Mama u (blagoj) ludari - nastavak u 2019. Ova idilična scena sa fotografije u naslovu, koja mami uzdahe i po koju suzicu, je davno prošlo vreme. Toliko davno da je fotka uslikana 10. dan od Matinog rođenja. Braća mirno spavaju, čak je i Aki uspavan na dnu kreveta. Samo se Mickey nešto šegači :) Eh, da mi je da doživim ponovo da obojica spavaju u isto vreme.
Tata nam je na službenom putu i odsutan ukupno 4 dana, 7 časova i 11 minuta (po mom kompu). Ja sam nekako uspela da uspavam decu, stavim glavu pod tuš, malo razbistrim mozak i restartujem se za još jedan pun dečijih iznenađenja. Ne, nisu iznenađenja već nestašluci koji su na samoj granici sa bezobrazlukom. Ko nije čitao moj blog ranije, vreme je da se podseti prvih postova pod kategorijom 'Tata na službenom putu' te da uporedi šta se promenilo za dve i po godine: 1) deca porasla i otkrila da se može i bez dremke (znači rokenrol za mamu non-stop) 2) sve se ubrzalo otkako i Mata jurca, samo se moj metabolizam usporio 3) iako nema više pelena nakon 4 pune godine i dalje je neko stalno na wc šolji i viče ''Maaaaamaaa, završio sam!'' 4) svekrva je donela novogodišnju rezoluciju i rešila da nas više ne posećuje u 2019. (hm, to i nije velika promena u odnosu na njene dosadašnje kvartalne posete) 5) ja nisam mnogo pametnija i dalje padam na dečije provokacije tipa ''Mato, vidi kako krastavčić može da se pregrize i ispljune uvis!'' na šta se njih dvojica povaljaju od smeha i 'ispaljuju' krastavce a ja blenem u čudu 6) moja majka, baka Goca, je pronašla konačno igru sa Ianom 'Ne ljuti se čoveče!' i smem da je ostavim da ga pričuva do sat vremena (a prethodno je upozorim da nikako ne izlazi na terasu da puši dok su sami jer bi je Ian ladno zatvorio). A neke stvari se nikad neće promeniti: boys will be boys! I onda kada mi spomenu 'Jao, a što ne probate za treće dete?' dođe mi da im kažem 'Evo izvol'te, probajte na 24 č sa dva dečaka, pa da vidim da li biste se usudili da dobijete i trećeg!' Ne kažem, ni drugim mamama sa jednim, dvoje i više dece nije lako i jednostavno, ali mi ona fraza ''prerašće tu fazu'' pomalo ide na ganglije. Zašto mame moraju da budu svemoćne? pitam vas ja. Tate su uvek nekako cool a mame drndaju sve i svašta pa još i ispadnu veštice na kraju dana ako brane JaPad (iPad u Matinom izgovoru), prekomerno konzumiranje slatkiša ili pak kupovinu onih divnih šarenih kesica sa igračkom na kasi u supermarketu u kojima ne znate šta se krije pa završite sa 3 Donatela a nikako Mikelandjelo da ispadne a dotle ste već spucali par hiljada dinara jer čar je u tih 5 sekundi pažnje dok se čeka nova nindža koNJica. I nemojte da pomislite da ja svoju decu ne volim najviše na svetu, volim i svog muža beskrajno samo bih malo da sam ja na službenom putu pa makar i u Mladenovcu!
3 Comments
Day 4, 5 & 6 su se nekako brzo odigrali i slili u jedan dug dan. Mata je sve bolje spavao, Ian je sve manje zezao a baka Goca je krenula polako da se gubi. Znak da je krajnje vreme da se stvari vrate u normalu, da nam se tata već jednom više vrati i da sva familija nestane. Day 4 je bio sreda i to ne bilo koja sreda već svaka druga sreda – dan kada dolazi teta Jovanka da nam čisti. Kako ona voli da kaže:''Vidimo se svake druge sjedmice!'' Teta Jovanka mnogo voli decu ali na žalost nema svoju. Zato svaki put donese Ianu čokoladnu bananicu. Ove srede ga je i zatekla kod kuće jer nije bilo tate da žure u vrtić i na posao. Ian se silno obradovao i smazao je u dahu. Iskoristila sam Jovankino prisustvo da ipak ostavim Matu sa mamom dok odvedem Iana u vrtić. Još je temperatura pala za 10 stepeni a ni kiša nije pomagala. Postavila sam Matu na sofu, okružila ga jastucima, poređala ispred njega tonu zvečki i igračaka, baku posadila pored njega, uključila joj RTS1, skuvala tursku kafu i dala dudu i izdala naređenje da ga ni pod razno ne ostavlja samog na krevetu. S Ianom je sve prošlo u najboljem redu. Valjda mu laknulo što ide sam sa mamom, bez bebe. A kod kuće zatičem snuždenog i polu uplakanog Matu kod bake u krilu. Nešto je nervozan, veli baka. Uzima mama bebu, proverava, i da, bila bi i ti bako nervozna da se ukakiš i da sediš u tome. Ne ide sirotom Mati nešto ovih dana. Nos mu se zapušio, ne može da spava a sad ga još usranog ostavljamo. Srediće to mama, ima rešenje za sve. Tog dana smo Mata i ja imali zakazanu i poslednju bocu kod pedijatra. Bila sam ubeđena da nećemo primiti poslednju vakcinu zbog prethodne noći. Ali doktorka ga je pregledala, poslušala srce i pluća te zaključila da je u pitanju obična prehlada a ne infekcija. Mato, Mato, mnogo buke ni oko čega. A drao se kao magarac. Sada kod doktorke fin, osmehuje se i to onako šeretski. Namazanko broj 2. Sestra Tanja mu sve tepa ''Beli, Beli što si bre ružan.'' Potom sledi:''A kakav je to friz?! Ha, ha...'' Mati plava kosica naelektrisana od kape. Smešan k'o bioskop sa tim tanušnim vlasima. Napredovalo dete, dobio 600g od kako klopa čvrstu hranu i ni ''a'' ne reče pri ubodu boce. Laku ruku ima sestra Tanja. Završili smo druženje sa dečijim dispanzerom do nove godine. U međuvremenu kod kuće: Jovanka polako završava spremanje, baka se vratila od Bose i izvela Akija u šetnju. Meni u predsoblju kesa sa čuvenom elastičnom trenerkom bode oči. Bih široke ruke i ponudih je Jovanki. Ona se snebivala, pa nemojte, ma ajte vi samo je probajte. I ono, k'o salivena! Pa kol'ko sam vam dužna, niste ništa teta Jovanka, ajd' me samo oslobodite makar jedne kese iz ove kuće gde se nekim čudom stalno množe. Saplićemo se svi o raznorazne stvari još od kako smo se vratili iz Engleske. Prvo su to bile kutije, kojima nije bilo kraja a sada su uglavnom crne, đubretarske kese. To nam je ostalo od proletos zbog renoviranja stana. I taman kada mislim da sam broj kesa dovela na prihvatljivu količinu od 2 do 3, neka nova nikne i nađe put kroz naša ulazna vrata. Nego da se vratim sledu događaja tog četvrtog dana. Jovanka je otišla malo posle jedan, Mata ručkio i taman baka i ja prionule na makarone sa piletinom u pesto sosu kad neko zvoni na vratima. Po kratkom 'zrvc' mogla sam odmah da pretpostavim da je teta Mica komšinica. I bi ona. Onako u kućnoj haljini bez rukava, sa golim nogama u papučama, cvikerima na pola nosa, kratke, retke i polumasne tamne kose i osmehom kojem fali nekoliko prednjih zuba te ih teta Mica uredno prikriva šakom jedne ruke. ''Izvini Majo što ti smetam, ali matori navalio da vidi danas kako si renovirala stan. Može li on da svrati?'' ''Ali teta Mico mi smo u sred ručka a posle moram i Matu da uspavljujem.'', odgovorih ja. ''Ma brzo će on sine, samo da baci pogled jer znaš da na proleće moramo onu žaNJdineru da pomeramo pa smo mislili i krečit.'' Pa ako mora matori, čika Dragan, njen muž, baš danas, neka dođe. Onda sam vodila bračni par u jednu turu po stanu uz kratko ali sadržajno objašnjenje najvažnijih momenata renoviranja i oblaganja zidova i plafona dnevne sobe gipsom. Uz sve reči hvale na dobro obavljenom poslu ispratih ih oboje. E sad, mora se biti fin prema komšiluku a posebno prema predsedniku kućnog saveta jer ne daj bože njemu se zameriti. Čika Dragan je uspeo da se od našeg povratka: posvađa sa radnicima Move One agencije koji su nam selili stvari iz UK, izdere na mog svekra i muža kada su se zaglavili u liftu sa mojim nekadašnjim devojačkim krevetom, da preti majstorima koji su nam radili stan da će zvati komunalnu policiju ako ne očistimo prašinu ispred ulaznih vrata i da objašnjava vodoinstalateru Stanku kako da zavrne vodu jer čika Dragan se razume u sve. I kada je teško, super Dragan je tu. Al' hajdemo dalje. Dan odmiče, Mata neće da se uspava, ali se bar zet Mića ponudio da ode kolima po Iana u vrtić. Juhu, imam makar mali predah u nadi da se niko u međuvremenu ne pojavi na vratima. Stiže Ian sa Kristom sestrom i tečom. Upada u kuću kao najgori razbojnik i kreće već onako obuven da paradira dnevnom sobom i da se plezi Matiji. Već vidim koliko je sati i da će praviti lom. I da, uspeo je da zafrljači jedan plastičan kolut i da pogodi Matu u glavu. Siroti Mata ni kriv ni dužan nastradao. Neverovatno kako se deca drugačije ponašaju čim imaju publiku. Jednom rečju: grozno. Baka Goca se odjednom u prisustvu svog prvog zeta pretvara u baka-dobricu. Priča o Matijinom nespavanju, o tome kako je Aki nemiran noću ali i da se upiškio na sofu. Mora ona sve da ispriča, pa mora. A onda mi još i kaže da idem da im skuvam kafu. Da otpevam još nešto pride? Da mama, samo ti traži. Veče se završava bez većih incidenata. Samo sam vatrostalnu Bodum čašu iz Danske razbila. Šmrc, šmrc. Noć protiče skoro pa mirno. Ian čvrsto spava u svom krevetu a Mata se malo budi, al'ništa strašno. Još samo jedna noć i daddy is back! Day 5 – 27. oktobar, Sveta Petka, prababa Blaženkina slava koju je baka Gorica preuzela i koja se za razliku od drugih praznika tipa Božića i Uskrsa, koje su premestili na Altinu kod ćerke, slavi na Vračaru. Deca i ja pozvani. Ja spremna da ih ipak odvedem nakon Ianovog spavanja u vrtiću i time ih skinem s vrata a i oslobodim se porodičnog ručka preko vikenda. Iana sam uparadila: teget karirana košuljica, nekadašnji Kostin džemperić na crveno-plavo-bele prugice, teget pantalone i braon Gap čizmice. Uh, ljubi ga mama kako je sladak. Dan prohladan, ali sunčan. To je najbitnije, to sunce. Sve ostalo može da ide dođavola, ali kada zablistaju krovovi Dorćola i kada se magla podigne iznad Dunava, sve mi je lepo i sve je super. Još kad gugutka Bella sleti na gelender velike terase i zaguguče par puta da mi nagovesti svoje prisustvo i da je gladna, ponovno shvatim da moj život itekako ima smisla i da ga mnogo volim. Baka Gocin današnji plan pored čuvanja i šetanja Akija dok smo mi kod bake, prabake i dede na Vračaru je bio da se prepodne nađe sa nekadašnjom koleginicom Snežom u centru grada. Uzvrtela se već nakon 9 sati i jedva je izdržala do pola 10 da ne okrene telefon. Dogovor – u pola 11 se nalaze na Trgu. Brzinom svetlosti se presvukla, očešljala, stavila Max Factor karmin kojem je istekao rok još u januaru (slučajno primetih u kupatilu) i došla kod mene u kuhinju sva nasmejana i sa sledećom molbom:''Maki, ajde da mi nalakiraš nokte.'' ''Nalakiraj ih sama'', bio je moj odgovor. Zapucala je na vrata već u 10:05 nenalakiranih noktiju. Vratila se sva zadovoljna u 12:45 sa kesicom Mozart kugli. Sneža izigrava Bečlijku i verovatno ima zalihu tih čokolada za staro-beogradske prijatelje. Neka, lepo od nje. Za to vreme Mata je lepo lalao a ja sam se konačno okupala nakon 2 dana. I tako razgolićena u kupatilu stala na vagu. Pokazuje 2 kg manje. A pa nije loše za liniju biti single parent nekoliko dana. Dobro se stešeš i dovedeš u red. Malo stresa, malo nestizanja da se obeduje, malo jurnjave na relaciji kuća-vrtić-pijaca-kuća pa kuća-šetnja-kuća-vrtić-kuća učine čudo! Trebalo bi tata češće da nas ostavlja same. Oko pola 3 Mata i ja spremni. On u kengurku a ja sa torbom plus kesom sa raznim čokoladama za poklon. Pravac prvo cvećara na pijaci, pa po Iana te taksijem na slavu. Sve savršeno obavljeno i majka dvoje dece ispod 3 godine je stigla na Vračar da obeleži slavu sa muževljevom familijom. Ali cvrc, Dekijeve rođene sestre sa decom nema iako su svi umirali od želje da se brat Dača igra sa bratom Ianom. Pa dobro, familija je to i po pravilu nikada se ne ispoštuje ono što se dogovaramo. Deca su svakako uživala ali i nagutala duvanskog dima što je imalo za posledicu Matijin suv kašalj prilikom dremke. Svekrva naravno odbija da prihvati odgovornost za tu iznenadnu pojavu a ja samo znam da joj decu više neću dovoditi bude li još palila ljubičasti Pall Mall u njihovom prisustvu. Fino smo se nas dve isćaskale, izogovarale majke i uz kesu punu sarmi, pečenja i mimoza salate rastale. Dan se privodi kraju i razmišljam kako li je samohranim majkama. Da li i one ovako provode vreme? Stižu li bilo šta za sebe da urade ili je apsolutno sve podređeno deci i njihovim potrebama? Da li sam ja zadovoljna sobom, decom, mužem? Ma jesam. Čim ja nađem vremena da kuckam i ove stvarčice znači da je sve super i da nađem i tih pola sata za sebe. Samo, ipak bih ja da se meni moj muž vrati što pre. Day 6 Još malo pa gotovo. Tata samo što nije zakucao na vrata. Baka Goca počinje da se pakuje već od prepodneva. Da se ne bi razočarana vratila bez donjeg dela trenerke, dajem joj pare za pokušaj broj 2 u Dubrovačkoj ulici u radnji pored Kineza. Vratiće se oko podneva sva srećna, ukrcana u debeli, donji deo trenerke crne boje sa visokim strukom. E to je baš tražila! Odlično mama, sad se nadam da si mirna dok ne krene nova euforija oko čizama čim padne prvi sneg. Nije se samo sa trenerkom vratila već i sa bronhi sirupom za pušače. ''Jao znaš kako je skup?!'', razrogačenim očima će moja majka. Bilo bi ti mama jeftinije da batališ pušenje u celosti. Uputila mi je polu namrgođeno-uvredljiv pogled. Dok je moja majka šopingovala njene potrepštine ja sam spremala moju divnu musakicu da sačeka mog divnog muža. Do poslepodneva će ostati malo mizerno parče, koje će Deki morati da dopinguje sa svekrvinom sarmom, jer musaku su u slast pojeli: ja, baka Goca, Kosta koji se svakog petka nacrta kod nas na ručku posle engleskog i Teki, koja je pokupila Iana iz vrtića te nije stigla da ruča. A ja živela u nadi da ćemo imati musaku i za sutradan. Silly me! Sati se polako tope, već ne mogu da dočekam da mi se javi da je sleteo a isto tako ne mogu da dočekam da svi nestanu iz kuće i malo nas ostave same. Baka Goca je osetila da je mojim živcima već došao kraj pa se prva spremila i nestala oko pola 6. Deset ljutih gusara došlo u moj krevet, jedan se okliznuo, ostalo ih devet... Ne baš devet ali nas troje sa Teki i Kostom. Deki se oko 17:15 javio da je sleteo sada još samo kofer, taksi i eto njega. U 18:15 se oglasilo zvono i Ian i ja trk na vrata da zagrlimo tatu, kad ono komšinica sa 1. sprata skuplja 100 din za održavanje zgrade. Smorili se u momentu. Platih ja sav dug od 600 din, prozborih koju sa ljubopitljivom komšinicom i vratih se u sobu. Nakon 10 min oglasio se interfon. Opet trk na slušalicu, kad ono teča Mića. O bre, ne da nam se da ugledamo tatu. Tu se Kosta napravio pametan te gurnuo nekako ključ i zaglavio ga. Preznojavala sam se dobrih 5 min dok nisam uspela da otključam. Jao Kosta, Kosta, samo gluposti praviš. Prethodno je nagovorio Iana na baci neku loptu i umalo nisu prozor slomili. Tek oko pola 7 eto dugo očekivanog tate na vratima. Cika, vriska, svi se nagurali u predsoblje, Ian viče ''To je moj tata!'', ja nikako da dođem na red da ga poljubim. Samo kad se vratio. E tu se otprilike završava hip-hip hooray. Stvari počinju da se komplikuju trećeg dana. Day 3 se dobro odvijao do nekih 6 poslepodne. Divno sve počelo. Deca počela da se bude već od 6, Ian i dalje sluša šta mu govorim. Piškimo zajedno u kupatilu, on na noši sa sve ku-ku pandama (odnosno oooopasnim i dobrim tigrom) a ja na velikoj noši. Dotle Mata čupa autobuse i kola sa vrteške iznad kreveca a baka Goca spava dubokim snom u zagrljaju sa Akulcem koji joj se ladno parkirao na jastuk. Pošto smo poranili i zoru prevarili imamo vremena da svi lepo doručkujemo. Ceo proces od prethodnog jutra je ponovljen sa velikim izuzetkom. Ian je ušao u prvi autobus i poljubio me i ispratio iz vrtića samovoljno. Ja presrećna. Po povratku kući Teki se javlja glasom k'o iz bunara. Zaribala, prehlada, curi nos kao česma, nema leba od nje za kupanje dece. U međuvremenu, baka Goca je nehajno poturila uredno isečen članak iz Večernjih Novosti meni pod nos dok u retkim trenucima mira pokušavam da pročitam kulturni dodatak i popijem kafu. Članak se opet ticao novih zdravstvenih knjižica. Da li je potrebno reći da je se neću otarasiti dokle god ne pogledam taj online obrazac?! Zapela k'o mutava (što bi se naš narod lepo izrazio iako mi baš sama izreka nije jasna). Izgubih dragocenih 25 min dok sam je registrovala na portalu, otvorila nalog, dala moju staru email adresu na yahoo, aktivirala link, otišla na sekciju 'zdravstvo' i pročitala da će online usluga biti aktivna tek od sredine novembra. Jao mama, jao! Nakon lepo utrošenog vremena bacila sam se na spremanje ručka što nama, što Matiji. Ma mogu ja pet stvari istovremeno. Dok se dinsta piletina stavljam ketler s vodom da provri, potom ljuštim šargarepu i provlačim karfiol kroz mlaz vode. Gledam na sat, dobro, imamo još fore dok se Matija probudi, ručki, pa onda u šetnju, pa potom Akija u Show Groom. Plan izveden do kraja. Svo četvoro smo otišli na Kališ, Mata se malo ljuljao na igralištu dok su baka Goca i deka Akulec dolazili do daha na klupi. Baki je uspon pored zoo vrta fino otvorio pluća, taman za cigaru. Ja kao bivši pušač sam sad grozna. Jeste i ja bih uradila isto pre 10 godina s tim da sam ja tad bila u 20-tim a moja majka je sada blizu 70 godina. Ne gunđam, ne prigovaram. Puš i ljulj pauza gotove, pravac do novog stajališta kafane 'Mali Kalemegdan'. Divan je jesenji dan. Ne toliko sunčan, ali topao i zlaćan od svog popadalog lišća. Ja volim što ovde ne odnose lišće već čekaju da se formira tepih od svih tih palih zvezda. Najlepše zvezde su sa drveta platana. Velike, sa oštrim ivicama i dugačkim peteljkama. U Engleskoj su previše revnosni i odnose lišće skoro dok još i nije dotaklo tlo. Sve mora da im bude uredno i zeleno. Teško da može da se šuška. U Abington parku sam skoro znala raspored radnika zelenila te sam jurila da odvedem Akija, Dekija i Iana na vreme da napravimo jesenje fotografije pre nego što se baja na modernom traktoru ne obruši na naslage lišća. Pustite nas da makar malo uživamo u tim jesenjim čarolijama i promeni godišnjeg doba. Nego da se vratim ja na naš Day 2. Kafe popijene, Akulec ostavljen u sigurnim rukama, te se vratismo baka, Mata i ja kući na ručak. Predah mi je trajao nepunih 40min jer sam već onda trčala nazad po Akija, njega ostavila i trk sa kengurkom po Iana. Usput sam morala da svratim i do neke prodavnice Elpida na tramvajskoj stanici kod pijace jer se mojoj mami naravno svidela moja trenerka što mi je Vesna pre 3 godine kupila od te iste firme i baš bi joj bila zgodna za dom. Nije bilo takve trenerke, ali me mlada prodavačica ubedi da će se mama uvući u neku drugu veoma elastičnu. Uvukla se do dupeta, dalje nije moglo. Nije toliko elastična, ni moja mama a bogami ni trenerka. E sada nailazimo na prekretnicu dana. Po povratku iz vrtića atmosfera u kući počinje polako da se zakuvava. Mata kenjka, nervozi se, Ian izvodi kerefeke i neće ništa da sluša. Baka Goca kao mrtav konj samo sedi i ne reaguje a ja polako uviđam da stvari izmiču kontroli. Kuckam tati da zove decu što pre preko skype-a jer nisam sigurna da će izdržati još dugo. Dok pravim kajganu a sva deca (i baka) sede na svojim pozicijama za stolom, tata zove a Ian dva puta prekida vezu tako što lepo zalepi ekran laptop-a. Umlatila bih ga kao vola u kupusu za takvo ponašanje da mi vreo tiganj nije u ruci. Tu već gubim kontrolu i vičem na Dekija. Čućemo se sutra, kažem, jer ne znam gde mi je glava. Opet ništa od Matinog kupanja jer zaurlava. Dobro, probaćemo sa ranijim odlaskom u krevet. Eh, eh, taj raniji odlazak se produžio duboko u noć jer se Zverko budio na svakih 20min u jezivom plaču. Ništa nije bilo baš toliko strašno, samo začepljen nosić. Ali je to moje dete tragično doživelo. Sav taj njegov nemir nije pomogao da se Ian primiri i zaspi. Naprotiv, to je Ianu dalo uredno opravdanje da skače po bračnom krevetu, da pali i gasi lampu na noćnom stočiću, da uključuje radio, baca Miki Maus strip i da se krevelji najstrašnije. Za to vreme baka Goca gleda drugu tursku seriju na Pinku. Skoro da je plač tih Turkinja sa ekrana nadglasao Matin. Mrtva trka. Potpuno očajna, sedam u jednoj od 20 minutih pauza da pojedem nešto i sipam voćni jogurt sa cheerios. Ian gleda pa pita:''A šta to jedeš mama? Mogu i ja malo?'' Pojeo je dve pune činije. Rezultat: u 22č ''Mama, kaki. Brzo mama, kaki.'' Lele ima li kraja ovom danu. Ovaj kaki, Mata vrišti, baka i dalje gleda seriju. Ja vrištim Dekiju u telefon i po hiljaditi put proklinjem njegove roditelje koji mi se nikad ne nađu i koji neće čak ni Iana u vrtić da odvezu jer što bi rekla moja svekrva ''Kad tako daleko živite.'' Jeste teta Gorice, na kraj sveta (oni na Vračaru, mi na Dorćolu). Diši Majo duboko, ovo je samo još jedan od onih dana kad ti se čini da ćeš se raspasti. Posle skakanja i kakenja Ian je nekako zaspao oko 23č i bio premešten u svoju sobu. Mata i ja nismo spavali. Oko 1 ujutru sam mu dala Calpol sirup, koji uredno nabavljam iz UK i koji je njihova super verzija paracetamola. Magija je počela da deluje nakon pola sata što je meni dalo 3 sata sna. Day 3 se praktično nije ni završio. 26.10.2016. Već je počeo Day 4 i meni skoro pa ništa više nije smešno. Još je i pala kiša, promenilo se vreme a sa njim i moje raspoloženje. Ovaj dan se nekako nadovezao na Day 3 jer spavanja jedva da je bilo za mene i Matu. Al' da napravim osvrt na Day 2 i Day 3 kao šlagvort za sadašnja događanja. Drugi dan bez tate je opet prošao komično i u nizu zanimljivih dešavanja. Deca su spavala do skoro 7 sati pa smo polagano počeli da se spremamo za vrtić i za avanturu – kako odvesti energičnog Iana sa Matom u kenguru autobusom do vrtića. Podojila Matu, presvukla ga, sredila i rešila da on sačeka sa doručkom do povratka kući. Ian odgledao 72 crtaća i 15 glupih pesmica na iPad-u za to vreme a baka Goca izvela Akija. Kengurko spreman, Ian obučen, čokolodice za prvu pomoć pripremljene, ajmo na bus! Prepreka broj 1 je već na samoj autobuskoj stanici gde Ian počinje da se vrti u sve većim i većim krugovima. Uz svo moje:''Sine dođi kod mame. Sine upašćeš u blato. Sine moramo u vrtić.'', propustili smo 3 autobusa i nekako, uz pomoć divne žene bivšeg vaspitača, se ukrcali u 4. bus. Iskrcali se u Francuskoj ulici, krenuli Strahinjića Bana u pravcu Skadarlije i pijace te tu naletosmo na prepreku broj 2: golubovi koji se okupljaju kod česme zajedno sa skitnicama ljudima i čoporom pasa skitnica. ''Mama, ide juri p(t)ice!'' I jurio je ptice i plašio ih a Mata se na sve to smejao i sve lupkao nožicama od zadovoljstva. Sačekali zelenog čiku na semaforu pa otrčali kod Ianovog čike za tezgom koji ga smara već danima za Sonju iz vrtića sa sve rečima kako je lepa kao lutka i kako Ian treba da je poljubi. Čika smarač. Ponekad udeli po koju bananu, mandarinu ili borovnice, ali uglavnom smara s jednom te istom pričom. Elem, čika odrađen, ajmo dalje niz glavnu 'aleju' zelene pijace. E, pa ne može se tek tako lako izaći s pijace dok se ne rasteraju i poslednji golubovi koji se okupljaju na dnu pijace kod pet shop-a. ''Jujimo mama, jujimo!'' Jujimo sine i tutnjimo. Dokotrljasmo se do vrtića a onda svi krenuli da uzdišu zbog Mate. Tu se Ian postideo, pobegao meni iza leđa te je trebalo malo ubeđivanja da se odlepi. Mission complition! Ian u vrtiću ostavljen, juhu! Možemo Mata i ja ovako svaki dan. Odosmo Mata i ja po kruške, limun i koje šta, te kući na zasluženi doručak. Sve prolazi u savršenom redu. Mata lepo ručkio, zaspao, ja krenula da spremam po kući. Mama, baka Goca, dočekala svojih 5 min da zbriše kod Bose na 3. kafu i 10. cigaretu od jutros. Mora malo da se 'otrezni' od ubitačnog tempa porodice Mikić Landratoške. Nije lako biti baka psu a kamoli sitnoj deci koja su toliko zahtevna. Mnogo to energije iscrpi. Ali energije za 'životno važna pitanja' ima na pretek. Vratila se sa dnevnim novinama i počela da me smara da joj online podnesem zahtev za zdravstvenu knjižicu. U pregršt slobodnog vremena naravno da ću majci da vadim i zdravstvenu knjižicu, ličnu kartu, da poručujem recepte i podižem lekove. Imam ja vremena za sve. Matu sam morala da budim oko 12č da pojede svoju Hipp kašicu sa lososom prvi put. Uh, bila je njami, sve je smazao. A onda pravac na 61. beogradski sajam knjiga i štand Geopoetike da nam se Erlend Lu potpiše u dve knjige. Otišli taksijem po divnom vremenu. Milina, nema preterane gužve. Meni srce zaigralo pri pogledu na sve štandove i miris tek odštampanih knjiga. Divota! Što volim sajam knjiga! Mata uzbuđeno sve posmatra i cupka u kenguru. Stajemo u red za potpisivanje a fina teta nas vodi napred, preko reda. Čika Lu je pustio bradu i uopšte ne liči na sebe niti ni na jednu fotografiju objavljenu uz njegovo ime. Nisam ni sigurna da idem pravom piscu na potpis. On, Lu, mrtav ozbiljan, reč ne progovara, samo uzima primerke svojih knjiga i potpisuje sa ''To (sledi ime) from (sledi njegov švrakopis)'' i Oct 2016 u gornjem desnom uglu. Ni dobar dan, ni doviđenja, ni da li vam se svideo roman. Pih. Zbog toga nisam morala da žurim na sajam, al' ko ga šiša meni i Mati lepo. Svi mu se osmehuju i svi hoće da ga dodirnu što me pomalo nervira jer 150 ljudi nosi na milione bakterija, pa dovoljno je samo da ga gledate a ne 'pip, pip'. Jeste, beba je, nije lutka i zna da guguče bez baterija. Pošto smo napravili štetu od par hiljada dinara na računu trk nazad na Dorćol da i mama ruča pa da beži do vrtića. Sve smo sjajno obavili, Iana pokupili. Ian bio dobar i sve me držao za ruku. Kupili sličice 'Patrolne šape' i dokotrljali se do stana. Ja već prilično iscrpljena, al' sledi još nekoliko sati ludog programa do spavanja. U međuvremenu je baka Goca uspela da vrati Akija iz šetnje sa šatiranim crnim pramenovima na glavi. Naravno da nije primetila i naravno da ne zna pod koja kola je zavlačio glavu. Odlično, sad mu em smrdi iz usta, em mu smrdi brada od povraćanja preko vikenda, em sad izgleda kao da je glavu gurao u kaljavu peć. Ništa, zvaćemo Ninu groomer-ku da ga okupa i dovede u red. Došlo je nekako i tih 7 sati uveče kada sva deca sa bakom posedaju za sto da večeraju. Baka hoće tost, Ian hoće krem (to je eurokrem), Mata se buni u hranilici a Aki gleda da li ću njemu nešto da udelim. I traje tako naše veoma glasno večeravanje kad cap, nestade struje. Mata kreće da plače, Ianu podrhtava glas i viče:''Pao je mrak, mama! Pao je ml(r)ak!'' Baka Goca coolira dok joj ne naredim da otrči po upaljač. Da bar nečemu posluži to njeno pušenje. Sva pogubljena prvo udara u komodu u predsoblju a potom se sapliće o nečije cipele. Dotle ja sa mobilnim bunarim po špajzu al' se onda setih velikih debelih, belih sveća na tacni, koje sam dovukla iz Engleske sa moje Christmas marketing ture. E i to se vala isplatilo i konačno našlo svrhu. Romantika obasjala naš divan dom. A Ian pomislio da je ''divan dan'' (rođendan) pa da treba sveće da duva. Eh, zemljo Srbijo u 21. veku – isključenje struje. Kako se samo zaborave ti simpatični momenti. I nekako ne nedostaju. Međutim, ne bi ova mama bila Maja zMaja kad ne bi pripremila plan B u slučaju nestanka struje i interneta: iPad sa 100% baterije i nasnimljenim crtaćima. Umalo nisam već čula Iana kako kaže:''Mummy, you are the best.'' Ian srećan a Mata spreman za lalanje. Mama taman odahnula, otvorila pivce, opušta se u kuhinji i kucka tati preko skype-a kad se samo nešto ču ''tup''. Hm, je l' opet komšija sa 8. pijan pa je promašio stolicu? Da li se komšinica sa 10. setila da bi baš oko ponoći mogla da pomeri krevet na drugu stranu sobe jer nije po feng šui-ju-ju? Ali, odoh ja do spavaće sobe da ipak proverim. Kad tamo moj dragi sin umotan u ćebad leži na podu pored kreveta. Ha ha ha ha... Ne mogu da prestanem da se smejem. Ian će na to:''Mama, ja sam pao.'' Ha, ha, ha... i dalje je presmešno, što bi rekla kung fu panda u epizodi sa 'školjkastim klanom'. Ništa sine, ništa. Hajmo nazad u krevet. Sreća pa su mama i tata kupili nisko-podni ležaj u Ikea-i zbog Akulca i njegovih krhkih kolena inače bi sada glava mnogo više bolela. Ovako ni čvorugica neće izaći. I tako se još jedan dan bez tate priveo kraju. Uz svetlost sveća i svetla Gardoša. Protagonisti: Dete 1: AKI (pas, mešanac, ukršten lasa-apso i maltezer, 13 godina i 4 meseca) Dete 2: IAN (2 godine i 7 meseci, rođen u UK) Dete 3: MATIJA (7 meseci, rođen u Bgd) Baka Goca (moja majka) Teki (moja sestra) Tata (moj suprug koji službeno putuje za UK) Mama (moja malenkost) 24.10.2016. Drugi dan smo bez tate. Otputovao je u UK juče ujutru a baka Goca je stigla nakon sat vremena. Ludilo je krenulo skoro momentalno, ali čini mi se da uživam u tome. Ha, pitajte me u petak da li i dalje uživam ili čupam kosu s glave. Deca su juče uspela da urade sledeće: Ian mi je pomagao u kačenju veša te se prisetio dana iz Engleske i rešio da stavi gaće na glavu i moj brushalter oko vrata. Ljubi ga mama. Mata ga je gledao u čudu. Bata se malo glupira. Nekoliko sati kasnije... pošto su svi ručali uključujući i Akija i baka Gocu i sitnu decu. Ja trpam u letu špagete dok Ian divlja po kući a Mata se nervozi u hranilici. Nakon samo dva zalogaja Ian uleće u kuhinju sa iglom i špricem izvučenih iz boce fiziološkog rastvora i viče:''Mama, ja ću sam nos. Sam ću mama da sipam nos.'' Ja bacam ono što sam imala u ruci kod Matije, skačem na Iana da mu istrgnem opasno oruđe u nadi da neće sebi oko iskopati, uspevam iz trećeg zahvata, okrećem se a Mata prekriven parmezanom, deluje kao ušmrkivač koke i polako primiče plastičnu kesicu ka ustima. Bacaj se na drugu stranu kuhinje dok mi dete nije dobilo udar na čulo ukusa sa smrdljivim tvrdim sirom. Za to vreme baka Goca gleda kako da šmugne na terasu na ''good old pljuga after meal'', pa ta prija najviše. Ne uzbuđuje se ona, pa deca su to, nestašna he, he, ha he ili, ma već se mašila perjane jakne i otperjala na terasu. Dobro, ma deca su to, treba ih i na vazduh izvesti posebno na 17C i sunce u oktobru. 35 minuta kasnije: Ian je nekako obučen uz silne pretnje i obećanja i moljakanja i proklinjanja Campers teget cipela koje fenomenalno izgledaju ali su smrt za navlačenje na dečija nemirna stopala a koje je tata morao da kupi jer su bile tričavih 7,000 dinara na sniženju. Divne su tata i baš vrede sve te pare naročito pri obuvanju. Elem, dogovorili smo se Ian i ja i oko kape nakon dobrih 10 minuta većanja. Tu nas je Teki zeznula jer je u proteklih 10 dana donela jedno 17 modela kapa. Deci definitivno treba ograničiti izbor u svemu a u kapama pogotovo. Mata je u kenguru, ništa se on ne buni, Ian viče kako nosimo Peppa loptu u park uz čiku iz Power Rangera i nindža ''konjicu'' iz Meka. Nosimo sine, može mama i da žonglira bez problema. Uz Ianovo ponavljanje da ''nemam slobodnu ruku, mama'', stižemo u polu prazni parkić. Sve je divno odvija – šutiramo loptu, jurimo se oko fontane a onda se pojavljuje petogodišnji ciga kojem fale dva sekutića. I krene da smara Iana:''Jedeš li ti čokolino? Ja sam kao mali samo čokolino jeo, nisam hteo fruktolino, samo čokolino.'' Pa zato mali i nemaš zube. Uh, smorio nas ciga pa počeo da nas gađa grančicama a otac mu viče:''Nikola, skloni se od tog malog vidiš da je ratoboran!'' A mama tog 'ratobornog' bi ga rado zveknula da nemam ovo bebče na grudima. Uh, dosta je bilo šetnje, ajmo lepo kući. Ian se patosirao čim smo se vratili ali zato Mata budan sve u 16. A toliko je baš i bilo sati :) Do 7 uveče već nisam znala gde udaram. Mata nervozan kao pas, Ian hrani viršlama više Akija nego sebe, ja spremam kašicu Mati – siroma' nije je dočekao, zaspao u hranilici. Ajd neka bude kratak 'power nap' te da ga nekako nahranim. Učinih to, Teki u međuvremenu stigla na kupanjac. Mata, pa Ian, pa ja uspavala Matu, Teki otišla, daj sad Iana. I premestila Iana na naš bračni krevet, mazim ga, kad čujem baku kako baulja po kupatilu i mrmlja 'sram te bilo'. Već znam koliko je sati. Prokleti pas se opet ispišao na sofi. Ma ubiću boga u njemu. Besno skidam ćebe, prekrivač, navlaku za sofu. Ian uleće bosonog u svojoj monster pidžami i pita:''Mama, šta bilo?'' Ali to 'bilo' izgovara kao pravi Poljak – te to zvuči ''bylo''. Znaće Poljaci o čemu pričam. Ajmo sine nazad u krevet, umlatiće mama Akija posle samo tebe da uspavam. Noć završavam uz dve mašine veša na mini 30 stepeni programu i jednoj limenci Tuborg piva. Day one – Done! |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|