Malo o gradu a malo više o prijateljstvu
Dočekala ja svojih 5 minuta prvi put nakon pune 2 godine. Otišla na službeni put i to u London. I to bez dece! I bez pelena, uflekanih majica, bez cike i vriske, bez download-ovanja aplikacije ''the nearest baby change facility''. Naoružana knjigom, časopisom i velikim entuzijazmom da nadoknadim godine isprekidanog (ne)spavanja, doručka 's nogu', kafe u letu, ali i da upoznam malo UK kolege i obiđem prijatelje. Nije lako sve uklopiti u 5 dana, ali uspela sam većinu.
London je grad sa hiljadu lica. Grad koji nikad ne spava. Grad prepun istorije, zabave, kulture, širokih ali često i konzervativnih engleskih shvatanja, grad monarhije i pobune, grad u kojem nikada nije dosadno, koji se svakodnevno menja, grad koji me fascinira od prvog dana. Grad u kojem se ispred parlamenta ljudi bore za prava jazavaca (the badgers). I najvažnije: grad u kojem živi moja najbolja drugarica i kuma Kristina i grad u kojem me je venčala! Ali gradove i mesta ja najčešće ne vezujem za istoriju i građevine već za ljude s kojima sam tu bila, boravila, otkrivala. Prijatelje koji su udahnuli život tom mestu i dali mu potpuno novo značenje i jedinstven kontekst samo meni znan. Tako ja London uvek prvo asociram sa mojom Kristinom, koja me je ne samo uputila u ovaj magičan grad već i 'uvezala' sa njim za sva vremena. Jer zna se 'Kuma nije dugme' :) I moja kuma je stvarno jedinstvena. U svemu. Sećam se kada me je 2013. godine pozvala da držim Origami radionicu u okviru njenog Shine trust u Saturday school a ona samo provukla: ''A posle te vodim na proper Afternoon Tea u jednom hotelu u Knights bridge-u, samo prvo da vidimo Dior-ovu postavku u Harrods-u.'' Fenomenalno, zar ne?! I svaki put me oduševi svojim idejama bilo da su u pitanju mjuzikli po Londonskim pozorištima, shopping na Oxford i Regent street-u ili predlozi za restorane. Tako je ovog puta opet organizovala girls night out i završile smo u Sarasto restoranu na Covent Garden-u sa stolovima smeštenim u scenografiju koja podseća na lože u operi, prepuni zlatnih kič-kvazi-baroknih elemenata, u kojem se služi turska kuhinja i gde od 9 uveče petkom nastupa Latino bend predvođen dotičnom Grace(ielom) i hit albumom ''Samba in my bones''. It can not get better than this!!! Ludo smo se provele uz prosecco, falafel, humus, kofte, ludi samba ples i Latino zajednicu u Londonu. To vam je moja Kiki! I beskrajno je volim! Uživaj Kiki večeras u Cirque de Soleil za koji si karte uspela da nabaviš za £15 (redovna cena od £50). Zaslužila si! I vidimo se ubrzo na mom terenu ;)
5 Comments
Oh, slimy!Krenulo nam nekako sve šmrljavo u ovoj novoj godini. Ja sišla sa planine i odjednom ne čujem. Kao na večnom jet leg-u sa prigušenim zvukom. Nikako da izronim. Provedoh 2. januar na privatnoj klinici i ORL doca sa VMA, koji testira pilote, reče da imam disfunkciju eustahijeve tube i prepisa neki krš lekova, kapi, vežbe za disanje... Lele, kao da mi treba lansiranje na Mesec a ne otčepljenje ušiju. Vratih se sva tako disfunkcionalna međ porodicu mi da nekako ipak provedemo praznike i izljubimo se u novoj nam godini. A najradije bih ležala u krevetu spuštenih roletni. Preživesmo Deki i ja nekako decu 12 dana 24 sata dnevno i jedva dočekasmo 3. januar i povratak u vrtić. Mata je sa istim entuzijazmom dočekao svoje vaspitačice dok se Ian sav zarozao i zaplakao. U momentu mi ga čak i bi žao. Grozna sam znam, ali u tom trenutku onako nagluva i neispavana samo sam zamišljala par sati slobode. I pronađoh je u Muzeju savremene umetnosti. Obiđite novu postavku ''Sekvence'', ako već niste. Mogu da pričaju šta hoće drugi i da se ne slažu sa selekcijom Dejana Sretenovića, ali MSU je jedna od najzačajnijih institucija savremene umetnosti na teritoriji bivše Jugoslavije, naš jedini beogradski muzej koji je namenski građen za potrebe muzeja koji ima neverovatnu kolekciju. A muzej još kraj reke, u parku skulptura s pogledom na Sabornu crkvu i Kalemegdan. Divota! Ulepšah sebi taj 3. januar, provedoh pravoslavni Božić sa muževljevom familijom na Vračaru i ispred hrama Sv. Save na nekih neverovatnih 12C, ali pročula nisam. Nazad do klinike 8. januara a tamo neka druga doktorka. Fina, zainteresovana za moj slučaj. Uradi ona neke silne testove i rezultat: imam privremenu gluvoću na desnom uhu usled upale nerva na srednjem uhu. Ajmo hitno injekcije uz još novu turu tableta. Došlo mi lepo da se isplačem nad sopstvenom sudbinom. Nisam plakala. Setila sam se da ima mnogo gorih stvari u životu. Nisam ni bolovanje otvorila nego tako nagluva se vratila na posao 9. januara. Pa sad pilot svakako neću biti a da pričam umem i gluva ;) Taman se ja vratih na posao kad tu noć Mata krene u višečasovno povraćanje, koje je trajalo od ponoći do pola 5 ujutru. Nikada tako nešto nismo doživeli sa Ianom a sa Matom prvi put. Jadničak je izbacivao sve živo iz sebe i mislili smo da nikada neće prestati. Totalno smoždena odoh ujutru na posao a Mata osta s tatom kod kuće. On sutradan kao nov, Dejan i ja kao da nas poplava izbacila. Pred kraj nedelje ja konačno pročuh a Deki dobi stomačni virus od Mate i dušu ispusti u četvrtak noć. Da ne bi tata samovao i Mata mu se pridruži, čisto da nam se mašina za veš ne smara jednu noć. Za to vreme Ian spava snom pravednika, predstavu nema šta mu se u kući dešava. I stigosmo mi nekako i do ovog vikenda i poslednjeg praznika u turi decembar-januar. U petak Matu odvedoše baka i i deda preko dana a Iana uveče Teki na spavanje kod Koste i Kristine. Skupili se svi u subotu, kao mrdamo svi, čujemo, ne povraćamo a Ian pun snage krenuo da smara sa nekim buđavcima. Igrao se sa Kostinom kolekcijom iz sezone 2000/2001 (lupam) i sad zapeo da mora i on da ih skuplja. Glupost neviđena. Neki mali mekani, koji buđave hranu a veličine su nokta. I zapeo kao blesav. Još se setio da mu je drugi brat Dača dao 3 komada. Danas rešili da obiđemo sve lokalne Kineze, al' se ispostavilo da domaći Kinezi nisu obavešteni da se ''Grossery Gang'' vraća u modu i da će morati da pišu Ali-babi (ili već kome), da ih ponovo uvrste. Naravno Ian njače da to pod hitno u nedelju prepodne nađemo. Setih se ja nekih glupih kesica u Maxi-ju i odosmo tamo. Svega i svačega, samo ne buđavaca al' ubedih ga ja da nešto što se zove Splattersi je slično tome. Došli kući, otvaramo kesicu a iz kesice izleće mali gumeni ljubičasti slon i neka želatinasta masa u plastičnoj kutijici. Šta je ovo???? Svi gledamo u čudu! Deki ne veruje šta smo kupili, gleda uputsvo i kaže ''Pa izgleda da slon treba ovo da nekako usisa kroz surlu i da mu onda kao cure sline!!!'' Ha ha ha ha kupili smo lažne sline za slona!!! Deki se nervira, sve piše na italijanskom. Viče ''Zovi Ninu ona zna italijanski da prevede ovu đoku (gioca)!'' I nastavlja ''Pa ja ne verujem sa čime se deca danas igraju!!!'' Meni sve toliko smešno da čekam samo rasplet priče. Sat vremena kasnije: Deki je skinuo uputstvo sa YouTube-a, Ian sa oduševljenjem puni sline u slona a Mata beži po stanu sav prestravljen. Kako je počela godina, tako se i nastavlja. Oh, slimy! |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|