Taj 29. april 2019. Juče, na pravoslavni Uskrs, pred smiraj dana na Kosmaju gde smo porodično praznovali, Deki izjavi sledeće: ''Sutra neću da vidim decu makar pola dana!'' Zazvučalo mi skroz ok i složih se da odvede decu kod svojih roditelja nakon 5 meseci. Imamo i mi dušu . Ha, zvuči tako jednostavno a zapravo nikad nije! Budi nas Ian jutros u 6:30. Guram Dekija i kažem da je njegov red da ga odvede u dnevnu sobu i pusti mu crtaće. Nakon nepunih pola sata Deki me zove iz kupatila sledećim rečima: ''Imamo problem!'' Obožavam takvo buđenje. Pomislih da opet paniči bez potrebe, jer ima običaj da drami oko dečijih ''problema'' te nevoljno odoh do kupatila. Ianu se iznad guze zalepio mali Kosmajac - krpelj! Kako smo prethodno Zvončici uspešno izvukli jednog sa prepona, Deki se baci na istu taktiku: sirće i so na tacnu, pa blaznicom dobro natopiti mesto sa krpeljom. Valjda mu je taktika da ga udavi u tom sirćetu do praga povraćanja i da se onda krvoločni mališa ''odlepi'' od svog domaćina. Ne mešam se, samo držim Iana da se ne batrga previše jer je počeo da zaurlava već pri samom mirisu sirćeta. Bunari, bunari Deki sa pincetom; vrti mu glavu, čupa mu nožice al' ne pušta krpelj. Nakon žestoke borbe i opijanja krpelja u 2 dcl sirćeta, napravismo samo crvenu rupu i ne iščupasmo mu čeljusti. Zaključih da je ipak 1:0 za krpelja i da moram medicinsku pomoć da potražim. Deki se već smorio, početak našeg zajedničkog ''kids free'' dana ne obećava. Odoh s Ianom do Doma zdravlja gde nije bilo žive duše i nadrdnana doktorka mi očita bukvicu kako se krpelj NIKAD ne dira i da mi nismo normalni i da mi hitno izdaje uput za KC Kliniku za dermatovenerologiju i da HITNO uradim analizu krvi. Ćutim i smrdim i slušam sve pridike na račun ''glupih'' roditelja i samo priupitah da li je sigurna da klinika radi jer je praznik. Naaaaaaaaravno da radi, (Bože) kakvo pitanje! Zovem taksi, zovem Dekija, Ian već peti put od jutros apriori plače... i stiže mi taksista, kojeg već znam od ranije i koji mi nakon ulaska u vozilo ponavlja ponovo istu rečenicu kao pre par meseci: ''Jao bre sestro što ti imaš visok i prodoran glas! Daj malo tiše, sve mi odzvanja!'' A ja se mislim - A što ti braaaate radiš jutarnje smene kad ti glava k'o globus od neprospavane noći?! Udahnem duboko, grad totalno prazan, stižemo u krug KCBa i sve nekako neverovatno mirno. Ceo KCB NE RADI za praznike! Aaaaaaaaaa prezirem pedijatre iz lokalnog DZ koje uvek imaju pogrešne dijagnoze, uputstva, preporuke... Grrrrrr! Vraćam se u taksi, ne znam šta sad, kad taksista reče ''Hej, hoćeš u Euromedik iza ćoška?'' Bravo brate! I car, uđe u Višegradsku ulicu u rikverc (jer je jednosmerna) i celu ulicu nas odvoza unatraške do ulaza privatne bolnice. Oprošteno mu jutarnje durenje! Privatnik uvek radi i uvek po ''simboličnim'' cenama. Dobismo kao 20% jer smo prvi put i smestiše nas u čekaonicu. Izvadih Ianu Spiderman-a i plavog ''čiku'' da se igra, kad provalih nakon 5 min da se on zablentavio u ekran. Punih 15min je moje dete buljilo znatiželjno u reklamni spot klinike gde snimaju skenerom, rade kao operaciju stomaka, magnetnu i trista nekih čuda. ''Mama, ja ću da budem doTkor!'' Supiš sine, mama jedva čeka! Krvožedni krpelj uklonjen, pacijent dobio sladoled sa pistaćima, ajd sad nekako da probamo da ostavimo decu na Vračaru i da uživamo u slobodnom danu. Deca ostavljena i uskočismo mi u bus za Zemun jer tamo je naša zajednička priča počela pre tačno 11 godina. Vozimo se mi tako kad kod starog Sajmišta prilazi neki nabildovani Stanislav sa sve nekim tetovažama vatre na debelom vratu vozaču busa i kreće sa pretećim tonom:''Slušaj, mislim ono, znaš morao sam da mu lupim šamare! Valjda ti je jasno a, a, a? I baš me briga za kamere, mogu do sutra da snimaju!'' Vozač nešto tunjavi i mumla, Deki i ja krenuli da se zagledamo, već razmišljamo da izađemo na sledećoj kad Stanislav drekne:''Marina! Izlazi!!!'' Izađe Marina na zadnja vrata, ceo bus pogledom za Marinom a ona u nekim crnim helankama sa guzicom veličine SSSRa (to je u moje školsko vreme bio pojam za veličinu :))). Utom mi se okreće žena na sedištu ispred i reče mi:''Svi smo se toliko uplašili! Pre nekoliko stanica u bus je ušao neki mladić od 20 godina i bacio pogled na zadnjicu tog grubijana a ovaj mu prišao i zalepio par šamara. Potom je dečko otrčao kod vozača i molio ga da stane i zove policiju, na šta mu je vozač rekao 'Sedi tu i ćuti, budi pametan.' '' Nemam komentar, osim da smo verovatno svi u busu mogli da popijemo batine od Stanislava i da vozač ni tada ne bi stao. Ah, ovaj dan je sve zanimljiviji. Ali Dunav uvek krepi i uvek umiri. Ono što me nije umirilo je činjenica da je čuveni restoran ''Venecija'', koji je još moj tata voleo a gde smo mi slavili i godišnjicu braka i ja presvlačila bebu Iana na onim kolicima za torte i belom stonjaku, sada pretvoren u kineski restoran ''Lotus''. ''Pa kuda ide ova zemlja?!'', uskliknuh ja. ''Izgleda u Kinu'', reče moj suprug. A jes vala (pozdravio te predsednik)!
Turista na Gardošu je sve više i nekih malih kafanica i suvenirnica. Volim da lutamo tu sami i da se zavlačimo u stare kapije koje me podsećaju na vojvođanske i da pronađem neki nov detalj, nov lokal kurioziteta. I pronađoh! Radoslava belog goluba sa lepezastim, kicoškim repom, koji se šepuri i namiguje. Kako je samo lep! Kao zamađijana uđoh u radnju koju vode najsimpatičniji bakica i dekica i koji ručno prave hoklice i stoličice i tonu nekih dekorativnih predmeta tehnikom dekupaž. Preslatko, preslatko. Vratili smo se kući sa dve hoklice i razmenili ptičija iskustva sa vlasnicima. I njima je Radoslav sam doleteo i doneo im veliku RADOST! Ipak je ovaj dan na kraju ispao obično neobičan i poseban. Švester, srećan ti rođendan!
4 Comments
PRAG i BELGIJA Ovogodišnje uskršnje i prvomajske praznike provodimo u Srbiji, verovali ili ne. Možda skoknemo na neke jednodnevne izlete po okolnim planinama, ali za inostranstvo se spremamo tokom leta. Međutim, u razgovoru sa tek udatom i dragom mi Jovanom, koja mi saopšti da će medeni mesec provesti na relaciji Prag-Berlin-Belgija, reših da sastavim moju listu najdražih stvari na tim destinacijama. Pošto sam o Berlinu već pisala, prelazim na Zlatni Prag i Mussels in Brussels :) PRAG - proveli smo uskršnje praznike u sjajnom secesionističkom hotelu ''Central'', koji ima onaj romantični lift u staklu sa zlatnim kovanim gvožđem. Neka lista predloga bi izgledala ovako: - Muzej Franca Kafke. Veliki sam ljubitelj i muzej je sasvim zadovoljavajući sa odličnom knjižarom u kojoj kupih ''Franz Kafka Stories 1904-1924'' i ''The Complete Novels'' Franz Kafka, Vintage izdanje. - Muzej Alphonse Mucha je MUST za sve ljubitelje Art Nouveau - Češka tamna piva (ima i drugih osim Krušovice) u lokalnim pivnicama uz čuveni gulaš serviran u izdubljenoj komadini hleba. - Mala Strana - najslađi deo grada koji nije toliko pretrpan turistima i koji ima sjajne restorane i izlaze na Vltavu - Zid Džona Lenona - mi smo odali počast i potpisali se, ali mislim da je prekrečen... potražite ga, možda ima neki novi zid njemu posvećen :) - Park skulptura na obali Vltave ispred muzeja Moderne umetnosti - Prague Photo month - na raznim lokacijama po gradu. Ko se iole razume u fotografiju i film, zna i da su Česi iznedrili neke od najboljih režisera i fotografa. BELGIJA - Deki i ja smo za nepune dve nedelje uspeli da obiđemo skoro celu Belgiju. I uživali smo svaki dan u hrani, pivu, arhitekturi, umetnosti, atmosferi, turskim kvartovima. Mnogi smatraju da je Belgija siva, hladna, negostoljubiva, ali nama je prelepa i ostala nam je u divnom sećanju. Još vidite nas dvoje: mladi, lepi, nasmejani, bombona :)) BRISEL - da krenem od prestonice: - Mussels in Brussels - mušlje!!! Ja obožavam mušlje i mogla bih da ih jedem svaki dan. - PIVA - u množini, jer jednina u Briselu ne postoji kada je ova imenica u pitanju :) Ako možete, uplatite Beer turu sa lokalcem i obiđite pivaru Cantillon u samom Briselu za degustaciju piva. Deki i ja smo se jedva vratili do sobe, ali smo se sjajno proveli. A Dekijevo omiljeno belgijsko pivo je Kriek - sa višnjom! - Iako ćete svakako jesti belgijske čokolade i vafle, ne zaboravite na francusku zaostavštinu tj. KIŠ. U Briselu se jedu bolji kiševi nego u Parizu. Njami, njami - Tragom Art Nouveau arhitekture... Brisel je neodoljiv u arhitektonskom pogledu, prava mala enciklopedija ovog stila, meni toliko drag. - Atomium - podignut za Expo još 1958. i dan danas deluje moćno i kao vremenska mašina. Ostavlja bez daha. A nakon posete, šetajte se okolnim parkovima i baštama. Tu su polja narcisa, magnolija, kineske bašte i pagode. - Rene Magrit je MUST, must, must!!! - Muzej stripa! Lele, kako je tu dobro a tek kada jurite po Briselu za Tin-Tinom i Snowy-jem, njegovim vernim psećim pratiocem. - Ulični buvljaci i raznorazni bric-a-brac ANTVERPEN Preslatkog li gradića. Izgubite se u kapijama starih kuća u kojima se kriju najbolji restorani. U Atverpenu su živeli veliki trgovci i to ne bilo kakvi, već trgovci dijamantima. I dan danas postoje ulice u kojima se nalaze isključivo lokali koji prodaju nakit od dragog kamenja. Pa ko voli, nek izvoli. Ali, sve to pada u zapećak kada se poseti kuća i studio najvećeg majstora baroknog slikarstva Pitera Pola RUBENSA! To nikako da se zaobiđe. BRIŽ Sav je romantičan, kao sa razglednice. Labudovi plove zaljubljeni kanalima, ali Briž je nakon dva dana prilično dosadnjikav gradić. Zaista se sve može obići za dva dana. Sećam se da sam nam specijalno rezervisala neki hotel ''Most'' nad kanalom u kamenoj kući i sa pogledom na te iste labudove. Platila sam ga papreno a sav nameštaj je bio dostrajao, sve je škripalo i noću smo samo čuli kako krckaju drvene grede. Deki je bio ubeđen da je hotel ''haunted'' :))) GENT U Gent se ide isključivo da se poseti katedrala i vidi čuveni oltarski poliptih braće Huberta i Jana van Ajka. Impresivan jeste, ali se sećam da su uličice i mali barovi u neposrednoj blizine te katedrale još lepši. Ali u Gent se ide i zbog čuvenog belgijskog specijaliteta WATERZOOI - to mu dođe kao neka vrsta pilećeg paprikaša, al' najbolji je u Gentu. Meni je sjajan! Opet njami, njami za belgijsku kuhinju. OSTENDE
Tamo niko ne ide. Ne znam zašto, ali ja sam samo jedan dan rekla Dekiju ''Ajmo na more!''. Kakve veze ima što je Severno more, more je more! I odosmo. Prijatnog li iznenađenja. Nije grad ništa posebno ali je duga peščana plaža magična. I taj kilometarski plićak kojim ti se čini da možeš stići peške do UK. Volim plažu i morski povetarac, i galebove koji kriču i pse koji ostavljaju tragove svojih šapa u pesku. A ako nekoga zanima, u Ostendeu je rođen James Ensor - sjajan slikar (i baš mu juče bio rođendan). Sačuvana je i kuća u kojoj je živeo. Eto! Belgija, Prag... sve je božanstveno. Ja sam skroz evropska žena i obožavam Evropu iz dna svoje duše. Srećni obilasci svima! I delite utiske! Može se i bez ''tensilena'' Deki bi trebalo da sleti za neka dva sata. Baka Gocu sam ispratila nafriziranu, sa novim farmerkama i čoko/voćnim darovima. Cooliram sa Zvončicom sklupčanom iza mojih leđa i razmišljam da li je ovog puta bilo lakše bez tate 6 dana ili ne. Mislim da mi je svaki put komplikovano i iscrpljujuće sa dvoje male dece, psom, papagajima ali na drugačiji način. Isprobala sam razne kombinacije: da moja majka boravi s nama, da moja sestra pokupi Iana iz vrtića, da angažujem moju petsitter-ku da izvede (tada) Akija ujutru u šetnju dok ih ja sve nahranim, obučem; da babysitter-ka dolazi posle podne i pomogne oko kupanja/čuvanja, svekar da nas vozi ujutru sve u vrtić... Obrni okreni najveći teret je na meni i ukoliko ja ne uradim, teško će neko umesto mene. Svekrve nema ni od korova i ove godine je videla decu jednom! Ali bukvalno jednom na proslavi rođendana u igraonici. Svaki dalji komentar je suvišan. I sve nekako preguram, ali su jutra i dalje najhaotičnija i tada mi dođe da iskočim iz sopstvene kože. Ian i Mata se svađaju kako otvore oči u 6:30, bilo da su u pitanju Nindža kornjače, Skylanderi, Super krila ili već neka peta igračka. Ian je majstor zezanja a Mata se ''prima'' na svaku njegovu provokaciju i vrišti iz sve snage. Mata je u stanju da toliko pobesni da mu na vratu izleti vena i počne na pulsira. Zvončica bi da se igra i onda razvlači dečije čarapice po celoj kući ne bi li nam skrenula pažnju. Baka Goca polako, svojim tempom, nema kod nje previše uzbuđenja oko dečije vriske, čak uredno i prespava dok ne viknem:''Svi u trpezariju na doručak!'' Onda su već i papagaji u igri, jer ipak je vreme klope. Graja koja nastane oko 7 ujutru je neverovatna. Glava mi kao globus. Još sve vrtim po glavi da li je danas ples u vrtiću i da li sam spakovala Ianu naočare za koreografiju, ko ide na bušido tog dana, da li je moj dan za pilates... I nakon skoro 2 sata se svi spremimo i krenemo u vrtić! Stres level: extremly high! I kada se vratim kući posle vrtića natovarena kesama s pijace i iz radnje sa planom i programom za ostatak dana, baka Goca me dočeka jedno jutro sa sledećom rečenicom:''Mnogo se ti nerviraš oko dece. Što ne uzmeš lepo biljne tabletice ''tensilena'' i opustiš se malo?'' Razmislim i pomislim u sebi:''Ako ja krenem da uzimam tablete za smirenje, vi ste ga svi ugasili.'' Ovako jačam samu sebe ha ha ha
Zaključak: sve može da se postigne i za mene nema ''mission impossible'' ukoliko mi je do nekoga ili nečega mnogo stalo. Tako da dok ne padnem u krevet (ali bukvalno), trčim po decu, njihovim aktivnostima, sportovima, šetam psa pored Dunava, sve fotkam, dokumentujem, beležim i sve vas malo gnjavim :))) Svakodnevica kada je tata na putu Počeo ''Utisak nedelje'' i Olja Bećković je ponovo na malim ekranima, kako joj čestitahu sinoćni gledaoci, iako mislim da ti ekrani apsolutno više nisu mali, al' se fraza nekako zadržala. Neke stvari se ne menjaju, kao Olja - ista mi je, pa tako ni naša svakodnevnica kada nam je tata na službenom putu. Postaje samo sadržajnija a moj pritisak i prag tolerancije varijaju u zavisnosti od doba dana i količine dečijih gluposti. Da nam ne bi bilo dosadno, pritekla je u pomoć i baka Goca :) Stigla juče sa torbom i stvarima za kampovanje od bar dve nedelje, dva nesesera puna drangulija, (kao u mojoj kući nema dovoljno) i nakon 5 min pošto je spustila sve stvari i sela u trpezariju reče mi sledeće:''Nego Maki, ponela sam i farbu pa na me nafarbaš ovih dana. Naravno, samo ako stigneš.'' Naravno Maki sve stiže. He he he vickasta je moja majka. Zna ona za pun pansion u našoj kući kao i full tretman. Aaaaa, malo sam i ja postala mudrija nakon 3 godine Dekijevog kvartalnog zatvaranja i izveštavanja po belom svetu. ''Slušaj mama'', veselim tonom ću ja ''a da ti lepo odeš kod moje frizerke, popijete kafu dok farba stoji, popričate o njena 2 psa, mački i skoro usvojenom rozenkolisu kojeg njena ćerka nazva Vukašin (ha ha ha)?'' ''Može Maki, neće mi smetati'', snebivljivo će baka Goca. Čim mi se neko obraća sa ''Maki'' znam da sledi neki prohtev :))) Bakini prohtevi za sada nekako pod kontrolom iako mi je nabacila još par ideja: da vodimo Zvončicu na Dunav i kafenišemo u ''Blue Wave-u'', da svrati do butika u Dubrovačkoj jer nema ama baš nijedne farmerke pa kad je već tu da 'baci pogled' i da kupimo mi neki dobar komad junetine, krčkamo ga na tihoj vatri i napravimo onako baš dobru supu. I da ne pomislite da se to mojoj mami prijelo, ''Ne'' reče ona ''ja ću da ti skuvam!''. E daj i to čudo da doživim nakon 10 godina pa da se onesvestim. Junetina još nije kupljena, tako da ja kuvam (ne brinite). A na red stižu deca i Zvončica - pa da DECA jednom rečju. Juče smo Deki i ja pre njegovog puta izveli svu decu u duuuugu tročasovnu šetnju sa namerom da se svi lepo izmore i makar malo dremnu popodne. Najviše je upalilo sa Zvončicom. Obožava Donji Grad na Kališu i tu je stekla već silne drugare a i jurnjava za lopticom, frizbijem i decom je prilično zabavna. I dok je moja devojčica samo pala na parket u predsoblju od umora, deca su ludovala još nekoliko sati u kući. Mata je uspeo da mi opara celu zavesu u dnevnoj sobi tako što je provukao nogu na pokidanom porubu i krenuo da se umotava ceo kao neki duh. Bilo je smehotresno dok nije dobio po guzi i sav u suzama i besu otišao na svoj krevet. E vidite, bes kod umornog deteta u kombinaciji sa suzama je dobitni recept za dubok san! Dok sam visila na merdevinama i skidala zavesu i gunđala, u dečijoj sobi je zavladao muk. Mata je nakon 2 min lalao sa još vlažnim suzama na obrazima. One more to go!
E sada mi dnevna soba izgleda k'o pred krečenje. Bar imamo više svetlosti. Ian se držao još pola sata nakon Mate a onda se ugurao pored Zvončice i utonu i on u san. Lele, slobodna sam do 17č, do Ianovog plivanja. Trk kafa na terasi jer nedelja je jedini dan kada se ne čuje zvuk sa oba gradilišta i kada nekako mogu da čujem i neki drugi zvuk osim radnika koji se dovikuju u stilu:''Mile, 'ebote, pa zatvaraj ta vrata ubi me promaja!'' Hm, promaja na gradilištu, čudno. Prolete i tih sat vremena a onda ''back in action''. Evo, upravo se vratila moja majka iz butika sva oduševljena:''Jao što imaju diiiiivne farmerke, i to moj broj 46, pa malo elastina i na lastiš. Rekla sam im da ću doći s ćerkom.'' A ja ću:''Jer zbog probanja ili zbog cene?'', šaljivo ću ja. Moram malo da je zekim :) Odoh da spremim neki ručak, izvedem Zvončicu, odvedem decu na bushido nakon vrtića... Biće još materijala za post do petka, ubeđena sam :)))) |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|