Deca i njihove faze! Dolaze i prolaze takvom brzinom da mi se čini da ću sve pozaboravljati ukoliko ne zapišem. Ianovih prvih 365 dana su zabeleženi u tri sveščice - svaki treptaj, okret, zubić, kašica, aktivnost. Ali prva godina života je ništa u poređenju sa drugom, trećom, četvrtom, petom... dotle smo stigli. Kako dete otkrije da zapravo nije mamin prirodni produžetak i da postoji tamo neki ''vrli novi svet'' mimo maminog naručja, kreću problemi. Mali istraživači su k'o pušteni s lanca i pauza ne postoji - ni za njih, niti za roditelje. Mata mi daje ''hard time'' već mesec i po dana. Tata je sad centar sveta i tata je glavni za sve. Jeste, bilo mi je super prve dve nedelje ali sada sam već polu-očajna što mi ne da da ga uspavljujem, oblačim. Konsultovala sam brže bolje raznoraznu online literaturu i pročitala zanimljiv članak u kojem savetuju da uposlite sledeće radnje kako bi privoleli dete: golicanje, plesanje praćeno pevanjem i slično. Primenih golicanje isto veče i gle, trči Mata kod mene i gura se da nastavim. Ali da ga uspavam, ne da. Taktika br. dva - u Donjem Gradu na Kališu reših da zaplešem valcer s Matom na kukovima i zapevam pesmu iz Uspavane lepotice ''I know you, I walked with you once upon a dream...'' (izbor pesme je pao nenadano). Rezultat: Mata zabacuje glavu, smeje se, uživa i ne daje mi da stanem. Posledica: vrti mama, vrti svako veče i pleši mama do zvezda! Meni kičma otpada al' ne predajem se. Pitam ga večeras: ''Mato, hoće mama da uspava?'' A on će: ''Maaaaaa, ne! Tata!'' Ok tata 48:0 za tebe u danima. Dok Mata prolazi kroz svoju ''tata-rošku'' fazu, Ian na skoro dnevnom nivou prolazi kroz: buđavci, Sky Landeri, blej-blejzovi (nikad ne umem da izgovorim) i najnovije Lego fazu. Uskoro nećemo moći da zatvorimo vrata od dečije sobe zbog količine igračaka i sav moj trud da to svedem na neku razumnu meru pada u vodu jer da se razumemo, njih je ipak trojica a ja sam jedna. I da se dodatno razumemo, tatu mogu da obrade za sve. Tako da je to no-win game. A Ian nam se oprobao i u fudbalu. Zapeo da trenira i on kao Bogi i Dača iz Peekaboo-a, te ga odvedosmo na probni čas na FK Dorćol. Pade silno oduševljenje i njegova radost da bude sa drugarima. Hoće, hoće mnooogo da trenira fudbal. Gledam ostalu decu, sva veća i starija, pitam trenera šta misli - kaže, jeste najmlađi i najmanji ali brzo kapira vežbe i vidi se da je inteligentan (suva inteligencija, mislim se ja). Ajd dobro, nek krene na fudbal. Prvi trening - super! Drugi - već cela familija na tribinama bodri! Treći - Bogi i Dača otputovali na more - mama, ja ipak više volim bušido. Naravno da voliš sine, već te mama prijavila od septembra (ipak te još uvek mama bolje poznaje od tebe samog ;). I tako je to s decom, kažu. Jedan dan su fudbaleri, drugi dan astronauti, sledeći bi već nešto deseto. A mi roditelji nekako istrpimo sve to i smišljamo nove načine da ih zabavimo. Slatke muke, kažu i to. Ne znam da li su baš uvek slatke, ali vidim i ja tendenciju da se komplikuju kako su stariji. I nekada su neplanirane stvari baš nekako bolje. Pa makar to bila i vožnja vozićem Kalemegdanom i potraga za gušterima i leptirima. I zaista ima dana kada bih se sklupčala u ćošku i malo otplakala jer mislim da ne mogu sve da postignem i da je jednostavno ''too much''. A onda Ian dođe i kaže mi kako sam danas lepa pa mi te iste večeri ispriča dogodovštinu iz vrtića da je morao da ide u ženski wc da piški jer je Milan toliko kakio u muškom da nije moglo da se diše, pa se onda valjamo od smeha u krevetu. I kad Matija uzme da nam otpleše ''bebu ajkulu'' i otpeva ''Idemo u lov'' i kada se ja probudim i ugledam triptih ''Blue day'' Nine Todorović iz kreveta, shvatim da je život zaista lep.
3 Comments
ponovo u Narodnom muzeju u BeograduUhvatilo me nešto poslednjih par nedelja da samo obilazim muzeje po Beogradu. Za skoro svaku muzejsku instituciju me vezuju određena sećanja iz studentskih dana i sada, nakon dobrih 14 godina nekako sve vidim drugačijim očima. Juče sam trknula u pauzi za ručak konačno do novootvorenog Narodnog muzeja i oživljavala ta sećanja kada smo kao studenti istorije umetnosti odlazili sa profesorima i raspravljali o jugoslovenskom slikarstvu. Ta nova postavka me je najviše i zanimala - kolekcija evropske strane umetnosti i jugoslovensko slikarstvo XX veka. I po meni jedan od najvećih highlights - Autoportret Nadežde Petrović. Nadeždin lik dominira izložbenom salom, mudro promatrajući iz svog zlatno-baroknog rama. I dalje mi je jedan od najvećih ženskih idola s početka XX veka. Žena zmaj! Na 3. godini studija priključila sam se radionici/časopisu seminara za istoriju moderne umetnosti, koji je predvodila moja profesorka i mentorka Lidija Merenik. Okupila je buduće teoretičare, kritičare umetnosti, mlade nade željne znanja. Na tom broju je radila sjajna ekipa (Ivan Jović nam je uređivao i prelamao časopis, Saša Janjić/Remont, Jelena Matić/budući veliki poznavalac fotografije, Milena Maksimović/umetnica, Nenad Radić/budući kustos muzeja istorije Yu a kasnije i prof. na muzeologiji, Simona Čupić/budući prof. moderne istorije um. a sada i predavač na Berkliju...). Tada sam prvi put promatrala Nadeždin lik kroz feminističku likovnu kritiku. Evo tog teksta ispod, mada nisam sigurna koliko je čitljiv. Iako Narodni muzej nije još skroz zablistao i postoje neki nedostaci koji mom izvežbanom oku ne mogu promaći, kao neobeleženi eksponati u arheološkoj zbirci koji su uredno pobrojani na legendi, treperenje reflektorki i sijalica u pojedinim salama, loša osvetljenost određenih ulja (Moneova Ruanska katedrala, svetlo je usmereno iza posmatrača te se senka direktno oslikava na platnu pa rad morate posmatrati iz ugla), kafić koji ima preslatke stolice ali koji nije u funkciji, veoma loše snabdevenost knjižare/suvenirnice... ipak, i uz sve te propuste, ja sam presrećna što muzej ponovo radi i što su sjajne kolekcije dostupne javnosti, turistima, velikim ljubiteljima umetnosti.
Moram da pomenem moju prijateljicu Mama Mariju, koja je rešila da sa suprugom i dve divne devojčice, širi prosvetiteljstvo i neguje srpski jezik i kulturu u austrijskom gradiću Kufstajnu. Marija je osnovala svojevrsno Kolo srpskih sestara i niz drugih radionica, kojim se dobrim delom produžuju tekovine Nadežde Petrović. Obe delimo strast prema delu i radu ove velike srpske žene. Marija, platno Kosovski božuri (sa Gračanicom) je tu, čeka te u muzeju :) |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|