Ovo leto ide svakako pod sloganom ’’Upoznaj svoju zemlju da bi je više voleo!’’. I to u formi naredbe jer i da hoćemo ne možemo ni makac van nje. Sve granice su nam zatvorene, plombirane. Pokušavam da se navikavam na ideju da razmišljam dan za danom, da ne pravim dugoročne planove, da se trudim da me ništa ne može iznenaditi a opet, sve se nadam da ću se probuditi iz ovog košmara koji traje već skoro 6 meseci. Od kraja maja su nas preplavile reklame i bilbordi o draguljima Srbije, čarima Stare Planine, prerastima, ’loncima’, skrivenim potocima. Mislim da sam vodopad ’’Tupavica’’ na društvenim mrežama videla iz svih mogućih uglova i po svim vremenskim prilikama i neprilikama; da se naslušah njegovog zvuka i žuborenja, da ’otupeh’ načisto 😊 Emisija ’’S Tamarom u akciji’’ se ove godine svima ’isplatila’ jer ekskuzivitet Tamarinih, Miličinih (jazavičarka) a sada i Lenkinih (Tamarina ćerka) avantura po srpskim ’vukojebinama’ je postao masovno dostupan i etno turizam je u punom zamahu! Svako ko je bio pametan i dokopao se neke vikendice, kućerka, pretvorio je to u brzinski najam koji nimalo nije jeftin. I kao i svi, počeli smo odmah nakon ukidanja vanrednog stanja da obilazimo ’golemu’ nam zemlju od severa ka zapadu. Od obronaka Fruške Gore i sela Neština, preko Srema, Bačke i dobrog dela Vojvodine da bismo prisilno promenili planove i u julu umesto na Skijatosu završili na Zlatiboru. Ne bih previše da dužim o Zlatiboru jer sam prošle godine napisala podugačak post. Ove godine su bile drugačije okolnosti i drugačije društvo. Prvih nekoliko dana smo se družili sa porodicom Draškoci i njihova 3 sina a potom smo otišli dva dana na Zlatar kod drugara Petra iz vrtića. Centar Zlatibora je iskopan, prerovan, jezerce ispražnjeno, gadno za gledati. Prošli smo svega dva puta iz nužde. Ostatak vremena smo boravili stalno po nekim brdima, pentrali se do Spomenika, išli u nezaobilazni Dino Park a ove godine posetili i novootvoreni El Paso City u Vodicama. To je kaubojsko-indijansko selo dosta dobro reprodukovano, kao filmski studio i deci se tu dopalo. Ali na decu su najbolje utiske ostavile dve stvari na Zlatiboru – vrh Tornik i njihova prva vožnja žičarom i bobom na šinama, kao i brojni konji koje smo jahali, mazili, hranili svaki dan. Znali smo imena svim konjima ali nas je mlada kobila Viktorija sve osvojila. Viktorija je puštena sve vreme i ponaša se kao pas. Prilazi deci i uglavnom ženama da se mazi; kod našeg apartmana je bila svako jutro a presretala nas je i po brdima u jutarnjoj šetnji. Predivna je! Ali Zlatar i Zlatarsko jezero su druga priča. Kuća naših prijatelja se nalazi na 1100m nadmorske visine, iznad Zlatarskog jezera, u selu Burađa. Jutarnja kafa i domaća rakija se piju u društvu tri velika bika, koji mirno pasu i ispitivački posmatraju. Samo se čuje zvuk preživanja livadskih travki u tim velikim ustima planinskih divova. Žvać, žvać, žvać. I onda se samo oglasi neka ptičica sa grane, zazuji neka bubica, šušne neka živuljkica u travi. Pogled privlači nestvarno tirkizna boja jezera koja menja svoje nijanse u skladu sa kretanjem oblaka. A oblaci u planini su masivni, kovitlaju se, premeštaju s malinjaka na pašnjake, sa obronaka do udoline. Priroda, skoro netaknuta, buja. Spuštajući se stazom kroz šumu do jezera, naleteli smo na džinovske pečurke raznih boja, na šumske zvončiće, na neke crne leptire i na najslađe šumske jagode. Ovim puteljcima sigurno prolaze šumske vile da bi se okupale u smaragdnom jezeru a potom otpevale neku zavodljivu melodiju. Iana je priroda posebno inspirisala. Crtao je konje, planine, drugare, ali nam je i pevao narodne pesme. Ovu posebno lepo peva i hvala vaspitačici Neni što ih uči tradiciji: U livadi pod jasenom Voda izvire, voda izvire. U livadi pod jasenom Haj, voda izvire. Tu se šeta lepa Kata, Vodu zahvata, vodu zahvata. Tu se šeta lepa Kata, Haj, vodu zahvata. (...) Možda je najbolje da ovim stihovima i završim ovaj post. Jer kao i u pesmi, postoje po Srbiji divni predeli, livade, izvori, samo što mi mnogo moramo da poradimo na infrastrukturi, prilazima, odmorištima, obeležavanju staza i na eko edukaciji. Bez edukacije i poštovanja prirode i svih organizama kojima je to prirodno stanište, lepota će brzo uvenuti i nestati. Reke će preplaviti brojna plastika, konji će jesti iz pretovarenih kontejnera a beloglavi sup će nestati iz rezervata Uvac jer je turista hteo da uslika ptiće iz helikoptera. Moramo da naučimo da cenimo i vrednujemo prirodu, u suprotnom okrenuće se protiv nas i biće opasnija od korone.
4 Comments
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|