi nos kao česma, nema leba od nje za kupanje dece. U međuvremenu, baka Goca je nehajno poturila uredno isečen članak iz Večernjih Novosti meni pod nos dok u retkim trenucima mira pokušavam da pročitam kulturni dodatak i popijem kafu. Članak se opet ticao novih zdravstvenih knjižica. Da li je potrebno reći da je se neću otarasiti dokle god ne pogledam taj online obrazac?! Zapela k'o mutava (što bi se naš narod lepo izrazio iako mi baš sama izreka nije jasna). Izgubih dragocenih 25 min dok sam je registrovala na portalu, otvorila nalog, dala moju staru email adresu na yahoo, aktivirala link, otišla na sekciju 'zdravstvo' i pročitala da će online usluga biti aktivna tek od sredine novembra. Jao mama, jao! Nakon lepo utrošenog vremena bacila sam se na spremanje ručka što nama, što Matiji. Ma mogu ja pet stvari istovremeno. Dok se dinsta piletina stavljam ketler s vodom da provri, potom ljuštim šargarepu i provlačim karfiol kroz mlaz vode. Gledam na sat, dobro, imamo još fore dok se Matija probudi, ručki, pa onda u šetnju, pa potom Akija u Show Groom. Plan izveden do kraja. Svo četvoro smo otišli na Kališ, Mata se malo ljuljao na igralištu dok su baka Goca i deka Akulec dolazili do daha na klupi. Baki je uspon pored zoo vrta fino otvorio pluća, taman za cigaru. Ja kao bivši pušač sam sad grozna. Jeste i ja bih uradila isto pre 10 godina s tim da sam ja tad bila u 20-tim a moja majka je sada blizu 70 godina. Ne gunđam, ne prigovaram. Puš i ljulj pauza gotove, pravac do novog stajališta kafane 'Mali Kalemegdan'. Divan je jesenji dan. Ne toliko sunčan, ali topao i zlaćan od svog popadalog lišća. Ja volim što ovde ne odnose lišće već čekaju da se formira tepih od svih tih palih zvezda. Najlepše zvezde su sa drveta platana. Velike, sa oštrim ivicama i dugačkim peteljkama. U Engleskoj su previše revnosni i odnose lišće skoro dok još i nije dotaklo tlo. Sve mora da im bude uredno i zeleno. Teško da može da se šuška. U Abington parku sam skoro znala raspored radnika zelenila te sam jurila da odvedem Akija, Dekija i Iana na vreme da napravimo jesenje fotografije pre nego što se baja na modernom traktoru ne obruši na naslage lišća. Pustite nas da makar malo uživamo u tim jesenjim čarolijama i promeni godišnjeg doba. Nego da se vratim ja na naš Day 2. Kafe popijene, Akulec ostavljen u sigurnim rukama, te se vratismo baka, Mata i ja kući na ručak. Predah mi je trajao nepunih 40min jer sam već onda trčala nazad po Akija, njega ostavila i trk sa kengurkom po Iana. Usput sam morala da svratim i do neke prodavnice Elpida na tramvajskoj stanici kod pijace jer se mojoj mami naravno svidela moja trenerka što mi je Vesna pre 3 godine kupila od te iste firme i baš bi joj bila zgodna za dom. Nije bilo takve trenerke, ali me mlada prodavačica ubedi da će se mama uvući u neku drugu veoma elastičnu. Uvukla se do dupeta, dalje nije moglo. Nije toliko elastična, ni moja mama a bogami ni trenerka. E sada nailazimo na prekretnicu dana. Po povratku iz vrtića atmosfera u kući počinje polako da se zakuvava. Mata kenjka, nervozi se, Ian izvodi kerefeke i neće ništa da sluša. Baka Goca kao mrtav konj samo sedi i ne reaguje a ja polako uviđam da stvari izmiču kontroli. Kuckam tati da zove decu što pre preko skype-a jer nisam sigurna da će izdržati još dugo. Dok pravim kajganu a sva deca (i baka) sede na svojim pozicijama za stolom, tata zove a Ian dva puta prekida vezu tako što lepo zalepi ekran laptop-a. Umlatila bih ga kao vola u kupusu za takvo ponašanje da mi vreo tiganj nije u ruci. Tu već gubim kontrolu i vičem na Dekija. Čućemo se sutra, kažem, jer ne znam gde mi je glava. Opet ništa od Matinog kupanja jer zaurlava. Dobro, probaćemo sa ranijim odlaskom u krevet. Eh, eh, taj raniji odlazak se produžio duboko u noć jer se Zverko budio na svakih 20min u jezivom plaču. Ništa nije bilo baš toliko strašno, samo začepljen nosić. Ali je to moje dete tragično doživelo. Sav taj njegov nemir nije pomogao da se Ian primiri i zaspi. Naprotiv, to je Ianu dalo uredno opravdanje da skače po bračnom krevetu, da pali i gasi lampu na noćnom stočiću, da uključuje radio, baca Miki Maus strip i da se krevelji najstrašnije. Za to vreme baka Goca gleda drugu tursku seriju na Pinku. Skoro da je plač tih Turkinja sa ekrana nadglasao Matin. Mrtva trka. Potpuno očajna, sedam u jednoj od 20 minutih pauza da pojedem nešto i sipam voćni jogurt sa cheerios. Ian gleda pa pita:''A šta to jedeš mama? Mogu i ja malo?'' Pojeo je dve pune činije. Rezultat: u 22č ''Mama, kaki. Brzo mama, kaki.'' Lele ima li kraja ovom danu. Ovaj kaki, Mata vrišti, baka i dalje gleda seriju. Ja vrištim Dekiju u telefon i po hiljaditi put proklinjem njegove roditelje koji mi se nikad ne nađu i koji neće čak ni Iana u vrtić da odvezu jer što bi rekla moja svekrva ''Kad tako daleko živite.'' Jeste teta Gorice, na kraj sveta (oni na Vračaru, mi na Dorćolu). Diši Majo duboko, ovo je samo još jedan od onih dana kad ti se čini da ćeš se raspasti. Posle skakanja i kakenja Ian je nekako zaspao oko 23č i bio premešten u svoju sobu. Mata i ja nismo spavali. Oko 1 ujutru sam mu dala Calpol sirup, koji uredno nabavljam iz UK i koji je njihova super verzija paracetamola. Magija je počela da deluje nakon pola sata što je meni dalo 3 sata sna. Day 3 se praktično nije ni završio.
0 Comments
26.10.2016. Već je počeo Day 4 i meni skoro pa ništa više nije smešno. Još je i pala kiša, promenilo se vreme a sa njim i moje raspoloženje. Ovaj dan se nekako nadovezao na Day 3 jer spavanja jedva da je bilo za mene i Matu. Al' da napravim osvrt na Day 2 i Day 3 kao šlagvort za sadašnja događanja. Drugi dan bez tate je opet prošao komično i u nizu zanimljivih dešavanja. Deca su spavala do skoro 7 sati pa smo polagano počeli da se spremamo za vrtić i za avanturu – kako odvesti energičnog Iana sa Matom u kenguru autobusom do vrtića. Podojila Matu, presvukla ga, sredila i rešila da on sačeka sa doručkom do povratka kući. Ian odgledao 72 crtaća i 15 glupih pesmica na iPad-u za to vreme a baka Goca izvela Akija. Kengurko spreman, Ian obučen, čokolodice za prvu pomoć pripremljene, ajmo na bus! Prepreka broj 1 je već na samoj autobuskoj stanici gde Ian počinje da se vrti u sve većim i većim krugovima. Uz svo moje:''Sine dođi kod mame. Sine upašćeš u blato. Sine moramo u vrtić.'', propustili smo 3 autobusa i nekako, uz pomoć divne žene bivšeg vaspitača, se ukrcali u 4. bus. Iskrcali se u Francuskoj ulici, krenuli Strahinjića Bana u pravcu Skadarlije i pijace te tu naletosmo na prepreku broj 2: golubovi koji se okupljaju kod česme zajedno sa skitnicama ljudima i čoporom pasa skitnica. ''Mama, ide juri p(t)ice!'' I jurio je ptice i plašio ih a Mata se na sve to smejao i sve lupkao nožicama od zadovoljstva. Sačekali zelenog čiku na semaforu pa otrčali kod Ianovog čike za tezgom koji ga smara već danima za Sonju iz vrtića sa sve rečima kako je lepa kao lutka i kako Ian treba da je poljubi. Čika smarač. Ponekad udeli po koju bananu, mandarinu ili borovnice, ali uglavnom smara s jednom te istom pričom. Elem, čika odrađen, ajmo dalje niz glavnu 'aleju' zelene pijace. E, pa ne može se tek tako lako izaći s pijace dok se ne rasteraju i poslednji golubovi koji se okupljaju na dnu pijace kod pet shop-a. ''Jujimo mama, jujimo!'' Jujimo sine i tutnjimo. Dokotrljasmo se do vrtića a onda svi krenuli da uzdišu zbog Mate. Tu se Ian postideo, pobegao meni iza leđa te je trebalo malo ubeđivanja da se odlepi. Mission complition! Ian u vrtiću ostavljen, juhu! Možemo Mata i ja ovako svaki dan. Odosmo Mata i ja po kruške, limun i koje šta, te kući na zasluženi doručak. Sve prolazi u savršenom redu. Mata lepo ručkio, zaspao, ja krenula da spremam po kući. Mama, baka Goca, dočekala svojih 5 min da zbriše kod Bose na 3. kafu i 10. cigaretu od jutros. Mora malo da se 'otrezni' od ubitačnog tempa porodice Mikić Landratoške. Nije lako biti baka psu a kamoli sitnoj deci koja su toliko zahtevna. Mnogo to energije iscrpi. Ali energije za 'životno važna pitanja' ima na pretek. Vratila se sa dnevnim novinama i počela da me smara da joj online podnesem zahtev za zdravstvenu knjižicu. U pregršt slobodnog vremena naravno da ću majci da vadim i zdravstvenu knjižicu, ličnu kartu, da poručujem recepte i podižem lekove. Imam ja vremena za sve. Matu sam morala da budim oko 12č da pojede svoju Hipp kašicu sa lososom prvi put. Uh, bila je njami, sve je smazao. A onda pravac na 61. beogradski sajam knjiga i štand Geopoetike da nam se Erlend Lu potpiše u dve knjige. Otišli taksijem po divnom vremenu. Milina, nema preterane gužve. Meni srce zaigralo pri pogledu na sve štandove i miris tek odštampanih knjiga. Divota! Što volim sajam knjiga! Mata uzbuđeno sve posmatra i cupka u kenguru. Stajemo u red za potpisivanje a fina teta nas vodi napred, preko reda. Čika Lu je pustio bradu i uopšte ne liči na sebe niti ni na jednu fotografiju objavljenu uz njegovo ime. Nisam ni sigurna da idem pravom piscu na potpis. On, Lu, mrtav ozbiljan, reč ne progovara, samo uzima primerke svojih knjiga i potpisuje sa ''To (sledi ime) from (sledi njegov švrakopis)'' i Oct 2016 u gornjem desnom uglu. Ni dobar dan, ni doviđenja, ni da li vam se svideo roman. Pih. Zbog toga nisam morala da žurim na sajam, al' ko ga šiša meni i Mati lepo. Svi mu se osmehuju i svi hoće da ga dodirnu što me pomalo nervira jer 150 ljudi nosi na milione bakterija, pa dovoljno je samo da ga gledate a ne 'pip, pip'. Jeste, beba je, nije lutka i zna da guguče bez baterija. Pošto smo napravili štetu od par hiljada dinara na računu trk nazad na Dorćol da i mama ruča pa da beži do vrtića. Sve smo sjajno obavili, Iana pokupili. Ian bio dobar i sve me držao za ruku. Kupili sličice 'Patrolne šape' i dokotrljali se do stana. Ja već prilično iscrpljena, al' sledi još nekoliko sati ludog programa do spavanja. U međuvremenu je baka Goca uspela da vrati Akija iz šetnje sa šatiranim crnim pramenovima na glavi. Naravno da nije primetila i naravno da ne zna pod koja kola je zavlačio glavu. Odlično, sad mu em smrdi iz usta, em mu smrdi brada od povraćanja preko vikenda, em sad izgleda kao da je glavu gurao u kaljavu peć. Ništa, zvaćemo Ninu groomer-ku da ga okupa i dovede u red. Došlo je nekako i tih 7 sati uveče kada sva deca sa bakom posedaju za sto da večeraju. Baka hoće tost, Ian hoće krem (to je eurokrem), Mata se buni u hranilici a Aki gleda da li ću njemu nešto da udelim. I traje tako naše veoma glasno večeravanje kad cap, nestade struje. Mata kreće da plače, Ianu podrhtava glas i viče:''Pao je mrak, mama! Pao je ml(r)ak!'' Baka Goca coolira dok joj ne naredim da otrči po upaljač. Da bar nečemu posluži to njeno pušenje. Sva pogubljena prvo udara u komodu u predsoblju a potom se sapliće o nečije cipele. Dotle ja sa mobilnim bunarim po špajzu al' se onda setih velikih debelih, belih sveća na tacni, koje sam dovukla iz Engleske sa moje Christmas marketing ture. E i to se vala isplatilo i konačno našlo svrhu. Romantika obasjala naš divan dom. A Ian pomislio da je ''divan dan'' (rođendan) pa da treba sveće da duva. Eh, zemljo Srbijo u 21. veku – isključenje struje. Kako se samo zaborave ti simpatični momenti. I nekako ne nedostaju. Međutim, ne bi ova mama bila Maja zMaja kad ne bi pripremila plan B u slučaju nestanka struje i interneta: iPad sa 100% baterije i nasnimljenim crtaćima. Umalo nisam već čula Iana kako kaže:''Mummy, you are the best.'' Ian srećan a Mata spreman za lalanje. Mama taman odahnula, otvorila pivce, opušta se u kuhinji i kucka tati preko skype-a kad se samo nešto ču ''tup''. Hm, je l' opet komšija sa 8. pijan pa je promašio stolicu? Da li se komšinica sa 10. setila da bi baš oko ponoći mogla da pomeri krevet na drugu stranu sobe jer nije po feng šui-ju-ju? Ali, odoh ja do spavaće sobe da ipak proverim. Kad tamo moj dragi sin umotan u ćebad leži na podu pored kreveta. Ha ha ha ha... Ne mogu da prestanem da se smejem. Ian će na to:''Mama, ja sam pao.'' Ha, ha, ha... i dalje je presmešno, što bi rekla kung fu panda u epizodi sa 'školjkastim klanom'. Ništa sine, ništa. Hajmo nazad u krevet. Sreća pa su mama i tata kupili nisko-podni ležaj u Ikea-i zbog Akulca i njegovih krhkih kolena inače bi sada glava mnogo više bolela. Ovako ni čvorugica neće izaći. I tako se još jedan dan bez tate priveo kraju. Uz svetlost sveća i svetla Gardoša. Kako se osloboditi šlaufa oko stomaka i nepostojećeg struka nakon dve trudnoće i dva carska reza u dve godine za manje od dve godine? Ha, jesam li vas zbunila :) Mata napunio godinu dana a ja još vučem debele kifle i blago amforastu liniju tela. Pokazivač na vagi se zalepio na 62kg i ni makac niže. Još me sestra ubi u pojam kad mi otkri tajnu da ta naša vaga nije dobro štelovana te pokazuje 1kg manje. Sjajno, znači 63kg u realnom prostoru. To mu dođe i dalje 5 više nego pre začeća malog Matije. Dosta je bilo zevzečenja i verovanja u babske priče da 'koliko ti vremena treba da nosiš bebu u stomaku toliko vremena ti treba da izgubiš ekstra kilograme'. To mačku o rep, bacam se ja na ozbiljne vežbe. Jao kako mi sad samo Engleska nedostaje i naš divan Abington park. Tu smo Ian i ja sa njegovih 6 navršenih nedelja života krenuli na buggy fitness. Ništa lepše nego trčati sa kolicima i bebom u prirodi sa ostalim mamama i bebama. Milina. Ali toga nema u Srbiji. Zato se ja bacih na potražnju nekog fitnessa, vežbica, šta god. Kako ću to uklopiti sa dvoje dece i psom, pojma nemam, ali namera mi je ozbiljna. Ne dozvoljavam da mi se na ovogodišnjem letovanju na Kritu preliva trbuh preko bikinija. Prošlogodišnji prizor na Skopelosu je bio stravičan. Ponoviti se više neće. I otkrih ja da se ovaj vikend u sportskom centru u našem komšiluku odigravaju besplatni promotivni treninzi. Prijavih se momentalno na dva i to u istom danu: pilates u 12:30 i TBW u 15:00. Ambiciozno. Na listi se nalazilo tonu nekih programa tipa Focus, bez i reči objašnjenja o čemu se zapravo radi. Za TBW saznah da je u pitanju neki Total Body Work Out. Ma mogu ja to. Još kada se Deki vratio jedan dan sa Ianom iz vrtića i saopštio mi da je pozvan na dečiji rođendan u tu istu subotu i još u 12 sati, mojoj sreći nije bilo kraja. Juhu! Deca s tatom u igraonici a super mama kreće da bude super fit mama. Te subote tj. juče odvedosmo decu prepodne do zoo-vrta. Moje mesto duševnog mira i relaksacije. Kasnije ću posvetiti priču BEO Zoo-vrtu, za sada je dovoljno reći da je uzbuđenje bilo na vrhuncu jer smo hranili mamu kengura sa bebom u torbi. Ja se dobro nisam rasplakala. Nakon nekoliko sati jurcanja i druženja sa životinjama, Mata je konačno zaspao u kolicima a Ian je počeo žešće da krizira. Ajmo brzo kući po poklon i fitness opremu. Za 10min, koliko mi je bilo potrebno da upakujem poklon, spakujem Mati ručak, presvučem se i pripremim ranac, Ian je uspeo da zaspi na sofi. Deki već kreće sa pričom da ostanu oni ipak kod kuće bla, bla. E vala neće moći. Nosimo ga tako uspavanog do igraonice 3 ulice od nas. Imam 20min fore da ih ispratim do igraonice i dijagonalno pretrčim preko parka do sportskog centra. Stigoh sva preznojena. Čas samo što nije počeo. Mislim da sam za minut i po uspela da strgnem sve sa sebe i uvučem se u nove helanke i patike kupljene za ovu priliku. I uvek mi u glavi stihovi Bore Čorbe:''Ove naše seljanke uvukle se u helanke.'' I smešno mi. Setim ga se onako pijanog u kafani preko puta moje gimnazije, V beogradske. Trče mu tinejdžeri po autograme a on ne zna gde se nalazi. A tek veliki odmor prepodnevne smene. Ulazim u salu, nas jedno 10-12 devojčuraka-tinejdžerki-i-jedna-mama. Dobro je, ipak nisam ja u najgorem izdanju. A instruktorka kao sa naslovne strane Lepota i zdravlje. Sva nasmejana, našminkane oči sa jedno tri sloja maskare. Vidim joj lepe oči sa pola sale uokvirene. Tršava kosica, zmijsko telo, osmeh ne silazi ni kada radi trbušnjake. Kaže ona da uzmemo svi i tegiće. Već mi bi čudno što tegići na pilatesu. Zar nisu lopte namenjene pilates vežbama?! Nigde lopti na vidiku, zgrabih ja par tegića. Šta je, tu je sad. Udari tršava tempo od samog starta. Iznad glave joj veliki digitalni sat. U 12:42 duša mi već u nosu a sa tegićima još nismo ni počele. Prizor kao iz onih komedija '80-tih kada sredovečni muškarci reše da idu na fitness ne bi li obradili instruktorku. Sve smo van kondicije, izgledamo polu jadno i kljakavo a trudimo se da kao ne zagledamo jedna drugu. Nakon prvih pola sata već ima popadalih, ja zajapurena najstrašnije. Srce pumpa li pumpa. Lele ima li zaista svrhe sav ovaj napor. Izdržah nekako do kraja i čuh jednu devojku kako pita:''Zar nije pilates za babe? Pa mi riknusmo ovde.'' U svlačionici me neki devojčurak priupita da li idem na još neki trening a ja odgovorih da sam se ja već dovoljno i totally work out. Beži bre, kakav još trening. Ako stignem nazad do igraonice biće dobro. ''Dobro, ćao onda. Odoh ja na Focus.'' reče klinka. ''Ej, a šta je taj Focus?'' ja ću. ''Pa to nešto kao igraš, hvataš ritam... tako nešto.'' odgovori pink shirt. Samo se ti dušo fokusiraj. 15 min kasnije u igraonici: moj suprug ''Nego, jesi li zaustavila saobraćaj usput sa tim crvenim licem?''. Biću ja FIT, videćeš! Protagonisti: Dete 1: AKI (pas, mešanac, ukršten lasa-apso i maltezer, 13 godina i 4 meseca) Dete 2: IAN (2 godine i 7 meseci, rođen u UK) Dete 3: MATIJA (7 meseci, rođen u Bgd) Baka Goca (moja majka) Teki (moja sestra) Tata (moj suprug koji službeno putuje za UK) Mama (moja malenkost) 24.10.2016. Drugi dan smo bez tate. Otputovao je u UK juče ujutru a baka Goca je stigla nakon sat vremena. Ludilo je krenulo skoro momentalno, ali čini mi se da uživam u tome. Ha, pitajte me u petak da li i dalje uživam ili čupam kosu s glave. Deca su juče uspela da urade sledeće: Ian mi je pomagao u kačenju veša te se prisetio dana iz Engleske i rešio da stavi gaće na glavu i moj brushalter oko vrata. Ljubi ga mama. Mata ga je gledao u čudu. Bata se malo glupira. Nekoliko sati kasnije... pošto su svi ručali uključujući i Akija i baka Gocu i sitnu decu. Ja trpam u letu špagete dok Ian divlja po kući a Mata se nervozi u hranilici. Nakon samo dva zalogaja Ian uleće u kuhinju sa iglom i špricem izvučenih iz boce fiziološkog rastvora i viče:''Mama, ja ću sam nos. Sam ću mama da sipam nos.'' Ja bacam ono što sam imala u ruci kod Matije, skačem na Iana da mu istrgnem opasno oruđe u nadi da neće sebi oko iskopati, uspevam iz trećeg zahvata, okrećem se a Mata prekriven parmezanom, deluje kao ušmrkivač koke i polako primiče plastičnu kesicu ka ustima. Bacaj se na drugu stranu kuhinje dok mi dete nije dobilo udar na čulo ukusa sa smrdljivim tvrdim sirom. Za to vreme baka Goca gleda kako da šmugne na terasu na ''good old pljuga after meal'', pa ta prija najviše. Ne uzbuđuje se ona, pa deca su to, nestašna he, he, ha he ili, ma već se mašila perjane jakne i otperjala na terasu. Dobro, ma deca su to, treba ih i na vazduh izvesti posebno na 17C i sunce u oktobru. 35 minuta kasnije: Ian je nekako obučen uz silne pretnje i obećanja i moljakanja i proklinjanja Campers teget cipela koje fenomenalno izgledaju ali su smrt za navlačenje na dečija nemirna stopala a koje je tata morao da kupi jer su bile tričavih 7,000 dinara na sniženju. Divne su tata i baš vrede sve te pare naročito pri obuvanju. Elem, dogovorili smo se Ian i ja i oko kape nakon dobrih 10 minuta većanja. Tu nas je Teki zeznula jer je u proteklih 10 dana donela jedno 17 modela kapa. Deci definitivno treba ograničiti izbor u svemu a u kapama pogotovo. Mata je u kenguru, ništa se on ne buni, Ian viče kako nosimo Peppa loptu u park uz čiku iz Power Rangera i nindža ''konjicu'' iz Meka. Nosimo sine, može mama i da žonglira bez problema. Uz Ianovo ponavljanje da ''nemam slobodnu ruku, mama'', stižemo u polu prazni parkić. Sve je divno odvija – šutiramo loptu, jurimo se oko fontane a onda se pojavljuje petogodišnji ciga kojem fale dva sekutića. I krene da smara Iana:''Jedeš li ti čokolino? Ja sam kao mali samo čokolino jeo, nisam hteo fruktolino, samo čokolino.'' Pa zato mali i nemaš zube. Uh, smorio nas ciga pa počeo da nas gađa grančicama a otac mu viče:''Nikola, skloni se od tog malog vidiš da je ratoboran!'' A mama tog 'ratobornog' bi ga rado zveknula da nemam ovo bebče na grudima. Uh, dosta je bilo šetnje, ajmo lepo kući. Ian se patosirao čim smo se vratili ali zato Mata budan sve u 16. A toliko je baš i bilo sati :) Do 7 uveče već nisam znala gde udaram. Mata nervozan kao pas, Ian hrani viršlama više Akija nego sebe, ja spremam kašicu Mati – siroma' nije je dočekao, zaspao u hranilici. Ajd neka bude kratak 'power nap' te da ga nekako nahranim. Učinih to, Teki u međuvremenu stigla na kupanjac. Mata, pa Ian, pa ja uspavala Matu, Teki otišla, daj sad Iana. I premestila Iana na naš bračni krevet, mazim ga, kad čujem baku kako baulja po kupatilu i mrmlja 'sram te bilo'. Već znam koliko je sati. Prokleti pas se opet ispišao na sofi. Ma ubiću boga u njemu. Besno skidam ćebe, prekrivač, navlaku za sofu. Ian uleće bosonog u svojoj monster pidžami i pita:''Mama, šta bilo?'' Ali to 'bilo' izgovara kao pravi Poljak – te to zvuči ''bylo''. Znaće Poljaci o čemu pričam. Ajmo sine nazad u krevet, umlatiće mama Akija posle samo tebe da uspavam. Noć završavam uz dve mašine veša na mini 30 stepeni programu i jednoj limenci Tuborg piva. Day one – Done! Nekad nas je bilo dvoje. Pre skoro 14 godina. Pas i ja. Činilo se da nam niko drugi nije potreban. Sada nas je petoro. Prva ljubav mog života, moj suprug Dejan. Potom smo stvorili čudo broj 1, našeg sina Iana. A pre godinu dana se rodilo i čudo broj 2, mali Matija. I tako smo sad svo petoro u mom porodično-devojačkom stanu na Dorćolu. A ovako je sve počelo. Aki Moj pas će u junu 2017. napuniti 14 godina. Već otežano hoda i vuče zadnje šape. Sluh mu je otišao još pre godinu dana a vid mu uveliko slabi. Mislimo da vidi samo u obrisima. Postao je pravi dekica koji spava po ceo dan i ima svoje standardne rutine. Iz dana u dan se plašim da se jedno jutro neće probuditi te želim da njemu posvetim svoj prvi post. Da ne bude posthumno. Da ne bude kasno. O Akiju sam puno pisala i evo nekih odlomaka. Akijeve avanture u Varšavi 1. novembar 2010. Danas je Dan mrtvih ili Svi-sveti, kako radije nazivaju moji Vojvođani ovaj dan, i Poljaci kao veliki katolici, ga uveliko obeležavaju organizovanim odlascima na groblja da odaju počast mrtvima. Takođe je ovo i neradan dan, tako da sam ja rešila da malo zabeležim Akijeve doživljaje i avanture u Varšavi pošto će se za koji dan navršiti godinu dana Akijevog boravka i novog identiteta u ovom gradu. Aki veliki putnik, je novembra 2009. rešio da proširi svoje vidike i otkrije čari letenja avionom. Do tada je već upoznao većinu prevoznih sredstava počevši od automobila, autobusa, tramvaja pa čak i voza. Upoznao je zelene padine i livade Kosmaja, miris roštilja u Ksenijinoj vikendici na Trešnji podno Avale, išao na piknike po Košutnjaku i Adi sa komšinicom Draganicom, smucao se sa drugaricom retriverkom na placu u Boleču, družio se s ostalim kucama kod kuco-paziteljke Dragice u okolini Beograda, preprešačio veliki Beli Grad uzduž i popreko, ugledao vojvođanske ravnice kroz prozor voza i proveo par dana u našoj kući u Subotici dovikujući se sa ostalim džukcima iz komšiluka gde je jedini spas noću bio glasno pušten MTV. I tako je došlo vreme da se i Aki vine pod oblake na 10 hiljada metara. Bile su to ozbiljne pripreme; skoro kao za lansiranje u svemir. Striktne dijete, šišanje na keca, vežbanje pritiska u ušima (hihi), silne provere zdravstvenog stanja, laboratorijski rezultati iz Novog Sada sa pečatom EU, mnogobrojne potvrde, uverenja i naravno, plaćanja. Ali stigao je i taj dan kada smo se nakon boce sedativa kod veterinara uputili u crnoj torbi po propisanim dimenzijama Austrian Airlines-a na naše putešestvije. I da cela stvar ne bude komplikovana i dosadna, morali smo da putujemo preko Beča. Da, da, Aki letač je odma' overio 2 leta i dobrih 6 sati strpljenja svih aerodromskih kontrola, ukrcavanja, iskrcavanja, trčanja na drugi terminal... Bilo je uzbudljivo - toliko da sam se ja više tresla od njega i stigla sva preznojena u Varšavu. Varšava - nov stan, novo okruženje, nov grad, novi jezik - pa makar to bio i kučeći. Treba se snaći, treba se navići, steći nove navike i nove drugare. I rešili mi da se što pre asimilujemo s domorocima kako znamo i umemo. Pripremili se i za duge i hladne poljske zime - kupili nov kaputić, skafander, ošacovali parkić u našoj ulici i krenuli u otkrivanje komšiluka. A da, još se gazdarica opremila sa par osnovnih reči na poljskom - čovek bi rekao ''Ma na sve smo spremni!'' I krenemo. Ulica Emili Plater je malo čudna noću: tu se skuplja svakojaki svet, prijateljice noći a do nedavno je postojao i jedini srpski restoran ''Mala Serbia''. I stigli mi do parkića pored škole a preko puta crkve u oblasti ''crvenih fenjera''. Pojavljuje se naša prva drugarica, mala žuta kujica Sonja sa bakicom. I pita mene bakica koliko je Aki star. Ja sva ponosna što sam razumela šta me pita lepo odgovaram 6 godina. Potom me bakica pita da li je to ''piesek''? Ja još uverenija odgovaram ''nie, nie, to nie jest piesek, to jest pies!'' (malo objašnjenje pies znači pas a piesek znači mužjak! elem, trebalo je neko vreme da prođe da ja to shvatim jer sam mislila da je piesek štene) I tako me bakica u zbunu gledala a ja sva važna pokupila govance za Akijem i rekla ''Dobranoc''. Parkić smo ubrzo prestali da posećujemo pošto se ispostavilo da je stecište velikih rasa pasa i da mi mali nismo dobrodošli jer delujemo kao lak plen za predatore. Ali smo stekli nove prijatelje i jednog nepijatelja za ovih godinu dana. Aki je bacio oko na kujice butikašice i sada ih imamo već 3 u radijusu od 300 metara. Prva nam je mala bela Westie devojčica, koja sa svojim gazdom prodaje neke majice sa nalepnicama i šaljivim tekstovima (tipa ‘’Ale jaja, widzialem Mikolaja’’). Potom preko puta, u istoj ulici, je devojčica Špic, koja izviruje iz radnje sa lampama i abažurima. Ona je stidljiva i svaki put se samo njušne s Akijem i zbriše u sigurnost raznobojnih lampiona. Njena gazdarica voli da me obaveštava o vremenskoj prognozi i o predviđanjima snežnih padavina. Pouzdana je kao Indijanci - već je omašila najavu snega za ovu sezonu. Kada se krene malo niz tu istu ulicu, skrene levo, prođe radnja sa kompjuterima i vijetnamski take-away, stiže se do fancy butika u podrumu zgrade. E tu se nalazi prava cica i Akijeva miljenica (Punia) - lepo ošišana i negovana ženkica foksterijera. Ona je već namazana - pojavi se na vrhu stepenica, vrti se oko Akija, ovaj taman izludi, krene da bali kad ona hop, zbriše u zatamljeni prostor bundi, večernjih haljina i štikli. Naravno nisu samo ''butikašice'' jedine drugarice - imamo i pekinezerke i neke smešne čupavce po kraju. Jedini neprijatelj nam nije kučećeg porekla već baba ''odozgo''. Buni se, stalno se nešto buni kako Aki laje, kako je to strašno i kako ja moram da učinim nešto. Sprovela ja istraživanje po zgradi i kada saznah kako komšija sa prvog hoće da ''pozajmi'' Akija (nedavno su čuvali štene Jack Russela), kako se komšinica sa sprata stresla kad su majstori lupali neki stan sa petog da će Aki dobiti napad i kako ga čistačica i nastojnica zgrade uvek počeše iza uveta i tepa mu k'o detetu, reših da ignorišem babu ili ''babku'' (kako Poljaci zovu nadžak-babe). Sad se samo osmehujemo i javljamo jedna drugoj a Aki izigrava anđelčića. Razne dogodovštine smo imali i razne goste. Moja Ksenija je otvorila sezonu još u maju, potom su bili Baljkovi sa decom, pa moja mama... izređala se familija i Aki je za svakim tugovao; zaista mu je trebalo po par nedelja da se navikne da nemamo više goste i da ih ne vodamo po celom gradu i parkovima. Imali smo i nedaću sa prvom frizerkom - vešticom Ivonom, koja je na drugoj poseti uspela da Akiju iseče oba uha mašinicom. Bilo krvi na sve strane i jedva smo uspeli da zalečimo. Evo, Aki sad ima nove uši i nov salon za kuce ''Hot dog'' sa kojim smo presrećni. Deki me zeza da ga je Ivona vratila kao tifusara a da će ga ovi skuvati. Proverili smo, nisu Kinezi te opasnosti za sada nema :) Ponosno smo učestvovali i u II paradi labradora i (uz Akijevu pomoć) oborili Ginisov rekord u najvećoj šetnji jedne rase pasa. Hehehe - Aki mali labrador, glavna atrakcija na paradi. Aki ima i svoju pet-sitterku Basia-u, kojoj se uvek obraduje i koja ga čuva, šeta i vodi na izlete van Varšave kad smo mi na putu. Navikli smo se, lepo nam je ovde. Varšava je postala naš drugi grad i zajedno svaki dan otkrivamo nove puteve ''kojima se ređe ide'' (to me opet Deki zeza). I ako nas neko pita šta nam je najbolje u Varšavi to su nepregledni parkovi, šume, jezerca, patkice, lasice na povocima, veverice i mnogobrojne kuce. Vaf, vaf |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|