Sinoć mi Mata recituje pesmicu u krevetu:’’Kiša pada na travicu, mrav se sakrio pod gljivicu.’’ Ja pomalo zatečena rečju ’’gljivica’’ kod tri-i-po godišnjaka a onda još više i nastavkom. ’’Znaš mama, gljiva znači pečurka. I ja sam video pečurke na Kosmaju sa Teki.’’ Kako znaju deca da me iznenade. Ne verujem da sam ja ove pojmove znala u njihovom uzrastu. Ian sa velikim strahopoštovanjem ovih dana govori o Hari Poteru i njegovoj družini. Posle Avendžera i kojekakvih superheroja, konačno smo prešli na malo ’’prave magije’’. Deki sav srećan skida prašinu sa kolekcije DVD-ijeva i samo čekam kad će da otvori i Harry Potter knjige na engleskom. Interesantno mi je kad Ian kao počne da se ’’priseća’’ događaja ’’kad je bio beba’’. I iz tih, po Ianu bebećih dana, najviše se seća Akija. Ne pamti drugare iz Engleske niti prvu vaspitačicu Amandu, ali Akija toliko često pominje da sam ja počela da ga sanjam. Naravno da se u tim trenucima načisto raspilavim i da mi suze krenu kada nacrta sebe i Matu kako na povocima šetaju Akija i Zvončicu. Kad sam već kod snova, setih se jednog od pre par noći. Razgovaram u snu sa jednom prijateljicom a ona krene da mi prebacuje da se ne igram dovoljno sa decom i da me optužuje da nisam dobra majka, te da povisuje ton na mene. Kuku, probudih se sva u čudu. Zamislih se da mi to možda podsvest radi i krenuh da preispitujem malo sebe u ulozi majke. Te da li dovoljno pričam s njima, da li imamo dovoljno zajedničkih aktivnosti, da li znam šta im se sve dešava u vrtiću, koji su aktuelni drugari i slično. Onda se prisetih kako mi Mata govori sto puta da je Vidak udario glavu o radijator (iako se desilo pre dva meseca), da Ian prepričava kako je Sonja znala super strašnu priču za Noć veštica a Petar ih plašio sa nevidljivim mišem ispod stola, da znam koliko im sličica u Fortnite albumu fali i da jedino Đole i Vukašin sakupljaju, da sam bar dva puta nedeljno u kontaktu sa divnim Momirom koji me obaveštava o njihovom progresu sa izgovorom, pisanjem, čitanjem i grafomotorikom, da uredno pakujemo tegle, kutije i ostali materijal za radionice u vrtiću, da idemo porodično u bioskop, na dečije predstave i rođendane, da smo svaki vikend po 24 sata zajedno i da se kao porodica jako dobro poznajemo. Jeste, sad sam upala u radnu mašinu i nisam kod kuće od 7:30 do 17:30 radnim danima, plus dva puta nedeljno imam uveče francuski, ali ne mislim da zapostavljam svoju decu niti da nisam svesna njihovih potreba. Sada su malo više s tatom a malo manje s mamom. Pre par dana vraćam se s posla i u kraju sretnem bivšeg kolegu s faxa kako priča s nekim poznanikom. Ja mu u letu onako dobacih da sam pronašla posao i htedoh da produžim dalje, al’ mi on brzo pruži ruku da čestita te stadoh da se pozdravim. Upoznam se s njegovim prijateljem, doktorom tehničkih nauka, te objasnih da sam počela da radim u Savetu Evrope u odeljenju Antidiskriminacije, na projektu ’’Promocija različitosti i jednakosti u Srbiji’’. Pitaju me oni a šta to tačno podrazumeva? Dodah ja da su u pitanju prava nacionalnih manjina, LGBTI prava i protiv govora mržnje. ’’Ček, ček!’’, reče poznanik Dr. ’’Šta ti je to ’I’ u LGBTI?’’ Već vidim da je podigao obrvu al’ ja krenuh obazrivo da objašnjavam da je I=intersex, i taman da dam pojašnjenje kad doktor nauka krene da obrazlaže razlike u hromozomima, muškim i ženskim hormonima po rođenju itd. Te ja (naivno) pomislih, gle, konačno neko ko razume problematiku. I nakon dobrih 7 min disertacije o intersexu, kaže meni Dr:’’Nego znaš šta?! Cela ta priča o LGBTI kod mene ne pije vodu. Ja bih lepo kalašnjikov i sve njih tapa, tapa, tapa… I možda zvuči surovo, al’ ja sam Balkanac i kod mene to ne prolazi…’’. Glas počeo da se podiže, varnice u očima polako iskre… ja vidim koliko je sati i rekoh da zaista moram da žurim. A Dr meni polu-besno, polu-šaljivo:’’Šta, da ne trčiš tetki da odneseš lek? Hahahahaha…’’ Pomogao mi kolega i reče:’’Pusti ženu, ima dvoje male dece.’’ Zaključak: Oprezno saopštavati neznancima prirodu mog posla jer bi mogla da me stigne balkanska kletva. Jučerašnji primer. Opet se vraćam s posla i ispred Narodnog pozorišta sredovečan čovek naleti ramenom na mene i utom mu na pločnik izleti plastična flaša piva od 1,5l i krene da se kotrlja. On besan se okreće ka meni i vikne ’’Ma marš u 3 p…. mater…!!!’’. ’’Izvinite, ali VI ste naleteli na mene.’’, fino ću ja i to sa sve persiranjem. A on meni na to ’’Ma da jed.. ti go…!!!’’. Produžih Vasinom dok se flaša još vrtela. Zaključak: Majo, prema pijancima i grubijanima ne trudi se da budeš fina jer se ta finoća nikako ne isplati. U nadi da ću naučiti kako da se nosim i ophodim prema govoru mržnje. I kao šlag na torti – moja svekrva! Ne priča i dalje sa mnom i ogroman sam joj trn u oku, ali napravila je dva izuzetka u poslednjih mesec dana. Na sahrani njene majke, Dekijeve bake, jer smo morali da foliramo privid srećne familije a pritom je njena ćerka kasnila na tu istu sahranu te je neko morao da prima saučešće u kapeli. I na slavi prošlog vikenda, gde smo kao obeležavali samo u krugu porodice. A taj porodični skup je izgledao tako da smo Deki i ja bili postavljeni da sami ručamo u dnevnoj sobi za produženim astalom i budemo čuvari zapaljene sveće tačno u podne, dok se porodica Dekijeve sestre sa porodicom Dekijevog brata od tetke i Dekijevim roditeljima tiskala u kuhinjici veličine 7m2. Njih desetoro! Čekali da nas izbace i odrade da bi oni mogli ’’porodično’’ da slave. Toliko mi je bilo prijatno na tim porodičnim okupljanjima da sam sebi obećala da im više nikada neću prisustvovati jer bukvalno rizikujem svoj brak pod naletom besa i gorčine koja se u meni sakupi. I da bih kontrolisala sebe i svoj govor, terapeutski mi je da to ovde izbacim iz sebe i na taj način se nosim sa velikom nepravdom koja je učinjena mojoj deci i suprugu. Ja sam tu najmanje bitna, ali sam naravno kriva za sve. I samo ponavljam sebi:’’Nećeš Majo biti ovakva svekrva nikad! I poštovaćeš izbore svojih sinova, kakvi god oni bili.’’
2 Comments
Deki
1/11/2019 11:08:02
Dok ovde vladaju reality programi i takvi politicari nece se nesto bitno promeniti po pitanju tolerancije. Sve dok ne dodjemo u fazu da prestanemo da reagujemo ako je neko drugaciji. Ali, na zalost, i nove generacije se vaspitavaju na tim principima da je sasvim normalno gurati svoj nos svuda i gurati svoje misljenje iako ga niko nije trazio. Trudim se da o tome ne razmisljam puno jer je depresivno a svoju decu ucim da je drugacije = normalno i da nismo svi isti.
Reply
Kristina Burton
1/11/2019 13:47:42
Intersantan post o ponekad zaista surovoj realnosti. Ja verujem u promene i da dobri ljudi ponekad ucine losa dela. Niko nije savrsen, ali za sustinske promene je potrebno puno napora,volje i rada. Kultura je cudo i veoma mocna...ti sada imas priliku da doprineses jednoj humanoj promeni. Ne odustaj, i nastavi da pises.xxx
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|