Najčešće reči ovih dana: izolacija, samo-izolacija, karantin, minimalna udaljenost, social distancing. Pored naravno covid19 – reč koja je obojila sve naše ekrane, društvene mreže, naše glave, ušla u naše mozgove i preokrenula dosadašnje poimanje sveta oko nas.
I svi mislimo da trenutno živimo u naučno-fantastičnom filmu i da postoji neka paralelna stvarnost gde se ovakvi užasi i grozote ne dešavaju. Mnogi ne znaju da sam na početku svoje radne karijere provela 3 godine u Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) i da je u to vreme izbio ptičiji grip (avian influenza), te smo pripremali Srbiju za eventualnu pandemiju. Tada sam bila deo radne grupe koja je sarađivala sa Ministarstvom zdravlja i divnim dr. Predragom Konom. Tada je bio malo mlađi, nije još osedeo ali je i tada imao taj smireni ton, toliko neophodan u danima panike i sveopšteg lošeg informisanja javnosti o načinima prenosa bolesti. Zato je meni danas drago da je on na čelu epidemiološke službe jer je stručan i veoma drušveno odgovoran doktor i apsolutno verujem njegovoj proceni i preporukama. Kada je gostovao u ’’Utisku nedelje’’ kod Olje Bećković bila sam ubeđena da će ga Vučić maknuti iz tima, al’ evo pojavio se ipak sinoć na RTS-u. Dobro je. I ako sam nešto naučila za te tri godine u WHO, jeste da tu rade najveći stručnjaci koji se bore sa najopakijim bolestima širom sveta i da su uvek spremni da svoj život daju ne bi li pomogli ugroženom području. Tako da im treba verovati i ponašati se u skladu sa njihovim preporukama. I verujem da svi ovih dana pokušavaju da nađu razne načine da zabave sebe, decu, ali i da mentalno ostanu očuvani jer većini ne prija ovo udaljavanje, zatvaranje, ograničavanje. A onda se ovih dana prisetih nekih od najgorih vanrednih stanja u svom životu a bilo ih je nekoliko. Iz skorije istorije, prvo mi pada na pamet boginje-varičele koje smo i Deki i ja zakačili od Iana 2015. godine u Engleskoj. Ian je u martu te godine krenuo sa tačno godinu dana u jaslice, ja počela da radim a onda je u julu već pokupio boginje iz vrtića. Ja ubeđena da sam preležala a za Dekija smo znali da nije. Kad u avgustu oboma krenule da izbijaju!!! Ja u totalnom šoku! Zovem mamu u Beogradu a mama odgovara:’’Pa u tvom slučaju nikad nismo bilo skroz sigurni!’’ Hvala ti mama! I ko to nije doživeo kao odrastao čovek a znam ih par koji jesu, ne znaju koje su to muke. Moja Nina je čak napravila i ceo umetnički rad da bi se lakše izborila sa karantinom, svrabom, metamorfozom. Da, to je odlična reč – metamorfoza! Izobličenja koje doživi ljudsko telo pod naletom plikova nisu uporediva ni sa čim meni znanim. Za manje od 7 dana Deki i ja smo izgledali kao gubavci, kao najružnije žabe krastače, kao bića iz pakla. Mislim da mi je najgora bila glava, načičkana od plikova koji menjaju boju i veličinu i ulepljena kosa koju nisam smela da perem, češljam, češem. Na sve to, mi bez ikakve pomoći u Engleskoj sa malim detetom kojem su boginje prošle skoro neopaženo. I sećam se da sam zamolila Ianovu vaspitačicu da ga pokupi ujutru na putu do vrtića i da nam ga poslepodne vrati. Međutim dobila sam poziv od direktorke vrtića, koja mi je saopštila da je to mimo njihovih pravila i da moram sama ujutru da dovedem Iana ispred vrtića, da ih pozovem da neko izađe i preuzme dete. Koliko su samo bili kruti i bez iole razumevanja naše situacije. Tako sam kao žaba krastača, sa maramom, sva zabrađena vodila Iana. Plakalo mi se svaki dan. Ali i to je sve prošlo. Pregrmeli smo užas i nastavili sa svojim životima. I još jedna vanredna okolnost iz malo davnije istorije je bombardovanje Srbije i Beograda od marta 1999. Ja sam tad imala 19 godina i bila prva godina na Filozofskom fakultetu. Za takvo vanredno stanje ne postoje nikakve pripreme. Niko ne može da predvidi šta će se desiti, niko ne može da ti kaže kako da se ponašaš, kako da se osećaš i da ne paničiš. Niko! I sada mi žao što nemam neku foto dokumentaciju iz tog perioda jer bi ona prikazala sledeće zapise: dan kada su počele sirene te je cela moja zgrada (10 spratova) trčala stepenicama u atomsko sklonište a teta Seka vukla pakovanje od 10 rolni wc papira; ulazak u sklonište i isprobavanje zatvaranja ogromnih betonskih vrata koja su se zatvarala kao sef te je vazdušni pritisak krenuo da struji prostorijama u kojima su se nalazili zbunjeni stanari na metalnim krevetima na sprat i kofama za obavljanje nužde; odlazak velikog broja komšija na krov zgrade da gledaju PVO i preletanje aviona; večernji turniri u jambu sa sestrom i njenim društvom; gledanje filmova na TV Politika; poziv teta Verice sa 4. sprata (Raletove mame) u pola noći da mi javi da je nabavila Rothmans Royals cigarete i da dođem da jedemo palačinke; šetnja komšijskih kučića u pola noći u Donjem Gradu uglavnom sa Raletom (Rale Bensedin); štednja, štednja, štednja svega i kupanje pod svećama pri nestanku struje i pravljenje improvizovanog rešoa od tegle u koju je ubaci alkohol, provuče gaza-fitilj kroz poklopac i kuva kafa; moja razmišljanja da li da pustim nimfu i zebe iz kaveza da se same snađu; zvuk Šizele i Smirele (sirena); tajna okupljanja na 4. spratu Filozofskog fakulteta, na odeljenju istorije umetnosti sa nekolicinom profesora koji su nas mentalno očuvali i koji su nas podučavali... i bezbroj tih ’’slika’’ kojih se dan danas živo sećam. I sve smo to preživeli i iz svih kriza se izvukli. Proći će i ova pandemija i moguće da će nas malo i ’’osvestiti’’ da više brinemo jedni o drugima, da smo solidarni i da volimo planetu Zemlju jer ona nam je jedina ’’majka’’. I ako kanali u Veneciji mogu sad da budu tirkizni i ako nam nije teško da starima prošetamo ljubimce odemo u nabavku, onda ima nade za sve nas. Da ostanemo pozitivni i solidarni!
6 Comments
Vesna
20/3/2020 11:25:18
Eh,da,svašta smo prošli i ko zna šta nas još čeka, ali i ovaj trenutak ( možda i ne baš trenutak ) treba iskoristiti najbolje moguće! Proleće nije otkazano, najlepše godišnje doba je tu 😊 Sad treba biti napolju, u prirodi, uživati, upijati, fotografisati...
Reply
Kristina Burton
20/3/2020 11:33:44
Super post. Tvoje reci su mi u mislima cesto. I ja se prisetim 90ih kada vidim stanje u radnjama itd. Izolacija ume da zblizi ljude. Sada je vreme da se pomogne, oprosti i uziva u sitnicama.
Reply
Deki
20/3/2020 11:37:39
Moja prva asocijacija na bombardovanje su falične žele-zeke koje su prodavali na kilo. To su bili neki škartovi iz proizvodnje sa dve glave ili bez ruku. Ništa im nije falilo....što se ne može reći i za konzumente istih :) a za ove dane...pošto sam bez posla, ovo mi je super da smo svi zajedno :) samo još da nema ovog "najsmešnijeg" virusa.
Reply
Nenad
20/3/2020 14:58:45
Tako je. Mora se izdrazati, biti hrabar i solidaran u teskim trenucima.. A kad prodje, nadam se, da cemo vise ceniti nas svet i slobodu koja nam pripada.
Reply
Nina
21/3/2020 01:53:09
Vrtim sve ove stvari po glavi i prebrojavam koliko smo vanrednih stanja imali, sada ih već ima zvaničnih četiri. Mnogo je to. A privatnih ko zna koliko... I sada pokušavam da muku preokrenem u nešto kreativno, ali moram priznati da mi mnogo komplikovanije ide nego pre, i to ne zato što ne znam šta da radim, baš na protiv, znam i pokušavam da bukvalno ščepam neki trenutak i sprovedem u delo ono što sam zamislila, međutim ovaj put osećam da ja nemam više luksuz oslonca u drugima već ja bivam oslonac za njih, uloge su se preokrenule i sve je mnogo teže. Ne klonuti duhom, pomoći svima koji to očekuju i zaslužuju, pa na kraju dana ako ostane snage za art.
Reply
Jelena
30/3/2020 10:36:47
Mnogo toga zaboravimo i mislimo da je ono sto nas u trenutku zadesi nesto najgore. Hvala ti sto si nas podsetila na sve, sad je barem meni malo lakse kada se setim sta smo sve ustanju da pregrmimo i prezivimo <3
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|