Moj status ''slobodnog'' istoričara umetnosti Otišla sam danas u Nacionalnu službu za zapošljavanje da se prijavim ponovo na biro i bila zatečena lucidnošću i vickastim stavom savetnika. Samo za momenat da se osvrnem na susret sa istom ustanovom u 2017. nakon osmogodišnjeg odsustva iz Srbije. Tadašnja savetnica je posebno bila nadarena za potražnju posla. Prvo me je odbacila kao potpuno izgubljen slučaj sa zvanjem istoričara umetnosti i VII stepenom stručne spreme. Takav kadar Srbiji nije potreban, te me draga savetnica priupita koje su moje druge veštine i znanja. Krenem ja od kulina Bana da objašnjavam razvojni put mlade istoričarke umetnosti, ali nekako nije mogla da dokuči deo sa UN-om, niti sa Event Specialist-om u Sales Support odeljenju te ona upisa sledeće: iskustvo u prodaji! Tu nastade prvi problem. U narednih 6 meseci primiću dva poziva od svoje savetnice za dva sledeća radna mesta: prodavac u kiosku - noćna smena!!! i prodavac u Mercatoru (supermarketu). Za Mercator mi nekako bi žao jer sam 2 dana pre te neverovatne ponude (još se dobije i super kartica!!!!) dobila ponudu od British Council-a. Pih, majku mu, loše izvagah :) Današnje vreme! Današnji dan! Godina 2019. Dodeliše mi danas savetnika, novog! Onu prethodnu savetnicu su izgleda savetovali da se odjavi sa biroa i prestane da savetuje ljude :) Uđoh u kancelariju sa kartončetom i prežvrljanim imenom bivše mi savetnice i sedoh ispred druga savetnika. On baci pogled na kartonče, širok osmeh, blagi pokret glavom ''kao ne veruje svojim očima'' i reče: ''Ala me krenulo ovog meseca, samo istoričari umetnosti!!! Ha, ha, ha, ha!''. Da pukneš od smeha, u sebi ću ja! Druga rečenica: ''Pa kao što znaš za vas (istoričare umetnosti) nema uopšte posla!'' Ma ne se..??? umalo ću ja. Al' se samo smeškam. Treća i po rečenica: ''Ali vidim, British Council, a? Samo juri kontakte i veze, jedino ćeš tako do posla!'' Četvrta rečenica: ''A šta ti još umeš da radiš?'' U tom momentu mi prelete ceo moj CV od 2004. godine: 7 poslodavaca, 3 države, volonterski rad, freelance rad, rad na ''crno'', honorarni, autorski ugovor, profitabilne kompanije, non-profit, fondacije, UN, charity, prevodilački rad ... 15 godina iskustva! Zamislih se ja dobro šta ovoga puta da odgovorim i rekoh: organizacija događaja! Pomislih, valjda će manje zabune da unese od one prodaje. I dok se savetnik kao nešto zagleda u kompjuter i preporučuje mi da se prijavim na sajt Nacionalne službe, dodaje jednu opasku:''U ovom trenutku mogu da vam ponudim samo posao sobarica, spremačica, kuvarica ... ali to je, kako bih vam rekao, ispod vašeg ranga.'' A ja vrtim i vrtim film u glavi i razmišljam se, ma meni je mnogo bilo dobro na skoro svim poslovima koje sam obavljala i nije mi žao nijednog trenutka što nisam pravnik, ekonomista ili nešto tome slično. I vrte se sledeće slike u glavi (vidi ispod): I pita me savetnik za kraj kako mi idu jezici. Engleski, odlično. ''E pa vidi'', poče on, ''bio mi skoro neki čovek '58 godište, ostao bez posla i kaže mi da predaje engleski online Kinezima! I sjajno mu ide! Kreni ti polako sa časovima od 3$ sat, pa sačekaj par meseci da dobiješ dobar 'rejting' i onda 'digneš' na 7$ i da vidiš zarade!''
Izađoh iz biroa puna poleta, pitam Dekija:'' Je li, koliko je sad sati u Kini?'' ''Pa sad je kod nas 9, mislim da je kod njih 4 popodne. Zašto?'' ''Ništa, onako, mislim da pokrenem biznis!'' :))))
5 Comments
Nove boje i radost u našem životu Zvončica je moja dugo očekivana devojčica! Zvončica je naš nov član porodice i naša velika radost! Ona je naš mali merkat kada se propne na zadnje šape u pozu osmatračnice i zaliže uši. Mala je i riđa lisica kada se značajno zagleda i načulji ušice. Ali je pre svega ljubav velika kada pogleda tim toplim okicama i maše nam repom. Došla je u naš dom preko divnog Udruženja Beta Beograd - za brigu o životinjama. Ovo udruženje spasava živote ostavljenih, odbačenih pasa i udomljava ih. Imaju plemenitu misiju i ogromno srce. Svi rade na volonterskoj bazi i rade iz ljubavi. Ja im se divim i mene lično ispunjava neizmernom srećom što smo pružili dom i toplinu makar jednom predivnom stvorenju znajući da na stotine njih čeka na udomitelje širom Beograda. Zvončica je stara oko 2 i po meseca i kao beba je ostavljena sa svojom sestrom Palčicom i braćom u kartonskoj kutiji na vrhu Bulevara. Mi smo je usvojili pre nepune dve nedelje i zavoleli na prvi pogled. Ne znamo koliko će porasti a veterinar kaže da najviše podseća na špica. Nama je totalno nebitno jer je nama najdivnija takva kakva je: ''grupa autora'' :) Prava je beba i takav joj je i ritam: igram se, jedem, piškim/kakim, spavam pa u krug! Od prvog dana zna da sve obavi na podlogu/pelenu i ne pravi nam haos po kući. Samo je zubići kao iglice mnoooogo svrbe te grickamo sve i svašta a ponajviše papuče :) Ha, i Aki je obožavao papuče i imao je jedan divan običaj: kad god ja otputujem, zgrabio bi moju papuču i spavao sa njom dok se ne vratim! Zvončica je dobila i nasledila gomilu igračaka a prava ''poslastica'' je žirafa Sophie! Ko ima decu, zna verovatno i za čuvenu žirafu poreklom iz Francuske koja je pravljena od pravog kaučuka te se daje bebama kada rastu zubi. E pa i mi imamo ponovo bebu :) Vreme je za Sophie Time!!! Deca su sjajno prihvatila Zvončicu a i ona njih! Uz 6 papagaja, dvoje dece i psa nikada nije bilo življe i glasnije u kući! Cika i vriska po ceo dan i najsmešnije mi kad deca odu u vrtić, Zvončica kao da odahne i ode da se komira od spavanja. He he he mora energiju da povrati. Sad ne možemo da dočekamo da primi sve vakcine i da počnemo da je upoznajemo sa svim čarima Dorćola, Kališa i Dunava kao i mnogobrojnim kucama iz komšiluka.
I kada pogledam moju porodicu i ostale životinje :), shvatim kako je moj život mnogo lep i ispunjen bojama. Nijednu stvar ne bih menjala. Dobro, možda mi treba veći stan i neko dvorište, al' doći će i to ;) Važna poruka za kraj ovog posta: USVOJI, NE KUPUJ! ADOPT, DON'T SHOP! Tragom Snežne Kraljice Nekada se na put sa malom decom kretalo sa sendvičima, grisinama, evenutualno čokoladnom bananicom, Mikijevim/Politikinim Zabavnikom, knjigom i jednom plišanom igračkom - nagašavam jednom igračkom. Mi sada iz kuće ne izlazimo bez minimum 4 ekrana (iPad, laptop, 2 mobilna), 4 punjača, power-bank-a (u slučaju da se neko sokoćelo usput isprazni), bez ranca hrane, slatkiša i to 2 ista proizvoda svakog artikla (ukoliko dođe do tuče tipa 'hoooooćuuuu jaaaaaaaaaaaaaaaa Clipsy sa ukusom pilećih krilaca a ne gluuuuuupi rebrasti Chipsy') i obaveznih čoko bombonica (jer se njima svaka kriza momentalno rešava, moje tajno oružje!). I tako mi krenusmo do 2 i po sata udaljenih Divčibara sa: 2 dečija ranca prepuna igračaka, 2 ranca za roditelje, 2 velika kofera i 2 cegera: jedan sa hranom a drugi sa adapterom za WC šolju. Trebalo je Boleta, Srnu i ptičiju družinu na rame svima al' odlučismo da ih ipak ostavimo kod kuće :) Sreća pa još sanke nismo vukli sa sobom već samo dva kliska i dva sedišta za kola! Uf! Da li vukljanje stvari za decu ikada prestane?! pitam se ja. Deki kaže:''Da, kad krenu na fakultet.'' A ja sam boga mi imala kolegu na faksu (čitaj: muško!) koji je redovno autobusom slao prljav veš mami a mama ga je uredno prala i ispeglanog vraćala tim istim autobusom za Bgd! Hm, tako da dečaci i mame - nisam sigurna u Dekijevu teoriju! Ali stigosmo mi nekako sa svim tim stvarima na Divčibare i smestismo se u divan apartman ''Snežna Kraljica'' a prizor oko nas kao iz istoimene bajke. Sneg veje, svi borovi prekriveni pahuljama i pod nogama škripi tek napadao sneg. Topla dobrodošlica u još novogodišnjem dekoru sa posluženim čokoladicama u činiji i kafom u kredencu. Svako se nečemu obradovao :) Divčibare su podno planine Maljen i krase ih borove šume, rečica koja protiče kroz centar sa nekoliko drvenih mostića i načičkanim drvenim planinskim kućicama uz samu obalu gornjeg toka. Postoje tri solidne ski staze iako je najviši Crni vrh na svega 1096m. Deki me je odmah obavestio da je Crni vrh najpoznatije NLO mesto u Srbiji! Svašta moj muž zna ali vanzemaljce na žalost nismo sreli :) Ostatak mesta je po već klasičnom šablonu: crkva, pošta, ambulanta, jedna prodavnica, jedna pekara, pijaca, par radnjica sa suvenirima, par kafana i to mu je uglavnom to! Deca su uglavnom bila dobra i oduševljavala su se različitim stvarima: dok je Matin highlight zimovanja vožnja seoskim kolima koja vuku dva konja i služe kao lokalni taksi, Ian je odlepio na čuvene gume za spuštanje i bezbroj kuca lutalica. Zaista ima mnogo pasa i čak i kad idu u čoporu od po 6-8, svi su dobronamerni i svi vole decu. Mi smo ih svaki dan hranili ostacima roštilja (jedinog izbora hrane po kafanama). Mene su pak fascinirale sledeće činjenice: u svakom restoranu, kafiću, hotelu, odmaralištu postoji ulta brzi besplatni wi-fi i skoro svugde može da se plaća karticom (jer bankomat inače ne postoji, osim ako ne zamolite da vam na recepciji hotela 'Pepa' skinu sa tekućeg računa pare i isplate 'na ruke'). Deki je pak 'odlepio' (a tu mu se i pridružujem) što samo u Srbiji odeš na planinu da se nadišeš duvanskog dima. Pušenje je svugde dozvoljeno i purnjaju svi nenormalno. Majke pale i na ski stazi dok čekaju decu da se skliskaju. Divan prizor. I ima još momenata iz srednjeg veka ili 70-tih u srpskom slučaju: prva tri dana nam je nestajala struja na po sat vremena, jer bože moj pao je sneg u januaru a takav sneg ne pamte još od 2012. godine; u hotelu ''Divčibare'' nema nigde grejanja, ali nigde. Posle nam je bilo jasno zašto smo jedini na bazenu :) Sad smo zdravi k'o dren! Šta će nam grejanje he he he Ali ti 'momenti' nisu uspeli da nam pokvare raspoloženje i već planiramo letnju avanturu i otkrivanje sveta gljiva po obroncima Maljena.
I pita naš vozač Dekija u povratku kako bilo, a on će ''Kao na vojnoj vežbi!'' :)))) Biće da nam je malo potreban odmor od odmora s decom. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|