LOVEBIRDS Naše male papigice su stare pune 3 nedelje. Menjaju se munjevitom brzinom i svako jutro kada otkrijem kavez da nahranim roditelje vidim promenu. Bili smo za vikend u zoo vrtu i evo šta piše na njihovoj tabli za ovu vrstu papagaja: Agapornis roseicollis AGAPORNIS LOVEBIRD Porodica: Psittacidae Životni vek: 15 godina Stanište: žbunje, savane Rasprostranjenost: Jugozapadna Afrika Karakteristike: Dužina odraslih ptica od 13 do 17 cm a težina im je 40 do 60 grama. Parovi se udružuju u manja jata. Hrane se voćem, povrćem, semenjem, travom i insektima. Gnezde se u dupljama drveća, na 2 do 15 metara iznad tla. Ženka obično polaže 4-5 jaja i na njima leži 23 dana. Ptići operjaju posle 40 dana. Da li ste znali? Na francuskom i engleskom jeziku, ime ove ptice u prevodu znači ’’ptica ljubavi’’. Uočeno je, naime, da su parovi veoma stabilni, odnosno da između mužjaka i ženke postoji snažna i dugotrajna, monogamna emocionalna veza. Mislim da je ova poslednja rečenica ključ za razmnožavanje i odgajanje rozenkolisa. Pošto je veoma teško odrediti pol ptica, mi smo bili veoma srećni što smo izabrali pravi par. Bole & Srna su zaljubljeni od prvog dana. I da ne ponavljam stvari koje sam već prethodno pisala o papagajima 1. generacije, osvrnuću se na 2. generaciju Stevicu & Vladicu. Od 4 jaja, ovog puta su se samo 2 ptića izlegla. Prvi papagajčić se rodio na katolički Uskrs a kako se ove godine Uskrs poklopio sa godišnjicom smrti mog oca, ptić je nazvan Stevan. Šalimo se da je tata vaskrsnuo u obliku rozenkolisa i da je sada stvarno ’’free as a bird’’. Drugi je rođen nakon dva dana i dobio ime po stricu Vladimiru, tako da su braća opet zajedno. Jaja rozenkolisa su malo veća od nokta. Zamislite onda koliko su majušni ti ptići kad se rode. Oni imaju svega par grama, potpuno su rozi sa sitnim, sitnim belim paperjem koje ih štiti, žućkastim kandžicama i modro-sivim krugovima na glavi gde će se nakon 10 dana pojaviti oči. Glavice su im teške i u prve dve nedelje ne mogu ni da je drže podignutu već roditelji moraju da je pridržavaju između nogu i krila prilikom hranjenja. Jeste, izgledaju pomalo kao vanzemaljci sa tom ružičastom polu-prozirnom kožom, ali se već u drugoj nedelji pojavljuje sivo paperje koje će dati mladima neodoljiv izgled. Kljunići rapidno rastu i nakon tri nedelje ptići već pokušavaju da grickaju i koriste kljun ako ne još za jelo onda par za besomučno pijukanje i dozivanje roditelja da ih hrane. A kako obezbediti uslove za uzgoj papagaja? Jednostavno. Ja sam kupila ono plastično kupatilce koje se nakači sa spoljne strane na vratanca kaveza. Zamračila papirnom salvetom i kupila piljevinu za glodare u pet shop-u. To ’’gnezdo’’ čistimo redovno i menjamo piljevinu a roditelje pojačano hranimo, posebno od 3. nedelje kada ptići ojačaju i traže obilnije hranjenje. Hrana: redovna mešavina semenki za rozenkolise koja sadrži suncokret i kikiriki, kuvano jaje bar 2-3 puta nedeljno, razne vrste zelenih salata, jabuke, barovi za ptice, sipina kost, i šargarepa svaki dan! Šargarepa je ’’super food’’ i mislim da od silnog konzumiranja svi naši papagaji imaju narandžasti oreol na glavi J U vodu obavezno stavljati tečne vitamine. 4 kapi svako jutro i to 5 dana za redom a onda pauza 2 dana, te ispočetka. I poslednji sastojak, naša ’’žličica vegete’’, je ljubav! Bez ljubavi, pozitivne energije i brige nema nikad uspeha.
Ako se usudite da gajite svoje ’’lovebirds’’, moj savet vam je da pustite prirodu da odradi svoje (iako to zvuči ironično u veštačkim uslovima) i da ne čitate savete na internetu i portalima, da ne pokušavate da sami hranite ptiće jajčanim smesama, već da date šansu pticama da sve same odrade. A verujte mi, prirodni instinkt je urođen i kao što vas niko ne može pripremiti da postanete majka pa nekako znate od prvog dana šta da radite s bebom, tako i papagaji znaju najbolje da se staraju o svojim mladuncima bez petljanja ljudi. Tu smo da ih volimo, poštujemo i omogućimo uslove. Toliko za sada o rozenkolisima! Ispod su ponos i dika naše 1. generacije Mango (zeleni) i Mila (sivo-plavi), koji su ostali s nama.
4 Comments
Taj 29. april 2019. Juče, na pravoslavni Uskrs, pred smiraj dana na Kosmaju gde smo porodično praznovali, Deki izjavi sledeće: ''Sutra neću da vidim decu makar pola dana!'' Zazvučalo mi skroz ok i složih se da odvede decu kod svojih roditelja nakon 5 meseci. Imamo i mi dušu . Ha, zvuči tako jednostavno a zapravo nikad nije! Budi nas Ian jutros u 6:30. Guram Dekija i kažem da je njegov red da ga odvede u dnevnu sobu i pusti mu crtaće. Nakon nepunih pola sata Deki me zove iz kupatila sledećim rečima: ''Imamo problem!'' Obožavam takvo buđenje. Pomislih da opet paniči bez potrebe, jer ima običaj da drami oko dečijih ''problema'' te nevoljno odoh do kupatila. Ianu se iznad guze zalepio mali Kosmajac - krpelj! Kako smo prethodno Zvončici uspešno izvukli jednog sa prepona, Deki se baci na istu taktiku: sirće i so na tacnu, pa blaznicom dobro natopiti mesto sa krpeljom. Valjda mu je taktika da ga udavi u tom sirćetu do praga povraćanja i da se onda krvoločni mališa ''odlepi'' od svog domaćina. Ne mešam se, samo držim Iana da se ne batrga previše jer je počeo da zaurlava već pri samom mirisu sirćeta. Bunari, bunari Deki sa pincetom; vrti mu glavu, čupa mu nožice al' ne pušta krpelj. Nakon žestoke borbe i opijanja krpelja u 2 dcl sirćeta, napravismo samo crvenu rupu i ne iščupasmo mu čeljusti. Zaključih da je ipak 1:0 za krpelja i da moram medicinsku pomoć da potražim. Deki se već smorio, početak našeg zajedničkog ''kids free'' dana ne obećava. Odoh s Ianom do Doma zdravlja gde nije bilo žive duše i nadrdnana doktorka mi očita bukvicu kako se krpelj NIKAD ne dira i da mi nismo normalni i da mi hitno izdaje uput za KC Kliniku za dermatovenerologiju i da HITNO uradim analizu krvi. Ćutim i smrdim i slušam sve pridike na račun ''glupih'' roditelja i samo priupitah da li je sigurna da klinika radi jer je praznik. Naaaaaaaaravno da radi, (Bože) kakvo pitanje! Zovem taksi, zovem Dekija, Ian već peti put od jutros apriori plače... i stiže mi taksista, kojeg već znam od ranije i koji mi nakon ulaska u vozilo ponavlja ponovo istu rečenicu kao pre par meseci: ''Jao bre sestro što ti imaš visok i prodoran glas! Daj malo tiše, sve mi odzvanja!'' A ja se mislim - A što ti braaaate radiš jutarnje smene kad ti glava k'o globus od neprospavane noći?! Udahnem duboko, grad totalno prazan, stižemo u krug KCBa i sve nekako neverovatno mirno. Ceo KCB NE RADI za praznike! Aaaaaaaaaa prezirem pedijatre iz lokalnog DZ koje uvek imaju pogrešne dijagnoze, uputstva, preporuke... Grrrrrr! Vraćam se u taksi, ne znam šta sad, kad taksista reče ''Hej, hoćeš u Euromedik iza ćoška?'' Bravo brate! I car, uđe u Višegradsku ulicu u rikverc (jer je jednosmerna) i celu ulicu nas odvoza unatraške do ulaza privatne bolnice. Oprošteno mu jutarnje durenje! Privatnik uvek radi i uvek po ''simboličnim'' cenama. Dobismo kao 20% jer smo prvi put i smestiše nas u čekaonicu. Izvadih Ianu Spiderman-a i plavog ''čiku'' da se igra, kad provalih nakon 5 min da se on zablentavio u ekran. Punih 15min je moje dete buljilo znatiželjno u reklamni spot klinike gde snimaju skenerom, rade kao operaciju stomaka, magnetnu i trista nekih čuda. ''Mama, ja ću da budem doTkor!'' Supiš sine, mama jedva čeka! Krvožedni krpelj uklonjen, pacijent dobio sladoled sa pistaćima, ajd sad nekako da probamo da ostavimo decu na Vračaru i da uživamo u slobodnom danu. Deca ostavljena i uskočismo mi u bus za Zemun jer tamo je naša zajednička priča počela pre tačno 11 godina. Vozimo se mi tako kad kod starog Sajmišta prilazi neki nabildovani Stanislav sa sve nekim tetovažama vatre na debelom vratu vozaču busa i kreće sa pretećim tonom:''Slušaj, mislim ono, znaš morao sam da mu lupim šamare! Valjda ti je jasno a, a, a? I baš me briga za kamere, mogu do sutra da snimaju!'' Vozač nešto tunjavi i mumla, Deki i ja krenuli da se zagledamo, već razmišljamo da izađemo na sledećoj kad Stanislav drekne:''Marina! Izlazi!!!'' Izađe Marina na zadnja vrata, ceo bus pogledom za Marinom a ona u nekim crnim helankama sa guzicom veličine SSSRa (to je u moje školsko vreme bio pojam za veličinu :))). Utom mi se okreće žena na sedištu ispred i reče mi:''Svi smo se toliko uplašili! Pre nekoliko stanica u bus je ušao neki mladić od 20 godina i bacio pogled na zadnjicu tog grubijana a ovaj mu prišao i zalepio par šamara. Potom je dečko otrčao kod vozača i molio ga da stane i zove policiju, na šta mu je vozač rekao 'Sedi tu i ćuti, budi pametan.' '' Nemam komentar, osim da smo verovatno svi u busu mogli da popijemo batine od Stanislava i da vozač ni tada ne bi stao. Ah, ovaj dan je sve zanimljiviji. Ali Dunav uvek krepi i uvek umiri. Ono što me nije umirilo je činjenica da je čuveni restoran ''Venecija'', koji je još moj tata voleo a gde smo mi slavili i godišnjicu braka i ja presvlačila bebu Iana na onim kolicima za torte i belom stonjaku, sada pretvoren u kineski restoran ''Lotus''. ''Pa kuda ide ova zemlja?!'', uskliknuh ja. ''Izgleda u Kinu'', reče moj suprug. A jes vala (pozdravio te predsednik)!
Turista na Gardošu je sve više i nekih malih kafanica i suvenirnica. Volim da lutamo tu sami i da se zavlačimo u stare kapije koje me podsećaju na vojvođanske i da pronađem neki nov detalj, nov lokal kurioziteta. I pronađoh! Radoslava belog goluba sa lepezastim, kicoškim repom, koji se šepuri i namiguje. Kako je samo lep! Kao zamađijana uđoh u radnju koju vode najsimpatičniji bakica i dekica i koji ručno prave hoklice i stoličice i tonu nekih dekorativnih predmeta tehnikom dekupaž. Preslatko, preslatko. Vratili smo se kući sa dve hoklice i razmenili ptičija iskustva sa vlasnicima. I njima je Radoslav sam doleteo i doneo im veliku RADOST! Ipak je ovaj dan na kraju ispao obično neobičan i poseban. Švester, srećan ti rođendan! PRAG i BELGIJA Ovogodišnje uskršnje i prvomajske praznike provodimo u Srbiji, verovali ili ne. Možda skoknemo na neke jednodnevne izlete po okolnim planinama, ali za inostranstvo se spremamo tokom leta. Međutim, u razgovoru sa tek udatom i dragom mi Jovanom, koja mi saopšti da će medeni mesec provesti na relaciji Prag-Berlin-Belgija, reših da sastavim moju listu najdražih stvari na tim destinacijama. Pošto sam o Berlinu već pisala, prelazim na Zlatni Prag i Mussels in Brussels :) PRAG - proveli smo uskršnje praznike u sjajnom secesionističkom hotelu ''Central'', koji ima onaj romantični lift u staklu sa zlatnim kovanim gvožđem. Neka lista predloga bi izgledala ovako: - Muzej Franca Kafke. Veliki sam ljubitelj i muzej je sasvim zadovoljavajući sa odličnom knjižarom u kojoj kupih ''Franz Kafka Stories 1904-1924'' i ''The Complete Novels'' Franz Kafka, Vintage izdanje. - Muzej Alphonse Mucha je MUST za sve ljubitelje Art Nouveau - Češka tamna piva (ima i drugih osim Krušovice) u lokalnim pivnicama uz čuveni gulaš serviran u izdubljenoj komadini hleba. - Mala Strana - najslađi deo grada koji nije toliko pretrpan turistima i koji ima sjajne restorane i izlaze na Vltavu - Zid Džona Lenona - mi smo odali počast i potpisali se, ali mislim da je prekrečen... potražite ga, možda ima neki novi zid njemu posvećen :) - Park skulptura na obali Vltave ispred muzeja Moderne umetnosti - Prague Photo month - na raznim lokacijama po gradu. Ko se iole razume u fotografiju i film, zna i da su Česi iznedrili neke od najboljih režisera i fotografa. BELGIJA - Deki i ja smo za nepune dve nedelje uspeli da obiđemo skoro celu Belgiju. I uživali smo svaki dan u hrani, pivu, arhitekturi, umetnosti, atmosferi, turskim kvartovima. Mnogi smatraju da je Belgija siva, hladna, negostoljubiva, ali nama je prelepa i ostala nam je u divnom sećanju. Još vidite nas dvoje: mladi, lepi, nasmejani, bombona :)) BRISEL - da krenem od prestonice: - Mussels in Brussels - mušlje!!! Ja obožavam mušlje i mogla bih da ih jedem svaki dan. - PIVA - u množini, jer jednina u Briselu ne postoji kada je ova imenica u pitanju :) Ako možete, uplatite Beer turu sa lokalcem i obiđite pivaru Cantillon u samom Briselu za degustaciju piva. Deki i ja smo se jedva vratili do sobe, ali smo se sjajno proveli. A Dekijevo omiljeno belgijsko pivo je Kriek - sa višnjom! - Iako ćete svakako jesti belgijske čokolade i vafle, ne zaboravite na francusku zaostavštinu tj. KIŠ. U Briselu se jedu bolji kiševi nego u Parizu. Njami, njami - Tragom Art Nouveau arhitekture... Brisel je neodoljiv u arhitektonskom pogledu, prava mala enciklopedija ovog stila, meni toliko drag. - Atomium - podignut za Expo još 1958. i dan danas deluje moćno i kao vremenska mašina. Ostavlja bez daha. A nakon posete, šetajte se okolnim parkovima i baštama. Tu su polja narcisa, magnolija, kineske bašte i pagode. - Rene Magrit je MUST, must, must!!! - Muzej stripa! Lele, kako je tu dobro a tek kada jurite po Briselu za Tin-Tinom i Snowy-jem, njegovim vernim psećim pratiocem. - Ulični buvljaci i raznorazni bric-a-brac ANTVERPEN Preslatkog li gradića. Izgubite se u kapijama starih kuća u kojima se kriju najbolji restorani. U Atverpenu su živeli veliki trgovci i to ne bilo kakvi, već trgovci dijamantima. I dan danas postoje ulice u kojima se nalaze isključivo lokali koji prodaju nakit od dragog kamenja. Pa ko voli, nek izvoli. Ali, sve to pada u zapećak kada se poseti kuća i studio najvećeg majstora baroknog slikarstva Pitera Pola RUBENSA! To nikako da se zaobiđe. BRIŽ Sav je romantičan, kao sa razglednice. Labudovi plove zaljubljeni kanalima, ali Briž je nakon dva dana prilično dosadnjikav gradić. Zaista se sve može obići za dva dana. Sećam se da sam nam specijalno rezervisala neki hotel ''Most'' nad kanalom u kamenoj kući i sa pogledom na te iste labudove. Platila sam ga papreno a sav nameštaj je bio dostrajao, sve je škripalo i noću smo samo čuli kako krckaju drvene grede. Deki je bio ubeđen da je hotel ''haunted'' :))) GENT U Gent se ide isključivo da se poseti katedrala i vidi čuveni oltarski poliptih braće Huberta i Jana van Ajka. Impresivan jeste, ali se sećam da su uličice i mali barovi u neposrednoj blizine te katedrale još lepši. Ali u Gent se ide i zbog čuvenog belgijskog specijaliteta WATERZOOI - to mu dođe kao neka vrsta pilećeg paprikaša, al' najbolji je u Gentu. Meni je sjajan! Opet njami, njami za belgijsku kuhinju. OSTENDE
Tamo niko ne ide. Ne znam zašto, ali ja sam samo jedan dan rekla Dekiju ''Ajmo na more!''. Kakve veze ima što je Severno more, more je more! I odosmo. Prijatnog li iznenađenja. Nije grad ništa posebno ali je duga peščana plaža magična. I taj kilometarski plićak kojim ti se čini da možeš stići peške do UK. Volim plažu i morski povetarac, i galebove koji kriču i pse koji ostavljaju tragove svojih šapa u pesku. A ako nekoga zanima, u Ostendeu je rođen James Ensor - sjajan slikar (i baš mu juče bio rođendan). Sačuvana je i kuća u kojoj je živeo. Eto! Belgija, Prag... sve je božanstveno. Ja sam skroz evropska žena i obožavam Evropu iz dna svoje duše. Srećni obilasci svima! I delite utiske! Može se i bez ''tensilena'' Deki bi trebalo da sleti za neka dva sata. Baka Gocu sam ispratila nafriziranu, sa novim farmerkama i čoko/voćnim darovima. Cooliram sa Zvončicom sklupčanom iza mojih leđa i razmišljam da li je ovog puta bilo lakše bez tate 6 dana ili ne. Mislim da mi je svaki put komplikovano i iscrpljujuće sa dvoje male dece, psom, papagajima ali na drugačiji način. Isprobala sam razne kombinacije: da moja majka boravi s nama, da moja sestra pokupi Iana iz vrtića, da angažujem moju petsitter-ku da izvede (tada) Akija ujutru u šetnju dok ih ja sve nahranim, obučem; da babysitter-ka dolazi posle podne i pomogne oko kupanja/čuvanja, svekar da nas vozi ujutru sve u vrtić... Obrni okreni najveći teret je na meni i ukoliko ja ne uradim, teško će neko umesto mene. Svekrve nema ni od korova i ove godine je videla decu jednom! Ali bukvalno jednom na proslavi rođendana u igraonici. Svaki dalji komentar je suvišan. I sve nekako preguram, ali su jutra i dalje najhaotičnija i tada mi dođe da iskočim iz sopstvene kože. Ian i Mata se svađaju kako otvore oči u 6:30, bilo da su u pitanju Nindža kornjače, Skylanderi, Super krila ili već neka peta igračka. Ian je majstor zezanja a Mata se ''prima'' na svaku njegovu provokaciju i vrišti iz sve snage. Mata je u stanju da toliko pobesni da mu na vratu izleti vena i počne na pulsira. Zvončica bi da se igra i onda razvlači dečije čarapice po celoj kući ne bi li nam skrenula pažnju. Baka Goca polako, svojim tempom, nema kod nje previše uzbuđenja oko dečije vriske, čak uredno i prespava dok ne viknem:''Svi u trpezariju na doručak!'' Onda su već i papagaji u igri, jer ipak je vreme klope. Graja koja nastane oko 7 ujutru je neverovatna. Glava mi kao globus. Još sve vrtim po glavi da li je danas ples u vrtiću i da li sam spakovala Ianu naočare za koreografiju, ko ide na bušido tog dana, da li je moj dan za pilates... I nakon skoro 2 sata se svi spremimo i krenemo u vrtić! Stres level: extremly high! I kada se vratim kući posle vrtića natovarena kesama s pijace i iz radnje sa planom i programom za ostatak dana, baka Goca me dočeka jedno jutro sa sledećom rečenicom:''Mnogo se ti nerviraš oko dece. Što ne uzmeš lepo biljne tabletice ''tensilena'' i opustiš se malo?'' Razmislim i pomislim u sebi:''Ako ja krenem da uzimam tablete za smirenje, vi ste ga svi ugasili.'' Ovako jačam samu sebe ha ha ha
Zaključak: sve može da se postigne i za mene nema ''mission impossible'' ukoliko mi je do nekoga ili nečega mnogo stalo. Tako da dok ne padnem u krevet (ali bukvalno), trčim po decu, njihovim aktivnostima, sportovima, šetam psa pored Dunava, sve fotkam, dokumentujem, beležim i sve vas malo gnjavim :))) Svakodnevica kada je tata na putu Počeo ''Utisak nedelje'' i Olja Bećković je ponovo na malim ekranima, kako joj čestitahu sinoćni gledaoci, iako mislim da ti ekrani apsolutno više nisu mali, al' se fraza nekako zadržala. Neke stvari se ne menjaju, kao Olja - ista mi je, pa tako ni naša svakodnevnica kada nam je tata na službenom putu. Postaje samo sadržajnija a moj pritisak i prag tolerancije varijaju u zavisnosti od doba dana i količine dečijih gluposti. Da nam ne bi bilo dosadno, pritekla je u pomoć i baka Goca :) Stigla juče sa torbom i stvarima za kampovanje od bar dve nedelje, dva nesesera puna drangulija, (kao u mojoj kući nema dovoljno) i nakon 5 min pošto je spustila sve stvari i sela u trpezariju reče mi sledeće:''Nego Maki, ponela sam i farbu pa na me nafarbaš ovih dana. Naravno, samo ako stigneš.'' Naravno Maki sve stiže. He he he vickasta je moja majka. Zna ona za pun pansion u našoj kući kao i full tretman. Aaaaa, malo sam i ja postala mudrija nakon 3 godine Dekijevog kvartalnog zatvaranja i izveštavanja po belom svetu. ''Slušaj mama'', veselim tonom ću ja ''a da ti lepo odeš kod moje frizerke, popijete kafu dok farba stoji, popričate o njena 2 psa, mački i skoro usvojenom rozenkolisu kojeg njena ćerka nazva Vukašin (ha ha ha)?'' ''Može Maki, neće mi smetati'', snebivljivo će baka Goca. Čim mi se neko obraća sa ''Maki'' znam da sledi neki prohtev :))) Bakini prohtevi za sada nekako pod kontrolom iako mi je nabacila još par ideja: da vodimo Zvončicu na Dunav i kafenišemo u ''Blue Wave-u'', da svrati do butika u Dubrovačkoj jer nema ama baš nijedne farmerke pa kad je već tu da 'baci pogled' i da kupimo mi neki dobar komad junetine, krčkamo ga na tihoj vatri i napravimo onako baš dobru supu. I da ne pomislite da se to mojoj mami prijelo, ''Ne'' reče ona ''ja ću da ti skuvam!''. E daj i to čudo da doživim nakon 10 godina pa da se onesvestim. Junetina još nije kupljena, tako da ja kuvam (ne brinite). A na red stižu deca i Zvončica - pa da DECA jednom rečju. Juče smo Deki i ja pre njegovog puta izveli svu decu u duuuugu tročasovnu šetnju sa namerom da se svi lepo izmore i makar malo dremnu popodne. Najviše je upalilo sa Zvončicom. Obožava Donji Grad na Kališu i tu je stekla već silne drugare a i jurnjava za lopticom, frizbijem i decom je prilično zabavna. I dok je moja devojčica samo pala na parket u predsoblju od umora, deca su ludovala još nekoliko sati u kući. Mata je uspeo da mi opara celu zavesu u dnevnoj sobi tako što je provukao nogu na pokidanom porubu i krenuo da se umotava ceo kao neki duh. Bilo je smehotresno dok nije dobio po guzi i sav u suzama i besu otišao na svoj krevet. E vidite, bes kod umornog deteta u kombinaciji sa suzama je dobitni recept za dubok san! Dok sam visila na merdevinama i skidala zavesu i gunđala, u dečijoj sobi je zavladao muk. Mata je nakon 2 min lalao sa još vlažnim suzama na obrazima. One more to go!
E sada mi dnevna soba izgleda k'o pred krečenje. Bar imamo više svetlosti. Ian se držao još pola sata nakon Mate a onda se ugurao pored Zvončice i utonu i on u san. Lele, slobodna sam do 17č, do Ianovog plivanja. Trk kafa na terasi jer nedelja je jedini dan kada se ne čuje zvuk sa oba gradilišta i kada nekako mogu da čujem i neki drugi zvuk osim radnika koji se dovikuju u stilu:''Mile, 'ebote, pa zatvaraj ta vrata ubi me promaja!'' Hm, promaja na gradilištu, čudno. Prolete i tih sat vremena a onda ''back in action''. Evo, upravo se vratila moja majka iz butika sva oduševljena:''Jao što imaju diiiiivne farmerke, i to moj broj 46, pa malo elastina i na lastiš. Rekla sam im da ću doći s ćerkom.'' A ja ću:''Jer zbog probanja ili zbog cene?'', šaljivo ću ja. Moram malo da je zekim :) Odoh da spremim neki ručak, izvedem Zvončicu, odvedem decu na bushido nakon vrtića... Biće još materijala za post do petka, ubeđena sam :)))) Atina iz mog uglaLetujemo svake godine u Grčkoj. Obišli smo brojna ostrva od grupine Sporadesa: Skijatosa, Skopelosa, Alonisosa, preko Jonskih ostrva: Krfa, Kefalonije, do Kiklada - Santorinija i krajnjeg juga - Krita. Bili smo i do Soluna i solunske obale ali nas put nikako nije naveo do prestonice. Bilo je vreme da se obiđe grad koji je najzaslužniji za nastanak tekovina zapadne civilizacije kakvu je danas poznajemo. Ja sam uredno uzela da prelistam svoju literaturu pred put: od Jansonove Istorije umetnosti, preko Stare Grčke Alekse Čelebonovića do Grčkih slikanih vaza. Ali sam se najpre prisetila profesorke likovnog obrazovanja iz V gimnazije, Svetlane Bačić, koja je do iznemoglosti mogla da ponavlja delove dorskog hrama i tera nas da recitujemo kao pesmicu: triglifi i metope, triglifi i metope i koje scene su predstavljene na Partenonu. Ah, ti divni gimnazijski i studijski dani odjednom oživeše uz sve crno-bele reprodukcije na slajdovima. Vreme je za malo boje, žućkastog mermera i morskog plavetnila. Jeste Britanski muzej u Londonu prigrabio sve što se prigrabiti moglo, ali ’’hodočašće’’ kroz maslinjake do Akropolja ne može dočarati nijedan muzej. U Atini živi 5 miliona duša. A cela Grčka ima 10 miliona stanovnika. Pošto se prestonica prostire u širinu a ne u visinu, zbog seizmike i zabrane gradnje visokih zgrada, Atina se pogledom ne može obuhvatiti. Atina je okupana blještavom svetlošću, ispresecana uskim uličicama sa drvoredima agruma koji neodoljivo liče na ukrštenu pomorandžu i mandarinu, ali su navodno mnogo kisele te ih niko ne bere već ukršavaju brojne krošnje svojim narandžastim lopticama. Atinom stalno piri vetrić s mora i donosi onaj slani vazduh i galebove sa sobom. Atinskim parkovima lete zeleni papagaji a u hladu palmi odmaraju porodice od vreve grada. Atina je predivan grad koji drži dostojanstvo svojim antičkim spomenicima i brojnim arheološkim nalazištima a opet vrca od života u tavernama po Plaki i Monastiraki. Grad Atina je boginja, kao i njena zaštitnica, i razmišljam o njoj u potpunosti u ženskom rodu: jaka, stamena, zapovedna žena koja pleni lepotom i mudrošću. Ali svaki grad sa decom se drugačije obilazi i doživljava J Ni naša tu nisu ništa bolja – traže zabavu i program celodnevni. Naravno da sam se ja dobro naoružala itinerarom za svaki dan i priliku tako što sam čitala blogove mama koje žive u Atini i kao i ja, dele sjajne savete (skromnost mi je oduvek bila vrlina J ). Na listi su se našle sledeće stvari: National Gardens sa igralištem, mini zoo vrtom, neverovatnim rastinjem i drvećem koje je posađeno još u 19. veku, Flisvos park i marina na obali mora, Little Kook cafe koji je ceo dekorisan u stilu Mary Poppins u kojem ti umesto pingvina prerušena Mary služi sladoled sa sve tetovažom zmija oko nožnog zgloba, koju bele hulahopke nisu uspele da prekriju (to nije stajalo na blogu, već je moje oštro oko opazilo), potom Stavros Niarchos Cultural Centre – predlog moje divne Tijane iz gimnazijskih dana – koji je završen pre dve godine i koji nudi sjajnu zabavu na otvorenom: od kanala sa kanuima, muzičkih kockica po kojima deca skaču i proizvode melodiju, igrališta, travnatih površina a sve u moru lavande i drveća maslina. Od svih zabava pobednici su sledeći:
To je dečiji Top 6 u Atini. A moj, pa moj je malčice drugačiji jer sam uspela da se u par navrata izmigoljim i otkrivam Atinu sama. Prvi dan sam optimistički rešila da decu vodim u New Acropolis museum sa namerom da se i na vrh Akropolja usprentramo. Taj plan nije upalio. Muzej jesmo videli, ali je moj muž po izlasku iz istog i preznojavanja da ne pipaju originalne karijatide sa Erehteona, niti simpatičnog Tritona sa Partnenona, samo rekao sledeću rečenicu: ’’A da ti sutra poraniš i uspentraš se sama a mi ćemo da spavamo i čekamo te u stanu?’’ Pa dobro dragi, ako instistiraš. I bi odličan predlog! Jutro osvanulo šućmurasto. Sunce se bori malo sa oblačnošću, al’ ne mari. Posle preukusnog grčkog đevreka i šolje tople kafe, uputih se s rancem na leđima, dva analogna foto aparata i flašicom vode da osvojim taj najčuveniji atinski vrh. I sve mi je bilo nekako čarobno a atmosfera kao u filmu ’’Enchanted April’’. Popločani puteljci vode kroz maslinjake do građevina u podnožju brda i brojnih iskopina. Prvo naletoh na Herodotov amfiteatar koji se dan danas koristi za opere, koncerte, izvođenja. Arhitektonsko savršenstvo antičkog sveta. U lucima na samom prilazu sunčeva svetlost se talasa i odbija o kamen boje peska i čuju se samo ptičice koje su u pukotinama svile svoja gnezda. Turista još nema; jedini zvuk je bat mojih koraka po uglačanom mermeru. Nastavljam šetnju kroz šumicu maslina. Uz stazu se pojavljuje po koja crvena bulka koja nekako remeti taj sklad zelenila i kamena. A onda se prisetih da su grčke skulpture bile polihromne, u živim bojama, i da nam je danas teško da zamislimo tu šarolikost i živost površina čije su boje sprali duhovi vremena. I koračam i vrtim svoja znanja u mislima a onda gle, na vrhu, ljupko se pomalja mali hram Nike. To je ona Atina Pobednica i hram je nekako isturen u polje u odnosu na grandiozni ulaz na Akropolj, čuveni Propileji. I u momentu me od te grandioznosti samo podiđe jeza. Da li je ovo stvarno delo čovečijih ruku ili bogova?! Moćno deluje i dan danas i pored svih restauracija i doterivanja i konstantnog rada na celom akropoljskom platou. A onda prođoh kroz kapiju vremena i ugledah današnju Atinu na sve četiri strane sveta kako se pruža u nedogled. Kružim od građevine do građevine, posmatram nagomilane slomljene kapitele i delove stubova, vidim mačku kako se šćućurila u ruševinama, gledam onu jednu jedinu skulpturu konja koji u agoniji iskače glavom iz zabata Partenona, posmatram turiste kako se tiskaju ispred lažnih karijatida i hvataju selfije, slušam zvuk ogromne grčke zastave kako se lomi na vetru, upijam sve a onda na nebu ugledah jednog jedinog galeba koji pravi ’’poniranja’’ i elegantne okrete. I poželeh da sam ptica i da krstarim atinskim nebom i zavirujem u neke skrivene kute.
Prisećanja na moju englesku baštu, Woodstock-a i Akija Oduvek su me privlačile ptice a izgleda i ja njih. Mislim da se ta ljubav rodila iz nemoći. Otac mi je kao maloj branio da imam psa, ali mi je zato dozvolio da imam ptice, ribice i sve sitne životinje koje se ne kreću po kući. Meni je to tada bio dovoljan znak da u naš stan dovučem sve što se dovući moglo. Tako da smo u jednom trenutku imali tri kaveza sa pticama: dve zebice, tigricu i kasnije nimfu. A divna žuta nimfa je sletela na našu terasu na 9. spratu 1998. godine i ostala s nama dug niz godina. Kada sam 2003. uzela Akija, svog prvog psa, vukla sam ga svugde sa sobom po belom svetu, ali mislim da je najsrećniji bio kada smo se preselili u Englesku i dobili po prvi put naše dvorištance. A englesko dvorište nije obično dvorište. Nije ni nalik dvorištima širom Evrope. Engleska bašta je oaza za sebe, mikrokosmos rastinja, bubica, ptica, života. A moja bašta je bila božanstvena. Ne samo lepa, simpatična. Ne. Bila je prepuna cveća, rastinja i zelenila tokom cele godine a ja sam uživala da je uređujem i održavam. I valjda me ponelo ovo omamljujuće prolećno vreme, te se setih i drugih stanovnika moje engleske bašte. Pored ogromnog broja čvoraka, kosova, senica svih vrsta, crvendaća i bele golubice, posećivao nas je i jež. I evo ispod divne epizode sa mladim Woodstock-om. 20. jul 2014. Upoznajte Woodstocka! Mladu pticu kosa, koja je došla na svet u gnezdu na našem drvetu. Tata, Uglješa, je već uveliko domaći i on nas prati u bašti kad god čupkam korov ili kosimo - ide za nama i skuplja gliste i bubice. E tata Uglješa je doveo mamu kosicu u našu baštu, tu su svili gnezdo i rodili se ptići. Od svih ptića dva su još uvek u našoj bašti i Woodstock je jedan od njih. Deki ga je nazvao Woodstock po ptičici iz Snoopy-ja, koja ne zna da leti. Elem, Woodstock je već ranije noću uleteo u naš kuhinjski prozor noću ne znajući da je tu staklo a sinoć se zakucao u vrata od vešeraja i Aki ga je sirotog pronašao polu-onesvešćenog iza vrata. E onda sam ja tu uletela, uzela sirotu pticu i napravila joj privremeno noćenje u kutiji. Woodstock ne samo što je smotan već ima i izvrnutu kandžicu od rođenja. I mi smo mu stavili kupine i smazao je sve u slast ;)) I onda je jutros oporavljen poleteo i odmah glasno zapevao. Eh, meni puno srce, samo kad je ptičici dobro ;) Kažem ja da je kod nas u bašti kao u začaranoj šumi ;) Jež, kosovi, samo zeka fali! Radujte se proleću i čuvajte ptičice pa makar to bili i beogradski golubovi i vrapci. Nama golubica Bella doleće svako jutro u 7 na prozor spavaće sobe i zna da je vreme ustajanja i doručka, kada Deki i ja hranimo dvoje dece, 6 papagaja, jednog psa i 2 golubice. Da, Bella je dovela i Sky tako da dobrovoljaca za klopu uvek ima :)
A moj Aki je bio divan prema pticama i nikada nijednu nije oterao, niti povredio. Sada to učimo i Zvončicu. Moj status ''slobodnog'' istoričara umetnosti Otišla sam danas u Nacionalnu službu za zapošljavanje da se prijavim ponovo na biro i bila zatečena lucidnošću i vickastim stavom savetnika. Samo za momenat da se osvrnem na susret sa istom ustanovom u 2017. nakon osmogodišnjeg odsustva iz Srbije. Tadašnja savetnica je posebno bila nadarena za potražnju posla. Prvo me je odbacila kao potpuno izgubljen slučaj sa zvanjem istoričara umetnosti i VII stepenom stručne spreme. Takav kadar Srbiji nije potreban, te me draga savetnica priupita koje su moje druge veštine i znanja. Krenem ja od kulina Bana da objašnjavam razvojni put mlade istoričarke umetnosti, ali nekako nije mogla da dokuči deo sa UN-om, niti sa Event Specialist-om u Sales Support odeljenju te ona upisa sledeće: iskustvo u prodaji! Tu nastade prvi problem. U narednih 6 meseci primiću dva poziva od svoje savetnice za dva sledeća radna mesta: prodavac u kiosku - noćna smena!!! i prodavac u Mercatoru (supermarketu). Za Mercator mi nekako bi žao jer sam 2 dana pre te neverovatne ponude (još se dobije i super kartica!!!!) dobila ponudu od British Council-a. Pih, majku mu, loše izvagah :) Današnje vreme! Današnji dan! Godina 2019. Dodeliše mi danas savetnika, novog! Onu prethodnu savetnicu su izgleda savetovali da se odjavi sa biroa i prestane da savetuje ljude :) Uđoh u kancelariju sa kartončetom i prežvrljanim imenom bivše mi savetnice i sedoh ispred druga savetnika. On baci pogled na kartonče, širok osmeh, blagi pokret glavom ''kao ne veruje svojim očima'' i reče: ''Ala me krenulo ovog meseca, samo istoričari umetnosti!!! Ha, ha, ha, ha!''. Da pukneš od smeha, u sebi ću ja! Druga rečenica: ''Pa kao što znaš za vas (istoričare umetnosti) nema uopšte posla!'' Ma ne se..??? umalo ću ja. Al' se samo smeškam. Treća i po rečenica: ''Ali vidim, British Council, a? Samo juri kontakte i veze, jedino ćeš tako do posla!'' Četvrta rečenica: ''A šta ti još umeš da radiš?'' U tom momentu mi prelete ceo moj CV od 2004. godine: 7 poslodavaca, 3 države, volonterski rad, freelance rad, rad na ''crno'', honorarni, autorski ugovor, profitabilne kompanije, non-profit, fondacije, UN, charity, prevodilački rad ... 15 godina iskustva! Zamislih se ja dobro šta ovoga puta da odgovorim i rekoh: organizacija događaja! Pomislih, valjda će manje zabune da unese od one prodaje. I dok se savetnik kao nešto zagleda u kompjuter i preporučuje mi da se prijavim na sajt Nacionalne službe, dodaje jednu opasku:''U ovom trenutku mogu da vam ponudim samo posao sobarica, spremačica, kuvarica ... ali to je, kako bih vam rekao, ispod vašeg ranga.'' A ja vrtim i vrtim film u glavi i razmišljam se, ma meni je mnogo bilo dobro na skoro svim poslovima koje sam obavljala i nije mi žao nijednog trenutka što nisam pravnik, ekonomista ili nešto tome slično. I vrte se sledeće slike u glavi (vidi ispod): I pita me savetnik za kraj kako mi idu jezici. Engleski, odlično. ''E pa vidi'', poče on, ''bio mi skoro neki čovek '58 godište, ostao bez posla i kaže mi da predaje engleski online Kinezima! I sjajno mu ide! Kreni ti polako sa časovima od 3$ sat, pa sačekaj par meseci da dobiješ dobar 'rejting' i onda 'digneš' na 7$ i da vidiš zarade!''
Izađoh iz biroa puna poleta, pitam Dekija:'' Je li, koliko je sad sati u Kini?'' ''Pa sad je kod nas 9, mislim da je kod njih 4 popodne. Zašto?'' ''Ništa, onako, mislim da pokrenem biznis!'' :)))) Nove boje i radost u našem životu Zvončica je moja dugo očekivana devojčica! Zvončica je naš nov član porodice i naša velika radost! Ona je naš mali merkat kada se propne na zadnje šape u pozu osmatračnice i zaliže uši. Mala je i riđa lisica kada se značajno zagleda i načulji ušice. Ali je pre svega ljubav velika kada pogleda tim toplim okicama i maše nam repom. Došla je u naš dom preko divnog Udruženja Beta Beograd - za brigu o životinjama. Ovo udruženje spasava živote ostavljenih, odbačenih pasa i udomljava ih. Imaju plemenitu misiju i ogromno srce. Svi rade na volonterskoj bazi i rade iz ljubavi. Ja im se divim i mene lično ispunjava neizmernom srećom što smo pružili dom i toplinu makar jednom predivnom stvorenju znajući da na stotine njih čeka na udomitelje širom Beograda. Zvončica je stara oko 2 i po meseca i kao beba je ostavljena sa svojom sestrom Palčicom i braćom u kartonskoj kutiji na vrhu Bulevara. Mi smo je usvojili pre nepune dve nedelje i zavoleli na prvi pogled. Ne znamo koliko će porasti a veterinar kaže da najviše podseća na špica. Nama je totalno nebitno jer je nama najdivnija takva kakva je: ''grupa autora'' :) Prava je beba i takav joj je i ritam: igram se, jedem, piškim/kakim, spavam pa u krug! Od prvog dana zna da sve obavi na podlogu/pelenu i ne pravi nam haos po kući. Samo je zubići kao iglice mnoooogo svrbe te grickamo sve i svašta a ponajviše papuče :) Ha, i Aki je obožavao papuče i imao je jedan divan običaj: kad god ja otputujem, zgrabio bi moju papuču i spavao sa njom dok se ne vratim! Zvončica je dobila i nasledila gomilu igračaka a prava ''poslastica'' je žirafa Sophie! Ko ima decu, zna verovatno i za čuvenu žirafu poreklom iz Francuske koja je pravljena od pravog kaučuka te se daje bebama kada rastu zubi. E pa i mi imamo ponovo bebu :) Vreme je za Sophie Time!!! Deca su sjajno prihvatila Zvončicu a i ona njih! Uz 6 papagaja, dvoje dece i psa nikada nije bilo življe i glasnije u kući! Cika i vriska po ceo dan i najsmešnije mi kad deca odu u vrtić, Zvončica kao da odahne i ode da se komira od spavanja. He he he mora energiju da povrati. Sad ne možemo da dočekamo da primi sve vakcine i da počnemo da je upoznajemo sa svim čarima Dorćola, Kališa i Dunava kao i mnogobrojnim kucama iz komšiluka.
I kada pogledam moju porodicu i ostale životinje :), shvatim kako je moj život mnogo lep i ispunjen bojama. Nijednu stvar ne bih menjala. Dobro, možda mi treba veći stan i neko dvorište, al' doći će i to ;) Važna poruka za kraj ovog posta: USVOJI, NE KUPUJ! ADOPT, DON'T SHOP! Tragom Snežne Kraljice Nekada se na put sa malom decom kretalo sa sendvičima, grisinama, evenutualno čokoladnom bananicom, Mikijevim/Politikinim Zabavnikom, knjigom i jednom plišanom igračkom - nagašavam jednom igračkom. Mi sada iz kuće ne izlazimo bez minimum 4 ekrana (iPad, laptop, 2 mobilna), 4 punjača, power-bank-a (u slučaju da se neko sokoćelo usput isprazni), bez ranca hrane, slatkiša i to 2 ista proizvoda svakog artikla (ukoliko dođe do tuče tipa 'hoooooćuuuu jaaaaaaaaaaaaaaaa Clipsy sa ukusom pilećih krilaca a ne gluuuuuupi rebrasti Chipsy') i obaveznih čoko bombonica (jer se njima svaka kriza momentalno rešava, moje tajno oružje!). I tako mi krenusmo do 2 i po sata udaljenih Divčibara sa: 2 dečija ranca prepuna igračaka, 2 ranca za roditelje, 2 velika kofera i 2 cegera: jedan sa hranom a drugi sa adapterom za WC šolju. Trebalo je Boleta, Srnu i ptičiju družinu na rame svima al' odlučismo da ih ipak ostavimo kod kuće :) Sreća pa još sanke nismo vukli sa sobom već samo dva kliska i dva sedišta za kola! Uf! Da li vukljanje stvari za decu ikada prestane?! pitam se ja. Deki kaže:''Da, kad krenu na fakultet.'' A ja sam boga mi imala kolegu na faksu (čitaj: muško!) koji je redovno autobusom slao prljav veš mami a mama ga je uredno prala i ispeglanog vraćala tim istim autobusom za Bgd! Hm, tako da dečaci i mame - nisam sigurna u Dekijevu teoriju! Ali stigosmo mi nekako sa svim tim stvarima na Divčibare i smestismo se u divan apartman ''Snežna Kraljica'' a prizor oko nas kao iz istoimene bajke. Sneg veje, svi borovi prekriveni pahuljama i pod nogama škripi tek napadao sneg. Topla dobrodošlica u još novogodišnjem dekoru sa posluženim čokoladicama u činiji i kafom u kredencu. Svako se nečemu obradovao :) Divčibare su podno planine Maljen i krase ih borove šume, rečica koja protiče kroz centar sa nekoliko drvenih mostića i načičkanim drvenim planinskim kućicama uz samu obalu gornjeg toka. Postoje tri solidne ski staze iako je najviši Crni vrh na svega 1096m. Deki me je odmah obavestio da je Crni vrh najpoznatije NLO mesto u Srbiji! Svašta moj muž zna ali vanzemaljce na žalost nismo sreli :) Ostatak mesta je po već klasičnom šablonu: crkva, pošta, ambulanta, jedna prodavnica, jedna pekara, pijaca, par radnjica sa suvenirima, par kafana i to mu je uglavnom to! Deca su uglavnom bila dobra i oduševljavala su se različitim stvarima: dok je Matin highlight zimovanja vožnja seoskim kolima koja vuku dva konja i služe kao lokalni taksi, Ian je odlepio na čuvene gume za spuštanje i bezbroj kuca lutalica. Zaista ima mnogo pasa i čak i kad idu u čoporu od po 6-8, svi su dobronamerni i svi vole decu. Mi smo ih svaki dan hranili ostacima roštilja (jedinog izbora hrane po kafanama). Mene su pak fascinirale sledeće činjenice: u svakom restoranu, kafiću, hotelu, odmaralištu postoji ulta brzi besplatni wi-fi i skoro svugde može da se plaća karticom (jer bankomat inače ne postoji, osim ako ne zamolite da vam na recepciji hotela 'Pepa' skinu sa tekućeg računa pare i isplate 'na ruke'). Deki je pak 'odlepio' (a tu mu se i pridružujem) što samo u Srbiji odeš na planinu da se nadišeš duvanskog dima. Pušenje je svugde dozvoljeno i purnjaju svi nenormalno. Majke pale i na ski stazi dok čekaju decu da se skliskaju. Divan prizor. I ima još momenata iz srednjeg veka ili 70-tih u srpskom slučaju: prva tri dana nam je nestajala struja na po sat vremena, jer bože moj pao je sneg u januaru a takav sneg ne pamte još od 2012. godine; u hotelu ''Divčibare'' nema nigde grejanja, ali nigde. Posle nam je bilo jasno zašto smo jedini na bazenu :) Sad smo zdravi k'o dren! Šta će nam grejanje he he he Ali ti 'momenti' nisu uspeli da nam pokvare raspoloženje i već planiramo letnju avanturu i otkrivanje sveta gljiva po obroncima Maljena.
I pita naš vozač Dekija u povratku kako bilo, a on će ''Kao na vojnoj vežbi!'' :)))) Biće da nam je malo potreban odmor od odmora s decom. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|