A onda se ipak sve dobro završi!Poslednji post objavih pre tačno tri meseca. Izgubih inspiraciju. Da li zbog corone, da li zbog neke letargije, ali nisam imala ništa posebno da napišem i podelim. Ali onda juče u razgovoru sa sestrom i Kostom prisetih se nekih neverovatnih situacija kroz koje sam prolazila i to posebno par dana uoči mog i Dekijevog venčanja u Londonu 2015. Slatko smo se ismejali juče i ja pronađoh te svoje zabeleške te rekoh hajde da podelim i s drugima. Jul 2015, Northampton i London, UK U našim životima, mislim na Dekijev, moj, Ianov i Akijev, nikad se ništa ne odvija nekim sporim i normalnim tokom, već se događaji nižu i menjaju munjevitom brzinom. Toliko promena za veoma kratko vreme. Venčanje je zvanično bilo zakazano u subotu, 25. jula 2015, u Londonu, ali smo se mi na put spremali već u četvrtak, 23. jula. Tog jutra Aki se probudio sa polu-zatvorenim desnim okom. Još prethodni dan nam je delovalo sumnjivo jer je trljao oko i počele su da se stvaraju krmelje. U četvrtak ujutru nije bilo sumnje da sa okom nešto nije u redu, samo sam ja bila ubeđena da je u pitanju promaja ili neka blaža upala. Pošto sam ga ja izvela u jutarnju šetnju, svratili smo do Animal Medical Centre-a i rekli su da će nas primiti i bez zakazanog termina. Vratili smo se sa novčanikom a veterinar Poljak (naravno, ja uvek završim sa Poljacima), Radek, je nakon prvog pogleda konstantovao da Aki ima povredu oka, ulcer, i da mora hitno da se leči. Sipao je neku fluoroscentnu tečnost u oko i Aki je u momentu izgledao kao vanzemaljac. Poderotina na korenu oka je zasijala zeleno. Drečavo zeleno! Veterinar me je zamolio da sačekam u čekaonici dok on sa sestrom proveri da nešto nema ispod 'third lid'. Uzrok povrede je najverovatnije: ogrebotina izazvana mačijom šapom ili bodljama/oštrom travom. Dva sata pre polaska voza za London ja sedim u čekaonici, jedan sladak border mi se umiljava i maše repom a ja počinjem da plačem jer ne mogu da verujem šta me je snašlo pred put i da je Aki uspeo tako da povredi oko. Vlasnik kuce i recepcionarka me teše da će sve biti u redu, da ne brinem zbog psa a ja samo kroz jecaj prozborim:''But I'm getting married on Saturday.'' Dok u sebi dodajem ''and I'm pregnant!'' Potpuno izbezumljena od Akijevog oka se vraćam kući od veterinara. Ian je taj dan skroz nemoguć i samo traži da ga ja nosam i plače za svaku glupost. U panici da li će žena koja trenutno čuva Akija i menja Wendy, Heather, hteti da mu stavlja antibiotik u oko na 8 sati i da ga odvede u subotu na kontrolu, pokušavam da razmišljam racionalno, ali se zlosutne misli samo roje. Divna Heather je pristala na sve i mi se nakon sat vremena upućujemo na železničku stanicu napakovani sa ogromnim koferom, kolicima, Ianovim rancem, Dekijevom ručnom torbom, venčanicom i odelom. Trebalo bi i da se nakako venčamo tog vikenda. Pošto smo nekako uspeli da se doklackamo sa 2 linije metroa do našeg hotela, ostavljamo stvari u sobi i odlazimo u Nandos na ručak. Bar je granulo sunce i malo se prolepšalo vreme. Iana je u ovoj fazi nemoguće držati na jednom mestu duže od 20 minuta. Porudžbina u Nandos-u se neviđeno odužila i već nam je ponestajalo ideja sa slamčicama, knjigama, bojicama. Strpali smo krompiriće i piletinu u roku od 15 minuta i sjurili se do Kensington gardens. Tamo je zaista božanstveno i Ianu se mnogo svidelo da trči kroz Albert's gardens, da 'suši veš' na instalaciji ispred Serpentine Gallery, ali najveća atrakcija je bila Princess Diana's Memorial Fountain. To nije klasična fontana, već je napravljen kao veliki potok koji kruži i menja brzinu, dubinu i pad vode. A sve namenjeno deci da tuda trčkaraju, prskaju se i uživaju. E tako smo i nas dvoje, sa stotinom druge dece, skinuli cipelice, mama zavrnula pantalone a Ianu skinuli pantalone – i pravac u vodicu. Ian je cičao, podvriskivao, ulazio/izlazio, smejao se. Bilo je mučno odvojiti ga od izvora glavne zabave. I za kraj organic sladoled od 2.50 funte kugla. Ipak je ovo London! Petak, 24. jul 2015, je osvanuo kišovit i siv. Dan tipičan za London i Englesku. Već sam počela da se pribojavam sutrašnjeg vremena i krenula blago da se nervozim. Izaberemo najtopliji mesec sa najviše sunčanih dana u UK i dobijemo opet kišu, hladnoću, sivilo. Dišem duboko i pokušavam da brzo osmislim plan B makar samo za danas jer odlazak u parkove otpada a i bilo kakav ozbiljniji obilazak Londona. OK, blizu smo Natural History Museum-a i V&A muzeja. Po muzejima je uvek super, Ian može da trči a imaju i baby change. Prvo na jutarnju kafu i doručak. Videli smo još ranije Hummingbird Bakery i zapucali pravo tamo. Ali smo prethodno morali da obiđemo par krugova po kraju jer otvaraju tek u 10 č. Ispostavilo se da oni prodaju uglavnom samo cup cakes u svim mogućim bojama, ali da ipak služe dobru kafu i da se mogu pronaći i drugi kolači. Nekako smo se nas petoro smestili u skučen prostor a Ian se oduševio i carrot cake-om i nekim od bundeve. Tetka je svako malo vadila kameru i snimala ga a on se samo cerekao i pravio face. Kiša nije imala nameru da prestane tog dana i produžili smo do muzeja. Ianu se mnogo sviđa u prirodnjačkom muzeju jer ima puno stepenica, nekih čudnih prolaza i životinja. Prešli smo i do V&A muzeja a Ian je uspeo i malo da dremne. Osvanuo je sunčan, prelep dan sa blistavo plavim nebom. Da li je moguće nakon sumornog, sivog i kišovitog dana? Izgleda da me je neko pogledao odozgo i smilovao se. Ko god je zaslužan za lepo vreme u Londonu te subote, 25. jula, hvala mu.
Ja sam ujutru već imala zakazanog frizera u obližnjem salonu koji drže Italijani. Ceo kraj je kao Mala Italija sa preslatkim delikates radnjama, kafićima, restoranima. Nisam htela nikakve punđe, podignutu kosu, lokne ili slične paradne frizure. Samo puštenu, ravno isfeniranu kosu sa dve šnalice sa cirkončićima, biserčiima s leve strane. Moram da spomenem da sam još prethodnog dana primetila crvene tačkice na Ianovim preponama i da mi je već delovalo sumnjivo. Na dan našeg venčanja će boginje definitivno izbiti i po licu, pre svega na čelu i biće nam u potpunosti jasno da je naš sin zakačio varičela virus u vrtiću. Nije mogao da izabere bolji momenat. U Kensington & Chelsea opštini nas je primio prvo pomoćnik matičara Sergio da uzme i proveri podatke. Interesantno da je on isto istoričar umetnosti kao i ja a da je nekako završio kao matičar. Bio je neverovatno ljubazan i kada je pitao za podatke mog oca rekao je jednu stvar koju nikada neću zaboraviti. Na moj odgovor da je tata ''deceased'' on je najtoplijim rečima uzvratio: ''I'm sure he is here today with you.'' Meni umalo suze nisu potekle. Dodatno mi je ispunio dan i učinio ga još svečanijim. Mogla sam sad se venčam! A Akijevo oko, kiša, boginje, beba u stomaku, mogu malo i da pričekaju ;) Danas je moj BIG DAY!
4 Comments
Da li vam vanredno stanje deluje kao veoma daleka prošlost? Meni i ne baš, mada ove visoke temperature tokom septembra i produžetak leta umeju baš da zavaraju. Sad nam nekako lepo, danas po prvi put u Srbiji od početka pandemije nema umrlih a broj zaraženih drastično pao. Ja sam pokušala da zapišem par interesantnih scena koje su se meni dešavale od proglašenja vanrednog stanja za Matin 4. rođendan. 28. april 2020. Scena I: Pre dve večeri Mata se budi nakon ponoći, dobaulja do našeg kreveta i krene da priča. I da priča. I da ne zaklapa. Zvončica se već stopila da ćebetom i samo vidim uši kako joj se blago podižu i spuštaju a njen sneni pogled kao da govori ’mali, ajde vreme je za lalanje’. Ali Mata ne prestaje da mi izlaže sve igrice koje imaju, i koliko ’pućkica’ mu je neophodno za sledeći nivo, i šta se sve dešava sa Avendžersima. Posle dobrih 10min priče odlazimo nazad do njegovog kreveta. Pošto se okrenuo ka zidu, blago prdne i izgovori:’’Mama, neko je prdnuo!’’ Ja se već uveliko smejem dok Zvončica odmahuje glavom na dnu kreveta. ’’Pa sine TI si prdnuo.’’, nežno ću ja. Mata kategorički:’’Rekao sam NEKO je prdnuo!!!’’ Pa nakon dramske pauze:’’I prestani da se smeješ!’’ Posle samo minut: ’’Mama, ja zaista mislim da postoji i crveni Hulk! Je l da, da postoji?’’ Teške su to muke četvorogodišnjaka i pitanja na koja nije lako odgovoriti. Scena II: primila se deca da ih vodimo u ovo doba karantina u dvorište nekadašnjeg vrtića ’’Leptirić’’ (postojala su 4 sa nazivom ’Leptirić’ na teritoriji Starog Grada) u Pančićevoj da šutiraju loptu. Dolazimo pre neki dan kad tamo družinu dece predvodi tata Ciga, kojeg poznajem još otkad se Mata rodio i srećem ga sa sinom Nikolom redovno. Obojica debeljuškasti; obojici fali po nekoliko zuba a otac na prve naznake sunca vadi neke šatro pilotske naočare za sunce i ’’širi’’ se po kraju. I izigrava on tako deci i sudiju i trenera na uzbudljivoj utakmici po najvećoj prašini, tek će u jednom momentu:’’Eeeeee krastavčiću moj, mali, pasterizovani, zeleni!!! Eeeeee, ccc!’’, odmahuje tata Ciga glavom i gleda u pravcu svog sina. Meni smešno do zla boga i već sam mislila da će onako filmski da baci naočare na pod i zgazi ih. Nije to učinio. Šteta, scena bi bila kompletna a mali bi sigurno bolje primio poruku. Scena III: sedim sa Matom i Ianom na terasi u vreme policijskog časa, znači nakon 18č a već neka 7 nedelja za redom, kad Ian onako glasno:’’Ovde je sve glupo!!! Samo Maxi i frizeri rade! Hoću bre na more! Ili na bazen!’’ Scena IV: vraćam se sa Zvončicom iz šetnje pre policijskog časa, kad ispred naše zgrade, prolaze dve tinejdžerke kad će jedna drugoj:’’Znaš u ovoj zgradi je živeo Radovan Nastić! Znaš, Rale Bensedin!’’. Meni dobro vilica nije ispala. Vala Rale, legenda si prava Dorćola i klinke još uvek balave za tobom iako si se otuđio davnih dana u tom Gradu anđela, daleko, daleko od Dorćola.
Ovo leto ide svakako pod sloganom ’’Upoznaj svoju zemlju da bi je više voleo!’’. I to u formi naredbe jer i da hoćemo ne možemo ni makac van nje. Sve granice su nam zatvorene, plombirane. Pokušavam da se navikavam na ideju da razmišljam dan za danom, da ne pravim dugoročne planove, da se trudim da me ništa ne može iznenaditi a opet, sve se nadam da ću se probuditi iz ovog košmara koji traje već skoro 6 meseci. Od kraja maja su nas preplavile reklame i bilbordi o draguljima Srbije, čarima Stare Planine, prerastima, ’loncima’, skrivenim potocima. Mislim da sam vodopad ’’Tupavica’’ na društvenim mrežama videla iz svih mogućih uglova i po svim vremenskim prilikama i neprilikama; da se naslušah njegovog zvuka i žuborenja, da ’otupeh’ načisto 😊 Emisija ’’S Tamarom u akciji’’ se ove godine svima ’isplatila’ jer ekskuzivitet Tamarinih, Miličinih (jazavičarka) a sada i Lenkinih (Tamarina ćerka) avantura po srpskim ’vukojebinama’ je postao masovno dostupan i etno turizam je u punom zamahu! Svako ko je bio pametan i dokopao se neke vikendice, kućerka, pretvorio je to u brzinski najam koji nimalo nije jeftin. I kao i svi, počeli smo odmah nakon ukidanja vanrednog stanja da obilazimo ’golemu’ nam zemlju od severa ka zapadu. Od obronaka Fruške Gore i sela Neština, preko Srema, Bačke i dobrog dela Vojvodine da bismo prisilno promenili planove i u julu umesto na Skijatosu završili na Zlatiboru. Ne bih previše da dužim o Zlatiboru jer sam prošle godine napisala podugačak post. Ove godine su bile drugačije okolnosti i drugačije društvo. Prvih nekoliko dana smo se družili sa porodicom Draškoci i njihova 3 sina a potom smo otišli dva dana na Zlatar kod drugara Petra iz vrtića. Centar Zlatibora je iskopan, prerovan, jezerce ispražnjeno, gadno za gledati. Prošli smo svega dva puta iz nužde. Ostatak vremena smo boravili stalno po nekim brdima, pentrali se do Spomenika, išli u nezaobilazni Dino Park a ove godine posetili i novootvoreni El Paso City u Vodicama. To je kaubojsko-indijansko selo dosta dobro reprodukovano, kao filmski studio i deci se tu dopalo. Ali na decu su najbolje utiske ostavile dve stvari na Zlatiboru – vrh Tornik i njihova prva vožnja žičarom i bobom na šinama, kao i brojni konji koje smo jahali, mazili, hranili svaki dan. Znali smo imena svim konjima ali nas je mlada kobila Viktorija sve osvojila. Viktorija je puštena sve vreme i ponaša se kao pas. Prilazi deci i uglavnom ženama da se mazi; kod našeg apartmana je bila svako jutro a presretala nas je i po brdima u jutarnjoj šetnji. Predivna je! Ali Zlatar i Zlatarsko jezero su druga priča. Kuća naših prijatelja se nalazi na 1100m nadmorske visine, iznad Zlatarskog jezera, u selu Burađa. Jutarnja kafa i domaća rakija se piju u društvu tri velika bika, koji mirno pasu i ispitivački posmatraju. Samo se čuje zvuk preživanja livadskih travki u tim velikim ustima planinskih divova. Žvać, žvać, žvać. I onda se samo oglasi neka ptičica sa grane, zazuji neka bubica, šušne neka živuljkica u travi. Pogled privlači nestvarno tirkizna boja jezera koja menja svoje nijanse u skladu sa kretanjem oblaka. A oblaci u planini su masivni, kovitlaju se, premeštaju s malinjaka na pašnjake, sa obronaka do udoline. Priroda, skoro netaknuta, buja. Spuštajući se stazom kroz šumu do jezera, naleteli smo na džinovske pečurke raznih boja, na šumske zvončiće, na neke crne leptire i na najslađe šumske jagode. Ovim puteljcima sigurno prolaze šumske vile da bi se okupale u smaragdnom jezeru a potom otpevale neku zavodljivu melodiju. Iana je priroda posebno inspirisala. Crtao je konje, planine, drugare, ali nam je i pevao narodne pesme. Ovu posebno lepo peva i hvala vaspitačici Neni što ih uči tradiciji: U livadi pod jasenom Voda izvire, voda izvire. U livadi pod jasenom Haj, voda izvire. Tu se šeta lepa Kata, Vodu zahvata, vodu zahvata. Tu se šeta lepa Kata, Haj, vodu zahvata. (...) Možda je najbolje da ovim stihovima i završim ovaj post. Jer kao i u pesmi, postoje po Srbiji divni predeli, livade, izvori, samo što mi mnogo moramo da poradimo na infrastrukturi, prilazima, odmorištima, obeležavanju staza i na eko edukaciji. Bez edukacije i poštovanja prirode i svih organizama kojima je to prirodno stanište, lepota će brzo uvenuti i nestati. Reke će preplaviti brojna plastika, konji će jesti iz pretovarenih kontejnera a beloglavi sup će nestati iz rezervata Uvac jer je turista hteo da uslika ptiće iz helikoptera. Moramo da naučimo da cenimo i vrednujemo prirodu, u suprotnom okrenuće se protiv nas i biće opasnija od korone. Pre neki dan je preminuo pozorišni reditelj Vuk Torbica u 33. godini. Društvene mreže su bile preplavljene srceparajućim izjavama, pregledima njegovog života i rada, svi su ’šerovali’, komentarisali, uzdisali. Nesrećni Vuk je post mortem dobio veću medijsku pažnju na teritoriji cele ex-YU nego za života. I dopala mi se izjava Vanje Ejdus, koja je rekla kako mi, kao narod, imamo tendenciju veličanja i sagledavanja nečijeg rada tek kada te osobe više nema. Koliko je to dvolično. Juče šetamo prepodne s decom na Dunavskom keju i pored jedne klupe stoji stariji čovek i drži besedu još trojici staraca:’’Jeste li vi čuli za onog Vuka? Vuka Torbicu? Rođen u Drvaru, bio naaaaajbolji student u Beogradu! Eeeee šta ga snađe.’’ Ostali starci nemaju pojma o čemu matori priča i pokušavaju da ga mukom i gledanjem u Dunav oteraju. Nakon pola sata, mi pravimo krug po keju a isti deda sada stoji ispred neke druge klupe i kreće skoro identičnu priči:’’Jeste li čuli za onog Igora? Igora Torbicu? Rođen u Drvaru....’’ Glas mu polako nosi huk vetra nizvodno a meni pomalo smešno, pomalo tužno da se tamo neki penzioner na Dorćolu trudi da svim ostalim penzosima objasni ko je bio Igor Vuk Torbica. A ko će ga znati, možda je baš tog jutra deda kupio tabloide na kojima je blesnula Vukova slika na naslovnoj strani a sutradan će već nešto deseto biti udarna vest i Vuka se nakon par dana više niko neće sećati. Napravih ovaj uvod jer smo bili skoro nedelju dana u Vojvodini i to porodično. Nas četvoro, Vesninih četvoro i naša mama – ukupno devetoro nas se uputilo u Suboticu. Post-corona putovanje, mamin prvi izlazak nakon više od 3 meseca, malo razloga za porodično okupljanje i vrednovanje života. A Subotica nosi za mene uvek onaj slatko-gorki ukus. Koliko je volim i osećam u svojim venama, toliko me rastuži jer su neka draga i voljena bića prerano otišla. I teško je smiriti sve te uzburkane emocije i ostati hladne glave; teško je ne zaplakati i sa setom se sećati bezbrižnih dana iz detinjstva. Teško je ne saosećati sa bolom drugih i deliti njihovu tugu. Ali koliko god teške neke istine bile, jedno ostaje zasigurno – svi ti ljudi, moji preci, moja krv i srodstvo su bili dobri ljudi i ostavili su neizbrisiv trag, te se ja svojim pričama trudim da ih zaštitim od zaborava. Sestra i ja uvek obiđemo grobove naših najmilijih. I kao što su baka i Tetuš govorile:’’Pusti me sad, odmoriću se na Bajskom groblju.’’, tako obe počivaju na istom zajedno sa svojim supružnicima, sinom, braćom, prijateljima. Ove godine smo zatekle nemilu sliku na dve naše grobnice. Kod bake, dede i uje se nadgrobna ploča skroz srušila a kod Velikog Uje (našeg deda ujaka) izraslo je ogromno drvo bršljana i prekrilo grob do neprepoznavanja. Rešila sam momentalno da sve to saniram dok sam još u Subotici. I dok smo sestra i ja kod grobara Mađara ugovarale šta sve treba uraditi i popraviti na grobnicama, sestra se doseti da priupita kada je poslednji put plaćena grobarina za Velikog Uju. Pogleda grobar brzo u neke spiskove, kao prezime Šefčić mu zazvučalo poznato, i gle, grobnica data na licitaciju, na prodaju! Niko nije platio grobnicu od 1991. kada je ujko sahranjen. Šok momentalni! Kako mislite niko nije platio? Kako mislite da prodajete grob gde su nam preci sahranjeni? Saosećajni grobar (iako zvuči ironično) okrenu župnika telefonom jer su naše grobnice na crkvenom delu groblja i zemljište priprada rimo-katoličkoj crkvi. Pet minuta razgovora na mađarskom; ništa nisam razumela, samo brojeve. Osetih kako mi se dlanovi nekontrolisano znoje. I dok čekamo ’’presudu’’ župnika setih se scene iz detinjstva. Nisam imala više od 8-9 godina; letnji raspust, ja otišla kod Ujka i Jolanke na spavanje (ujna je bila Mađarica-Romkinja koja nikad ni srpski, ni mađarski nije pravilno govorila a niko od nas nije mogao da ’proveri’ njen romski). Palo veče, spremamo se za krevet i da gledamo televiziju a upita mene Jolanka da li hoću da gledam TV u boji. Vi imate televizor u boji? Ispade mi vilica. Samo se ti ispruži, sad će teta Jole na ’uključi boju’. Izvalih se ja na kauč, gledam u veliku crnu kutiju, kad iza police izvuče Jole neko veliko staklo ofarbano u široke štrafte, u dugine boje!!! Prebaci to staklo ispred ekrana crno-belog televizora, uključi ga i sva ponosna reče:’’Eto ga TV u boji!’’ U mojim dečijim očima to je tada delovalo kao ogromno tehnološko dostignuće. I tako smo Jole, Ujko i ja gledali svet kroz dugine boje dok se na vrhu televizora lagano okretala venecijanska gondola a gondolijer pevušio neku kič italijansku serenadu. Iz uljuljkanog detinjstva prenu me glas grobara koji saopšti sledeću vest:’’Precrtaćemo licitaciju za Antunov grob ako sutra prepodne odete kod župnika pre 12č i dogovorite se za izmirenje obaveza grobarine za proteklih 30 godina.’’ Precrtajte nas sa spiska, dovedite čoveka da poseče taj ’otrovni bršljen’ koji nas je prekrio a ja ću ujutru pravo do županijskog ureda! Odosmo do mame, koja nas je čekala na roditeljskom grobu, ispričasmo šta se zbilo a iz mene pokuljaše dva potoka suza jer shvatih da smo stigle u zadnji čas i da Ujka-Gazdu više ne bismo zatekle tu i da niko ne bi znao gde je sahranjen jedan od najvećih veseljaka i najboljih konobara posleratne Subotice i Palića. 1992. godine izdata je knjiga ’’Subotičke senke’’, autora Boška Krstića, dugogodišnjeg urednika ’’Subotičkih novina’’. U priči ’’Beograd-Zagreb’’ a u delu o kafani ’’Beograd’’, koja je bila ’jedna od najluksuznijih u gradu, podignuta 1853. u zgradi Pozorišta, prostirala se celom dužine zgrade prema korzou’, zabeleženo je sledeće:’’Posle je kafana ’’Beograd’’, otkako u njoj više nije bilo divnog konobara Steve (sa Frašom iz Spartaka i Gazdom iz svih drugih kafana najčuvenijom konobarskom trojkom novije Subotice), promenila stotinu šefova i ambijenata.’’ E taj Gazda je bio naš Veliki Uja Ajajaj, Antun Šefčić. Gazdovao je po kafanama Subotice i Palića; vodio ’’Malu Gostionu’’ i živeo u potkrovlju ’’Velike Terase’’. Ujko je bio ljudina, uvek je imao novaca za tamburaše, voleo je jako začinjeni mađarski gulaš koji mu je Jole spremala i uvek je bio nasmejan i dobrog raspoloženja. Župni ured Sv. Terezije Avilske smešten je pod krošnjama kestena u mirnoj Harambašićevoj ulici iza jarko žuto-narandžaste kapije. Mama i ja smo stigle pre 10č a kako je na vratima župnika stajalo ’Odmah se vraćam’, mama sede u prostoriju pored namenjena časovima Vjeronauke a ja razgledah kolekciju amaterskih radova Isusa na zidovima u raznim tehnikama i pozama. Čuo se zvuk povlačenja vode, otvore se neka bočna vratanca i izađe pred nas župnik. ’Hvaljen Isus’, on će nama. ’Hvaljen Isus’, čuje se moja majka iz druge prostorije hitajući ka vratima. A ja rekoh kojim dobrom i kojim poslom. Uđosmo u ured, te kao da smo prošli kroz portal druge vremenske dimenzije, zatekosmo se u srednjem veku gde se vode velike crkvene knjige, gde je sve upisano ručno, penkalom i krasnopisom. I gde se zna reda: ko gde počiva, koliko mesta ima, ko je prvi zakupio mesto i ko su svi naslednici. Odslušah istorijat bakine grane familije preko pradede Vinceta i prababe Rozalije, preko dotičnog Stipana Kolara koji je još 1929. godine dobio prava na korišćenje ove grobnice. Upitah da uslikam telefonom ’Bilješku’ al’ me župnik iznenadi kopir aparatom, te hitro napravi meni kopiju i overi pečatom ureda da se zna da sam ja, Maja Mikić Landratoške, tog i tog dana tražila uvid u knjige i bilješke. Čini mi se da nema boljeg sistema baze podataka od katoličke crkve! Dobih bilingvalnu priznanicu za početak otplate grobarine, dobih crkveni bankovni račun, još se neki mlađi popa našali kako nam je u Beogradu na vodi (hahahah crkoh od smeha od popine provale), ali najvažnije dobih svoj unutrašnji mir i sačuvah korene. A ako ’zatriba’, imam i 18m2 gde da počivam. I ne bih ovu priču da završim u nekom tužnom tonalitetu, iako smatram da je smrt sastavni deo života i da se treba znati i sa tim nositi, ispričaću smešnu epizodu po povratku iz Novog Sada. Svratili smo natovareni paketima za moju sestru Anu i da preuzmem rad ’’Delfin’’ Nemanje Milenkovića. Kako smo iznajmili kombi sa vozačem Dekijem, morao je i on da nam se pridruži na kafe pauzi na korzou. I sedimo tako moja mama, vozač Deki, moj Deki, sestra Ana, Ian i Mata, kad prilazi Ciganka da nam gleda u dlan. Krenemo svi sa ’hvala ne treba’, ali nađe Ciganka uvek žrtvu i onako vešto se približi mami. Mami kao neprijatno da je pusti bez dinara, te otvori novčanik i velikodušno pruži 50 dinara. Razrogači Ciganka oči i reče polu-gadljivo:’’Šta ti je ovo lepa? Pa šta ću ti ja sa tih 50din?’’ I neće da uzme novčanicu. Mama opet bunari po novčaniku a Ciganka da je ohrabri krene da priča kako je trebalo da bude sudija i pravnik u životu.... i izmami mami nekih 200 dinara. Taman pomislismo da je gotovo kad pređe ona na vozača Dekija, koji je tamnoput i reče mu:’’Šta je ti Mrki? Ti, što si od iste farbe kao ja! Šta gledaš, daj neke pare?!’’ Već mi smešno, postade Deki vozač Ciga k’o od šale, al’ pređe ona na mene. ’’A ti plava! Opasna si ti plava, ali imaš dobru dušu, vidim ti! Samo si se stisla, daj neke pare.’’ Sad već i Ani puk’o film i reče da se skloni i da nas ostavi na miru jer se nismo dugo svi videli. Počinje Ciganka polako da se povlači ali mi onda još dobaci:’’A vidim ti devojčicu, plava! Da, da, vidim ti devojčicu!’’ I ja fudbalski tim sama sebi, mislim se. Al’ ti još para neću dati. Našla potom nove žrtve na stolu pored. Izbaja nam Ciganka, pokupismo ’’Delfina’’, Deki dobi novu nacionalnu pripadnost, vreme vala da se krene kući.
Ali jedno stoji kao zaključak ove priče: kako se ophodimo prema ljudima dok su živi, tako ćemo se ophoditi prema njima i kad napuste ovaj svet. O tati... ‘’Kada bi čovek znao u koju će rupu upasti, on bi je preskočio.’’, često je govorio moj otac. I verujem da bi propustio taj trodnevni put za Kamerun te kobne ’97 da je znao da je to njegova crna rupa iz koje nije bilo povratka. Nestanak mog oca kada sam imala 17 godina, preokrenuo je ceo moj svet. Niko od nas to nije mogao naslutiti; niko nije ni pomišljao da se život može ugasti tako brzo, u treptaju oka. A tako je bilo. Brzo, bez najave, bez mogućnosti da se oprostim. Tate nema već 23 godine. Više od pola mog života nije prisutan. Nije znao da sam studirala i diplomirala, nije znao da sam čak pokušala da radim kao i on u JAT-u samo kao stjuardesa, ne zna da sam živela u 3 zemlje, da sam se udala i rodila dvoje divne dece. Mnogo toga je moj otac propustio. Prosto, prerano je otišao. Ali pošto ovo nije samo obeležavanje godišnjice njegove smrti, već prisećanje i veličanje njegovog života, ja bih da sa vama podelim neke male i simpatične istine o tati. Postoji nekoliko stvari koje je tata voleo svim srcem:
Tata je bio perfekcionista, uredan, vredan, neumoran i veoma dobro organizovan. Vi nikada niste doživeli pakovanje putne torbe kao što je to moj otac činio. Sve bi bilo složeno do detalja i po vojničkoj disciplini. Nije bio ni centimetar neiskorišćenog prostora. Tokom '80-tih godina XX veka smo putovali porodično za Sloveniju po mesec dana tokom avgusta i uvek pravili izlete za Austriju i Italiju. Tata je odatle neumorno pakovao kartonske kutije ispunjene svakojakim đakonijama – od italijanske kafe i pirinča do kvalitetnih italijanskih školskih svezaka sa lepim marginama i tablicom množenja na poleđini (Pigna) – i te iste kutije slao poštom komšiji Tasi. Tata je imao i neke smešne izjave. U izgovoru je znao da meša Č i Ć te je jednom prilikom sa mnom u šetnji pored Studentskog parka rekao: ''Pazi da ti ne padne ta ćupĆina na glavu!'' A onda jedne zime gleda kroz prozor pa kaže: ''Ala je zasneGilo!'' Imao je on još bisera ovakve vrste. Voleo je mene i Vesnu da uči radnoj disciplini i navikama te smo svaki vikend imale podelu kućnih poslova i uglavnom je funkcionisalo po principu rotacije – jedan vikend ja usisavam a drugi brišem prašinu pa onda Vesna preuzima. Ako zimi nije bilo dobro grejanje u stanu, umeo je obema da nam mrtav ladan kaže:''Je l' ti hladno? Uzmi malo peglu da se ugreješ.'' Tada nam to nije bilo smešno. JAT je zaista zauzimao bitno mesto u tatinom životu. JAT mu je pružio priliku za posao odmah po završetku srednje škole; JAT mu je dao mogućnost da se usavršava u Americi i da dobije sve licence za rad na boeing motorima; preko posla se upoznao sa nekim tada najvećim svetskim avio kompanijama, kao i proizvođačima avio-motora npr. General Electric. JAT je tih godina bila uvažena nacionalna komanija sa odličnim platama i pružao je sigurnost tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka. A onda su došle dvedesete. Raspad Jugoslavije, ratovi, sankcije, svi JAT-ovci poslati na prinudni odmor a cela flota iznajmljena tada Gadafiju i Libiji. To je sve pogodilo i iako se na mom ocu to nije direktno primećivalo jer se odmah bacio na drugu vrstu ‘’posla’’ – počeo je sam da dizajnira i proizvodi lampe! Krišom je odlazio u radionicu JAT Tehnike na Surčinu kako bi mogao da seče mesingane valjke i delove. Abažure je u početku kupovao kod čuvenog lampadžije na Slaviji, a vremenom je sam počeo da skicira, seče i uklapa delove papira u kupaste forme. Bio je uporan i istrajan dok te lampe nije doveo do savršenstva. I prodavao ih je! I od te prodaje smo jednim delom živeli tih groznih godina. Prva najvažnija sporedna stvar u životu većine muškaraca (kako su to Englezi lepo sročili) – fudbal – zaokupljala je i mog oca, uglavnom vikendom. Kako nije imao sina s kojim bi redovno išao na stadion, moj najbolji drug iz detinjstva i komšija s drugog sprata, Peđa, je bio zapravo taj ‘’sin kojeg nije imao’’, te nas je i oboje često vodio na Makaranu. Znam da je u novčaniku pored svih porodičnih fotografija nosio i Peđinu sa utakmice Crvene Zvezde. Tata i ja smo imali slatki zajednički ritual. Nalazili smo se obično petkom, nakon njegovog posla, na uglu Knez Mihajlove i tada 7. jula (današnja Kralja Petra) ispred pizzerije ‘’Snežana’’. Ali ne da bismo jeli pizze, već da bismo se zasladili najboljim sutlijašem sa cimetom. Mislim da dan danas mogu da evociram ukus i miris tog sutlijaša. Danas shvatam da tata i ja delimo još nešto: strast za fotografijom. Tata je bio potpuni amater za fotografiju ali se oduševio kada je Kodak izbacio one prve male, idiot aparate za 35mm film rolnu. Još kada se sa 24 prešlo na 36 snimaka, njegovoj sreći nije bilo kraja. I najveće pripreme su bile pred čuvena avgustovska putovanja u Sloveniju, u odmaralište ‘’Kekec’’, u Kranjskoj Gori. Tada bi se opskrbio sa minimum 4 rolne. Bio je neumoran i čak nas je sve fotkao na žičari dok se vozimo u pojedinačnim korpama. Dobro nije ispao iz iste. Nije s tatom uvek sve išlo glatko. Bio je veoma strog, posebno po današnjim merilima, i mnogo toga je branio sestri i meni. Nije nam dozvoljavao da se šminkamo, posebno ne tokom osnovne škole a sećam se i da je suknje iznad kolena smatrao veoma nedoličnim za devojčice i tinejdžerke. Tako da sam ja u nekom 7./ 8. razredu razvila taktiku da odem kod teta Cice (Peđine mame) na 2. sprat i presvučem se u kraću suknju, koja je u tatinim očima izgledala verovatno kao mini, mini, najgori minić, iako je ranfla zapravo bila u visini kolena. U prvom razredu gimnazije sam imala onaj neverovatni tinejdžerski poriv da sve isprobam. I prvi izraz mog slobodnog duha je bio farbanje kose u vatreno crveno! Ta ‘’sloboda’’ je brzo ugašena u meni tako što je tata rešio da nedelju dana ne progovori ni reč sa mnom, niti da ruča sa mnom za istim stolom. Dok je razredna pozvala mamu u gimnaziju da proveri da se ne drogiram, jer mi je palo na pamet da se ofarbam! Mama je tu bila zgranuta slobodom razredne koja joj je savetovala da mi krišom ipak proveri vene jer bože moj, farba je prvi znak da sam skrenula s puta! Eh, a da su svi oni saznali (roditelji + razredna) da mi je drugarica iz razreda Ana T. bušila dodatnu rupicu na uvu uz pomoć zaleđenog bataka i sterilne igle, koju je maznula iz mamine dr torbe, krila bi mi sasekli skroz! Mogla bih ja o tati u nedogled. Ova mala prisećanja su više za one koji nisu stigli da ga upoznaju, za mog supruga Dejana, za Vesninog supruga Miću i našu divnu decu, njegove unuke. Jer tata je mnogo voleo život! I radovao se putovanjima, našim uspesima u školi, odlasku vikendom na pijacu, radovao se svom poslu i nedeljnom fudbalu. Radovao se Novoj Godini i ruskoj salati; verovao je u socijalizam i uvek je učestvovao u svim radnim akcijama, u sađenju jelki u dvorištu OŠ ‘’Braća Baruh’’, u sređivanju ulaza i prilaza našoj zgradi, u ispisivanju hamera za školske panoe najdivnijim rukopisom (krasnopisom), u akcijama odeljenskih zajednica, skupštine stanara, udruženju radnika JATA-a… u svim tekovinama komunističke utopije. Još bih da podelim par razmišljanja o tati sa vama: 28. septembar 2011. Varšava Prvo pravo jesenje prohladno jutro u Varšavi. Sinoć je bilo malo nevreme i kiša je pala nakon par nedelja. Bliže se polako hladni, tmurni, kišni dani. Danas bi mom tati bio 62. rođendan da je živ. I mislim da bi uživao u današnjem jesenjem danu sa opalim žutim, šuškavim lišćem, sa mirisom kiše u vazduhu i isparavanjem vlažne zemlje. Svidela bi mu se i Varšava i Deki i naš stan sa velikom terasom. Mislim da bi mu se čak i Aki svideo, jer se on prosto podvuče pod kožu koliko god bio nevaljao i bučan. Ali najviše bi mu se svidela moja rođendanska čokoladna torta, koja je sada u ostacima, ali i dalje divnog ukusa. Čudan je život i zagonetan. I čudno je to sa datumima. Eto mom zetu Mići je danas rođendan! Napunio je 39 godina. I kako li je moja sestra samo pronašla supruga rođenog istog dana kad i naš otac? Verovatno je to sudbinski odavno 'rešeno'. Hm, kako bi izgledala njihova zajednička proslava rođendana: da li bi više ljubomorisao tata ili Mića? Možda bi se i odlično slagali. Možda tata ne bi mogao da odvrati pogled sa Kostinog lica prepoznajući sebe u njemu iznova i iznova, kao što to ja činim. A možda bi nam životi otišli u potpuno drugačijim pravcima da je tata još s nama. To nikad neću saznati, ali ne škodi da se ponekad pitam i da zamišljam. Saznala sam da je i Kostinom najboljem drugu Đuri danas rođendan. Koliko koincidencija: mali Kosta pronađe u vrtiću ''Guliver'' najboljeg drugara rođenog istog dana kad i njegov otac i deda! I sad idu zajedno i u razred. Dok smo živeli u Engleskoj i ja bila trudna sa Ianom (koga smo zvali Gliša dok je bio u stomaku).
9. avgust 2013. Jutros smo se Aki, Gliša i ja načisto uspavali. Sinoć sam zaspala oko 23 č i danas se probudila oko 10:45. Uh, skoro 12 sati sam spavala. I sanjala sam tatu posle duže vremena. Nije samo tata bio u snu, našle su se tu kuma Verica i Sandra, ali je tata nekako bio fokus. On i ja smo gledali sa nekog mosta na reku. Ogroman talas, kao u Hokusaijevim printovima, je doneo ogromnu količinu vode u korito reke. A sa talasom su stigli i mladi labudići. Na stotine njih u sivom paperju. I dok smo ih posmatrali, ja sam pričala o torti za svoj rođendan. A potom sam tatu upitala šta želi da njemu spremim za njegov rođendan jer su nam rođendani samo 3 dana udaljeni. I tata je veselo odgovorio: ''Pa znaš šta tata najviše voli – kokosove kocke!'' Stevan Landratoške (28. septembar 1949 - 21. april 1997) April u Beogradu nikad mirniji, lepršaviji, zanosniji, privlačniji. Poznajem devojku-umetnicu koja iz svog stana na Novom Beogradu skoro svako veče pušta Čolinu pesmu ''April u Beogradu'' sa terase dok se zlaćani zraci rasipaju po zgradama beskonačnih blokova. I deluje skroz magično. Mi opet sa naše terase na Dorćolu gledamo kako narandžasta lopta tone u zgradu u Tadeuša Košćuška a potom se nebo prošara ružičastim šarama i razvučenim cirusima u koje uranjaju krila ptica u svojim vrtoglavim poniranjima. Moj ptičiji svet postaje raznovrsniji i sad već polako ulazim u njihove svakodnevne rituale. Bella je tu pa tu; nigde ona ne ide, čak ima dana kada prati moja kretanja po stanu: dok radim na laptopu u spavaćoj sobi, eto nje na maloj terasi, gleda me pomno; kada odem do kuhinje sleti na sims prozora i čeka svoje zrnevlje; ako sam pak na terasi, sleti na ogradu i guguče. Volim njeno prisustvo i uliva mi spokoj. Počela sam da pratim i par vetruški kako krstare dorćolskim nebom. One elegantno levitiraju i prave velike krugove kao da osmatraju s visine potencijalni plen. Njihovo oglašavanje je suptilno, nenapadno. I prave su akrobate u vazduhu. Najbučnije su razne vrste svraka, koje se redovno okupljaju na krovovima. Divne su mi one dugorepke. Kad lete, lepezasto rašire rep i odmah krenu da grakću. Naš narod nije ljubitelj svraka, vrana, gavrana. Ali svrake su u Kini svete ptice - one su simbol sreće, radosti, pozitivne energije. Pre neki dan opazih Bellu na susednom krovu kako pažljivo promatra dve svrake. U momentu je delovalo kao da razmenjuju neke vesti:''Je li Bella, šta kažu, šta kažu, dokle ćemo da uživamo još bez ljudi?'' I dok se bavim pticama tokom trajanja policijskog časa, u vreme kada nam je dozvoljeno da pomolimo nos iz kuća obilazimo Dunav-Kališ-Dunav-Kališ pa u krug. Već znamo svaku travku i svaki kamen. Zvončica je uspela i da uskoči u Dunav nakon što je Mata šutnuo njenu lopticu u reku. I sama se iznenadila ali doplivala je bezbedno do obale a loptica ode nekud nizvodno u pravcu Pančevačkog mosta. Deca i Zvončica se nimalo ne bune u ovom karantinu. Naprotiv, uživaju i samo s vremena na vreme pomenu da im nedostaju drugari iz vrtića. Mata nam naučio da piše a Ian već savladao gradivo za 1. razred te će biti dosadno kad se naredne godine krene u isti. Vanredna stanja izmame i raznorazne likove a ovog puta ne mislim na političare, medije i slično već na naš komšiluk. Svaki dan neki nesrećnik drži 'besedu na gori' sa svoje terase i to ume da traje satima. Ne vidimo ga, samo ga čujemo sa obližnje zgrade i verujem da će komšiji iznad njega uskoro dozlogrditi i da će ga politi vodom. Drugi lik već nedeljama u 20č nakon aplauza medicinarima pušta ''Bože pravde'' preko moćnih zvučnika i to nam je signal da se povučemo u stan. Ali ako zanemarim ove 'nesrećnike', Beograd je sad predivan. Centar grada je prazan. Nema bašta od kafića; Kosančićev Venac deluje kao predratni Beograd sa kaldrmom kojom prođe po koja kuca; divno je i za fotografisanje, divno je i za šetnju, divno je za upijanje svih prolećnih mirisa, divno za opuštanje. VAN GOG I JAPAN
,,Ako proučavamo japansku umetnost, otkrićemo čoveka koji je neosporno mudar, filozof i inteligentan, koji provodi svoje vreme - čineći šta? Proučavajući razdaljinu od zemlje do meseca? Ne! Studirajući politiku Bizmarka? Ne! On proučava... jednu jedinu travku. Ali ova travka ga navodi da crta sve biljke - zatim godišnja doba, veličanstvenu pojavu pejzaža, konačno životinje, a potom Ijudsku figuru. Tako on provodi svoj život, a život je prekratak da bi se sve uradilo.’’ Za razliku od izvesnog broja francuskih umetnika koji su, privučeni japanskom umetnošću, inkorporirali u svoja dela majušan segment istočnjačke egzotike u vidu prepoznatljivih detalja na slikama, kao što su niski stočić ili drvorez, ili su pak ogolili prikaze žanr scena imitacijom pročišćenosti japanskih enterijera, nekolicina umetnika odlučila se da usvoji japanski životni stil. Među njima bio je i Vinsent van Gog. „Jedna od Gonkurovih izreka bila je, „Japonaiserie zauvek“. E pa, ti dokovi su jedna ogromna Japonaiserie, fantastični, naročiti, nečuveni - ili u svakom slučaju, to je jedan od načina kako se mogu posmatrati. “ Ovim rečima je, u pismu bratu Teu, Vinsent van Gog objašnjavao svoje prve utiske grada Antverpena. Međutim, mnogo važnija stvar koju po prvi put saznajemo iz ovog pisma, jesu Vinsentova nova interesovanja i sklonosti. Vinsent postaje pasionirani kolekcionar japanskih printova i upravo tu, u Antverpenu, on otkriva svoju novu ljubav - Japan. „Moj studio nije tako loš, posebno sada kada sam zakačio mnogo malih japanskih estampi na zid, koji me veoma zabavljaju. “ Upravo se u Antverpenu upoznaje sa japanskom umetnošću. Služeći se knjigama Emila Zole i braće Gonkur, izgradio je određeni ukus prema japanskim litografijama kojima dekoriše zidove svog ateljea. Ali Antverpen je bio samo polazna tačka u Vinsentovom istraživanju japanske umetnosti. Pariz će mu omogućiti mnogo bolji pristup japanskoj likovnoj i primenjenoj umetnosti, te će svoje proučavanje i primenu u slikarskom radu postaviti na studioznije i čvršće temelje. Dolaskom u Pariz 1886. godine, Vinsent je prvi put došao u kontakt sa impresionistima i njihovim radom, sa Renoarom i Moneom. Umetnička klima koju je zatekao, verovatno je za njega predstavljala neprijatno iznenađenje. Uveren da je na svojim slikama iz prethodnog „holandskog“ perioda dostigao podesnu, svetlu, modemu paletu, ubrzo je shvatio da su njegova dela u Parizu smatrana staromodnim, provincijskim, ne samo zbog upotrebe boja zagasitog kolorita, već i zbog njihove ,,seljačke“ ikonografije. Nakon kratkog perioda prilagođavanja, počeo je da eksperimentiše sa impresionističkim i poentilističkim tehnikama. Prijateljstvo sa Sinjakom unelo je više kontrole u njegov rad četkom, ali zapravo nikada nije bio privučen teorijskim aspektima neoimpresionizma, niti se u potpunosti slagao sa njihovom sistematičnom tehnikom. Izgleda da je Van Gog tražio neku drugu vrstu dekorativnog reda, koju je otkrio u japanskoj umetnosti. Još pre dolaska u Pariz, prikupio je veliki broj drvoreza, a sada je njegova prva pariska zima, bila obeležena čestim posetama čuvenoj radnji Semjuela Bijnga. Tu je provodio sate proučavajući najbolje radove umetnika Edo perioda, prvenstveno Hokusaja i Hirošige, razmišljajući o njihovim formalnim poukama. Njegov entuzijazam prema jasnoći konture, nedvosmislenim kontrastima boje i osobenoj prostornoj perspektivi sa ovih printova, delili su Bernard, Tuluz-Lotrek i drugi umetnici koje je upoznao u studiju Feliksa Kormona. Kolika je bila Vinsentova fascinacija Japanom, govori u prilog činjenica da je pored printova sakupljao i dela primenjene umetnosti. Posedovao je japanske kutije, od kojih se zna da mu je jedna crvena, lakirana koristila za čuvanje vunenih tkanina, dok su mu poklopci nekoliko drugih kutija služili da slika predstave ,,obnove“, kao što su scene izniknutih lukovica. Slikarski pribor iz Japana zaokupio je Van Gogovu maštu, te je koristio trsku da imitira drvoreze ili kaligrafiju na svojim slikama. Otkriće umetničke kulture Japana uvelo je nove orijentacije i podsticaje u razvoju zapadne umetnosti, a japanska estetika je izvršila značajan uticaj na francusko impresionističko i postimpresionističko slikarstvo. Zapad je po prvi put došao u dodir sa tekovinama japanske kulture i civilizacije u dugoj polovini XIX veka. Tih godina mnoge zapadne zemlje bile su zahvaćene talasom revolucije, koja ih je dovela do uspostavljanja građanskog društva. Rastuća industrijalizacija, potpomognuta kapital- izmom, povećala je potrebu za kolonijama i time obeležila početak imperijalizma. Istovremeno, Japan je još uvek bio izolovan. 1854, uzastopni zahtevi američkog admirala Metju Perija, konačno su prodrmali Japan da otvori svoja vrata Zapadu. Istorijski posmatrano, ovaj događaj koji je ubrzao Meiđi restauraciju i okončao stari politički sistem, uzima se za početak modenizacije Japana. Iako je Daleki Istok bio ,,na pragu Evrope“, istorija Japana sa svojim umetničkim dometima pre 1854. godine, izvršila je značajan uticaj na zapadnu kulturu XIX veka. Novo doba u Japanu započelo je dolaskom na presto Mucuhita iz dinastije Meiđi 1868. godine. Period koji je prethodio ovom ubrzanom razvoju Japana, a koji je u kultuno-umetničkom kontekstu bio veoma prijemčiv za Zapad, poznat je kao Tokugava period (1603 - 1868). (...) Najčešće reči ovih dana: izolacija, samo-izolacija, karantin, minimalna udaljenost, social distancing. Pored naravno covid19 – reč koja je obojila sve naše ekrane, društvene mreže, naše glave, ušla u naše mozgove i preokrenula dosadašnje poimanje sveta oko nas.
I svi mislimo da trenutno živimo u naučno-fantastičnom filmu i da postoji neka paralelna stvarnost gde se ovakvi užasi i grozote ne dešavaju. Mnogi ne znaju da sam na početku svoje radne karijere provela 3 godine u Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) i da je u to vreme izbio ptičiji grip (avian influenza), te smo pripremali Srbiju za eventualnu pandemiju. Tada sam bila deo radne grupe koja je sarađivala sa Ministarstvom zdravlja i divnim dr. Predragom Konom. Tada je bio malo mlađi, nije još osedeo ali je i tada imao taj smireni ton, toliko neophodan u danima panike i sveopšteg lošeg informisanja javnosti o načinima prenosa bolesti. Zato je meni danas drago da je on na čelu epidemiološke službe jer je stručan i veoma drušveno odgovoran doktor i apsolutno verujem njegovoj proceni i preporukama. Kada je gostovao u ’’Utisku nedelje’’ kod Olje Bećković bila sam ubeđena da će ga Vučić maknuti iz tima, al’ evo pojavio se ipak sinoć na RTS-u. Dobro je. I ako sam nešto naučila za te tri godine u WHO, jeste da tu rade najveći stručnjaci koji se bore sa najopakijim bolestima širom sveta i da su uvek spremni da svoj život daju ne bi li pomogli ugroženom području. Tako da im treba verovati i ponašati se u skladu sa njihovim preporukama. I verujem da svi ovih dana pokušavaju da nađu razne načine da zabave sebe, decu, ali i da mentalno ostanu očuvani jer većini ne prija ovo udaljavanje, zatvaranje, ograničavanje. A onda se ovih dana prisetih nekih od najgorih vanrednih stanja u svom životu a bilo ih je nekoliko. Iz skorije istorije, prvo mi pada na pamet boginje-varičele koje smo i Deki i ja zakačili od Iana 2015. godine u Engleskoj. Ian je u martu te godine krenuo sa tačno godinu dana u jaslice, ja počela da radim a onda je u julu već pokupio boginje iz vrtića. Ja ubeđena da sam preležala a za Dekija smo znali da nije. Kad u avgustu oboma krenule da izbijaju!!! Ja u totalnom šoku! Zovem mamu u Beogradu a mama odgovara:’’Pa u tvom slučaju nikad nismo bilo skroz sigurni!’’ Hvala ti mama! I ko to nije doživeo kao odrastao čovek a znam ih par koji jesu, ne znaju koje su to muke. Moja Nina je čak napravila i ceo umetnički rad da bi se lakše izborila sa karantinom, svrabom, metamorfozom. Da, to je odlična reč – metamorfoza! Izobličenja koje doživi ljudsko telo pod naletom plikova nisu uporediva ni sa čim meni znanim. Za manje od 7 dana Deki i ja smo izgledali kao gubavci, kao najružnije žabe krastače, kao bića iz pakla. Mislim da mi je najgora bila glava, načičkana od plikova koji menjaju boju i veličinu i ulepljena kosa koju nisam smela da perem, češljam, češem. Na sve to, mi bez ikakve pomoći u Engleskoj sa malim detetom kojem su boginje prošle skoro neopaženo. I sećam se da sam zamolila Ianovu vaspitačicu da ga pokupi ujutru na putu do vrtića i da nam ga poslepodne vrati. Međutim dobila sam poziv od direktorke vrtića, koja mi je saopštila da je to mimo njihovih pravila i da moram sama ujutru da dovedem Iana ispred vrtića, da ih pozovem da neko izađe i preuzme dete. Koliko su samo bili kruti i bez iole razumevanja naše situacije. Tako sam kao žaba krastača, sa maramom, sva zabrađena vodila Iana. Plakalo mi se svaki dan. Ali i to je sve prošlo. Pregrmeli smo užas i nastavili sa svojim životima. I još jedna vanredna okolnost iz malo davnije istorije je bombardovanje Srbije i Beograda od marta 1999. Ja sam tad imala 19 godina i bila prva godina na Filozofskom fakultetu. Za takvo vanredno stanje ne postoje nikakve pripreme. Niko ne može da predvidi šta će se desiti, niko ne može da ti kaže kako da se ponašaš, kako da se osećaš i da ne paničiš. Niko! I sada mi žao što nemam neku foto dokumentaciju iz tog perioda jer bi ona prikazala sledeće zapise: dan kada su počele sirene te je cela moja zgrada (10 spratova) trčala stepenicama u atomsko sklonište a teta Seka vukla pakovanje od 10 rolni wc papira; ulazak u sklonište i isprobavanje zatvaranja ogromnih betonskih vrata koja su se zatvarala kao sef te je vazdušni pritisak krenuo da struji prostorijama u kojima su se nalazili zbunjeni stanari na metalnim krevetima na sprat i kofama za obavljanje nužde; odlazak velikog broja komšija na krov zgrade da gledaju PVO i preletanje aviona; večernji turniri u jambu sa sestrom i njenim društvom; gledanje filmova na TV Politika; poziv teta Verice sa 4. sprata (Raletove mame) u pola noći da mi javi da je nabavila Rothmans Royals cigarete i da dođem da jedemo palačinke; šetnja komšijskih kučića u pola noći u Donjem Gradu uglavnom sa Raletom (Rale Bensedin); štednja, štednja, štednja svega i kupanje pod svećama pri nestanku struje i pravljenje improvizovanog rešoa od tegle u koju je ubaci alkohol, provuče gaza-fitilj kroz poklopac i kuva kafa; moja razmišljanja da li da pustim nimfu i zebe iz kaveza da se same snađu; zvuk Šizele i Smirele (sirena); tajna okupljanja na 4. spratu Filozofskog fakulteta, na odeljenju istorije umetnosti sa nekolicinom profesora koji su nas mentalno očuvali i koji su nas podučavali... i bezbroj tih ’’slika’’ kojih se dan danas živo sećam. I sve smo to preživeli i iz svih kriza se izvukli. Proći će i ova pandemija i moguće da će nas malo i ’’osvestiti’’ da više brinemo jedni o drugima, da smo solidarni i da volimo planetu Zemlju jer ona nam je jedina ’’majka’’. I ako kanali u Veneciji mogu sad da budu tirkizni i ako nam nije teško da starima prošetamo ljubimce odemo u nabavku, onda ima nade za sve nas. Da ostanemo pozitivni i solidarni! Ovih dana dosta razmišljam o vezama, partnerstvu, brakovima. Vremena su se svakako promenila i žene su, bar u nekim delovima sveta, postale samosvesnije, finansijski nezavisne i spremnije za neke krupne promene u svojim partnerskim odnosima, koje su do pre 20 godina bile skoro nezamislive ili veoma retke. Da ne bih govorila apstraktno, uzeću par primera iz mog bliskog okruženja. Moji baka i deda su bili veoma bliski iako se to nije nikada spolja primećivalo.
Deda je već tokom 60-tih godina XX veka uveliko gradio karijeru kao statističar i dok je bio direktor sreza u tzv. Žutoj kući u Subotici, baka je radila kao administrativni radnik u pisarnici. Godine 1965. srezovi su ukinuti a samim tim i bakina pozicija. Baka je rešila da ostane kod kuće i da vodi računa o domaćinstvu i deci. Više se nikad neće vratiti na posao dok će deda graditi karijeru, putovaće službeno do Novog Sada i Beograda, postati direktor statistike u Subotici, pisaće knjige i baviti se popisom stanovništva, demografijom i položajem Bunjevaca, aktivno će učestvovati u svim boračkim udruženjima, otkrivanjima spomen ploča i sećanjima na II svetski rat i Tita. Deda će ceo život ostati veran komunističkoj partiji i Titovoj zaostavštini, ali veran i baki. I iako je deda zarađivao i donosio ’’kruva na astal’’, baka je vodila glavnu reč u kući i njena je uvek bila poslednja. A njihova duboka povezanost se ogledala u malim stvarima. Svake godine za godišnjicu braka deda je na radio Subotici poručivao baki pesmu od Miroslava Ilića. I to je krišom radio, da ona kao ne sazna i samo kao slučajno uključivao radio u trenutku kada puštaju želje slušalaca. Deda bi stavio prst na usta i namignuo nam da ćutimo a mi deca smo se samo smejuljili i čekali da vidimo bakinu reakciju kad krene bakina pisma. Baka i deda će ostati zajedno do kraja života i čini mi se da nikada nisu imali onu pravu ’’krizu braka’’ i da nisu nikad ni razmišljali da vode odvojene živote. Bar to meni nije poznato. Ne idealizujem ja njihov brak; bila su to drugačija vremena, živelo se sporije, bez kompjutera, mobilnih, interneta, nekako se znalo lenstvovati i odmoriti popodne. Već generacija mojih roditelja uveliko doživljava krize u braku dok moja generacija ulaskom u 40-te godine života ima ozbiljne probleme i dileme i neretko se sve završava velikim udaljavanjem ili sporazumnim razvodom. Svaka veza i svaki brak su priča za sebe ali isto tako postoje neka opšta mesta koja ja mogu da primetim: žene teže da se ostvare na više planova – i kao majke i kao visoko školovane, i da grade karijeru i da još na sve to ubace i neku fizičku aktivnost ne bi li dobro izgledale. Da upotrebim ’’srpsku’’ reč: multitasking! E kod muškaraca je sama pomisao na multitasking u startu multi-failing! Ima izuzetaka, ali meni trenutno nijedan ne pada na pamet J Uz svo dužno poštovanje ja ne znam muškarca koji je u toku braka završio faks, podizao dete na parental leave-u, uspeo da zadrži posao, napravio nedeljnu shopping listu, napisao ’’To Do’’ listu za sve ukućane, ispunio tu istu listu i još zadržao malo osmeha i energije za povremeni sex sa svojom ženom. Da ne spominjem organizaciju svih aktivnosti, letovanja, zimovanja, uskršnjih praznika. E sad, ne kažem da smo mi žene superiornija bića (iako jesmo), ali nam bolje idu od ruke mnoge stvari koje nekako i vode ka uspešnoj vezi. S druge strane nije sve crno-belo, ali je činjenica da obe strane u vezi moraju mnogo i puno da rade i na sebi i na svojoj vezi kako bi ona opstala. Čini mi se da se nekad olako predajemo i da zaboravljamo onu zaljubljenost, opijenost ono nešto što nas je i spojilo na prvom mestu. I ako se vratimo u prošlost i ako shvatimo da nijedan atom našeg bića ne zatreperi pri pomisli na te rane dane, onda je potpuno legitimno da se dvoje rastanu i takav razlaz u potpunosti pozdravljam. Ali isto tako, da bi ti leptirići u stomaku ponekad zalepršali krilima, moramo da se setimo omiljene pesme (dobro ne Miroslava Ilića, malo je bljak), knjige, izložbe, koncerta, pozorišne predstave, restorana, festivala, ono što duši onog drugoga godi jer na kraju dana svi smo mi veoma krhka bića i ljubavi i nežnosti nam je uvek potrebno. Svako od nas ima zvezdu vodilju koja nas, kao što sama reč kaže, vodi kroz život a ponekad određuje i njegov pravac, skretanja i daje neki smisao. Jer iako nije u potpunosti jasno i vidljivo u tinejdžerskim danima, s godinama se naši ukusi istančaju, težimo istim stvarima, privlače nas slični ljudi, uživamo u konceptima čiji je jezik samo nama znan i uvek se rado vraćamo ’’redu’’ koji nam pruža zonu komfora i unutrašnjeg mira. Mislim da sam istinski po prvi put uživala u jedom filmskog ostvarenju, koji je dotakao skora sva moja čula, u gimnaziji kada sam odgledala ’’Tri boje PLAVO’’ Kšištofa Kišlovskog. Iako je film ispunjen bolom glavne glumice Žilijet Binoš od prve scene, izazvanim gubitkom supruga i ćerke, mene je zamađijao svim utkanim plavim motivima: zvuk plavog celofana od lizalice na vetru, plava šandolijera od staklića u stanu junakinje, boja plavog bazena noću i ’’oslikane’’ plave note nedovršene kompozicije koja se provlači celim filmom. A Žilijet i njega tuga su bile u nijansi najtamnijih morskih dubina. Njena duša je vrištala sve vreme a da se ni glas nije čuo. U tim gimnazijskim danima sam otkrila i druge ’’plave pravce’’. Pre svega mislim na grupu ’’Plavi jahač’’ (Der Blaue Reiter) i njene predstavnike Kandinskog, Franc Marka, Makea, Javljenskog... Jahač se smatra aluzijom na četiri jahača Apokalipse, jer su Kandinski, Mark i ostali verovali da je apokaliptično pročišćenje sveta od materijalnog uslov ostvarivanja duhovnog, ka kojem umetnost teži i koje predstavlja. Pored toga, naročito za Marka, poznatog po tome što su na njegovim platnima životinje glavna tema i simbol, konj je bio simbol elementarnih sila. I koliko god da su me snaga ekspresionističkog izraza, fovističke upotrebe boje i tematika privukli putem reprodukcija, sagledavanje tih radova uživo pri prvoj poseti Berlinu ostvarilo je dublju povezanost i za mene novo ‘’čitanje’’ slike. Dok smo živeli u Varšavi skoro svaki vikend smo otkrivali nov deo grada i tako smo 2011. prešli most i otkrili Staru Pragu. Ovaj deo Varšave je do početka 21. veka smatran za veoma opasan kraj u koji se retko zalazilo. Stara Praga je s druge obale reke Visle, ne nalazi se u turističkim vodičima, ali je isto tako jedini deo Varšave koji najvećim delom nije bio uništen u II sv. ratu. Reč praga potice od - prah/pepeo. Tu su se nekad nalazile šume i kada su rešili da raskrče teren spalili su te šume i ostao je samo prah. Rusi su uveliko naseljavali to područje i podigli fabriku votke, koja trenutno udomljava umetnička studija, muzej mehanizacije, stovarišta i odbačeni luna park. I u tom svom sivilu Prage, pohabanim ulicama i starim zgradama naleteli smo na PLAVO. Na skupture Plavih anđela, autora Mareka Suleka. I kako sam umetnik kaže, svako od nas ima anđela čuvara bez obzira da li smo vernici ili ne. Iako je anđeo nematerijalno biće, prema nekim teorijama podseća na osobu o kojoj se brine. Možda zato izrezbareni praški anđeli nisu savršeni, lepi, već domaći, veseli, karakterni, jer je takav i sam praški okrug. Umetnik je predložio da svaka praška ulica treba da ima svog anđela: na kapijama, na prozorima, zidovima ili udubinama zidova. Na ovaj način trebalo je kreirati rutu kojom će ljudi otkriti zanimljiva mesta u Pragu. Dovoljno je reći da sam se ja momentalno zaljubila u plave anđele i da su me osvojili svojim osmehom, rustičnošću i naravno, bojom. Pošto su skulpture bile deo javnog prostora, teške između 30 i 40 kg, nisam ni sanjala da ću za dve godine postati vlasnik jednog malog anđela. Ali (životni) slučaj je hteo da se u našoj ulici u Varšavi otvori galerija, koja je odmah po otvaranju izložila male skulpture anđela već pomenutog Mareka. Iz Varšave ću se odseliti za Englesku sa plavom anđelčicom Kristinom i plavom grafikom Edwarda Dwurnika koja prikazuje Starowku – Stari Grad. Plave uspomene za blue days. I tu već polako počinjem da se okružujem ‘’plavim’’. Stvaram svoje plave simbole i svoju plavu zonu. U Engleskoj sam jednu spavaću sobu pretvorila u japansku, plavu sobu sa plavom sofom, plavom komodom, japanskim grafikama Hirošige na zidovima i mojim dream catcher u prozoru od plavih origami ždralova. Ta soba će vremenom postati Ianova i biće najprijatnija u celoj kući sa pozitivnom energijom i nasmejanom anđelčicom Kristinom iznad kamina. Sada, u Beogradu, zid dnevne sobe je u tirkizno-plavoj nijansi, kupatilo je u italijanskim plavim pločicama a već nekoliko puta spominjan triptih umetnice Nine Todorović ‘’Blue Day’’ krasi zid spavaće sobe. Ninin afinitet ka plavom u potpunosti se poklapa sa mojim, te će njeni radovi sa plavim akcentima nastaviti da ‘’plene’’ naš dom. Zahvalna sam joj na kolažu ‘’Majina plava’’, koji ju je u procesu nastanka podsetio na mene jer ne postoji veća pohvala od inspiracije za nečiji rad. I rad mog druga Predraga Terzića iz serije ‘’Ograde’’ je u potpunosti u plavim tonovima. I tako se moja potraga za ‘’plavim’’ nastavlja, jer mi ulepšava život, jer me vraća kroz vreme u neke divne trenutke, jer je to moj krajičak plavog neba, morskog plavetnila, lepog, plavog Dunava; to je nit koja prožima moje biće.
A da, Ian je rođen istog dana kad i Žilijet Binoš te se vraćamo na početak plavog kruga :) |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|