’’S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde – vrtoglavo.’’ Rani jadi, Danilo Kiš
Sećam se jednog ovakvog novembarskog i vetrovitog dana kada me je Teča sačekao na autobuskoj stanici u Subotici i rekao da ćemo ovog puta ići nekim drugim sokacima kući. Ima nešto da mi pokaže. Nakon nekih 5 minuta hoda, skrenuli smo u uličicu koja odmah izbija na malu zelenu površinu sa svega 2-3 klupe, nekim žbunićima i jednom bistom u centru. Bila je neka polutama, u blizini je šuštalo lišće divljeg kestena na vetru i jedva razabrah da ispod biste piše Danilo Kiš. Teča je bio veoma ponosan na svoje prečice, skrivene kute i male dragulje koje kriju. Te biste više nema tu, kao verovatno ni ulice divljih kestenova iz Kišovog detinjstva a i moje slike odrastanja u Subotici bivaju vremenom izobličene te ih ja negujem u svojim sećanjima i čuvam ih od zaborava. Noć pre nego što smo predali ključeve Tetušove i Tečine kuće novim vlasnicima, mama i ja smo rešile da poslednji put tu prespavamo i upijemo u sebe svu vlagu zidova, sve mirise starih džempera i kaputa pomešane sa sasušenom lavandom, svu škripu starog parketa koji nekako čudno ulegne i jaukne pri ulasku u kupatilo. I ležala sam budna celu noć i prevrtela sve uspomene koje me vezuju za ovo mesto. Tetuš i Teča su meni i sestri bili drugi baka i deka. I bili su najbolji na svetu. Kao iz onih bajki u kojima postoji bezuslovna ljubav između unuka i baka i deka. Samo što smo mi našu bajku živele i ja sam im na tom bezbrižnom i ljubavlju ispunjenom detinjstvu najzahvalnija. Tetuš je imala tamno plavi buđelar, sav iskrzan po rubovima, bez pregrada i sa srebnom ’’šnalom’’ zatvaračem. Uvek ga je nosila u ruci kada se uputi do dućana na ćošku i uvek su u njemu bile zgužvane novčanice. Tetuš je pravila najbolje baratfile na svetu – taške sa pekmezom. I njena mamuza za testo sa belim plastičnim reckavim krugom i narandžastom drškom se nalazi u mom posedstvu i čuvam je kao veliku dragocenost. U Tetušovoj kući sudovi su se prali u metalnog vangli – teget spolja a iznutra neka siva boja sa tamnim tufnicama. Tek kada se tu sudovi dobro nasapunjaju i izribaju, mogli su da se ispiraju. Vodilo se u to vreme računa o potrošnji tople vode. Tetuš – Gaga pravila je i čuvenu Gaginu šubara tortu. Žuti patišpanj se ispeče, potom smesti u kružnu vanglu, ispuni čokoladnim kremom a potom se torta prevrne i ukrasi šlagom. Zaista deluje kao šubara, posebno kada joj Tetuš da završnicu šaranjem viljuškom po belom prekrivaču. Zimska idila. Tetuš je nosila niz tankih narukvica koje sam ja obožavala da joj premeštam s ruke na ruku i da se tako uspavljujem. Sećam se da su sve bile srebne, osim jedne najtanje, zelene boje. I onda bi mi pevala mađarsku uspavanku, koju dan danas znam da otpevam. Na trpezarijskom stolu je stajala masivna kristalna pepeljara. Imala je samo dekorativnu funkciju. Tetuš je imala običaj da je u retkim trenucima dokolice samo blago pomeri u jednu stranu, čisto da ne sedi skršenih ruku. Sećam se da je tokom ’90-tih imala običaj da komentariše poskupljenja, besparicu i onda bi onako, kao za sebe, rekla:’’Došlo je takvo vreme da je i krompir post’o ko-god!’’ To je značilo i da je krompir toliko skup da ni njega nije lako priuštiti. I ono što najbolje pamtim su njene ruke. Teške, masivne, pune bora i pega. Najdivnije ruke na svetu. Teča je bio potpuno drugačije prirode. On je imao svoj kutak na čelu trpezarijskog stola, svoje ukrštenice, knjige iz biblioteke koje je čitao i na srpskom i na mađarskom, kaubojske filmove (posebno u vreme zimskog bioskopa na raspustu) i fudbal. I sam fudbaler Bačke dugi niz godina, vikendom prepodne je uvek boravio na Bačkinom stadionu. U dugom mantilu i sa francuskom beretkom, ubeđena sam da je poslužio kao model Šegecovoj slici koja je decenijama visila iznad troseda u njihovoj dnevnoj sobi a prikazuje subotički korzo sa prolaznicima. Subotica iz mog detinjstva je nestala. Uskoro neće postojati nijedan fizički trag o postojanju svih tih dragih lica i topline kaljeve peći zimi i debele ladovine u kućama leti. Kosovi koji su se neumorno kupali u olucima na garaži i koje je moj Teča posmatrao sa svoje stolice prikriven mrežom u prozoru, odavno su svili gnezda u nekim drugim dvorištima i odavno ih više nema. Valjda je vreme da se i ja oprostim od tih avlija koje su mi pružile godine radosti i sreće. Ali volim ja da se prisetim svih tih dana, posebno u ove tmurne, vetrovite i pomalo melanholične novembarske dane. Dok su mi sećanja živa, žive su i duše svih tih ljudi kojih više samo fizički nema.
6 Comments
Sinoć mi Mata recituje pesmicu u krevetu:’’Kiša pada na travicu, mrav se sakrio pod gljivicu.’’ Ja pomalo zatečena rečju ’’gljivica’’ kod tri-i-po godišnjaka a onda još više i nastavkom. ’’Znaš mama, gljiva znači pečurka. I ja sam video pečurke na Kosmaju sa Teki.’’ Kako znaju deca da me iznenade. Ne verujem da sam ja ove pojmove znala u njihovom uzrastu. Ian sa velikim strahopoštovanjem ovih dana govori o Hari Poteru i njegovoj družini. Posle Avendžera i kojekakvih superheroja, konačno smo prešli na malo ’’prave magije’’. Deki sav srećan skida prašinu sa kolekcije DVD-ijeva i samo čekam kad će da otvori i Harry Potter knjige na engleskom. Interesantno mi je kad Ian kao počne da se ’’priseća’’ događaja ’’kad je bio beba’’. I iz tih, po Ianu bebećih dana, najviše se seća Akija. Ne pamti drugare iz Engleske niti prvu vaspitačicu Amandu, ali Akija toliko često pominje da sam ja počela da ga sanjam. Naravno da se u tim trenucima načisto raspilavim i da mi suze krenu kada nacrta sebe i Matu kako na povocima šetaju Akija i Zvončicu. Kad sam već kod snova, setih se jednog od pre par noći. Razgovaram u snu sa jednom prijateljicom a ona krene da mi prebacuje da se ne igram dovoljno sa decom i da me optužuje da nisam dobra majka, te da povisuje ton na mene. Kuku, probudih se sva u čudu. Zamislih se da mi to možda podsvest radi i krenuh da preispitujem malo sebe u ulozi majke. Te da li dovoljno pričam s njima, da li imamo dovoljno zajedničkih aktivnosti, da li znam šta im se sve dešava u vrtiću, koji su aktuelni drugari i slično. Onda se prisetih kako mi Mata govori sto puta da je Vidak udario glavu o radijator (iako se desilo pre dva meseca), da Ian prepričava kako je Sonja znala super strašnu priču za Noć veštica a Petar ih plašio sa nevidljivim mišem ispod stola, da znam koliko im sličica u Fortnite albumu fali i da jedino Đole i Vukašin sakupljaju, da sam bar dva puta nedeljno u kontaktu sa divnim Momirom koji me obaveštava o njihovom progresu sa izgovorom, pisanjem, čitanjem i grafomotorikom, da uredno pakujemo tegle, kutije i ostali materijal za radionice u vrtiću, da idemo porodično u bioskop, na dečije predstave i rođendane, da smo svaki vikend po 24 sata zajedno i da se kao porodica jako dobro poznajemo. Jeste, sad sam upala u radnu mašinu i nisam kod kuće od 7:30 do 17:30 radnim danima, plus dva puta nedeljno imam uveče francuski, ali ne mislim da zapostavljam svoju decu niti da nisam svesna njihovih potreba. Sada su malo više s tatom a malo manje s mamom. Pre par dana vraćam se s posla i u kraju sretnem bivšeg kolegu s faxa kako priča s nekim poznanikom. Ja mu u letu onako dobacih da sam pronašla posao i htedoh da produžim dalje, al’ mi on brzo pruži ruku da čestita te stadoh da se pozdravim. Upoznam se s njegovim prijateljem, doktorom tehničkih nauka, te objasnih da sam počela da radim u Savetu Evrope u odeljenju Antidiskriminacije, na projektu ’’Promocija različitosti i jednakosti u Srbiji’’. Pitaju me oni a šta to tačno podrazumeva? Dodah ja da su u pitanju prava nacionalnih manjina, LGBTI prava i protiv govora mržnje. ’’Ček, ček!’’, reče poznanik Dr. ’’Šta ti je to ’I’ u LGBTI?’’ Već vidim da je podigao obrvu al’ ja krenuh obazrivo da objašnjavam da je I=intersex, i taman da dam pojašnjenje kad doktor nauka krene da obrazlaže razlike u hromozomima, muškim i ženskim hormonima po rođenju itd. Te ja (naivno) pomislih, gle, konačno neko ko razume problematiku. I nakon dobrih 7 min disertacije o intersexu, kaže meni Dr:’’Nego znaš šta?! Cela ta priča o LGBTI kod mene ne pije vodu. Ja bih lepo kalašnjikov i sve njih tapa, tapa, tapa… I možda zvuči surovo, al’ ja sam Balkanac i kod mene to ne prolazi…’’. Glas počeo da se podiže, varnice u očima polako iskre… ja vidim koliko je sati i rekoh da zaista moram da žurim. A Dr meni polu-besno, polu-šaljivo:’’Šta, da ne trčiš tetki da odneseš lek? Hahahahaha…’’ Pomogao mi kolega i reče:’’Pusti ženu, ima dvoje male dece.’’ Zaključak: Oprezno saopštavati neznancima prirodu mog posla jer bi mogla da me stigne balkanska kletva. Jučerašnji primer. Opet se vraćam s posla i ispred Narodnog pozorišta sredovečan čovek naleti ramenom na mene i utom mu na pločnik izleti plastična flaša piva od 1,5l i krene da se kotrlja. On besan se okreće ka meni i vikne ’’Ma marš u 3 p…. mater…!!!’’. ’’Izvinite, ali VI ste naleteli na mene.’’, fino ću ja i to sa sve persiranjem. A on meni na to ’’Ma da jed.. ti go…!!!’’. Produžih Vasinom dok se flaša još vrtela. Zaključak: Majo, prema pijancima i grubijanima ne trudi se da budeš fina jer se ta finoća nikako ne isplati. U nadi da ću naučiti kako da se nosim i ophodim prema govoru mržnje. I kao šlag na torti – moja svekrva! Ne priča i dalje sa mnom i ogroman sam joj trn u oku, ali napravila je dva izuzetka u poslednjih mesec dana. Na sahrani njene majke, Dekijeve bake, jer smo morali da foliramo privid srećne familije a pritom je njena ćerka kasnila na tu istu sahranu te je neko morao da prima saučešće u kapeli. I na slavi prošlog vikenda, gde smo kao obeležavali samo u krugu porodice. A taj porodični skup je izgledao tako da smo Deki i ja bili postavljeni da sami ručamo u dnevnoj sobi za produženim astalom i budemo čuvari zapaljene sveće tačno u podne, dok se porodica Dekijeve sestre sa porodicom Dekijevog brata od tetke i Dekijevim roditeljima tiskala u kuhinjici veličine 7m2. Njih desetoro! Čekali da nas izbace i odrade da bi oni mogli ’’porodično’’ da slave. Toliko mi je bilo prijatno na tim porodičnim okupljanjima da sam sebi obećala da im više nikada neću prisustvovati jer bukvalno rizikujem svoj brak pod naletom besa i gorčine koja se u meni sakupi. I da bih kontrolisala sebe i svoj govor, terapeutski mi je da to ovde izbacim iz sebe i na taj način se nosim sa velikom nepravdom koja je učinjena mojoj deci i suprugu. Ja sam tu najmanje bitna, ali sam naravno kriva za sve. I samo ponavljam sebi:’’Nećeš Majo biti ovakva svekrva nikad! I poštovaćeš izbore svojih sinova, kakvi god oni bili.’’
Postoji nekoliko stvari koje prosečan Portugalac ne voli. Kada se govori o istoriji i portugalskim ekspedicijama u 16. veku, uvek će vas ispraviti da oni nisu išli u osvajanje sveta, već u otkriće! Otud i monumentalan spomenik Otkrićima na obali reke Tejo (Težo), u veoma bitnom delu grada – Belemu (čita se Belej), sa isklesanih 13 figura portugalskih kraljeva na čelu sa Henrikom moreplovcem. Odavde su isplovljavali brodovi sa ekspedicijama, odavde se slava Portugalije prenela svetom (vidi odličan roman ’’Slava Portugalije’’ Antonio Lobo Antuneš). U neposrednoj blizini spomenika sahranjen je najčuveniji moreplovac Vasko de Gama (čita se Vaško!) u naosu Jeronimskog manastira. Kažu da Portugalci ne vole Špance, zbog kratkog pokoravanja u 16. veku, niti bilo šta špansko, mada se ne bi reklo po broju Tapas barova, španskih šunki u izlozima i redovnoj zastupljenosti Estrella španskog piva u svim barovima. Ali ne spominji Španca i tačka! Iako smo bili smešteni u blizini aktivne koride (Arene), koja po plavičastim loptastim kupolama deluje kao da je izašla iz 1001. noći i iznad koje smo svako veče očekivali Aladina na letećem ćilimu kada se upale reflektori, ne spominji Portugalcu ništa špansko! Španija, zdravo u zaborav! I najvažnija stvar – probaj da izbegneš temu ropstva po svaku cenu. Najbolnija tačka Portugalaca je činjenica da su prvi uveli ropstvo i da su na gradskom trgu, podno Alfame a nedaleko od današnjeg muzeja-kuće Nobelovca Žozea Saramaga, premazivali robove iz Afrike maslinovim uljem kako bi im digli cenu. Kasnije su se Portugalci pravdali time da su od svih kolonijalnih sila zapravo dozvolili mešanje portugalskog sa stanovništvom afričkog kontinenta i time danas doprineli specifičnom identitetu i fizionomiji Portugalaca. Postoji i jedna lokalna izreka na tu temu, koja kaže:’’Bog je stvorio belca i crnca a Portugalac meleza.’’ Ali postoji mnogo više stvari o kojima Portugalci vole da pričaju, prva i najbitnija fudbal! U Portugaliji vesti/dnevnik na televiziji prvo počinju sportom i to fudbalom! Može rat da izbije, zemljotres da zaljulja ali na prvom mestu će uvek biti sportske vesti! Zanimljiva lista prioriteta. Mi smo prvog dana odmah nabasali na Cafe & Bistro Cristiana Ronalda CR7. Popularno je među fudbalerima da otvaraju restorane i moram priznati da sam ja svojevremeno obožavala Luisa Figa i da sam čak svoje morsko prase nazvala Figo. Ali njegov restoran je na obali okeana na nekih 250km od Lisabona, te smo rešili da ipak preskočimo. Ronaldo je prava zvezda. Njegove fotografije su svuda i najsmešnija nam je bila u ulazu Fado kluba na Alfami gde je uslikan kako u pozi skromnog seljačeta svira portugalsku gitaru. Od aftershave-ova do ’mandoline’ sa 12 žica. Sve mali zna J Verovatno najpoznatiji portugalski produkt je fado. Nastao upravo u Lisabonu, u delu grada na obroncima brda sa zamkom Sv. Horhea (Đorđa), u čuvenoj Alfami. Nama je Alfama najzanimljiviji deo Lisabona i svaki dan smo je obilazili i zavlačili se u skrivene kute krivudavih uličica na kojima bake i dede neretko sede i posmatraju prolaznike. Alfama je i najautentičniji deo jer jedini nije stradao u razornom zemljotresu 1755. godine te poseduje taj šmek polu-pohabanog, malo memljivog kvarta, sa mračnim kafanicama u podrumima uskih zgrada i strmim kaldrmama kojim vijuga čuveni žuti tramvaj 28. Tu se nalazi i najstarija katedrala Se, Muzej fada, vidikovci sa kojih se crvene krovovi Alfame i sa kojih se posmatraju prekookeanski brodovi na reci Težo. Lisabon je kažu drugi San Francisko. Ima svoj Golden Gate most koji se ovde zove ’’25. april’’, kosmopolitski je grad, ima gej četvt i ulicu ofarbanu u roze. Lisabonskim brdima se trkaju stari tramvaji sa drvenim klupama, do njih voze još samo dva sačuvana funikulara a za entuzijaste postoje kilometarske stepenice. Iako ove urbane odrenice pokazuju fizičku sličnost dva grada, mislim da ih više povezuje ta atmosfera prigrljene različitosti među ljudima, toliko izražena na svakom koraku a opet toliko dobro srođena sa gradom. Ovde postoji velika tolerancija i uvažavanje osoba i iako je 90% stanovništva katoličke veroispovesti, to jako prisustvo crkve utkano u portugalsko društvo, ne utiče na slobodu govora, seksualnu orijentaciju. Deki i ja nismo dovoljno dugo bili u gradu da otkrijemo sve njegove slojeve, ali duh se naslućuje i u tih 5 dana. Postoje još neke sličnosti sa američkim kontinentom. Naime ogromna Statua Hrista – skoro identična brazilskoj iz Rija sa Glave šećera – motri na Lisabon sa poluostrva Almada. Kada se prvi put dođe u Lisabon teško je shvatiti da je to veliko vodeno prostranstvo zapravo reka. Nekako se obala Portugalije uvek vezuje za okean te deluje neverovatno da je taj deo na obalama glavnog grada ulivanje reke Težo u okean. Atlantik se vidi u daljini iz Belema ali se za pravi doživljaj mora otići van grada do Kaškaiša, Eštorila ili najzapadnije tačke u Evropi – Capo da Roca. Obišli smo Sintru, Kaškaiš i stigli do tog svetionika na najzapadnijem mestu u Evropi odakle se prostire okean a pogled puca u nedogled. U Kaškaišu su nas najviše impresionirali galebovi i surferi. Kilometarske peščane plaže su raj za decu i porodične piknike. Iako je okean i pritom sredina oktobra, ima hrabrih koji ulete u plavetnilo, dok deca uredno trče bosonoga po plićaku i jure jata mladih galebova. Čuveno mondensko letovalište je sada naruženo nekim ogromnim staklenim zgradama koje se nikako ne uklapaju u arhitekturu vila-letnjikovaca i pritom se toliko izgradilo da prave granice između dva mesta nema, već se Eštoril samo nadovezuje. Osećaj da je Kaškaiš nekada bio ribarsko seoce, može se naslutiti samo po brojnim mrežava i korpama za lov na jastoge, krabe poređanim uz obalu marine. Sintra ima sjajan položaj u planinama i neku svoju mikro-klimu. Tu je uvek svežije i često kišovito, ali zbog jarkih boja fasada brojnih palata i zamkova ušuškanih u bujno rastinje, Sintra deluje bajkovito i mislite da ćete svaki čas opaziti neku princezu zarobljenu u visokoj kuli ili neku egzotičnu životinju kako se provlači kroz velike listove paprati. Sintru je nemoguće obići za nekoliko sati. Mi smo otišli u glavnu kraljevsku palatu ali za tzv. Disney dvorac Pena nismo imali vremena. Eto razloga da se vratimo. Portugalska kuhinja je jednostavna, seljačka, ali preukusno spremljena. Glavna hrana – pirinač, morski plodovi, riba, veliki izbor supa, često bazirane na krompiru. Korijander je glavni začin i stavljaju ga u sva jela. Mene je podsetilo na Jamie Olivera koji obožava svež korijander i čest je u njegovim receptima. I Pastel de Nata! Preukusne korpice od lisnatog testa napunjene žutim-krempita kremom. Njami. Ja sam se davila u njima i iako na prvi pogled ne deluju privlačno jer se uhvati kao zagorela korica na kremu, verujte – izgled vara. Muzeji, kolekcije, umetnost … Lisabon nudi veliki izbor. Čak imaju i najbolju evropsku kolekciju kočija. Gulbenkian i Berardo kolekcije su moj favorit. Naročito Gulbenkian. Fondacija je smeštena u predivnom parku punom rastinja, stazica sa skrivenim klupama i patkicama koje kvakću i gacaju. Veliki stakleni paneli u zgradi Muzeja moderne umetnosti prave savršeno prožimanja unutrašnjeg dela sa skulpturama i divne vegetacije u eksterijeru. Mene je tim delom podsetio na Louisianu u Danskoj, moj omiljeni muzej. Azuležo (port. azulejo) – kažu da su te keramičke pločice kojima je Lisabon bukvalno oblepljen i spolja i iznutra, postale deo portugalskog identiteta i da su veoma važne za razumevanje istorije nacije ali i grada. Vode poreklo iz arapske umetnosti i svakako su stigle do Iberijskog poluostrva tokom kolonijalnog perioda, kada su Mavari počeli da naseljavaju južne delove Portugalije ali i Španije. Kao što je žolnai keramika obeležila Suboticu i najveća građevinska dostignuća tokom naleta budimpeštanske secesije, ali se uvukla i u unutrašnjost domova preko kaljevih peći divno šarane ovom tehnikom, tako je i azuležo dao taj poseban pečat Lisabonu. Sreće se na svakom koraku i u svim prostorijama. Kada je jednom krenula ekspanzija, zaustavljanja više nije bilo te je danas Muzej azuležo pločica smešten u Manastir iz 16. veka u kojen je čitava kapela posvećena Sv. Antoniju prekrivena pločicama od poda do plafona. Možda je malo previše, svakako za moj ukus, posebno jer su majstori bili vični samoj izradi a ne i slikarskim momentima na keramici koji deluju naivno i totalno bez proporcija. Ali pločice sa geometrijskim šarama su veoma zavodljive i stvaraju razigrane površine u često plavim tonovima. Mislim da Lisabon nikoga ne ostavlja ravnodušnim i da zadivljuje kontrastima, istorijom, pa čak i promenljivim vremenom i pozicijom na krajnjem zapadu Evrope. Tu vetrovi sa Antlantika stalno duvaju i stvaraju onu blagu opijenost i zanesenost.
I proslavih ja svoj ulazak u 5. deceniju na najlepši mogući način. Napunih 40. godina pre nepunih mesec dana i zagazih u tu čuvenu 5. deceniju života kada je sve nekako moguće. Moguće je da mi hormnoni polude, moguće je i da napravim životnu prekretnicu ili životnu promenu. Ono što je sigurno je da mi metabolizam usporava i da se kile užasno teško skidaju, da sve češće kupujem stvari na lastiš, da mi se prispava pre 23č i da počinjem da mislim ''praktično'' - fuj! Ali energije mi ne manjka i pored sve živahnijih sinova, mlađane Zvončice i nebrojeno papagaja :) Deki mi malo posustaje, al' trudimo se i da njega ''zakrpimo'' da gura dalje. I pravila sam sebi ''bucket'' listu za 40. rođendan i onda je delom izgledala ovako:
I onda na sam dan 40. rođendana dobijem ponudu za posao od Council of Europe, Deki nam prethodno uplati Lisabon za rođendanski poklon, ja potom upisah francuski i moja lista počne da se smanjuje i da biva ''zelena''. A onda drugog radnog dana otputovah u čaroban Strazbur, koji je divan i po kiši. Pravim ja svoje origami ždralove i gradim te mostove koji vode do ostvarenja želja. I gledam svako jutro u svoj ''Blue day'' triptih, upotpunjen sa ''Majinom plavom'' i Peđinim ''Plavim ogradama'' i gle, dan zaista bude plav i lep i pozitivan! Ostrvo kojim vladaju petlovi, ne kornjače Ostrva u Jonskom moru - rešili da obiđemo sva! A onda čuh od vodiča da ih ima preko 300 i da je svega nekih 17 naseljeno. Pa dobro, ostalo još 297. Lepota Grčke i njenih ostrva se ne da opisati u par reči i nekoliko slika. Ona je toliko slojevita kao nijanse plave njenih mora. Beskrajni prelazi i finese; veliko plavetnilo koje pleni. I onda je teško izabrati jedno omiljeno mesto kada su sva zadivljujuća i posebna. Zakintos većinu asocira na dve stvari: na velike morske kornjače (caretta caretta) i čuvenu Navajo plažu sa nasukanom, zarđalom olupinom broda. Ali, iako obe stvari postoje, na razglednicama su mnogo bolje a realnost je pomalo drugačija. Već pri transferu sa aerodroma do našeg hotela, saznali smo neke interesantne podatke od našeg šaljivog vodiča Adama. Pa da ih navedem po redu izlaganja: - MASLINE - Zakintos je posle Krita najveći proizvođač maslinovog ulja u Grčkoj. Imaju preko 3 miliona stabala i celo ostrvo se presijava u srebrno-maslinastim tonovima krošnji maslina. Iz tih krošnji se neretko oglašavaju zrikavci i cvrče najglasnije kad je sunce u zenitu. - KORNJAČE - Ha! Dobra zamka za turiste i svakodnevna krstarenja obalama u brodićima sa staklenim dnom ne bi li se opazila neka džinovska kornjača. Još pre našeg letovanja slušala sam neki super putopis-reportažu na radio Laguni i reče čovek da je veća verovatnoća da se te kornjače opaze kada vozite pedalinu nego iz broda. Elem, Engleskinje iz društva za zaštitu kornjača mi rekoše da su za 3 nedelje opazile svega 2. Moj savet - pravac Kefalonija i Argostoli gde ćete se u prepodnevnim časovima nagledati ovih divova iz morskih dubina a da pritom nećete ni euro potrošiti (vidi moj post od prošle godine). - PETLOVI - kaže nama Adam da su petlovi toliko brojni na Zakintosu da ih svako domaćinstvo ima i često više nego kokošaka. Imaju neki fetiš prema petlovima. I gle stvarno, prvo jutro oglasiše se već oko 4-5 i ne staju do sigurno 9-10 časova. Sve odzvanja a mi smo u komšiluku imali nekog promuklog petla koji je toliko smešno zvučao da smo već pomislili kako mu treba neka negro bombona da malo pročisti grlo. Tako da sam ja uredno sa petlovima izlazila skoro svako jutro na terasu da gledam spektakl rađanja sunca iznad mora. Za to im hvala na prirodnom budilniku. - MAGARCI - veliki je šaljivdžija naš mlađani Adam. Kao kuriozitet ostrva navede on i magarce a potom izgovori:''Ali za svo vreme koliko sam ovde, jedinog magarca kojeg spazih sam JA! Ha ha ha ha!'' Muk u autobusu. Niko ni kratak uzdah da ispusti. Pa kad mu malo glupa fora :)))) Zaključak: pravih magaraca stvarno nema osim na kuhinjskih krpama-suvenirima. I pri kraju tog transfera deli Adam svima neke koverte i proziva po prezimenu. Dođe do porodice Škorić i veselo reče čoveku:''Je li, a da vama Dragana nije neki rod?'' Gospodin Škorić ga bledo gleda. A potom glas sa sedišta iza: ''Misliš Mira (Škorić)?!''. Previše grčkog sunca strefilo Adama. Biće još nekoliko bisera od Adama do kraja letovanja posebno kada sam ugovarala s njim krstarenje brodom gde je nakon dve razmenjene poruke krenuo sa ''Maki''!!! Da se razumemo, osim moje majke i moje kume, niko me ne zove Maki. Ali Adama ne sprečava ništa da se intimizira momentalno:)) Da bi isto dopisivanje završio sa ''Laku noć i ljubim vas!'' Ha ha ha ha... e mlađano momče! No dobro, malo šale i komike uvek dobro dođe. Moram da spomenem Zante grad, koji je toliko šarmantan i zavodljiv da mi je odmah prirastao za srce. Kao i većina jonskih ostrva i Zakintos je bio pogođen razornim zemljotresom 1953. godine koji je ostavio totalnu pustoš. Preživelo je svega nekoliko crkava. Ali je grad obnovljen u venecijanskom stilu gradnje pošto je dugi niz godina bio pod Mletačkom republikom i to nasleđe Mletaka se najviše oseti. Veliki popločani Solomonov trg krasi ne samo statua Dionisija Solomona - tvorca grčke himne - već i zgrada muzeja, banke, najstarije Gradske kafane u kojoj smo se rashlađivali i crkva Sv. Marka. Baš kao u Veneciji. U samoj luci je more neverovatne tirkizne boje i u njemu se ogledaju skupe jahte. Na brdu se naziru ostaci kastra - utvrđenja - koje je branilo grad od osvajača, kao i crveni tornjevi kampanila pravoslavnih crkava. Baš u to vreme dok smo mi boravili na Zakintosu padao je veliki verski praznik Sv. Dionisija na 24. avgust. Tada se iznose mošti sveca i održavaju se procesije, vojna parada, fešta i proslavlja se 2 dana. Ispriča nam taksista da se 23. avgusta u 23:00 č iznosi kovčeg sveca iz hrama i da po običaju svi Grci tada pucaju iz vatrenog oružja u nebo. Upozori on nas da se ne uplašimo i da znamo da nije počeo rat jer je pre četiri godine u to vreme i na taj dan vozio neke turiste i on zaustavi kola kraj puta, izvadi iz futrole 4 puške a turisti krenuli da viču: ''Please don't kill us!!!'' Ha ha ha ludi Grci! A Deki će na to:''Šta, samo 4 puške? Braća Srbi bi izvadili bar 10!'' Toliko smo se smejali sa tim taksistom da me je stomak zaboleo do povratka u hotel. Mogu samo da zamislim izbezumljene turiste kad ugledaše svo to oružje. A Grk inače pitom čovek, bavi se maslinarstvom van sezone :))) I bilo bi bezveze da ne spomenem moj i Ianov izlet do Navajo plaže. Deki je rešio da ostane s Matom na našoj Amboula Paralia jer kao što reče:''Dosta mi je bilo iskrcavanja u Normandiji na Kritu i Balos plaži, kao i krivina na planinama Kefalonije na putu za Mirtos plažu.'' Dobro, razumem čoveka. Al' zna on i mene da me svrbe tabani da stalno negde vršljam. Upustili se zato Ian i ja u tu avanturu zvana ''Udružene srpske agencije na izletu''. Da, jasno vam je da su celu grupu činili samo Srbi i da je jedan deo ekipe imao one plastične narukvice sa natpisom ''Srpska žurka'' :))) Ta muška ekipa nije prestajala da pije i đuska ceo dan - u busu, na brodu i onda još vrhunac na nekoj steni u sred mora gde su otplivali s flašama i srećni kao majmuni krenuli da loču. Ha ha ha pa još pustili na brodu sve hrvatske letnje hitove i yugo nostalgiju da smo bili ubeđeni da smo na Hrvatskom primorju uz ''Moj galebe'' i slično. Ali bilo je veselo i Ianu nije manjkalo društva. Pored njega su bili samo Dunja i Filip od dece i mnogo su se lepo združili. Malo gurkanje, štipkanje ali i plivanje, ronjenje, deljenje voća i kojekakvih slatkiša.
E u Porto Vromi - u prevodu smrdljiva luka, jer se tu nekad čistila riba i otpremala dalje - Ian je uspeo da obori moju torbu s klupice te se na foto aparatu pojavila velika crna mrlja (što se vidi na priloženim fotkama). Pošto se na Navaju nalazi zilion turista i samo mali deo mora je ograđen za kupače, ceo rajski utisak plaže pada u vodu. Too much is just too much! Ali, odlazak potom do pećine i dve druge uvale za kupanje i skakanje s broda je potpuno druga priča. Tu je more kristalno čisto, predivno za kupanje. Vide se i ribice i morski ježevi i zvezde. Zaista je predivno. Te je sav put bio vredan truda jer ćemo Ian i ja sigurno ovo dugo, dugo pamtiti. I umesto zaključka, uputite se i sami na ovo ostrvo i otkrijte neke nove priče i uvale i podvale za turiste :) Nećete pogrešiti a mi mu se sigurno vraćamo. Buđenje na svežem planinskom vazduhu i ispijanje tople kafe na verandi dok ukućani još dremaju a na travnjaku se pojavljuju neke simpatične ptice da doručkuju slasne gliste izmilele na jutarnjoj rosi, čudesan je prizor. I dok se priroda već uveliko sprema za novi dan a gugutka se sa krova susedne kuće šepuri i pozdravlja, Mesec i dalje stoji beličast kao naslikan na nebeskom platnu. Teško je ponekad naći prave reči koliko mene priroda inspiriše, smiruje i ispunjava dodatnom životnom energijom. Koliko god volela urbani pejzaž i puls grada, u prirodi se preporodim i sve više sanjam o preseljenju u istu. Jer kada doživim jedno jutro bez dvogodišnjeg pakla od majstora na gradilištima od 7 ujutru, sve bih trampila za taj mali osećaj raja. Međutim centar Zlatibora je jedan veliki vašar i seljana. Toliko neukusa i kiča na jednom mestu da me glava momentalno zaboli od zvuka električnih automobilčića za decu, kojekakvih frulaša u narodnoj nošnji, muzike iz tonu kafića, nekih veštačkih fontanica i potočića kroz poslastičarnicu i naravno zvuka građevinskih mašina, kamiona, mešalica na svakom koraku. Vala su preterali i naružili taj Zlatibor koji je nekad imao samo hotel ''Palisad'' i par okolnih kuća. Sada i uz Avantura i Dino park i neko čudo od hotela na 15 spratova koji dominira kao stakleni neboder nad celom udolinom, pravi se i ta čuvena gondola te đubreta, šuta, kojekakvog materijala na sve strane. Mora se pobeći bar 2-3 km od centra da bi se iole doživela neka priroda. I ne kažem da nema divne prirode i u Stopića pećini i u Sirogojnu, pa čak i u selu Gajevi, ali je čovek narušio taj prirodni sklad time što su se podigle apartmanske zgrade po svim mogućim obroncima planine. Dovoljan je podatak da se u ovom trenutku nudi 6,500 hiljada stanova na prodaju!!! I verovatno ima ljudi koji vole sve te zezancije i gužvu, ali ja sam gledala da svakog dana zbrišemo makar malo dalje od tog ludila. To je prava stvar i kada mi je Ian rekao da mu je najbolja stvar hvatanje skakavaca po poljanama, meni srce puno i moja misija je ispunjena :) Bežimo sledeći put u neku veću divljinu.
BORKOVACPre izvesnog vremena gledala sam neki prilog o sremskoj kuhinji i intervjuisali su ženu koja se udala za Sremca a rodom je sa juga Srbije. I pitaju je šta se njoj najviše dopada u Sremu, a ona veli: ''Samo sam ovde lepa, pa debela!'' E tako sam je i ja osećala prethodna tri dana u Borkovcu, nadomak Rume, na samo 50km od Beograda. Pravo otkriće i sjajno mesto za weekend break. U borovoj šumici, na svega 400m od Borkovačkog jezera i samo 3km od centra Rume nalazi se Hotel i spa centar ''Borkovac''. Iako mu je kategorizacija 3 zvezdice, sobe su nove, uređene s ukusom, prostrane, sve imaju terasu a najveći šarm hotela je unutrašnji bazen koji gleda na borove i ima izlaz na spoljašnju terasu sa ležaljkama, raznim ljuljaškama i to sve u prirodnoj ''Pino Silvestre'' mirisnoj noti. Spa centar nudi saune, đakuzi, tepidarijum i sve vrste masaža i kozmetičkih usluga. Restoran hotela zaista nudi najbolju hranu i ogromne porcije, te su im kapaciteti ogromne terase popunjeni i tokom ručka i večere. Hotel nije osmišljen za zabavu dece, jer nema ni igralište, ni neku igraonicu ALI naš Mata je primer da deci sve te gluposti ne trebaju kad imaš sledeće elemente: bazen, bazen i baaaaaaaaaaazen! Potom šumicu u kojoj se skupljaju najzanimljiviji puževi od malih poljskih, preko onih sa džinovskim kućicama do narandžastih golaća. Pritom se u jezeru ribe bukvalno utrkuju oko zalogaja hleba i iskaču na površinu vode. Zatim je tu NJIVA. Deci je danas teško objasniti da je dugačak put od njive do trpeze i šta je to pšenica i mlin i kako dobijamo brašno za palačinke i da kukuruz nije samo ono što kupujemo u ''Pećina'' kokicama ili gurnemo u mikro-talasnu. A otkud taj mali raj i kompleks baš tu. Ljubazan taksista Bane, poreklom iz Like, objasni meni ceo istorijat Rume ali i objekata koje pripadaju njenoj opštini. Naime, još u doba komunizma na mestu današnjeg hotela postojao je stari restoran u koji su često dolazili direktori socijalištičkih preduzeća na dobru klopu, malo pokera i malo više prave Ciganske muzike. Nije bio baš bordel, ali recimo da su tamo svi bili prilično opušteni. Današnji hotel je u vlasništvu mlađeg brata lokalne porodice Dr...ć (da ne otkrivam baš sve), koji je vremenom restoranskoj zgradi dodao spa centar i novu zgradu za smeštajne kapacitete. Dok se nekad u Borkovcu slavio 1. maj i bio omiljeno izletište Rumljana, sada je malo više ''uglađen'' i doteran, ali i dalje neverovatno šarmantan. U hotelu možete iznajmiti i bicikle za razgledanje okoline a nude i obilaske Fruške Gore. Da ne dužim, eto tople preporuke za brz beg iz grada. A najbolju preporuku je zapravo dao Mata kad sam ga drugo jutro našeg boravka pitala šta radi na terasi:''Mama, ja malo uživam.'' I ove nedelje su aktuelne visoke temperature praćene poslepodnevnim monsunskim kišama, nepogodama i potom isparavanjima. Teško se diše, svi smo ulepljeni i plivamo beogradskim ulicama sada u japankama umesto čizmicama a meni se čini da su ljudi nekako omamljeni i da se ponašaju ’’out of ordinary’’. Danas je moj suprug doveo decu iz vrtića u sledećem izdanju: Matu u komplet pidžami (kratak rukav sa motivom palmi) a Iana u totalno drugoj majici i šortsu nego u kojim je jutros napustio dom. Mata liže sladoled a Ian nosi plastičnu kesu sa garderobom. Šta se desilo? Vaspitačice su zaboravile da presvuku Matu nakon popodnevnog spavanja i niko nije ni provalio da je u pidžami a Ian se toliko zaigrao sa drugarima ’’Detektiva’’ da nije stigao do WC-a na vreme! Bože, kao da ima 2 godine!!! Kažem ja da vreme na sve čudno utiče. Ostatak naše proširene porodice je odlično. Zvončica je sterilisana prošle nedelje i nakon jednog dana je bila k’o nova. Samo gura fazon jedne obrijane noge i malo tirkiznog momenta na stomaku. Luđa je nego ikad i prema svima nama se veoma zaštitnički ponaša. Deca ne smeju ni metar da se pomere a da ona ne krene da cvili i panično skače. Kao ovčarski pas, mora sve nas ’’ovce’’ da okupi. A papagaji udomljeni! Stevica je otišao u dom kod divne teta Goce a Vladica kod Dekijeve fizio-terapeutkinje. Dobijamo izveštaje redovno a Vladica, preimenovan u Rafu, je dobio i devojku Nenu. Sav je pažljiv i suptilan, vidi se da dolazi iz dobre kuće J Roditelji, Bole i Srna sad malo pate i ne krešte kao obično, al’ Deki je uveren da će nove bebe stići za tili čas. Radujemo se ovih dana iz više razloga. Tetkino Žabino, Kosta, je maturirao i danas posle svih peripetija polagao i poslednji prijemni ispit iz matematike. Probaću da ne spominjem ministra prosvete i ceo skandal oko ’’curenja’’ testova u javnost kao i stresa kojim su izložili i tu sirotu decu i njihove roditelje a vala i tetke. Neću spominjati ni zamenika gradonačelnika Beograda koji nam je raskopao ceo grad i nas na Dorćolu bukvalno zatvorio u geto. Neću, jer ima veselijih tema i iako je mojoj mami juče trebalo sat i po vremena da sa Voždovca dođe na Dorćol a potom da prepešači pola grada da bi se vratila jer nakon neviđenog nevremena grad je bio poplavljen a taksisti nisu hteli da voze, mi smo se divno proveli juče u pizzeriji Botaco na proslavi njenog 71. rođendana, Kostine mature i Kristininog završetka nižih razreda osnovne škole. Jeste da smo se zbog vremena 3 puta selili po bašti i na kraju zbog ’’grada’’ završili unutra, nije nam se pokvarilo raspoloženje. Smejali smo se više nego inače. Mama je popila mojito koktel, Kosta nas zasmejavao pričom da sledeće godine ide u selo Kušiće da bere maline, 30 din po kilogramu a zamisli Tetka smeštaj i hrana plaćeni! Baka Nadica je nudila konobara da proba pšenično pivo i otkrije razliku između lagera i pšeničnog jer je momak skoro počeo da radi J Deki nas je zabavljao pričom da čeka da dobije posao finansijskog menadžera u hotelu ’’Mona’’, našem monolitu preko puta zgrade, da će mu office biti na terasi a da ćemo potom svi imati obezbeđen smeštaj u hotelu ’’Mona’’ u Kušićima te Kosta može do mile volje da bere maline J
I evo odgovora iz naslova posta ’’Zašto se isplati biti fin’’. Vozimo se danas 26 busom do Bulevara i na Trgu uđe bakica i Deki joj ustupi mesto pored mene. A bakica preslatka: skroz seda, ali lepo isfrizirana, sa naočarima za sunce i karminom na usnama, u košuljici na plavo-bele prugice, belim pantalonama i sasvim modernim cegerom (bez točkića). I raspriča se bakica a meni bi super simpatična. Kaže kako voli da dolazi u Maksi u Čika Ljubinoj jer joj se tu sviđa izbor domaćih proizvoda, ali da najviše dolazi tu jer je osoblje ljubazno (oni kod Kalenića su grozni). Ostala je udovica a sin i unuci joj žive u Americi. Kaže, retko ima posetioce jer ih mrzi da se penju stepenicama u njenoj zgradi preko puta Elektro-tehničkog fakulteta iz 1928. godine a da ona sa 91 godinom nekoliko puta dnevno pređe tih 106 stepenika. Da voli život, da radi vežbe i da konačno ima vremena sebi da se posveti. I da u životu treba biti fin i ljubazan jer ona ne veruje da ’’ovo vreme i Vesići’’ menjaju ljudsku narav već da ta narav čuči u njima odavno samo su sada pokazali svoje pravo lice. I ispričasmo se bakica i ja svih 20min koliko je autobusu trebalo da se probije od Narodnog pozorišta do Pionirskog parka, tačnije jednu stanicu. Divna bakica i tako puna života i osmeha. I vidite, isplati se biti fin i nasmejan. Uz obavezan karmin J I za kraj današnjeg posta citat jednog od mojih omiljenih pisaca. ’’Moj doživljaj stvarnosti je zbog toga, u neku ruku, izmenjen. Skočio sam sa stene i baš kada je trebalo da dodirnem tlo, desilo se nešto neverovatno: shvatio sam da postoje ljudi koji me vole. A kada je čovek voljen na takav način, sve postaje drugačije. To ne umanjuje užas pada, ali mu daje novi smisao. Skočio sam sa ivice, i tada, u poslednjem trenutku, nešto je poseglo za mnom i uhvatilo me u vazduhu. To nešto ja definišem kao LJUBAV. To je jedina stvar koja čoveka može da zadrži da ne padne, jedina stvar koja je dovoljno moćna da negira zakon gravitacije.’’ Mesečeva palata, Pol Oster Sivilo nad Srbijom - u svakom pogleduOvih dana sam u smor fazonu. I ''hate'' fazonu. Ovih dana bih da se odselim iz Srbije, ali ovog puta zauvek. Jer ovde je žešće sivilo i to u svakom pogledu. Prethodnih dana skoro svakodnevno nalećem na nevaspitane, bezobzirne i bezobrazne ljude. Ljude koji ne znaju da se osmehnu, koji ne umeju da kažu izvini, ljude koji su spremni da gaze preko svih i da se ne osvrnu. Unutrašnju i spoljnu politiku ove zemlje ću probati da ostavim po strani, ali ne mogu da ne pomenem da sam se dodatno smorila zbog ocene EU komisije i izveštaja koji nema ni dve lepe reči za Srbiju a naša Vlada se na to bestidno smeška i pravi grimase slične Draguljčetu iz crtaća. Pa da, Srbi su uvek najpametniji i nadmudrićemo mi Brisel. Juče šetamo Zvončicu pored Dunava, baš pred ono veliko nevreme. Gomilaju se sivi oblaci, ptice sve niže lete ka vodi, Dunav polako teče i to zatišje pred oluju ''remeti'' samo raznobojni tepih rascvetalih ruža duž keja. Nigde žive duše. Tu i tamo neki penzioner na klupi i neki pas, ali uglavnom pusto. Zvončica trčkara pored nas i utom nam s leđa na pešačkoj stazi prilaze momak i devojka na biciklima i ona naglo zakoči prednjom gumom tik uz Zvončicin bok. Nezgoda izbegnuta za 5cm. Obratim se paru i kažem zašto voze po pešačkoj stazi kad je na 10m prazna biciklistička staza i da su mogli psa da mi pregaze ni krivog ni dužnog. Na to se momak brecnu i reče kako njemu psi i deca stalno izleću na biciklističkoj stazi i da eto, i on njih stalno zaobilazi. Ali dečko, pa nije ti kuče izletelo na biciklističkoj stazi već na PEŠAČKOJ! On se utom izbeči na mene i drsko uzviknu:''Ma ja ću da vozim gde ja hoću!''. I taj stav, i ta bahatost nas je upravo dovela ovde gde smo sad - sa nesposobnim političarima, sa ljudima koji ne poštuju nikakve propise, sa bahatošću i primitivizmom. A mogli su samo (biciklisti) da kažu ''Izvinite'' i da produže dalje biciklističkom stazom. Zar je danas toliko teško reći ''Izvini''? Primer broj 2. Idemo porodično u sportski klub ''Dynamic'' već godinama i to 7 dana u nedelji. Dolazim na svoj čas pilatesa prošlog utorka, zatražim devojci na recepciji da mi da i mali peškir, kao i prethodih 3-4 puta, a ona onako nevoljno mi pruža i izgovara:''Samo da znate da je ovo poslednji put, peškići su samo za teretanu.'' Ja ne verujem svojim ušima:''A u čemu je problem?'' Tršava će:''Pa to su pravila, samo instruktori fitnesa to ne znaju i to je pre svega za muškarce jer se znoje pa da obrišu sprave...'' ''Moooolim???'', u šoku ću ja. ''Devojčice, to što izgovaraš se zove DISKRIMINACIJA!!!''... ''Da li ti misliš da se žene ne znoje i da se ja nežno uvijam oko pilates lopte, da ne koristim tegove, ekspandere i ostale rekvizite?''... ''Takva su pravila!!!'', odlučno će ona. Dovoljno je reći da nisu hteli da me odvedu do menadžerke kluba i da mi niko nije odgovorio na žalbu i da su nastavili uredno da daju peškire samo muškarcima.
Ne znam, možda su se i moji živci istanjili i možda sve to treba da prihvatim kao realnost u Srbiji, ali pobuna kulja u meni već danima. Kulja i pobuna a i bes što sam nemoćna da neke stvari promenim i što nakon 6 meseci apliciranja na poslove niko ne poziva ni na intervju a kamoli da ponudi posao. Ceo sistem je degradirajući i ukoliko ne pripadaš vladajućoj stranci, nemaš debelu vezu negde, šanse da regularnim putem dobiješ pristojan posao su skoro pa ravne ''nuli''. Oteram ja te sive oblake u glavi kada pogledam svoju decu i drekavce papagaje i moju devojčicu Zvončicu, ali jadna smo zemlja. I ovaj grad je postao ruglo, sav iskopan i nepristupačan i buka je na sve strane. Sad još provlače TV kablove po celom Starom Gradu i prave mini rovove svaki bogovetni dan pa onda to zakrpe nekom trakom asfalta te nijedna ulica ne izgleda normalno niti ravno. A da ne počinjem o bahatom parkiranju na sve strane ... Pešaci nemaju nikakve šanse! Biće valjda neka vedrija tema sledeći put. I ostale ovonedeljne epizode Ne pamtim da sam skoro imala sadržajnijih nedelju dana. I trebalo bi to sve nekako zabeležiti i sortirati, ali pobednik utiska nedelje je dolazak moje svekrve na proslavu Dekijevog 46. rođendana nakon punih 6 meseci odsustva iz naših života! Kada je sinu, mom suprugu, najavila da će se pojaviti na dan njegovog rođendana i to u našoj kući, uz komentar da je ''Snaja uvek kritikuje kako se ne pojavi sinu na rođendan'', krenuli su dobronamerni saveti moje sestre pa i moje kume. Moja sestra: ''Nemoj da praviš skandal ako ti se svekrva pojavi sa svojom tortom!''. Moja kuma: ''Maki, pametniji popušta!''. Obećam da ću se 'ponašati' i da ću je uz osmeh pustiti u kuću i da neću ništa komentarisati, ali rekoh sledeće mužu: ''Bude li mi opet čupala muškatle sa terase pod izgovorom da će brže cvetati, leteće sa iste!!!'' Osvanuo i taj dan, vraćam se sa decom iz vrtića a svekrva sa prababom već stigla. Dekiju smeh na licu, vodi me do frižidera a tamo njena torta! Naravno, iako tradicionalno pravim cheesecake, morala je da napravi i ona i to veću i sa većim jagodama. Osmehnem se i ja, pa joj se još i zahvaljujem kad mi Deki samo glavom blago signalizira ka radnom delu u kuhinji. A tamo svećice, identične kao moje. Dobro, baš simpatično, kao da slavimo dečiji rođendan te se utrkujemo! Epilog tog dana: nakon 3 sata sklapanja radnog stola i stolice za mog muža koji se žešće ukočio, u 21:30č su svečano otvoreni! Time je oboren rekord u sklapanju pločastog nameštaja a ujedno i oboren rekord ostanka moje svekrve na Dorćolu od 5 sati i 30 min. Prababa se najbolje provela - 5 sati i 30min se nije pomerila iz fotelje. A svekar je izjavio da želi identičnu fotelju za 70. rođendan. Deki izjavio da mu srce nikad nije bilo punije da vidi mene i svoju majku sa tortama i istim svećicama zajedno!!!! Reče: ''Opario sam se, ogaćio, omedio, opio, okačio nove slike, u julu pevam na The Cure koncertu ... još samo otpremninu da dobijem!'' Sutradan saznasmo da je Avon prodat Brazilcima... Lele al' mu krenulo... Ali ova nedelja ima i umetnički karakter. Moja koleginica sa studija, Marija Konjikušić, je otvorila sjajnu izložbu u Remont galeriji pod nazivom ''Knjiga Dežurstva''. Vodila sam Iana sa sobom i on bi oduševljen live intervencijom na školskoj tabli kredom te se pridruži umetniku i ostavi svoj doprinos u vidu dva portreta. Malo je reći da sam bila ponosna na svog sina koji je pokazao interesovanje i ostao dobrih 45 min na izložbi. Pri izlasku iz Remonta ugleda monografiju Džonija Rackovića i kao zamađijan krene da lista istu i postavi dobro pitanje:''Mama, kako su slikali ovog čiku? Pod vodom?'' Zaintrigira on i Darku i Mariju i pola ekipe koja se tu zatekla. Sine, Džoni nam je komšija pa ćemo ga pitati prvom prilikom. A Marija će na to:''Nisam sigurna da bi ti se uživo toliko svideo.'' :)))) Ko zna Rackovića, razume o čemu pričamo! Na istoj izložbi toliko dragih lica i bi mi mnogo drago da ih sve vidim na jednom mestu: moju Ninu, Peđu, Maju, ali i Maidu, pa rešismo da se fotkamo kao pre XY godina na Nininoj izložbi u Prodajnoj galeriji Beograd. Ništa se nismo promenila ;)))) I kad smo već kod umetničke nedelje, tu su i monumentalni portreti Ivone Pleskonje u Galeriji FLU. Bacite pogled na izložbu ''11 Snaga'' dok se šetate Knezom. Verujem da će vas dotaći i ostaviti snažan utisak. Opet u društvu mog dragog sina, kojeg polako ali sigurno uvodim u kulturni život prestonice. Kad smo već kod umetnosti, vreme je i za malo primenjene. Moja sestra Ana iz Novog Sada nas je posetila 4 dana tokom svog gostovanja na Mikser Festivalu na Dorćol Platzu gde je prodavala fantastičan nakit od pistaća kao i posrebrene žice. Tangled by Ana je naziv njenog brenda i pozivam vas da pogledate njenu FB stranu jer su komadi nakita unikatni, ručno rađeni i farbani. BTW ne bacajte ljuske od pistaća već ih velikodušno prosledite Ani! Stvoriće malu magiju za vas! I u našoj kući se nikako ne zaboravljaju pernate životinje i četvoronošci. Iako je Zvončica stekla novog prijatelja u Ani, mislim da je njen highlight bio ponovno upoznavanje sa svojom rođenom sestrom Palčicom, preimenovanom u Lu, koja je takođe bila udomljena preko Udruženja Beta Beograd, pre četiri meseca. Obe su izrasle u prelepe ženkice. Zvončica je malo odvažnija i namazanija, dok se Lu još prilično stidi i plaši. One su kao pozitiv i negativ. Sjajne su! Ne bih menjala jednu stvar kod njih. Nama su savršene. Da ne zaboravim najmlađe članove: Stevicu i Vladicu. Mnogo su mi prirasli za srce. Skoro svaki dan ih vadim iz kaveza i mazim a oni se kao dve najnežnije pufnice smotaju oko mog vrata i dremaju. Znam da je pitanje dana kada će se pustiti i poleteti a onda je maženje malo teže i počinju da ih zanimaju druge stvari. Oba papagaja su već obećana i dok ja polako cmizdrim kako ću bez njih, Deki me teši da će sigurno i 3. generacija doći za tili čas. Do naredne epizode ''Ratova svekrve i snaje'' i nove epizode ''Opstanka'', pozdravljam vas. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|