A onda se ipak sve dobro završi!Poslednji post objavih pre tačno tri meseca. Izgubih inspiraciju. Da li zbog corone, da li zbog neke letargije, ali nisam imala ništa posebno da napišem i podelim. Ali onda juče u razgovoru sa sestrom i Kostom prisetih se nekih neverovatnih situacija kroz koje sam prolazila i to posebno par dana uoči mog i Dekijevog venčanja u Londonu 2015. Slatko smo se ismejali juče i ja pronađoh te svoje zabeleške te rekoh hajde da podelim i s drugima. Jul 2015, Northampton i London, UK U našim životima, mislim na Dekijev, moj, Ianov i Akijev, nikad se ništa ne odvija nekim sporim i normalnim tokom, već se događaji nižu i menjaju munjevitom brzinom. Toliko promena za veoma kratko vreme. Venčanje je zvanično bilo zakazano u subotu, 25. jula 2015, u Londonu, ali smo se mi na put spremali već u četvrtak, 23. jula. Tog jutra Aki se probudio sa polu-zatvorenim desnim okom. Još prethodni dan nam je delovalo sumnjivo jer je trljao oko i počele su da se stvaraju krmelje. U četvrtak ujutru nije bilo sumnje da sa okom nešto nije u redu, samo sam ja bila ubeđena da je u pitanju promaja ili neka blaža upala. Pošto sam ga ja izvela u jutarnju šetnju, svratili smo do Animal Medical Centre-a i rekli su da će nas primiti i bez zakazanog termina. Vratili smo se sa novčanikom a veterinar Poljak (naravno, ja uvek završim sa Poljacima), Radek, je nakon prvog pogleda konstantovao da Aki ima povredu oka, ulcer, i da mora hitno da se leči. Sipao je neku fluoroscentnu tečnost u oko i Aki je u momentu izgledao kao vanzemaljac. Poderotina na korenu oka je zasijala zeleno. Drečavo zeleno! Veterinar me je zamolio da sačekam u čekaonici dok on sa sestrom proveri da nešto nema ispod 'third lid'. Uzrok povrede je najverovatnije: ogrebotina izazvana mačijom šapom ili bodljama/oštrom travom. Dva sata pre polaska voza za London ja sedim u čekaonici, jedan sladak border mi se umiljava i maše repom a ja počinjem da plačem jer ne mogu da verujem šta me je snašlo pred put i da je Aki uspeo tako da povredi oko. Vlasnik kuce i recepcionarka me teše da će sve biti u redu, da ne brinem zbog psa a ja samo kroz jecaj prozborim:''But I'm getting married on Saturday.'' Dok u sebi dodajem ''and I'm pregnant!'' Potpuno izbezumljena od Akijevog oka se vraćam kući od veterinara. Ian je taj dan skroz nemoguć i samo traži da ga ja nosam i plače za svaku glupost. U panici da li će žena koja trenutno čuva Akija i menja Wendy, Heather, hteti da mu stavlja antibiotik u oko na 8 sati i da ga odvede u subotu na kontrolu, pokušavam da razmišljam racionalno, ali se zlosutne misli samo roje. Divna Heather je pristala na sve i mi se nakon sat vremena upućujemo na železničku stanicu napakovani sa ogromnim koferom, kolicima, Ianovim rancem, Dekijevom ručnom torbom, venčanicom i odelom. Trebalo bi i da se nakako venčamo tog vikenda. Pošto smo nekako uspeli da se doklackamo sa 2 linije metroa do našeg hotela, ostavljamo stvari u sobi i odlazimo u Nandos na ručak. Bar je granulo sunce i malo se prolepšalo vreme. Iana je u ovoj fazi nemoguće držati na jednom mestu duže od 20 minuta. Porudžbina u Nandos-u se neviđeno odužila i već nam je ponestajalo ideja sa slamčicama, knjigama, bojicama. Strpali smo krompiriće i piletinu u roku od 15 minuta i sjurili se do Kensington gardens. Tamo je zaista božanstveno i Ianu se mnogo svidelo da trči kroz Albert's gardens, da 'suši veš' na instalaciji ispred Serpentine Gallery, ali najveća atrakcija je bila Princess Diana's Memorial Fountain. To nije klasična fontana, već je napravljen kao veliki potok koji kruži i menja brzinu, dubinu i pad vode. A sve namenjeno deci da tuda trčkaraju, prskaju se i uživaju. E tako smo i nas dvoje, sa stotinom druge dece, skinuli cipelice, mama zavrnula pantalone a Ianu skinuli pantalone – i pravac u vodicu. Ian je cičao, podvriskivao, ulazio/izlazio, smejao se. Bilo je mučno odvojiti ga od izvora glavne zabave. I za kraj organic sladoled od 2.50 funte kugla. Ipak je ovo London! Petak, 24. jul 2015, je osvanuo kišovit i siv. Dan tipičan za London i Englesku. Već sam počela da se pribojavam sutrašnjeg vremena i krenula blago da se nervozim. Izaberemo najtopliji mesec sa najviše sunčanih dana u UK i dobijemo opet kišu, hladnoću, sivilo. Dišem duboko i pokušavam da brzo osmislim plan B makar samo za danas jer odlazak u parkove otpada a i bilo kakav ozbiljniji obilazak Londona. OK, blizu smo Natural History Museum-a i V&A muzeja. Po muzejima je uvek super, Ian može da trči a imaju i baby change. Prvo na jutarnju kafu i doručak. Videli smo još ranije Hummingbird Bakery i zapucali pravo tamo. Ali smo prethodno morali da obiđemo par krugova po kraju jer otvaraju tek u 10 č. Ispostavilo se da oni prodaju uglavnom samo cup cakes u svim mogućim bojama, ali da ipak služe dobru kafu i da se mogu pronaći i drugi kolači. Nekako smo se nas petoro smestili u skučen prostor a Ian se oduševio i carrot cake-om i nekim od bundeve. Tetka je svako malo vadila kameru i snimala ga a on se samo cerekao i pravio face. Kiša nije imala nameru da prestane tog dana i produžili smo do muzeja. Ianu se mnogo sviđa u prirodnjačkom muzeju jer ima puno stepenica, nekih čudnih prolaza i životinja. Prešli smo i do V&A muzeja a Ian je uspeo i malo da dremne. Osvanuo je sunčan, prelep dan sa blistavo plavim nebom. Da li je moguće nakon sumornog, sivog i kišovitog dana? Izgleda da me je neko pogledao odozgo i smilovao se. Ko god je zaslužan za lepo vreme u Londonu te subote, 25. jula, hvala mu.
Ja sam ujutru već imala zakazanog frizera u obližnjem salonu koji drže Italijani. Ceo kraj je kao Mala Italija sa preslatkim delikates radnjama, kafićima, restoranima. Nisam htela nikakve punđe, podignutu kosu, lokne ili slične paradne frizure. Samo puštenu, ravno isfeniranu kosu sa dve šnalice sa cirkončićima, biserčiima s leve strane. Moram da spomenem da sam još prethodnog dana primetila crvene tačkice na Ianovim preponama i da mi je već delovalo sumnjivo. Na dan našeg venčanja će boginje definitivno izbiti i po licu, pre svega na čelu i biće nam u potpunosti jasno da je naš sin zakačio varičela virus u vrtiću. Nije mogao da izabere bolji momenat. U Kensington & Chelsea opštini nas je primio prvo pomoćnik matičara Sergio da uzme i proveri podatke. Interesantno da je on isto istoričar umetnosti kao i ja a da je nekako završio kao matičar. Bio je neverovatno ljubazan i kada je pitao za podatke mog oca rekao je jednu stvar koju nikada neću zaboraviti. Na moj odgovor da je tata ''deceased'' on je najtoplijim rečima uzvratio: ''I'm sure he is here today with you.'' Meni umalo suze nisu potekle. Dodatno mi je ispunio dan i učinio ga još svečanijim. Mogla sam sad se venčam! A Akijevo oko, kiša, boginje, beba u stomaku, mogu malo i da pričekaju ;) Danas je moj BIG DAY!
4 Comments
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|