Preko vikenda smo imali raznorazne proslave i dešavanja. Bilo je baš užurbano: bazen, dečiji rođendan, Noć muzeja i rođendan mog Dekija. Poučena iskustvom od prethodne godine, kada su mi svekrva, svekar i prababa došli u 12 sati sa varijantom da su oni stigli na ručak koji mi nismo planirali, htedoh familiju da malo bolje organizujem ovog puta i pozovem samo na tortu. Da se razumemo, i prošle godine su bili pozvani samo na tortu ali se završilo jurnjavom po roštilj, salate i koješta. Mala napomena: Mata je u tom trenutku imao svega 2 meseca,Ian u ludilu koje se naziva 'crazy twos' (i za koje ja nisam sigurna da ikada zapravo prođe) a ja još u fazi oporavka od drugog porođaja. Ali bože moj, Dekijeva familija je stigla na nepostojeći ručak. Iako se Deki razleteo i nabavio hranu, moja svekrva, njegova majka je morala da uputi sledeće komentare: zašto nema rena u kući i kako nemamo žestinu za njenog muža koji bez iste ne može da mezi?! Da se vratim na protekli vikend. Zapretili im mi da se ne pojavljuju pre poslepodneva i da ćemo služiti samo moj cheesecake uz sokove, kafu i eventualno pivo (bez žestine, bez mezea, da utvrdimo gradivo). Stižu moji 'in-laws' oko 17č, uz napomenu da se moja familija već izređala oko 15č i da smo uredno duvali svećice, pevali pesmice. Svekrva sa termo kesom a u njoj torta pod zvonom sva bela kao sneguljica. Ja dišem duboko i gledam kako da strpam preveliko zvono u frižider kad ona 'pljus', vadi svoje svećice iz torbe. Umalo mi nije ispalo i zvono i torta i činija sa jagodama, koju u tom momentu sklanjam sa police. Tu već počinjem da ključam i da gunđam ''Teta Gorica, stvarno! Ali stvarno nema smisla!'' Ona kroz osmeh uzvraća:''Nisam znala da ćeš ti praviti tortu.'' Mrtva ladna. I onda neka me posle neko ubedi da svekrve ne prave namerno ovakve situacije i da večito prave taj jaz na relaciji snaja – svekrva. Sa nezaobilaznom krilaticom, koja se nikada glasno ne izgovori ali lebdi u vazduhu:''Pa valjda ja bolje poznajem svog sina. Ja sam ga rodila! (i dojila i presvlačila i guzicu brisala.... i ko zna šta još)'' Uhvatila sam vazduh i izletela na malu terasu da pokupim veš ni bi li izazvala incident većih razmera. Sa osmehom na licu se vratih da serviram tortu broj 2, da postavim svećice, da deca ponovo duvaju i refrene ponavljaju. Zatražili svekar i svekrva da ipak probaju i taj moj cheesecake kad sam ga već pravila. Samo sam je čekala sa komentarima. ''Znaš Majo, meni se nikako ne dopada tvoj cheesecake iako baš volim voćne kolače. Da li je zbog sira ili zbog ove plazme? Ne znam, ali nikako mi se ne sviđa.'' I ja treba da sedim i dalje nasmejana i trpim uvrede. Da ne kažem da traba da pojedem 'g....' i pravim se kako smo u divnim odnosima.
Mislim da je dve godine za redom proslave Dekijevog rođendana u Srbiji bilo sasvim dovoljno. Ranije smo nas dvoje naše rođendane uvek proslavljali u drugom gradu u Evropi. I to sami. Rim, Pariz, Berlin... Držim fige da od sledeće godine nastavimo tu tradiciju pa makar i decu vukli. I ne želim da se svađam sa svekrvom, stvarno ne želim, ali sina s njom da delim neću. ''Bićeš ti gora svekrva od Gorice. Još imaš dva sina.'', kaže meni Deki uz smeh. Videćemo, još!
2 Comments
Mama Marija
22/5/2017 14:21:06
Hahaha, genijalno!!
Reply
Kristina Burton
22/5/2017 21:41:30
Surovo, realno i tragi-komicno!
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|