Atina iz mog uglaLetujemo svake godine u Grčkoj. Obišli smo brojna ostrva od grupine Sporadesa: Skijatosa, Skopelosa, Alonisosa, preko Jonskih ostrva: Krfa, Kefalonije, do Kiklada - Santorinija i krajnjeg juga - Krita. Bili smo i do Soluna i solunske obale ali nas put nikako nije naveo do prestonice. Bilo je vreme da se obiđe grad koji je najzaslužniji za nastanak tekovina zapadne civilizacije kakvu je danas poznajemo. Ja sam uredno uzela da prelistam svoju literaturu pred put: od Jansonove Istorije umetnosti, preko Stare Grčke Alekse Čelebonovića do Grčkih slikanih vaza. Ali sam se najpre prisetila profesorke likovnog obrazovanja iz V gimnazije, Svetlane Bačić, koja je do iznemoglosti mogla da ponavlja delove dorskog hrama i tera nas da recitujemo kao pesmicu: triglifi i metope, triglifi i metope i koje scene su predstavljene na Partenonu. Ah, ti divni gimnazijski i studijski dani odjednom oživeše uz sve crno-bele reprodukcije na slajdovima. Vreme je za malo boje, žućkastog mermera i morskog plavetnila. Jeste Britanski muzej u Londonu prigrabio sve što se prigrabiti moglo, ali ’’hodočašće’’ kroz maslinjake do Akropolja ne može dočarati nijedan muzej. U Atini živi 5 miliona duša. A cela Grčka ima 10 miliona stanovnika. Pošto se prestonica prostire u širinu a ne u visinu, zbog seizmike i zabrane gradnje visokih zgrada, Atina se pogledom ne može obuhvatiti. Atina je okupana blještavom svetlošću, ispresecana uskim uličicama sa drvoredima agruma koji neodoljivo liče na ukrštenu pomorandžu i mandarinu, ali su navodno mnogo kisele te ih niko ne bere već ukršavaju brojne krošnje svojim narandžastim lopticama. Atinom stalno piri vetrić s mora i donosi onaj slani vazduh i galebove sa sobom. Atinskim parkovima lete zeleni papagaji a u hladu palmi odmaraju porodice od vreve grada. Atina je predivan grad koji drži dostojanstvo svojim antičkim spomenicima i brojnim arheološkim nalazištima a opet vrca od života u tavernama po Plaki i Monastiraki. Grad Atina je boginja, kao i njena zaštitnica, i razmišljam o njoj u potpunosti u ženskom rodu: jaka, stamena, zapovedna žena koja pleni lepotom i mudrošću. Ali svaki grad sa decom se drugačije obilazi i doživljava J Ni naša tu nisu ništa bolja – traže zabavu i program celodnevni. Naravno da sam se ja dobro naoružala itinerarom za svaki dan i priliku tako što sam čitala blogove mama koje žive u Atini i kao i ja, dele sjajne savete (skromnost mi je oduvek bila vrlina J ). Na listi su se našle sledeće stvari: National Gardens sa igralištem, mini zoo vrtom, neverovatnim rastinjem i drvećem koje je posađeno još u 19. veku, Flisvos park i marina na obali mora, Little Kook cafe koji je ceo dekorisan u stilu Mary Poppins u kojem ti umesto pingvina prerušena Mary služi sladoled sa sve tetovažom zmija oko nožnog zgloba, koju bele hulahopke nisu uspele da prekriju (to nije stajalo na blogu, već je moje oštro oko opazilo), potom Stavros Niarchos Cultural Centre – predlog moje divne Tijane iz gimnazijskih dana – koji je završen pre dve godine i koji nudi sjajnu zabavu na otvorenom: od kanala sa kanuima, muzičkih kockica po kojima deca skaču i proizvode melodiju, igrališta, travnatih površina a sve u moru lavande i drveća maslina. Od svih zabava pobednici su sledeći:
To je dečiji Top 6 u Atini. A moj, pa moj je malčice drugačiji jer sam uspela da se u par navrata izmigoljim i otkrivam Atinu sama. Prvi dan sam optimistički rešila da decu vodim u New Acropolis museum sa namerom da se i na vrh Akropolja usprentramo. Taj plan nije upalio. Muzej jesmo videli, ali je moj muž po izlasku iz istog i preznojavanja da ne pipaju originalne karijatide sa Erehteona, niti simpatičnog Tritona sa Partnenona, samo rekao sledeću rečenicu: ’’A da ti sutra poraniš i uspentraš se sama a mi ćemo da spavamo i čekamo te u stanu?’’ Pa dobro dragi, ako instistiraš. I bi odličan predlog! Jutro osvanulo šućmurasto. Sunce se bori malo sa oblačnošću, al’ ne mari. Posle preukusnog grčkog đevreka i šolje tople kafe, uputih se s rancem na leđima, dva analogna foto aparata i flašicom vode da osvojim taj najčuveniji atinski vrh. I sve mi je bilo nekako čarobno a atmosfera kao u filmu ’’Enchanted April’’. Popločani puteljci vode kroz maslinjake do građevina u podnožju brda i brojnih iskopina. Prvo naletoh na Herodotov amfiteatar koji se dan danas koristi za opere, koncerte, izvođenja. Arhitektonsko savršenstvo antičkog sveta. U lucima na samom prilazu sunčeva svetlost se talasa i odbija o kamen boje peska i čuju se samo ptičice koje su u pukotinama svile svoja gnezda. Turista još nema; jedini zvuk je bat mojih koraka po uglačanom mermeru. Nastavljam šetnju kroz šumicu maslina. Uz stazu se pojavljuje po koja crvena bulka koja nekako remeti taj sklad zelenila i kamena. A onda se prisetih da su grčke skulpture bile polihromne, u živim bojama, i da nam je danas teško da zamislimo tu šarolikost i živost površina čije su boje sprali duhovi vremena. I koračam i vrtim svoja znanja u mislima a onda gle, na vrhu, ljupko se pomalja mali hram Nike. To je ona Atina Pobednica i hram je nekako isturen u polje u odnosu na grandiozni ulaz na Akropolj, čuveni Propileji. I u momentu me od te grandioznosti samo podiđe jeza. Da li je ovo stvarno delo čovečijih ruku ili bogova?! Moćno deluje i dan danas i pored svih restauracija i doterivanja i konstantnog rada na celom akropoljskom platou. A onda prođoh kroz kapiju vremena i ugledah današnju Atinu na sve četiri strane sveta kako se pruža u nedogled. Kružim od građevine do građevine, posmatram nagomilane slomljene kapitele i delove stubova, vidim mačku kako se šćućurila u ruševinama, gledam onu jednu jedinu skulpturu konja koji u agoniji iskače glavom iz zabata Partenona, posmatram turiste kako se tiskaju ispred lažnih karijatida i hvataju selfije, slušam zvuk ogromne grčke zastave kako se lomi na vetru, upijam sve a onda na nebu ugledah jednog jedinog galeba koji pravi ’’poniranja’’ i elegantne okrete. I poželeh da sam ptica i da krstarim atinskim nebom i zavirujem u neke skrivene kute.
4 Comments
Deki
29/3/2019 00:37:29
Super smo se proveli! Mada smo, posto dolazimo pravo iz zimskih meseci, fino izgoreli :) Stvarno je fascinatno da je neka evropska prestonica tako jeftina za zivot. Verovatno je tome doprinela i kriza, ali ta fora da je "zivot u Srbiji jeftin" polako pada u vodu kada se po Atini vozite taksijem za 400 din. To je kod nas samo da udjete u Lux i da zamaknete za prvi cosak.
Reply
Tijana
29/3/2019 12:03:42
Hvala drugari, sto ste nam "nas" lepi grad ucinili jos lepsim. Dodjite nam opet! <3
Reply
Kristina Burton
31/3/2019 10:48:04
He he
Reply
Nina
8/4/2019 15:04:05
Iako si mi uživo i ekskluzivno pričala sve doživljaje, divno je pročitati sve ovo. Vratila si me u detinjstvo, kada sam sa roditeljima obilazila Atinu i celu tu regiju i jela suvlaki sa limunom i origanom. Moram da se vratim tamo i istražim stare staze... 💙
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|