Postoji nekoliko stvari koje prosečan Portugalac ne voli. Kada se govori o istoriji i portugalskim ekspedicijama u 16. veku, uvek će vas ispraviti da oni nisu išli u osvajanje sveta, već u otkriće! Otud i monumentalan spomenik Otkrićima na obali reke Tejo (Težo), u veoma bitnom delu grada – Belemu (čita se Belej), sa isklesanih 13 figura portugalskih kraljeva na čelu sa Henrikom moreplovcem. Odavde su isplovljavali brodovi sa ekspedicijama, odavde se slava Portugalije prenela svetom (vidi odličan roman ’’Slava Portugalije’’ Antonio Lobo Antuneš). U neposrednoj blizini spomenika sahranjen je najčuveniji moreplovac Vasko de Gama (čita se Vaško!) u naosu Jeronimskog manastira. Kažu da Portugalci ne vole Špance, zbog kratkog pokoravanja u 16. veku, niti bilo šta špansko, mada se ne bi reklo po broju Tapas barova, španskih šunki u izlozima i redovnoj zastupljenosti Estrella španskog piva u svim barovima. Ali ne spominji Španca i tačka! Iako smo bili smešteni u blizini aktivne koride (Arene), koja po plavičastim loptastim kupolama deluje kao da je izašla iz 1001. noći i iznad koje smo svako veče očekivali Aladina na letećem ćilimu kada se upale reflektori, ne spominji Portugalcu ništa špansko! Španija, zdravo u zaborav! I najvažnija stvar – probaj da izbegneš temu ropstva po svaku cenu. Najbolnija tačka Portugalaca je činjenica da su prvi uveli ropstvo i da su na gradskom trgu, podno Alfame a nedaleko od današnjeg muzeja-kuće Nobelovca Žozea Saramaga, premazivali robove iz Afrike maslinovim uljem kako bi im digli cenu. Kasnije su se Portugalci pravdali time da su od svih kolonijalnih sila zapravo dozvolili mešanje portugalskog sa stanovništvom afričkog kontinenta i time danas doprineli specifičnom identitetu i fizionomiji Portugalaca. Postoji i jedna lokalna izreka na tu temu, koja kaže:’’Bog je stvorio belca i crnca a Portugalac meleza.’’ Ali postoji mnogo više stvari o kojima Portugalci vole da pričaju, prva i najbitnija fudbal! U Portugaliji vesti/dnevnik na televiziji prvo počinju sportom i to fudbalom! Može rat da izbije, zemljotres da zaljulja ali na prvom mestu će uvek biti sportske vesti! Zanimljiva lista prioriteta. Mi smo prvog dana odmah nabasali na Cafe & Bistro Cristiana Ronalda CR7. Popularno je među fudbalerima da otvaraju restorane i moram priznati da sam ja svojevremeno obožavala Luisa Figa i da sam čak svoje morsko prase nazvala Figo. Ali njegov restoran je na obali okeana na nekih 250km od Lisabona, te smo rešili da ipak preskočimo. Ronaldo je prava zvezda. Njegove fotografije su svuda i najsmešnija nam je bila u ulazu Fado kluba na Alfami gde je uslikan kako u pozi skromnog seljačeta svira portugalsku gitaru. Od aftershave-ova do ’mandoline’ sa 12 žica. Sve mali zna J Verovatno najpoznatiji portugalski produkt je fado. Nastao upravo u Lisabonu, u delu grada na obroncima brda sa zamkom Sv. Horhea (Đorđa), u čuvenoj Alfami. Nama je Alfama najzanimljiviji deo Lisabona i svaki dan smo je obilazili i zavlačili se u skrivene kute krivudavih uličica na kojima bake i dede neretko sede i posmatraju prolaznike. Alfama je i najautentičniji deo jer jedini nije stradao u razornom zemljotresu 1755. godine te poseduje taj šmek polu-pohabanog, malo memljivog kvarta, sa mračnim kafanicama u podrumima uskih zgrada i strmim kaldrmama kojim vijuga čuveni žuti tramvaj 28. Tu se nalazi i najstarija katedrala Se, Muzej fada, vidikovci sa kojih se crvene krovovi Alfame i sa kojih se posmatraju prekookeanski brodovi na reci Težo. Lisabon je kažu drugi San Francisko. Ima svoj Golden Gate most koji se ovde zove ’’25. april’’, kosmopolitski je grad, ima gej četvt i ulicu ofarbanu u roze. Lisabonskim brdima se trkaju stari tramvaji sa drvenim klupama, do njih voze još samo dva sačuvana funikulara a za entuzijaste postoje kilometarske stepenice. Iako ove urbane odrenice pokazuju fizičku sličnost dva grada, mislim da ih više povezuje ta atmosfera prigrljene različitosti među ljudima, toliko izražena na svakom koraku a opet toliko dobro srođena sa gradom. Ovde postoji velika tolerancija i uvažavanje osoba i iako je 90% stanovništva katoličke veroispovesti, to jako prisustvo crkve utkano u portugalsko društvo, ne utiče na slobodu govora, seksualnu orijentaciju. Deki i ja nismo dovoljno dugo bili u gradu da otkrijemo sve njegove slojeve, ali duh se naslućuje i u tih 5 dana. Postoje još neke sličnosti sa američkim kontinentom. Naime ogromna Statua Hrista – skoro identična brazilskoj iz Rija sa Glave šećera – motri na Lisabon sa poluostrva Almada. Kada se prvi put dođe u Lisabon teško je shvatiti da je to veliko vodeno prostranstvo zapravo reka. Nekako se obala Portugalije uvek vezuje za okean te deluje neverovatno da je taj deo na obalama glavnog grada ulivanje reke Težo u okean. Atlantik se vidi u daljini iz Belema ali se za pravi doživljaj mora otići van grada do Kaškaiša, Eštorila ili najzapadnije tačke u Evropi – Capo da Roca. Obišli smo Sintru, Kaškaiš i stigli do tog svetionika na najzapadnijem mestu u Evropi odakle se prostire okean a pogled puca u nedogled. U Kaškaišu su nas najviše impresionirali galebovi i surferi. Kilometarske peščane plaže su raj za decu i porodične piknike. Iako je okean i pritom sredina oktobra, ima hrabrih koji ulete u plavetnilo, dok deca uredno trče bosonoga po plićaku i jure jata mladih galebova. Čuveno mondensko letovalište je sada naruženo nekim ogromnim staklenim zgradama koje se nikako ne uklapaju u arhitekturu vila-letnjikovaca i pritom se toliko izgradilo da prave granice između dva mesta nema, već se Eštoril samo nadovezuje. Osećaj da je Kaškaiš nekada bio ribarsko seoce, može se naslutiti samo po brojnim mrežava i korpama za lov na jastoge, krabe poređanim uz obalu marine. Sintra ima sjajan položaj u planinama i neku svoju mikro-klimu. Tu je uvek svežije i često kišovito, ali zbog jarkih boja fasada brojnih palata i zamkova ušuškanih u bujno rastinje, Sintra deluje bajkovito i mislite da ćete svaki čas opaziti neku princezu zarobljenu u visokoj kuli ili neku egzotičnu životinju kako se provlači kroz velike listove paprati. Sintru je nemoguće obići za nekoliko sati. Mi smo otišli u glavnu kraljevsku palatu ali za tzv. Disney dvorac Pena nismo imali vremena. Eto razloga da se vratimo. Portugalska kuhinja je jednostavna, seljačka, ali preukusno spremljena. Glavna hrana – pirinač, morski plodovi, riba, veliki izbor supa, često bazirane na krompiru. Korijander je glavni začin i stavljaju ga u sva jela. Mene je podsetilo na Jamie Olivera koji obožava svež korijander i čest je u njegovim receptima. I Pastel de Nata! Preukusne korpice od lisnatog testa napunjene žutim-krempita kremom. Njami. Ja sam se davila u njima i iako na prvi pogled ne deluju privlačno jer se uhvati kao zagorela korica na kremu, verujte – izgled vara. Muzeji, kolekcije, umetnost … Lisabon nudi veliki izbor. Čak imaju i najbolju evropsku kolekciju kočija. Gulbenkian i Berardo kolekcije su moj favorit. Naročito Gulbenkian. Fondacija je smeštena u predivnom parku punom rastinja, stazica sa skrivenim klupama i patkicama koje kvakću i gacaju. Veliki stakleni paneli u zgradi Muzeja moderne umetnosti prave savršeno prožimanja unutrašnjeg dela sa skulpturama i divne vegetacije u eksterijeru. Mene je tim delom podsetio na Louisianu u Danskoj, moj omiljeni muzej. Azuležo (port. azulejo) – kažu da su te keramičke pločice kojima je Lisabon bukvalno oblepljen i spolja i iznutra, postale deo portugalskog identiteta i da su veoma važne za razumevanje istorije nacije ali i grada. Vode poreklo iz arapske umetnosti i svakako su stigle do Iberijskog poluostrva tokom kolonijalnog perioda, kada su Mavari počeli da naseljavaju južne delove Portugalije ali i Španije. Kao što je žolnai keramika obeležila Suboticu i najveća građevinska dostignuća tokom naleta budimpeštanske secesije, ali se uvukla i u unutrašnjost domova preko kaljevih peći divno šarane ovom tehnikom, tako je i azuležo dao taj poseban pečat Lisabonu. Sreće se na svakom koraku i u svim prostorijama. Kada je jednom krenula ekspanzija, zaustavljanja više nije bilo te je danas Muzej azuležo pločica smešten u Manastir iz 16. veka u kojen je čitava kapela posvećena Sv. Antoniju prekrivena pločicama od poda do plafona. Možda je malo previše, svakako za moj ukus, posebno jer su majstori bili vični samoj izradi a ne i slikarskim momentima na keramici koji deluju naivno i totalno bez proporcija. Ali pločice sa geometrijskim šarama su veoma zavodljive i stvaraju razigrane površine u često plavim tonovima. Mislim da Lisabon nikoga ne ostavlja ravnodušnim i da zadivljuje kontrastima, istorijom, pa čak i promenljivim vremenom i pozicijom na krajnjem zapadu Evrope. Tu vetrovi sa Antlantika stalno duvaju i stvaraju onu blagu opijenost i zanesenost.
I proslavih ja svoj ulazak u 5. deceniju na najlepši mogući način.
5 Comments
Napunih 40. godina pre nepunih mesec dana i zagazih u tu čuvenu 5. deceniju života kada je sve nekako moguće. Moguće je da mi hormnoni polude, moguće je i da napravim životnu prekretnicu ili životnu promenu. Ono što je sigurno je da mi metabolizam usporava i da se kile užasno teško skidaju, da sve češće kupujem stvari na lastiš, da mi se prispava pre 23č i da počinjem da mislim ''praktično'' - fuj! Ali energije mi ne manjka i pored sve živahnijih sinova, mlađane Zvončice i nebrojeno papagaja :) Deki mi malo posustaje, al' trudimo se i da njega ''zakrpimo'' da gura dalje. I pravila sam sebi ''bucket'' listu za 40. rođendan i onda je delom izgledala ovako:
I onda na sam dan 40. rođendana dobijem ponudu za posao od Council of Europe, Deki nam prethodno uplati Lisabon za rođendanski poklon, ja potom upisah francuski i moja lista počne da se smanjuje i da biva ''zelena''. A onda drugog radnog dana otputovah u čaroban Strazbur, koji je divan i po kiši. Pravim ja svoje origami ždralove i gradim te mostove koji vode do ostvarenja želja. I gledam svako jutro u svoj ''Blue day'' triptih, upotpunjen sa ''Majinom plavom'' i Peđinim ''Plavim ogradama'' i gle, dan zaista bude plav i lep i pozitivan! |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|