Kada smo ove godine otišli na sajam turizma, moj suprug i ja smo pokupili raznorazne brošure a jedna se ticala i ostrva Krit. I na toj brošuri je ostrvo okarakterisano kao ostrvo kontrasta. Objašnjenje je da svaka od 4 regije na Kritu ima osobenosti specifične za tu oblast i da se one ogledaju kako u kulturi, običajima i tradiciji, tako i u izgledu pejzaža, endemskim vrstama i lokalnim proizvodima. Ja ne bih baš Krit nazvala ostrvom kontrasta već pre planetom za sebe koja može da zadovolji i najprobirljivije turiste. Krit vam nudi sve: fenomenalne plaže, neke od najznačajnih arheoloških nalazišta (Knosos, Festos), venecijanske luke i bogato dekorisane kapije kuća nekadašnjih velikih trgovaca i pomoraca sa neizostavnim primesama otomanske drvene arhitekture i visokim minaretima i kupolama džamija u tri glavna grada istoimenih regija (Hania, Retimno, Heraklion), visoke planine koje presecaju središte ostrva i reke koje su izdubile te iste planine i stvorile kanjone neverovatne lepote (kanjon Samaria jedan od najlepših) da bi im i Tolkin pozavideo na maštovitosti, preukusne masline koje čine 50% ukupne proizvodnje celokupne Grčke (30 miliona stabala), kri-kri divokoze, sunce koje sija 330 dana u godini i topla mora, grčku varijantu mafije u vidu baba koje se oblače u crno i puškama brane ulaz u planinska sela (ispostaviće se da su babe uzgajale konoplju i da grčka policija nije smela da interveniše), kao i priče o krvnoj osveti koja je poslednji put zabeležena u Chora Sfahion 1994, priče o velikoj borbenosti Krićana i čestim ustancima protiv okupatora, o vladavini matrijarhata i svadbama na koje se poziva celo selo. Ali Krit u ''izobilju'' nudi i sledeće: vetar i talase! Ako ne volite da se ljuljuškate uz zvuk vetra i preskačete, uskačete i surfujete na talasima - slobodno zaobiđite ovo grčko ostrvo. Nama nimalo nije smetalo :) Evo najpre našeg doživljaja Krita iz fisheye perspektive. Krit sam prokrstarila uzduž i popreko pre tačno 11 godina. Nas tri istoričarke umetnosti smo bile u potrazi za arheološkim nalazima, hipi južnjačkim plažama, noćnim provodom u Haniji. Agia Triada u mestu Amudara, u apartmanu Đana, free as a bird. He, beše nekad! Sada su prioriteti potpuno drugačiji: a) dobar smeštaj i hrana b) blizina plaže c) kvalitet plaže (pod tim podrazumevam pesak a ne kamen, šljunak, stene na koje deca noge lome) i toplo more d) blizina nekog malo većeg mesta sa makar trunkom istorije, da moja malenkost ne izludi e) dostupnost hladnog piva i maslina da tata ne poludi. Uspeli smo da zadovoljimo sve kriterijume, 5 od 5, mada je mama htela i malo više... Da krenem od smeštaja Hotel Atrium u mestu Retimno je odličan izbor za parove sa sitnom decom. Renoviran prošle godine, nosi naziv ambiance hotel, što zaista i jeste. Uređen sa ukusom, bez kičastih detalja i napadnih sofa u drečavim bojama. Takođe i dekor iz '70-tih izostaje, na moju veliku radost. Postoje rampe za kolica do lifta, bazena, restorana i to je ogromna prednost. Ishrana je na bazi švedskog stola i za doručak i za večeru i zaista je izbor odličan. Sveže voće, nekoliko kuvanih jela, grčki specijaliteti, riba i najvažnije maslinke, tzatziki i grčka salata u izobilju za svaki obrok ;) Mata se navukao na sitno, slatko grčko grožđe i tamanio je po pun tanjir svakog dana a Ian na palačinke za doručak. Moram odmah da spomenem da je Mata ovako plav i u švedskom duhu od prvog dana bio senzacija u Grčkoj. Svo osoblje mu je tepalo nešto na grčkom što je zvučalo kao ''yasu, yasu'' i mazilo ga po kosici a Nemci iz hotela mu se uredno obraćali sa 'morgen' ;) Za Iana su već mislili da je turskog porekla kao i otac mu uostalom ;) Za Iana je najveći plus hotela - bazen! Svako jutro na doručku krene da kuka kako idemo na bazen i da ste njega pitali, na plažu se ne bismo spustili. Jeste, simpatičan je bazen sa malim ograđenim delom za decu i đakuzijem, ali pored mora mene ne može nešto naročito da impresionira. Sve u svemu - 4+ za smeštaj. Nedostaje jedino neka animacija, kids club ili mini igraonica u sklopu hotela, ali preživeli smo i bez toga. Gde ćete bolje zabave od roditelja i iscrpljivanja istih :) Nepresušan izvor zabave! Plaža u Retimnu Peščana plaža, 13km dugačka. More toplo i plitko, idealno za decu. I crvena zastavica svih 10 dana našeg boravka. Grci svako jutro menjaju tj. u našem slučaju ne menjaju, zastavice na plaži u zavisnosti od jačine vetra i visine talasa. Jasno vam je da je na severu ostrva ta zastavica najčešće crvena. Nama to nije smetalo. A ni deci! Od prvog dana su uletali u vodu i napravili čitavu igru od tih talasa. Brojimo do 3 i onda svi ''go, go, go'' u talase. Cika, vriska, bežanje od talasa. Osmesi, radost, svi slani i mokri. Nama više od toga nije potrebno. Tata nam posebno voli talase i gori je od sve dece ;) Satima bi mogao da se baca u iste. Mami ne smetaju, ali mama voli dugo i daleko da pliva, pa će mama jednog dana odvesti porodicu na jug, na Libijsko more i u pravu oazu mira i opuštanja. Stara gradska jezgra Retimna i Hanije Retimno se nalazi na severu Krita na tačno pola puta između glavnog grada Herakliona i nekadašnje prestonice Hanije. Ima oko nekih 40 hiljada stanovnika i savršen položaj. Stari grad je opasan Venecijanskom tvrđavom i ušuškan u spletu bezbrojnih uskih uličica na čijim krajevima zasijaju minareti i kupole iz doba turske vladavine. Mi smo bili smešteni na svega 1km od Starog Grada, ali ga nismo prvih par dana ni obišli jer decu takve atrakcije apsolutno ne zanima. Sve dok nismo ugledali vozić koji pravi jednu kratku turu po i oko grada. To je bio pun pogodak, posebno kada je čika uključio lažan pisak prave lokomotive. Ćihu, ćihu! Još smo u nekoliko navrata uspeli da ih odvučemo do grada, uz obećanje Ianu da će dobiti neku novu igračku i uz povremena puštanja Mate da trčkara jer je u ovom uzrastu nezaustavljiv. Sva 4 pokušaja da ručamo k'o ljudi u restoranu su se neslavno završila: kada smo seli na pizzu, Mata i Ian su toliko skakali po nekoj nazovi sofi da smo morali da ih razdvojimo i hranimo u smenama; kada smo seli na suvlaki da Ian ruča meso na štapiću dok Mata spava u kolicima, svi ražnjići, štapići i kišobrančići nisu odobrovoljili Iana da krene da jede sve dok konobarica nije donela mali plastičan mač da nabada (od tada nismo napuštali hotel bez mača); pauza za brzi pomfrit se završila Ianovim istiskivanjem kečapa koji je završio na mojoj haljini, ruci, pločniku a i verovatno ljudima pored nas koji su naprasno platili račun i nestali; a moja želja za dobrim girosom od 2.5 evra je naglo opala kada i nakon 20min sok, pivo i giros nisu stigli na naš sto a mi morali Matu da jurimo po pola grada, jer on juri debele mačke i vrišti ako pokušamo da ga ubacimo u kolica. Moj savet: strogo zabranjen odlazak sa decom u restorane dok ne napune 5 godina. Hania Hania svakoga očara na prvi pogled. Ne na pogled sa autobuske stanice i dolaska kroz tonu turista, kineskih radnji, kožnih sandala i torbi, kao i fudbalskih dresova do Starog Grada, već pri pogledu na šarene kućice iz stare venecijanske luke koja podseća po boji mora i talasićima na Veneciju. Tu je opet vidljiv sudar istoka i zapada, Mletaka i Otomana. Minojci su skriveni u temeljima grada i na momente se naleti na otkrivena nalazišta i taj kamen žute boje tako vešto korišćen i inkorporiran u zidine kasnijeg datuma. Meni je Hanija ostala u prelepom sećanju i čim smo stigli u luku ispričala sam Dekiju kako sam pre 11 godina tu negde okrila preslatku juvelirnicu i da su tamo pravili divan nakit i imali posebnu tehniku rada sa cvetićima. Tu sam se zaljubila u gusto pletenu cvetnu ogrlicu, ali je bila preskupa i ostade u radnji i na fotografiji. Pita Deki sećam li se gde je? Rekoh - aj na ovu stranu. I prođosmo mi pored Nautičkog muzeja, skrenusmo u usku kaldrmom popločanu ulicu, pa uzbrdo i gle, evo radnje. Tamo je i dalje, i neki cvetići se i dalje presijavaju u izlogu. Uđosmo nekako svo četvoro a Ian krene da pipa drgoceni nakit i da otvara fiočice i već sam videla skandal na pomolu, ali se šarmantan stariji gospodin pojavi iza pulta i upita da pomogne. Nađosmo minđuše u istoj tehnici. I dok se sada ti cvetići presijavaju na mojim ušima, starom juveliru sam obećala da ću poslati fotografiju ogrlice a on će je za mene ponovo izraditi. Kao u bajci, zar ne?! Ostade da napravim osvrt na još dva naša izleta. Jedan na krajnjem zapadu ostrva a drugi na jugu. Avantura zvana Balos i Gramvousa prvo! Kod nas u hotelu su postojale oglasne table za sve goste i na svim jezicima. Poljska agencija je izlet na Balos i Gramvousu reklamirala pod nazivom ''Kretenski Karibi'' (na poljskom Krit je Kreta i otud kretenski) ;)))) Ali za mog Dekija će taj naziv u potpunosti opisati izlet do tirkizno plavog mora i laguna. Odmah da kažem - opet sačekajte da deca imaju bar po 5 godina za ovakvu avanturu. Nema potrebe da idem u detalje osim da me je vodičica ubedila kako je to fenomenalno za decu i da nije uopšte naporno. Sledi itinerar: polazak autobusom u 7:00 ujutru, sat i po vožnje do luke Kisamos, sat i po čekanje u luci do polaska broda bez ikakvih facilities osim jednog kafea, ukrcavanje u brod koji prima na hiljade turista, plovidba od sat i po do Balosa, iskrcavanje po najgorem kamenjaru na poluostrvo gde mi bi žao roditelja koji su poneli ladno kolica i bebe od 3-6 meseci, ostanak na Balosu 2.5 sata i prženje na suncu bez suncobrana (lažem, ima ih možda 15), povratak na brod, iskrcavanje po još gorem kamenjaru na ostrvo Gramvousa nakon 20min plovidbe, boravak od nekih sat i po, pa sat i po plovidba do luke i dva sata povratak autobusom jer je na putu bila kolona zbog proslave lokalnog sveca gde su Grci praktično blokirali magistralu svojim veseljem, vašarom, jagnjićima i paljenjem sveća. U povratku Mata dobi najgori napad histerije koji je trajao 20min a onda se jadničak komirao i nije probudio do jutra. Sav taj raj košta, uglavnom živaca i Deki me je samo lepo zamolio da više ne organizujem izlete tipa ''Iskrcavanje u Normandiju''. Ja sam samo trepnula plavim okicama dva puta, rekla ''da dragi'' i odvela ih sve na jug posle dva dana :) Libijsko more, jug, Plakias Ovde me je moj muž ponovo zavoleo i zaboravio na maltret do kretenskih Kariba.
Jug, Libija tamo negde u daljini, mesto Plakias na svega 36km od Retimna, more mirno, za par stepeni hladnije, ali prelepo za plivanje. Turista nigde, gužve nigde. Oaza mira i plavetnila. Ideja je bila da iz Plakiasa uhvatimo čamac do sledeće uvale Preveli gde se reka opasana palmama uliva u more. Taj prizor nismo ugledali jer smo omašili brodić ali nam je bilo divno. Nisam uspela da nagovorim muža da se vratimo sledeći dan i uhvatimo ranije brodić i vidimo te palme. I ovo mu je bilo dovoljno :) Kaže on meni ''vratićemo se ponovo na Krit kad ne budemo imali decu.'' ''Kako to misliš kad ne budemo imali decu? Pa njih imamo za ceo život!'' ja ću pametno. ''Ma ne, ne, mislio sam da dođemo bez njih kad oni odu od nas.'' ispravlja se on. Pa dobro, znači kao baba i deda, mislim se ja... Ma jok, eto nas opet za koju godinu pa će mama da ih vodi sve u Samarija kanjon da prepešačimo svi zajedno 13km i uskočimo u Libijsko more u Agia Roumeli :) A Santorini da ne spominjem.... he he he
9 Comments
Čekali mi da Mata malo stasa i da se približi šestom mesecu te da se vinemo opet nebu pod oblake i upoznamo neko novo grčko ostrvo. Skopelos! Mnogima nepoznanica, pogotovo kad se spomene skupina Sporades ostrva, ali na prvi takt ''Dancing Queen'' od Abbe, svi vrte film u glavi i ček, ček, pa zvuči nešto poznato. Mamma Mia, Meryl Strip? Da, da, to je to ostrvo gde je sniman čuveni mjuzikl. I ako niste čuli, snima se nastavak sa istom ekipom. Doduše nije mi baš jasno koju će sad muzičku grupu da iskoriste jer su Abbin repertoar potpuno iscrpeli, ali to nije moja briga. Meni je dodatno bilo zanimljivo što idemo na ostrvo ''Mamma Mia-e'' jer sam deo svoje devojačke večeri provela uz istoimeni mjuzikl u Londonu. Moja kuma Kristina je to sve savršeno organizovala i bilo je veče za pamćenje i đuskanje i pevanje. Dolazak na gore pomenuti Skopelos nije protekao baš glatko, niti romantično. Iako nam je let bio sa rano-jutarnjeg pomeren na poslepodnevni, umalo da ga propustimo. Avantura od samog početka – taksisti je pukla guma na autoputu ispred table za isključenje za aerodrom. Kolika je šansa da se to desi? Već znam da je iza okuke Vazduhoplovni muzej i da smo tu. Tako blizu a tako daleko. Sedim na zadnjem sedištu s decom i pokušavam da cooliram na 30C. Dejan ne progovara a taksista preko radija zove u pomoć. Stiže drugi nakon 10 minuta. Lepo, nismo očekivali takvu efikasnost. Domogli se aerodroma, ajd na čekiranje preko reda s decom (što to volim i babe koje gunđaju sa koferima veličine omanje sobe) pa do već čuvene ''male igraonice'' ispred gate-a. Tu je Ian rešio da se razmaše i da nam jasno da do znanja da mu je bilo dosta mirovanja. Kada je počeo boarding, kategorički je odbijao da obuje patike te smo na gate uredno otišli u čarapama. Na treba ni da spominjem da je Mata sve vreme bio super. Njega sam podojila u avionu odmah posle poletanja i on je ubrzo zaspao. Za Iana smo spremili ceo set iznenađenja: nove knjige, novu figuricu pčelice Maje kao i tonu gricka. Međutim priredio je on nama najveće iznenađenje. A ne, ne, nije to što mislite. Naš sin je pojeo sendvič sa sirom i šunkom u avionu! Kod kuće to ne bi ni okusio. Dobro, visoka ocena za ketering na letnjem čarteru. Let traje svega sat i 10 minuta do Skijatosa, ali onda kreće zezanje trajektom do Skopelosa. Čekali smo u luci sa sve koferima, decom i kolicima skoro sat i po; onda još 45min trajektom pa još 40min busom do izabranog hotel-apartmana Elios u Neo Klimi. U apartman smo ušli oko 23č po lokalnom vremenu. Fino se naputovasmo. Falio je samo još neki hidro-avion u celoj kombinaciji. Deca su zaspala u busu te smo ih samo preneli u krevete. A sad malo o smeštaju: Apartman nam je prostran sa dve sobe, ali sa starim nameštajem, groznim kupatilom i još jadnijom kuhinjicom. Toj tzv. čajnoj kuhinji nismo smeli ni da priđemo jer je zaista delovala kao da nam je neko postavio lažni šporet i kredence, te sam mislila da će mi ili vratanca ostati u rukama ili da će ringla eksplodirati ukoliko pokušam da je uključim. Bitna napomena: u kredencima nije bilo nijednog tanjira, čaše, niti bilo kakvog suda ili escajga. Skoro sam bila ubeđena da nas snimaju za ''Skrivenu kameru'' jer je trebalo videti naše zblanute izraze lica. Uz kupatilo dobijate i kućnog ljubimca – malog providnog narandžastog gekona koji vršlja po zidovima i na vaš malo veći pokret beži u sigurnost rupe u ramu prozora. Setila sam se romana Justejna Gordera ''Maja'' gde je jedan od glavnih likova gekon :) Sreća, pa mi svi mnogo volimo životinje i Ian je bio oduševljen što ima svog ličnog Oskara u sobi (za referencu pogledajte istoimeni crtać). WiFi očajan; ja ni sliku preko Vibera ne uspevam da pošaljem a Deki se muči da završi neki report za posao (he, he, ovo je grčka zabit). Ako izuzmemo osrednji smeštaj, hotel je ušuškan u divnom rastinju sa puno kaktusa i primorskih biljaka. Okolne planine su prekrivene borovim šumama i vazduh je ovde neverovatan. Sve miriše, sve je zeleno dok je more nestvarno plave boje. Prvi dan smo proveli na Hovolo plaži, podno živopisne litice. Međutim tu je prilaz moru očajan sa krupnim šljunkom/kamenjem te izlomismo noge. Iako je septembar more je i dalje toplo (25C) a spoljna temperatura 27-28C. Iana smo uspeli da nagovorimo da se kupa sa mišićima (trajalo je samo taj prvi dan). Smešno je kako je Ian naučio množinu imenice kamen zbog ove plaže:''Aaaa, mama, boli me ova kamila!'' I ostade kamila do dan danas. Mata lepo spava na plaži, prija mu morski vazduh i on se (po običaju) ništa ne buni i njemu ništa ne smeta. Priroda je ovde božanstvena i sve divno miriše. To je moj prvi i glavni utisak o ostrvu. Ta borovina me zamađijala i ujutru bih izlazila na mali balkon da upijam svežinu koja se spušta u magli sa planina i donosi te miomirise. Kraj je sezone i turista jedva i da ima. Milina. Lepo vreme je potrajalo čitav taj prvi dan. Već od sutradan se sve menja. Stižu sada tamni i olujni oblaci sa planina i svako jutro na doručku svi posmatramo njihovo kretanje i predviđamo na koju li će stranu otići i da li će nas mimoići. Provodićemo sada malo više vremena na bazenu (na Ianovu veliku radost) a malo manje na plaži. Drugog dana smo shvatili da je plaža u Neo Klimi, mestu u kojem smo smešteni, zapravo mnogo bolja za decu i da je polu peščana. Mislim da smo taj dan jedini bili na plaži i jedini se kupali dok nas kiša nije oterala do obližnje taverne. E tu Ian nije hteo ni da okusi grčki jogurt u kojem se prethodne godine davio. Baksuz mali! Zato sam ja probala lokalnu pitu sa sirom i bila je baš ukusna. Umotana je kao potkovica i onda spuštena u fritezu. Grupa u hotelu nam je šarolika, mada su uglavnom parovi sa decom. Već prvo jutro mi za oko zapala dva para. Prvi par sa (skoro) dvogodišnjim sinom, koji je vrtiguz i vrtirep gori od našeg Iana i kojeg za stolom može da zadrži samo tablet. A ja kao izigravala strogoću prvog dana i zabranjivala Ianu iPad. Kad smo videli njih čini mi se da je Deki odmah odjurio do sobe da nam 'kupi' 5 minuta mira. Presladak plavušan koji kada krene da ciči, ori se ceo Skopelos i koji je uspeo da zbriše roditeljima i upadne u bazen jedno jutro. Nestaško Mihailo. Dok drugi par mlađi, uglađen, sa dve divne devojčice, deluje da drži sve pod kontrolom dok nisam skapirala da mama svako jutro uredno secka viršlice i nudi bar dve vrste džema starijoj ćerki a ova sa polukiselim izrazom odbija sve da jede. Welcome to our club! Ian no. 2! Dok druga devojčica, bebiron od nepunih godinu dana totalna suprotnost. Što bi Mihailova mama kasnije rekla ''gomboca'' (Vojvođani će znati o čemu pričam). Devojčice Tatjana i Dimitra sa čijom mamom, Marijom, ću postati sjajan prijatelj. Do kraja letovanja ćemo se svi združiti i smejati dečijim nestašlucima, izvoljevanjem s hranom, napadima besa i napadima smeha. Kako vreme nije obećavalo narednih dana, uputili smo se do grada Skopelosa. Postoje lokalni autobusi koji savršeno saobraćaju ostrvom i voze do svih plaža. Od Neo Klime do Skopelosa vožnja traje oko 50min i prolazi se kroz divan pejzaž, sela, maslinjake. Preko Milia i Kastani plaže, Panormos bay-a, Strafilosa do glavnog gradića. Stigli smo oko podneva i već tu, na šetalištu, seli da Ian jede špagete. Udavio se u ogromnoj porciji Napolitane i sipao sav kačkavalj koji je dobio pride. Da, špagete će obeležiti ovo letovanje. Dok smo mi jeli, sunce se na naše veliko iznenađenje probilo kroz guste oblake. Zasijale su belo okrečene kućice grada Skopelosa na obroncima okolnih brda. Kao da je neko upalio svetlo i sve je počelo da svetluca. Mnoge kuće imaju tradicionalni krov koji podseća na krljušt ribe i presijava se u srebrno-sivim tonovima. Šetali smo se krivudavim uličicama, zavirivali u radnjice (u jednoj je Ian izmoljakao ksilofon u obliku mace) i pokušavali da napravimo dobre fotografije pored Iana koji jurca k'o muva bez glave. Skopelos je ostrvo divnih šljunkovitih plaža ali i mnogobrojnih crkava i kapelica. Navodno ih ima preko 360 a u samom gradu oko 120. Najčuvenija je Paganitsa of Pyrgos, na litici iznad marine, odevena u belo ruho kao velika snežna pahulja. Pogled odatle puca na otvoreno more i uvek duva jak vetar. Vreme tu kao da je stalo i kao da se ništa nije menjalo stotinama godina. Jednog jutra smo se parom iz Novog Sada i parom iz Doboja uputili na čuvenu rajsku plažu Kastani gde su snimane scene venčanja iz filma ''Mamma mia''. Ja sam se momentalno oduševila kristalno čistim morem tirkizne boje, stenama i liticama prekrivenim borovima, ali ne i moji dečaci. Ian posebno. Nije hteo ni da priđe moru. Mislim da se plašio talasa. Bilo je prilično vetrovito tog dana. Ja sam se prilično razočarala što se samo durio i sva ta divota nije nikako doprla da njega te smo ostatak letovanja proveli na Panormos plaži. Tu je Ian bio najopušteniji i najviše 'svoj'. Redovno je ručao špagetice i lizice u taverni na samoj obali; kupao se sa dinosaurusima, združio čak sa nekim Italijančićem i zaista uživao. A uživao je i tata i njih dvojica su Panormos bay proglasili za najbolje mesto na Skopelosu. Mati i meni (po običaju) nikad ništa ne smeta, samo da smo na plaži i moru. Uspeli smo da obiđemo i Glossa-u, drugi po veličini gradić na Skopelosu, smešten visoko u brdima iznad luke Loutraki a okrenut direktno prema ostrvu Skijatos. Taj dan je bio izuzetno tmuran, vetrovit i prohladan. Šarmantan gradić sav u stepenicama i vijugavim puteljcima. Lokalne prodavničice se sastoje od pekare sa medenjacima, prodavnice sa organskim proizvodima i keramikom (kupih tu odličan origano), lokalnom keramikom i suvenirima. Većina ih je bila zatvorena jer je kraj sezone i uskoro će sve utihnuti i tih par stotina meštana će navući plave žaluzine i čekati novo leto. Vijugavi put vodi do samog vrha mesta gde se nalazi glavni trg sa preslatkom tavernom i crkvom. Odatle se pruža pogled ka luci i moru. Tu je i smešan natpis ''The best view only for you!''. Ian je u Glossi bio prilično nervozan i dok nije zaspao u kolicima apsolutno nije hteo da sarađuje niti da hoda. Tako da smo se Deki i ja iskilavili načisto sa Matom u rukama i Ianom u kolicima u gradu gde ne postoji put bez stepenica. Mene je kod te taverne na vrhu oduševilo začinsko bilje u velikim saksijama koje uzgajaju za potrebe restorana: origano, više vrsta bosiljka, ruzmarin, majčina dušica... Predivno! Ian se baš na tom mestu probudio i skoro momentalno oraspoložio kada je dobio ogromnu kuglu sladoleda od čokolade. Dan ipak nije propao ;)
Ianovo prvo pravo letovanje! Kada se rodio, 2014. godine, išli smo na 'englesko' more i letovanje u Eastbourne i Brighton. Ali to je Engleska, od pravog letovanja i vrelih dana nije bilo ni traga, ni glasa iako je bio avgust mesec. Nismo čak ni stopala smočili u Severno more, jer je brrrrr hladno. Jeste nam bilo lepo da k'o engleske bakice i dekice šetamo pored mora 20 milja, da uspavljujemo Iana uz šum talasa i vetra, da obiđemo čuveni crveno-beli svetionik Beachy Head gde sa litica nam dobro kolica nisu završila u moru jer je duvao tajfun, da hranimo jaganjce na farmi ''Seven sisters'', da otkrivamo šarolik i veseo Brighton, ali uželeli smo se pravog mora i sunca. Te je izbor pao na jedno od omiljenih ostrva kako u Srba, tako i u Engleza. Za nas je i istorijski veoma važan zbog prelaska srpske vojske preko Albanije i smeštanja na ostrvo Vido preko puta grada Krfa za vreme I svetskog rata a za Engleze iz potpuno drugih razloga – potpuni leisure. Kupili su dobar deo Krfa i engleski se u nekim mestima više čuje nego grčki. I mnoge taverne su zamenjene sportskim barovima u kojima se služi obavezan English breakfast. Ali grčko-engleski odnosi i aranžmani nisu deo moje priče... Mi smo na Krfu letovali u drugoj polovini juna i Ian se već prvog dana oduševio morem, vodom. Taj prvi dan nam je bio izuzetno naporan jer smo morali da ustanemo u 4 ujutru da stignemo na let. Ian je napravio nekoliko scena u avionu i to naročito pre poletanja. Pošto mu se mnogo spavalo, svoju frustraciju što smo u avionu a ne kod kuće, je ispoljio besomučnim vrištanjem, bacakanjem i plakanjem. Meni se činilo da se ta agonija nikada neće završiti. Ali poleteli smo! I dete je zaspalo. Pola sata mira. Ianovi tantrumi u tom uzrastu su bili jezivi. Kada mu nešto nije po volji ili mu nešto branimo, krene da me vuče za kosu, štipa, grize ili se samo baci na pod i udara sa sve četiri. Uf! Al' na stranu sad to, mi uživamo u našem malom raju! Evo kako sam ja to naše letovanje fino zabeležila. Hotel nam je u mestu Kanoni, pored aerodroma i na 15min od grada Krfa. Znate one čuvene razglednice sa Krfa sa belom crkvicom u moru? E baš smo tu bili smešteni! Nekadašnji 5-star Hilton hotel je iznutra u pomalo jadnom stanju čim se napusti velelepni i prostran ulazni hol sav u mermeru i svetlucavim šandolijerama od lažnog kristala. Sobe imaju dekor iz 70-tih godina, ali je naša baš ogromna i ima odličan balkon i još bolji pogled. Naravno, sea view. Doplatiću ga koliko god, samo da gledam u more i čemprese a ne u kontejnere i konobare koji na plastičnim stolicama sede na puš pauzi i ispijaju 17. kafu tog dana. Najveći adut hotela je bazen kao i lift kojim se spuštate na malu plažicu. Sjajna stvar kada ste sa malom decom. Nema stepenica, serpentina, već jedno dugmence za gore i dole. Ianu se najviše dopada bazen iako je i on sa morskom vodom. Verovatno zato što je trenutno topliji od mora. Već prvi dan je sa mnom probao grčki jogurt sa medom i orasima. Zna mali šta valja. A potom se navukao na sladoled. I ta ljubav prema sladoledu kod dece traje večno. Nisam do sada upoznala dete koje ne voli sladoled. Te dve stvari, plus kroasani s mlekom za doručak, obeležiće ovo Ianovo letovanje kada je hrana u pitanju. Drugi dan smo trknuli do grada Krfa. Lokalni autobus nam staje odmah ispred hotela i zaista se brzo stiže. Dok se tata šišao, Ian i ja smo cunjali starim gradom, zavlačili se u kaldrmom popločane uličice i tražili dobro mesto za giros. Imam osećaj da je dobar, stari giros sa ćoška u papirnom fišeku sa kropirićima i po ceni od 3 evra u izumiranju. Sada se sve pretvara u neke fancy-šmensi restorančiće gde moraš da sedneš i poručiš piće i platiš popriličnu cenu za taj isti giros. Kada sam sa sestrom i njenim društvom prvi put letovala u Grčkoj pre xy godina, živeli smo na tom girosu iz fišeka. I ništa nam nije falilo :) Elem, mi smo se posle s tatom lepo prošetali promenadom grada Krfa, opet jeli sladoled a Ian je besomučno jurio golubove. Mnogo nam se dopada Krf. Bila sam pre 10 godina i sad mi je još lepši. Hoćemo da ostanemo na ovom divnom, zelenom, sunčanom, plavom ostrvu. Sve miriše, lastavice nadleću pred sam zalazak sunca a uveče se čuju zrikavci. Gledamo avione stalno kako sleću i Ian već zna da pokaže ka nebu i izgovori ''huuuuu''. Šalimo se da ću ja otvoriti malu galeriju a da je Dekiju samo porteban dobar wi-fi da radi ''remotely''. Ah, možda jednog dana. 24. jun 2015, bliži se podne. Ian je zaspao u svom ''little prince'' krevecu a ja na terasi čekam da mi Deki donese ice-coffee. Sunčano je i toplo; nad morem se izdiže izmaglica u pravcu Albanije. Upravo smo kod bazena upoznali finu tetu iz Slovenije, koja se oduševljavala Ianom a on joj se samo smeškao i slao poljupce. Ian je danas sat vremena duže spavao – ustao je u 6! Inače se po pravilu probudi u 5. I onda kreće valjanje po krevetu, sikenje, gledanje crtaća dok konačno svi ne ustanemo u 6:30. Dan nam veoma rano počne i do uveče smo svi već premoreni. Nije lako letovati sa 15 mesečnim Ianom. Imali smo ovde već nekoliko ''situacija'' i scena. Izvodi sa hranom i iako smo sada prihvatili da se za doručak isključivo jedu mini kroasani i pije mleko, ručak je i dalje noćna mora. Do pre dva dana smo još imali nezamenjive pouches Ella's Kitchen, ali kako je ta hrana nestala Ian odbija Nestle teglice sa ćuretinom i piletinom. Jede isključivo voćne kašice. Zbog tih njegovih ''ručkova'' nam je napravio već nekoliko groznih scena na plaži i u kafiću, da smo jednoglasno rešili da se javna mesta u vreme ručka zaobilaze u širokom luku. Uspeli smo da odemo i na celodnevni izlet u popularnu Dasiju. I divno se proveli! Iznajmili smo ležaljke tik uz more a more je tog dana bilo kristalno čisto sa velikim ribama. Prohladno, ali lepo. Ian se nije bunio za kupanje i svidelo mu se da ga tata kao ''bacaka'' u vodu. Ian je otkrio i prskalicu za travnjak te je to bila glavna zabava. Još kad je spazio rupicu na crevu, mislim da je bio u stanju da tu ostane satima. Zatvori, otvori, prskaj! Jeeeeeeeee Još jedan dokaz da deci ne treba mnogo za dobar provod. Otkrili smo nekoliko divnih mesta, koja nisu toliko popularna. Nedaleko od našeg hotela a u južnom predgrađu grada Krfa nalazi se arheološko nalazište. Iskopine drevnog grada Korkyre, koju su osnovali Korinćani, sada nazvano Paleopolis. Tu su i ostaci nekadašnje bazilike. A na brdu pored, Mon Repos, otkrili smo divnu šumicu i nekadašnju palatu u kojoj se rodio Philip, Duke of Edinburgh (1921) a koja je sada pretvorena u muzej. Ceo Mon Repos je kao velika botanička bašta sa prelepim drvećem, palmama, primorskim rastinjem, čempresima i nekim čudovišnim cvetovima. Žuto-narandžasti leptiri samo preleću s cveta na cvet i deluje kao da smo u začaranom vrtu. Sve očekujem da ugledam nekog zeku ili patuljke. Na posedu se nalaze ostaci dorskog hrama, crkva, amfiteatar itd. Kasnije smo se sa Ianom spustili u podnožje brda, na plažu Mon Repos sa dečijim igralištem. Prošetali smo se i do dela grada koji se zove Garitsa, sa velikom vetrenjačom na molu okrenuta ka Old Fortress. Tu je božanstveno i stecište lokalaca, koji dolaze da se kupaju i sunčaju nakon radnog vremena. Na Krfu smo zaista uživali iako nam je tempo sa Ianom bio ubitačan. Imali smo skoro idealan spoj plaža – bazen – blizina grada. Mi ne volimo resorts i izolovane hotele, te je nama ovakav aranžman savršeno odgovarao. U povratku za Britaniju smo nenadano produžili naš odmor za jedan dan. 20 minuta nakon poletanja sa Krfa prinudno smo sleteli u južnu Italiju i grad Brindisi zbog čudnog smrada u kabini aviona. Sletanje je izgledalo kao iz filmova. Avion na sred piste, čuju se sirene vatrogasnih vozila koja polako opkružuju ''misteriozni'' aircraft. Pun avion Engleza, čini mi se da smo mi bili jedini lažnjaci sa Ianom polu-Englezom. I svi ćute. Nigde mesta panici, nigde se ne čuje zapomaganje. E to su vam Englezi! Svaka im čast na smirenosti. Samo sam se u deliću sekunde prisetila mog povratka iz Herceg Novog, Banbusom pre 20 godina, kada se autobus prevalio prednjim točkom u provaliju iznad Budve a vozač viknuo ''Svi na levu stranu!'', zbog ravnoteže. A žene krenule da vrište i jedna najglasnija se oglasi ''Ajmo ljudi svi peške do Budve! Smestiću vas sve kod rođaka!''. E a to su smireni Srbi-Crnogorci u vanrednim situacijama:) I da se vratim na Ianovo prvo pravo letovanje – dečko završi u predivnoj Italiji uz najbolji gelato na svetu a mama uz najbolji capucciono! Imaće šta da priča kad poraste ;) A nas dvoje? Imaćemo i mi šta da pričamo – napravili čudo br. 2! Bliži se polako sezona letovanja i svi se već uveliko raspituju - kuda na more? Reših da nekoliko postova posvetim sjajnim destinacijama za odmor. Ali prvo jedno letovanje bez dece. Posle je sve drugačije ;) Svakome je prva asocijacija na Maltu – Malteški vitezovi, malteški krst i nekome, kao meni na primer, malteška pudla. Nismo sreli nijednu maltešku pudlu i Akijevog rođaka, ali su zato krstovi i obeležja malteških vitezova skoro na svakom ćošku. Zbog blizine Sicilije sa severne i Afrike sa južne strane, Maltu karakteriše neverovatan miks obe kulture. To je vidljivo u jeziku, arhitekturi, hrani, ali i fizičkom izgledu Maltežana. Tu su više povukli na Italijane južnjake sa zift crnim kosama i obrvama i tamnoputim tenom. Vole i da se prepiru kao Italijani i u nekoliko slučajeva smo prisustvovali žustrim svađama. Najvatrenija prepirka je bila jedno jutro u kafiću na plaži Mellieha, gde smo obitavali i igrali karte. Dve radnice su se toliko posvađale da su bukvalno leteli tanjiri ili šoljice. Po zvuku bih svakako rekla da je neko keramičko posuđe bilo u pitanju. Ali se italijanski uplivi možda najbolje vide u katolicizmu, crkvama i katedralama u svakom mestu kao i u malim keramičkim predstavama Hrista, Bogorodice, Madone s bebom Isusom i drugih svetitelja na skoro svim ulaznim vratima. To su uglavnom šaroliki reljefi ne veći od 20-30 cm u prečniku, koji služe kao zaštitnici tog doma i te familije. Drugi keramički ukras u dovratku je novijeg datuma. Pojedinačni nazivi kuća tj. pallazina ispisani su u kurzivu i često uokvireni nekim floralnim viticama. U manjim mestima i u skrivenim uličicama od krem tesanog kamena, kao što je npr. Mosta, kriju se i drugi zanimljivi detalji: keramičke skulpturice u prozorima, sa ponekim raspećem, golubovima i veštačkim cvećem; raznorazni kaktusi u saksijama poređani tik uz zid kuće kao i veće skulpture svetaca na raskršću puteva. Vreme kao da je stalo i kao da su svi zaspali. Meni se dopada ta uspavana, letnja atmosfera. Vraća me kroz vreme. I ako zastanem, oslušnem, mogu da vidim žućkastu prašinu kako se podiže pod kopitima konja malteških vitezova. Ostrvo je golo. Vegetacije skoro uopšte nema i jedino šta prirodno uspeva su ogromni kaktusi. Prelepi, veliki, pljosnati, pustinjski kaktusi sa velikim bodljama i žutim cvetovima. Prepuni plodova. Mi smo se sve vreme šalili kako bismo napravili biznis od tih kaktusa sa proizvodnjom posebno osvežavajućeg pića, koje smo nazvali kaktusonada. Zaista bi trebalo praviti sokove i prodavati plodove tih kaktusa. Hrana je mediteranska. Svaki restoran nudi svežu ribu, plodove mora i ostale morske đakonije. Malteški specijalitet je doduše zečetina na više načina, ali se ja nisam usudila da probam malog zeku. Pizze i paste su preuzeli opet od Italijana, dok su slatki specijaliteti – testo punjeno smokvama, marcipanom, urmama i slično više nekako u istočnjačkoj i arapskoj tradiciji. Spremaju i raznorazne vrste peciva, hlepčića i pogača. Imaju i svoju maltešku kobasicu, koja nije ništa posebno Valetta – grad vitezova Sv. Jovana ili na engleskom Knights of St. John. Prestonica Malte je postao tek u 16. veku a do tada je to mesto pripadalo Mdini. I da nije bilo malteških vitezova, ne bi bilo ni Valete. Gradom dominira veličanstvena katedrala St. John, za koju je Caravaggio uradio dva platna. Za oslikavanje svoda katedrale u tehnici uljane tempere a ne freske, zaslužan je Italijan Matteo Pretti. Podario je katedrali 6 godina rada i truda da prikaže alegorije reda St. John kao i najznačajnije Grand Masters. Ceo pod je u mermernim pločama, zapravo nadgrobnim ''spomenicima'' svih vitezova koji su tu pohranjeni. Na skoro svakoj se nalazi predstava lobanje a na mnogima i celog kostura tj. alegorije smrti. Tu su i debeljuškasti anđeli, porodični grbovi i latinski natpisi. Zidovi bočnih kapela i naosa su u zlatnim štukaturama, bogato dekorisani. Nije se štedelo na zlatu. Barokna katedrala sva sija i ima ogroman oltar sa grupnom skulpturom Sv. Jovana Krstitelja i Hrista. Arhitektura Valete je tipična primorska od beličastog, krem kamena sa šarenim žaluzinama i izbačenim erkerima. Položaj Starog grada je savršen: između Velike luke (Grand harbour) i novijeg dela sa skupim hotelima i apartmanima u Slimi i St. Julianu. Grad je prilično brdovit tako da se sa vrha uskih uličica često vidi parče plavog mora u daljini. Nezaobilani su prelepi vrtovi pod nazivom Lower Barrakka gardens. Ostrvo Malta je veoma vetrovito, kao i većina drugih ostrva, te smo mi jednog posebno vetrovitog dana rešili da obiđemo utrvđeni grad Mdinu i susedni Rabat. Oba gradića se nalaze nedaleko od Moste, u centralnom delu Malte, i prava je avantura stići do njih. Uzeli smo dnevne karte za lokalne autobuse koji saobraćaju po celom ostrvu i koji podsećaju na kubanske pilićare. Odlično i jeftino prevozno sredstvo, ali veoma nepouzdano. Odvezli smo se pravo do Moste i tu najpre obišli simbol gradića Rotundu, koja ima 3. po veličini kupolu u Evropi i videli repliku bombe iz II sv. rata (koja je tu zalutala i nije eksplodirala). Onda se ispostavilo da imamo skoro sat vremena do autobusa za Rabat. Da ubijemo vreme, skrenuli smo u male uske uličice i otkrili preslatko mestašce sa likovima Bogorodice, Hrista i Svete porodice u dovracima ulaznih vrata. Sa rascvetalim drvećem hibiskusa i brojnim saksijama kaktusa. Vreme tu kao da je stalo. Samo stare bakice čiste prašinu ispred svojih ulaza a poneka i iščupa retko zalutali korov u pločniku. Žute senke se igraju po zidovima, debele mace izležavaju na pragovima a sveci se presijavaju u belom mermeru na raskrsnicama uskih puteva. Lokalci odlaze u pekare po sveže ispečen hleb ili se pak zavlače u pomalo mračne kafanice. Ali meštani deluju ljubazno i osmehnu se kada me ugledaju neumornu sa fotoaparatom. Nakon lepe šetnje nastavismo naš put do Rabata. Staro mestašce poznato po rimskim katakombama iz 3. veka p.n.e. Kao i po pećini Sv. Pavla. Katakombe su dobrim delom korišćene kao skloništa u II sv. ratu. Maltežani su plaćali visoku cenu da im se pijucima iskopa zasebna soba, koju su oni posle ne samo krečili u živopisne boje već su je i popločavali keramičkim pločicama. A dovitiji su čak stavljali i vrata radi veće privatnosti. Deluje bizarno da za vreme rata razmišljaš o dekoru i šari pločica. Sačuvano je preko 50 tih soba. Katakombe su bile mesto sahranjivanja i u nekim udubljenjima se još naziru ostaci kostiju. To je čitav splet podzemnih prolaza i grobnih komora. Nadala sam se da ima sačuvanih i nekih ranohrišćanskih fresaka, ali ih na žalost nema. Jedini ostaci su kod 3 oltara ispred pećine Sv. Pavla. On je tu živeo nakon brodoloma. Tu pećinu je obišao svojevremeno i papa Jovan II Pavle i čini mi se da je on postao veća atrakcija nego sam svetac. U Rabatu se na glavnom trgu nalazi katedrala a njena neposredna okolina je dekorisana brojnim šarenim, drvenim, crkvenim postamentima, koji nose predstave Hrista, glave Jovana Krstitelja, božijeg srca i slično. Tu su i neke čudnovate šandolijere/lampe i ceo prizor mami osmeh. Kao jedna velika pozorišna scenografija, koja je mobilna i menja se u zavisnosti od ''komada'' tj. praznika i procesije. Na tom trgiću smo kupili i neko tradicionalno malteško pecivo – 3 vrste: sa marcipanom, smokvama i urmama. Deki kaže da je tvrdo i navlaka za turiste ;) Još malo šetnje po karnevalskoj atmosferi Rabata sa crvenim girlandama a onda pravac Mdina. Mdina – Silent City – zašto silent? Još uvek ne znamo. Nekadašnja prestonica Malte sve do osnivanja Valete od strane vitezova St. Johna. Divan, magičan gradić opasan zidinama koje potiču još iz arapskog doba. Postoje dve ulazne kapije u grad: Glavna i tzv. Grčka kapija (ime dobila po maloj grčkoj zajednici koja se tu nastanila). Mi smo ušli kroz Glavnu kapiju, obišli celu Mdinu i izašli kroz Grčku kapiju. Seli smo na kafu, kolač i pivo na terasu neke palate, sa koje pogled puca preko vinograda i malih useva sve do Moste, St. Paul Bay-a i mora. Mnogo nam se dopalo i u kafeu i u gradu. Vodič kaže da po brojnim vilama – pallazinima i dalje žive ugledne i bogate porodice. Mdina vraća kroz vreme i mora se doživeti. Mi smo na Malti bili smešteni u hotelu Paradise Bay, nadomak ferry terminala koji putnike prebacuje na ostrvo Gozo. Hotel ne bih preporučila jer iako ima 4 zvezdice, veoma je ishaban sa zastarelim nameštajem, starim kutija-televizorima, crvenim tepisima po hodnicima i sa iscepanim kožnim sofama. Jedina dobra stvar u hotelu su odlični bazeni sa sjajnim pogledom i teniski tereni. Uz sam hotel ne postoji plaža, ali se na 15-20 minuta hoda nalazi jedna kao izmišljena. Uvučena u krečnjačke stene i litice, sa tirkiznom bojom mora i pogledom na naš hotel i ostrva Gozo i Comino u daljini. Talasi se tu razbijaju svom silinom i teško je uopšte ući u more i otplivati. Svaki raj ima svoju cenu. Dok smo gledali svu tu prirodnu lepotu otkrili smo i lokalno pivo Cisk (proizvodi se od 1928.) i navukli se na isto. Malta je divno ostrvo samo joj nedostaju plaže. Mi smo se najviše kupali na Mellieha plaži, jer jedina ima normalan prilaz moru i koliko-toliko je peščana. Jedan dan smo otišli i do čuvene Blue Lagoon na ostrvu Comino. Do tamo nas je vozio neki ludi Škot u perjanoj jakni. Nikad neću zaboraviti tu vožnju čamcem. Mi i stariji par Šveđana sa dve devojčice. Pramac brodića nije uopšte dodirivao površinu mora a pri svakom skoku i zapljuskivanju talasa čuo se vrisak svih ženskih osoba 'on board'. Plava laguna je kao sa razglednice – tirkizna, prelepa, čista. Sve do nekih 10 časova dok ne krenu da pristižu horde turista. Ni manjeg ostrva, ni više turista na uskoj plaži koja zapravo ni ne postoji već sa šiljatih stena pravo u more. A u moru mali, slatki, providni, braonkasto-ljubičasti stanari veselo dočekuju te iste turiste. Drugarice meduzice. Nisu ni baš bezopasne, opekle me par puta. Deki se nakon otkrića istih čvrsto držao kopna. Previše kamenjara i litica a skoro nigde peščanih uvala na ostrvu. Ali bar ne oskudevaju u jednoj stvari: suncu! Ono sija 9 meseci godišnje na Malti. Lepa je Malta i mi je se ozareni uvek setimo jer se 9 meseci nakon tog letovanja rodio naš mali Maltežanin – Ian.
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|