Juče su naša deca briljirala! Divni su! Sjajni! Fenomenalni! Još sam pod utiskom i gledam filmiće na 'replay' i razmenjujem utiske i fotografije sa ostalim mamama.
Nije sve tako bajno počelo. Ian i Mata su se juče probudili u 4:45. U 7:15 smo već sa psom bili na Dunavu, posmatrali uspavane labudove, otvorili frižider sa sladoledom u 8:00, dočekali i da nova igraonica izbaci prve stolice u baštu i zauzeli busiju još pre dolaska animatora od 10:00. Kako da vam kažem, pa do 11:00 oba deteta su spavala a Deki i ja kunjali po kući. Dan je već uveliko trajao za nas a gde je tih 16:00 kada počinje generalna proba predstave u Zvezdara teatru. Daleko. Nakon buđenja Ian počinje da mrači, drami i odbija da ide na Peekaboo žurku, kako smo je mi nazvali. ''Neću, neću mama Pikabuuuuu žurku! Neću!'' kategorički će Ian. Meni već zlo. Prisećam se prošlogodišnjeg debakla i vrištanja kada su jaslenci izlazili na scenu. Razmišljam se da li uopšte da idem. Lepo je vreme, ajmo makar do parka preko puta Zvezdare. Krenulo oko 16č da se okuplja društvo u holu pozorišta. S Vukanom se sreli u parku, pa stiže Sonjica, Marko već ušao s roditeljima, Maja ponosno korača između mame i tate. Ekipica je tu! Izlazi i vaspitačica Mara da ih odvede na scenu i Ian kreće u tiradu i plač i vrištanje. Ostavih ga s tatom i izađoh na vazduh jer me vrućina udarila u glavu. Deki ga ubaci nekako sa Marom unutra i odosmo s drugim roditeljima na pivo da se smirimo. Stigla i moja sestra s familijom i moja mama, pobegli u mrak gledališta da nas Ian slučajno ne spazi i čekamo da vidimo šta će se desiti. Čarolija je počela i Peekaboo ''Posetioci'' su bili na bini svi kostimirani, nasmejani. Ceo vrtić. Samo nigde naših starijih jaslenaca. Nakon nekih petnaestak minuta izlazi ekipica: Đole, Sonja, Vukašin, Maja, Marko, Ivana, Ian i Vukan. Dream team predvođen vaspitačicama Marom i Kristinom. Preslatki, divni. Svi mašu mamama i tatama. Ian nas traži pogledom, al' se mi krijemo visoko. Na znak svi skaču ulevo i počinje čuvena pesmica iz Male sirene 'Under the sea'. Na njihov prvi skok, celo pozorište uzdiše i kikoće se. Sjajno su uvežbali koreografiju a ja od čuda ne mogu ni kameru dobro da držim i snimim, već snimam tavanicu. Mama biser. Smejem se, ne verujem šta vidim a onda kreću suze. Pa to je sinčić moj 'na daskama koje život znače'. On pleše, on đuska. Šmrc, šmrc. I Tetka roni suze. Pa kako ne bi :) Mata cupka, uživa. Jedno VELIKO HVALA celom vrtiću Peekaboo i posebno vaspitačicama Mari i Kristini koje su bile strpljive, uporne, odlično organizovane i pune ljubavi da pripreme ovu numeru sa našim ne-za-dugo starijim jaslencima.
6 Comments
Bliži se polako sezona letovanja i svi se već uveliko raspituju - kuda na more? Reših da nekoliko postova posvetim sjajnim destinacijama za odmor. Ali prvo jedno letovanje bez dece. Posle je sve drugačije ;) Svakome je prva asocijacija na Maltu – Malteški vitezovi, malteški krst i nekome, kao meni na primer, malteška pudla. Nismo sreli nijednu maltešku pudlu i Akijevog rođaka, ali su zato krstovi i obeležja malteških vitezova skoro na svakom ćošku. Zbog blizine Sicilije sa severne i Afrike sa južne strane, Maltu karakteriše neverovatan miks obe kulture. To je vidljivo u jeziku, arhitekturi, hrani, ali i fizičkom izgledu Maltežana. Tu su više povukli na Italijane južnjake sa zift crnim kosama i obrvama i tamnoputim tenom. Vole i da se prepiru kao Italijani i u nekoliko slučajeva smo prisustvovali žustrim svađama. Najvatrenija prepirka je bila jedno jutro u kafiću na plaži Mellieha, gde smo obitavali i igrali karte. Dve radnice su se toliko posvađale da su bukvalno leteli tanjiri ili šoljice. Po zvuku bih svakako rekla da je neko keramičko posuđe bilo u pitanju. Ali se italijanski uplivi možda najbolje vide u katolicizmu, crkvama i katedralama u svakom mestu kao i u malim keramičkim predstavama Hrista, Bogorodice, Madone s bebom Isusom i drugih svetitelja na skoro svim ulaznim vratima. To su uglavnom šaroliki reljefi ne veći od 20-30 cm u prečniku, koji služe kao zaštitnici tog doma i te familije. Drugi keramički ukras u dovratku je novijeg datuma. Pojedinačni nazivi kuća tj. pallazina ispisani su u kurzivu i često uokvireni nekim floralnim viticama. U manjim mestima i u skrivenim uličicama od krem tesanog kamena, kao što je npr. Mosta, kriju se i drugi zanimljivi detalji: keramičke skulpturice u prozorima, sa ponekim raspećem, golubovima i veštačkim cvećem; raznorazni kaktusi u saksijama poređani tik uz zid kuće kao i veće skulpture svetaca na raskršću puteva. Vreme kao da je stalo i kao da su svi zaspali. Meni se dopada ta uspavana, letnja atmosfera. Vraća me kroz vreme. I ako zastanem, oslušnem, mogu da vidim žućkastu prašinu kako se podiže pod kopitima konja malteških vitezova. Ostrvo je golo. Vegetacije skoro uopšte nema i jedino šta prirodno uspeva su ogromni kaktusi. Prelepi, veliki, pljosnati, pustinjski kaktusi sa velikim bodljama i žutim cvetovima. Prepuni plodova. Mi smo se sve vreme šalili kako bismo napravili biznis od tih kaktusa sa proizvodnjom posebno osvežavajućeg pića, koje smo nazvali kaktusonada. Zaista bi trebalo praviti sokove i prodavati plodove tih kaktusa. Hrana je mediteranska. Svaki restoran nudi svežu ribu, plodove mora i ostale morske đakonije. Malteški specijalitet je doduše zečetina na više načina, ali se ja nisam usudila da probam malog zeku. Pizze i paste su preuzeli opet od Italijana, dok su slatki specijaliteti – testo punjeno smokvama, marcipanom, urmama i slično više nekako u istočnjačkoj i arapskoj tradiciji. Spremaju i raznorazne vrste peciva, hlepčića i pogača. Imaju i svoju maltešku kobasicu, koja nije ništa posebno Valetta – grad vitezova Sv. Jovana ili na engleskom Knights of St. John. Prestonica Malte je postao tek u 16. veku a do tada je to mesto pripadalo Mdini. I da nije bilo malteških vitezova, ne bi bilo ni Valete. Gradom dominira veličanstvena katedrala St. John, za koju je Caravaggio uradio dva platna. Za oslikavanje svoda katedrale u tehnici uljane tempere a ne freske, zaslužan je Italijan Matteo Pretti. Podario je katedrali 6 godina rada i truda da prikaže alegorije reda St. John kao i najznačajnije Grand Masters. Ceo pod je u mermernim pločama, zapravo nadgrobnim ''spomenicima'' svih vitezova koji su tu pohranjeni. Na skoro svakoj se nalazi predstava lobanje a na mnogima i celog kostura tj. alegorije smrti. Tu su i debeljuškasti anđeli, porodični grbovi i latinski natpisi. Zidovi bočnih kapela i naosa su u zlatnim štukaturama, bogato dekorisani. Nije se štedelo na zlatu. Barokna katedrala sva sija i ima ogroman oltar sa grupnom skulpturom Sv. Jovana Krstitelja i Hrista. Arhitektura Valete je tipična primorska od beličastog, krem kamena sa šarenim žaluzinama i izbačenim erkerima. Položaj Starog grada je savršen: između Velike luke (Grand harbour) i novijeg dela sa skupim hotelima i apartmanima u Slimi i St. Julianu. Grad je prilično brdovit tako da se sa vrha uskih uličica često vidi parče plavog mora u daljini. Nezaobilani su prelepi vrtovi pod nazivom Lower Barrakka gardens. Ostrvo Malta je veoma vetrovito, kao i većina drugih ostrva, te smo mi jednog posebno vetrovitog dana rešili da obiđemo utrvđeni grad Mdinu i susedni Rabat. Oba gradića se nalaze nedaleko od Moste, u centralnom delu Malte, i prava je avantura stići do njih. Uzeli smo dnevne karte za lokalne autobuse koji saobraćaju po celom ostrvu i koji podsećaju na kubanske pilićare. Odlično i jeftino prevozno sredstvo, ali veoma nepouzdano. Odvezli smo se pravo do Moste i tu najpre obišli simbol gradića Rotundu, koja ima 3. po veličini kupolu u Evropi i videli repliku bombe iz II sv. rata (koja je tu zalutala i nije eksplodirala). Onda se ispostavilo da imamo skoro sat vremena do autobusa za Rabat. Da ubijemo vreme, skrenuli smo u male uske uličice i otkrili preslatko mestašce sa likovima Bogorodice, Hrista i Svete porodice u dovracima ulaznih vrata. Sa rascvetalim drvećem hibiskusa i brojnim saksijama kaktusa. Vreme tu kao da je stalo. Samo stare bakice čiste prašinu ispred svojih ulaza a poneka i iščupa retko zalutali korov u pločniku. Žute senke se igraju po zidovima, debele mace izležavaju na pragovima a sveci se presijavaju u belom mermeru na raskrsnicama uskih puteva. Lokalci odlaze u pekare po sveže ispečen hleb ili se pak zavlače u pomalo mračne kafanice. Ali meštani deluju ljubazno i osmehnu se kada me ugledaju neumornu sa fotoaparatom. Nakon lepe šetnje nastavismo naš put do Rabata. Staro mestašce poznato po rimskim katakombama iz 3. veka p.n.e. Kao i po pećini Sv. Pavla. Katakombe su dobrim delom korišćene kao skloništa u II sv. ratu. Maltežani su plaćali visoku cenu da im se pijucima iskopa zasebna soba, koju su oni posle ne samo krečili u živopisne boje već su je i popločavali keramičkim pločicama. A dovitiji su čak stavljali i vrata radi veće privatnosti. Deluje bizarno da za vreme rata razmišljaš o dekoru i šari pločica. Sačuvano je preko 50 tih soba. Katakombe su bile mesto sahranjivanja i u nekim udubljenjima se još naziru ostaci kostiju. To je čitav splet podzemnih prolaza i grobnih komora. Nadala sam se da ima sačuvanih i nekih ranohrišćanskih fresaka, ali ih na žalost nema. Jedini ostaci su kod 3 oltara ispred pećine Sv. Pavla. On je tu živeo nakon brodoloma. Tu pećinu je obišao svojevremeno i papa Jovan II Pavle i čini mi se da je on postao veća atrakcija nego sam svetac. U Rabatu se na glavnom trgu nalazi katedrala a njena neposredna okolina je dekorisana brojnim šarenim, drvenim, crkvenim postamentima, koji nose predstave Hrista, glave Jovana Krstitelja, božijeg srca i slično. Tu su i neke čudnovate šandolijere/lampe i ceo prizor mami osmeh. Kao jedna velika pozorišna scenografija, koja je mobilna i menja se u zavisnosti od ''komada'' tj. praznika i procesije. Na tom trgiću smo kupili i neko tradicionalno malteško pecivo – 3 vrste: sa marcipanom, smokvama i urmama. Deki kaže da je tvrdo i navlaka za turiste ;) Još malo šetnje po karnevalskoj atmosferi Rabata sa crvenim girlandama a onda pravac Mdina. Mdina – Silent City – zašto silent? Još uvek ne znamo. Nekadašnja prestonica Malte sve do osnivanja Valete od strane vitezova St. Johna. Divan, magičan gradić opasan zidinama koje potiču još iz arapskog doba. Postoje dve ulazne kapije u grad: Glavna i tzv. Grčka kapija (ime dobila po maloj grčkoj zajednici koja se tu nastanila). Mi smo ušli kroz Glavnu kapiju, obišli celu Mdinu i izašli kroz Grčku kapiju. Seli smo na kafu, kolač i pivo na terasu neke palate, sa koje pogled puca preko vinograda i malih useva sve do Moste, St. Paul Bay-a i mora. Mnogo nam se dopalo i u kafeu i u gradu. Vodič kaže da po brojnim vilama – pallazinima i dalje žive ugledne i bogate porodice. Mdina vraća kroz vreme i mora se doživeti. Mi smo na Malti bili smešteni u hotelu Paradise Bay, nadomak ferry terminala koji putnike prebacuje na ostrvo Gozo. Hotel ne bih preporučila jer iako ima 4 zvezdice, veoma je ishaban sa zastarelim nameštajem, starim kutija-televizorima, crvenim tepisima po hodnicima i sa iscepanim kožnim sofama. Jedina dobra stvar u hotelu su odlični bazeni sa sjajnim pogledom i teniski tereni. Uz sam hotel ne postoji plaža, ali se na 15-20 minuta hoda nalazi jedna kao izmišljena. Uvučena u krečnjačke stene i litice, sa tirkiznom bojom mora i pogledom na naš hotel i ostrva Gozo i Comino u daljini. Talasi se tu razbijaju svom silinom i teško je uopšte ući u more i otplivati. Svaki raj ima svoju cenu. Dok smo gledali svu tu prirodnu lepotu otkrili smo i lokalno pivo Cisk (proizvodi se od 1928.) i navukli se na isto. Malta je divno ostrvo samo joj nedostaju plaže. Mi smo se najviše kupali na Mellieha plaži, jer jedina ima normalan prilaz moru i koliko-toliko je peščana. Jedan dan smo otišli i do čuvene Blue Lagoon na ostrvu Comino. Do tamo nas je vozio neki ludi Škot u perjanoj jakni. Nikad neću zaboraviti tu vožnju čamcem. Mi i stariji par Šveđana sa dve devojčice. Pramac brodića nije uopšte dodirivao površinu mora a pri svakom skoku i zapljuskivanju talasa čuo se vrisak svih ženskih osoba 'on board'. Plava laguna je kao sa razglednice – tirkizna, prelepa, čista. Sve do nekih 10 časova dok ne krenu da pristižu horde turista. Ni manjeg ostrva, ni više turista na uskoj plaži koja zapravo ni ne postoji već sa šiljatih stena pravo u more. A u moru mali, slatki, providni, braonkasto-ljubičasti stanari veselo dočekuju te iste turiste. Drugarice meduzice. Nisu ni baš bezopasne, opekle me par puta. Deki se nakon otkrića istih čvrsto držao kopna. Previše kamenjara i litica a skoro nigde peščanih uvala na ostrvu. Ali bar ne oskudevaju u jednoj stvari: suncu! Ono sija 9 meseci godišnje na Malti. Lepa je Malta i mi je se ozareni uvek setimo jer se 9 meseci nakon tog letovanja rodio naš mali Maltežanin – Ian.
Preko vikenda smo imali raznorazne proslave i dešavanja. Bilo je baš užurbano: bazen, dečiji rođendan, Noć muzeja i rođendan mog Dekija. Poučena iskustvom od prethodne godine, kada su mi svekrva, svekar i prababa došli u 12 sati sa varijantom da su oni stigli na ručak koji mi nismo planirali, htedoh familiju da malo bolje organizujem ovog puta i pozovem samo na tortu. Da se razumemo, i prošle godine su bili pozvani samo na tortu ali se završilo jurnjavom po roštilj, salate i koješta. Mala napomena: Mata je u tom trenutku imao svega 2 meseca,Ian u ludilu koje se naziva 'crazy twos' (i za koje ja nisam sigurna da ikada zapravo prođe) a ja još u fazi oporavka od drugog porođaja. Ali bože moj, Dekijeva familija je stigla na nepostojeći ručak. Iako se Deki razleteo i nabavio hranu, moja svekrva, njegova majka je morala da uputi sledeće komentare: zašto nema rena u kući i kako nemamo žestinu za njenog muža koji bez iste ne može da mezi?! Da se vratim na protekli vikend. Zapretili im mi da se ne pojavljuju pre poslepodneva i da ćemo služiti samo moj cheesecake uz sokove, kafu i eventualno pivo (bez žestine, bez mezea, da utvrdimo gradivo). Stižu moji 'in-laws' oko 17č, uz napomenu da se moja familija već izređala oko 15č i da smo uredno duvali svećice, pevali pesmice. Svekrva sa termo kesom a u njoj torta pod zvonom sva bela kao sneguljica. Ja dišem duboko i gledam kako da strpam preveliko zvono u frižider kad ona 'pljus', vadi svoje svećice iz torbe. Umalo mi nije ispalo i zvono i torta i činija sa jagodama, koju u tom momentu sklanjam sa police. Tu već počinjem da ključam i da gunđam ''Teta Gorica, stvarno! Ali stvarno nema smisla!'' Ona kroz osmeh uzvraća:''Nisam znala da ćeš ti praviti tortu.'' Mrtva ladna. I onda neka me posle neko ubedi da svekrve ne prave namerno ovakve situacije i da večito prave taj jaz na relaciji snaja – svekrva. Sa nezaobilaznom krilaticom, koja se nikada glasno ne izgovori ali lebdi u vazduhu:''Pa valjda ja bolje poznajem svog sina. Ja sam ga rodila! (i dojila i presvlačila i guzicu brisala.... i ko zna šta još)'' Uhvatila sam vazduh i izletela na malu terasu da pokupim veš ni bi li izazvala incident većih razmera. Sa osmehom na licu se vratih da serviram tortu broj 2, da postavim svećice, da deca ponovo duvaju i refrene ponavljaju. Zatražili svekar i svekrva da ipak probaju i taj moj cheesecake kad sam ga već pravila. Samo sam je čekala sa komentarima. ''Znaš Majo, meni se nikako ne dopada tvoj cheesecake iako baš volim voćne kolače. Da li je zbog sira ili zbog ove plazme? Ne znam, ali nikako mi se ne sviđa.'' I ja treba da sedim i dalje nasmejana i trpim uvrede. Da ne kažem da traba da pojedem 'g....' i pravim se kako smo u divnim odnosima.
Mislim da je dve godine za redom proslave Dekijevog rođendana u Srbiji bilo sasvim dovoljno. Ranije smo nas dvoje naše rođendane uvek proslavljali u drugom gradu u Evropi. I to sami. Rim, Pariz, Berlin... Držim fige da od sledeće godine nastavimo tu tradiciju pa makar i decu vukli. I ne želim da se svađam sa svekrvom, stvarno ne želim, ali sina s njom da delim neću. ''Bićeš ti gora svekrva od Gorice. Još imaš dva sina.'', kaže meni Deki uz smeh. Videćemo, još!
Verovatno je svako od vas (koji ste roditelji) imao dilemu kuda sa decom a da nije igraonica u Beogradu. Ja sam od onih mama koje obožavaju da smišljaju programe i iznalaze nove načine zabave za mališane. Naravno da i ja imam saveznike u ovoj misiji te ću ih ovde izlistati ne bi li nekome od vas pomogla ili dala ideju.
Odličan website, koji izlistava sve nedeljne aktivnosti i događanja po Beogradu sa decom od 0 do 15 godina jeBeograd za decu. Prijavite se na njihov newsletter i saznaćete skoro sve o kreativnim, zabavnim, edukativnim, sportskim i ostalim zanimacijama za vaše klince. Drugi website koji bih preporučila više za čitanje, savete, sve varijante 'uradi sam' ili sa svojim detetom i koji je po profilu više orjentisan prema mama je Najbolja mama na svetu. Svega i svačega tu ima i možete dobiti dobre ideje i inspiracije. Sjajnu ekipu talentovanih, mladih ljudi koji rade sa decom otkrila mi je majka dveju predivnih devojčica, mama Marija iz Doboja, i hvala joj puno na tome. Taj nadareni kolektiv se zove Baby Artysh i skoro su kreirali i veoma informativni sajt o svojim aktivnostima, programu, nastupima. Moja deca obožavaju da provedu nedeljno prepodne uz zvuke klavira, violine, klarineta, flaute, saksofona i drugih instrumenata u galeriji Artget na Trgu Republike, gde se redovno održavaju koncerti za bebe i decu. Mata je posebno uživao poslednji put i sve cupkao i udarao takt nožicama. Ian nije mogao da dočeka kraj kako bi isprobavao instrumente a naročito klavir.
Bazen! Magična reč kada su Ian i Mata u pitanju. Posebno Ian. Izgleda da nisu džaba obojica ribe u horoskopu. Ian nas svaki, ali svaki dan u poslednjih mesec dana pita kada putujemo na more. Pošto ne možemo da idemo na more svako malo, mi našu decu vodimo redovno na zatvorene i otvorene bazene. Iana smo počeli da vodimo na plivanje sa 3 meseca u Engleskoj. Imali smo njegovih par drugara sa čijim mamama sam iznajmljivala termine za bazen. Samo pogledajte te radosti u vodi.
U Beogradu smo otkrili odličan sportski centar Dynamic i to nekako baš zgodno, u našem komšiluku. Oni svakog vikenda imaju Baby bum i baby buć u dva termina. Voda u bazenu je topla, okolo je podno grejanje i što je najvažnije - čisto je. A leti na bazene na ''25. maj''. Još uvek ne mogu da se naviknem na nov naziv ''Milan Gale Muškatirović''. Za mene će to verovatno ostati samo bazeni na Dunavu. E to nam je bilo prijatno iznenađenje prošle godine - renovirano, novo, sa sve ležaljkama, suncobranima. Eh, kada sam ja bila klinka samo si peškir mogao da razvučeš po vrelim pločicama i da uloviš nešto malo hlada ispod dve topole nadomak ograde i to ukoliko se pojaviš pri samom otvaranju bazena. Drago mi je da su renovirali centar i da i moja deca sad tu mogu da se kupaju.
Deca obožavaju 'živu' reč. I vole mimiku, igru, pesmu, ples, dobru i zanimljivu priču. Zato upoznajte dete sa čarima pozorišta. Mi smo u samom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici, u podrumu knjižare 'Plato' otkrili Spasu dosadu i fenomenalan Maximus Art. Predstave su prilagođene za decu uzrasta od 2 godine pa naviše. Traju 45 min, non-stop se nešto dešava na sceni, nema prostora dosadi i zevanju. Moj Ian prati radnju sa punom pažnjom, traži uvek da sedne u prvi red i uživa u akciji. Imaju i odličnu stvar: na kraju svake predstave izvlače po tri srećna dobitnika koji dobijaju besplatne karte za naredno izvođenje. Ian izvučen već dvaput. Srećković.
I za kraj današnjih predloga Beo Zoo vrt. Ja sam emotivno vezana za ovo mesto. Nije samo stvar u životinjama već i u ljudima koji tu rade i brinu se o njima. Tu se radi sa ljubavlju i požrtvovanošću kakvu još niste sreli. Tu energiju sam ja osetila davnih dana kada sam se još u osnovnoj školi prijavila da budem mladi volonter. Obožavala sam da posle škole i vikendom odlazim u zoo vrt i provodim vreme sa kozicama, pticama ali i uspavankom aligatorom, kojeg sam morala da branim od horde dece na ekskurzijama koja su ga redovno gađala kokicama, novčićima i kojekakvim predmetima. Vuk Bojović je za mene bio idol i nikada neću zaboraviti kako su mu vukovi hrlili u susret i skakali po njemu kao najpitomije kuce, kako je slon Boy znao da klekne i podigne surlu na njegov znak i kako u se tigrići umiljavali i mazili u njegovom prisustvu. Dugo nisam obilazila vrt dok smo živeli u inostranstvu a poslednjih godinu dana ne izbijamo iz istog. Stekli smo prijatelje i među životinjama i među čuvarima a posebno smo se združili sa glavnim veterinarom vrta čika Jožefom, koji nam dozvoljava da hranimo kengure i foke, i pređemo granicu dozvoljenog. Prepoznao je on u nama onu pravu ljubav prema životinjskom svetu i zna da nećemo to nikad zloupotrebiti. Uživajte u stanarima Beo zoo vrta, vrta dobre nade. Kopenhagen jeste bajkovit i magičan grad, ni velik, ni mali, već nekako po meri. I ljudi često zaboravljaju da je on 'morski' grad. Centar je ispresecan mnogobrojnim kanalima, ali mora se izaći na plažu, na more, na Oresund. Sa obale grada pogled ne puca u daljinu i niste fokusirani na beskrajnu plavu pučinu već pogled zadivljeno luta preko belih, ogromnih vetrenjača, svetionika do fascinantnog mosta koji spaja Dansku i Švedsku te misteriozno nestaje pod vodom. Nekako se u jednom pogledu mogu obuhvatiti vrhunci ljudske intervencije u korišćenju prirodnih izvora energije i izuzetnom projektantskom dostignuću u elegantnom povezivanju dve zemlje, dva grada. Čisto savršenstvo. Mene ovaj prizor ostavlja bez daha. Veliko plavetnilo neba i mora ispresecano kricima po kojeg galeba.
To smo sve posmatrali sa vidikovca ispred Plave planete, još jednog u nizu savršeno projektovanih objekata - akvarijuma. I dok su se naše male ribice, Ian i Mata, oduševljavali velikim ribama i podvodnim svetom, Deki i ja smo se prisećali fenomenalne tv serije 'Most' (danski Broen, švedski Bron) i posmatrali isti. I dok vetar duva preko Oresunda i rasipa moje misli, Ian se igra sa vodom i branom a Mata lala snom pravednika. Divan je sever i vratiću mu se (opet). Louisiana je magično mesto (https://en.louisiana.dk/). I bez razmišljanja moj omiljeni muzej moderne umetnosti. Ne postoji ni jedna stvar stvar koja mi se tu ne dopada. Ako dozvolim sebi da sanjarim to bi bio moj 'dream job' - rad u Louisiani. Mogu da održavam i park skulptura, pa čak i da budem baštovanka. Bilo bi sasvim dovoljno.
Ono što me čini posebno srećnom je činjenica da se moja porodica oduševila muzejom i svim aktivnostima koje nudi. Posetili smo muzej na Veliki petak i skoro momentalno se priključili slikarskim radionicama za decu, organizovane u posebnom dečijem krilu gde se deci nude brojne aktivnosti: crtanje ugljenom i voštanim bojama, slikanje, vajanje-modelovanje, pravljenje kolaža, 'projektovanje' i gradnja uz pomoć Lego kockica i dodatna aktivnost - farbanje jaja. Ne zna se ko je više uživao: da li Ian koji je bio umazan od glave do pete i čije smo neosušene radove morali da vučemo nazad do Kopenhagena, Mata koji je otkrio voštane bojice i pokušavao da oslika i staklena vrata istim, ja koja obožavam sve vrste arts&crafts radionica ili tata koji je dobio malo mira od jurcanja za decom. Louisiana ima fenomenalnu lokaciju. Na pola sata vozom od Kopenhagena u mestu Humlebaek, na litici Oresunda okrenuta ka susedima Šveđanima u savršeno projektovanom parku sa skulpturama najvećih imena XX veka (Henri Mur, Huan Miro, Kalder, Arp...). Mesto za kontemplaciju, uživanje, za posmatranje velikog plavetnila i igru oblaka. Mesto gde se zaboravlja na vreme. Mesto gde je samo potrebno da se prepustiš. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|