Okupila ja pre dva dana malo familiju i prijatelje da proslavimo moj rođiš. Došla moja sestra s porodicom, moja mama, Dekijevi roditelji s prabakom, moji super prijatelji Peđa i Nina kao i Ana iz Barselone (sticajem okolnosti ;). Spremila ja rođendansku tortu i malo slane zakuske ''na čaču'' sa sve home made projicama i bruschetti (što bi Poljaci rekli bruŠete ;). Lepa atmosfera, deca divljaju po kući, Aki jadan spava i izigrava ponjavicu. U dnevnoj sobi se zapodenula priča o umetnosti tj. o Peđinim i Nininim radovima koje sam ja konačno okačila na zid. Oboje ih mnogo volim a njihov umetnički rad naročito. Posvetiću im uskoro poseban post a do tada pogledajte za Ninu a za Peđu uključene linkove. I komentarišemo mi tako i upoznajemo Anu iz Barselone, inače arhiteTkicu koja u poslednje vreme projektuje tj. radi 3D rešenja za Mesijeve restorane (da, da, dobro ste pročitali Mesi - fudbaler Barselone za neupućene ;), sa njihovim umetničkim opusom kad uleće moj divni suprug i kaže:''E daj idi u trpezariju i objasni Milanu onu sliku na zidu.'' Pretvorih se u ogroman znak pitanja jer moj svekar nema apsolutno nikakvo interesovanje prema umetničkim delima, pa penzionisani vojni oficir. ''Čekaj, je l ti misliš na Per Kirkeby-jevu reprodukciju ulja Winter?'', upitno ću ja. ''Ma da, protumači mu ti šta je slikar hteo da kaže jer već misli od one žute trake po sred slike da je autoput i zaustavna traka.'', Deki će. ''Kakav autoput! O Bože, pa to je ekspresionističko slikarstvo i njegova vizija godišnjeg doba - zime.'', sa povišenim tonom uzvraćam ja. Ništa mi ne bi jasno otkud sad pa interesovanje za sjajnog Per Kirkeby-ja, čiju veliku retrospektivu obiđoh u Danskoj, u Louisiana-i 2009. godine. Pomislih da je možda čuo naše polemisanje u dnevnoj sobi pa ga odjednom zainteresovale te tanane niti i skrivena značenja i nedorečenost umetničkih vizija. Elem, prođe slavlje, ja ne nađoh vremena da svekru objašnjavam i svi se raziđosmo.
Sutradan za doručkom gledam ja u moju reprodukciju ''Zime'' iznad trpezarijskog stola kao i svako drugo jutro i priupitah Dejana ponovo otkud Milanu ono pitanje od sinoć. A meni će moj muž: ''Nisam ja njega dobro shvatio. Sedeo je sinoć za stolom i pitao Koja IDEA stoji iza ovoga? Te ja normalno pomislih da misli na sliku. Vratim se kasnije u trpezariju da mu kažem da ti nemaš vremena sad da mu objašnjavaš what's behind this artpiece a moj otac će na to meni Ma bre pitam te koja prodavnica IDEA-e stoji iza ovog kulena, odličan je!'' Ja tu prasnem u smeh i grohotom kažem:''Poruči svom ocu da Maxi stoji iza ovog kulena a ne IDEA ;)))'' Kažem ja lepo da moj svekar najviše na svetu voli da mezi ;)
5 Comments
Vikendi su svima uvek sadržajni i svi pokušavaju da izvuku maksimum od ta dva slobodna dana. Ali naši vikendi su zaista posebna priča i nikad nisu sasvim obični čak i kada se trudimo da to budu. Evo kako to izgleda kod nas. Naš vikend počinje još u petak popodne kada nam uvek dođe moj sestrić Kosta pa svi čoporativno idemo po Iana u vrtić i smišljamo van-vrtićke i van-školske aktivnosti. Ovog petka je pao dogovor da se nađemo sa Kostom a potom negde sačekamo njegovu sestru Kristinu, koja je na engleskom do 17:45 i potom ubijemo vreme sa četvoro dece do 19:15 kada je moja malenkost saznala preko Beograda za decu da se u izvesnom kafe-klubu Polet besplatno emituju crtaći Tom & Džeri. Našli se mi sa Kostom oko 17č kod Bajloni pijace i smislih ja da odemo s decom do nekog mini parkića Kopitareva gradina da se tu izigraju, jer je jedino igralište u blizini Kristininog engleskog. Dokotrljali se tamo na trotinetu, kolicima i stigli do nečega što se teško može nazvati igralištem sa dve ljuljaške, jednom klackalicom i dva konjića na 5 metara kvadratnih od kojih 2 kvadrata je ograđeno žicom kao prostor za kuce. Čini mi se da ni čivavi taj prostor ne bi bio dovoljan da protegli noge a kamoli da obavi nuždu. Ali dobro, to je cena koju stanari užeg centra grada moraju da plaćaju ako žele svoju decu i kuce da izvedu na ne baš svež vazduh okolnih ulica. Kosta, Ian i Mata se raspomamili. Kosta kao najveći i najstariji magarac na ljuljašci, Mata koji uporno hoće u prostor za kuce i da dohvati razvodnu kutiju za ulično osvetljenje dok se Ian najbolje snašao i ugledao neke dinosauruse, transformerse i patrolne šape na klupi. Ja naletoh na neku drugaricu još sa baleta, koja je u društvu ostalih roditelja i očigledno stanara okolnih zgrada diskutovala stanje Telekoma i SBB-a. Nehajno je rekla ''Ćao'', snimila situaciju i zaključila (u sebi) da imam troje dece tj. tri sina pošto nije našla za shodno da me bilo šta priupita već nastavila raspravu. Da imam, a idem i po četvrto dece za koji minut. Četvrto dete pokupljeno, ajmo svi pravac Trg Nikole Pašića gde sam smislila da je idealno da se liže sladoled pored fontane. Deca se obradovala, stigli mi tamo, izabrali sladolede, Deki i ja kupili sebi 5 min mira, al' onda Ian provali da ima tu i voda za piće kojom je baš super da se napune usta i onda iz istih prskaju prolaznici a Mata je silno želeo da podrži brata u svim njegovim nestašlucima. Deki već prevrće očima i kaže ''Super ti je ideja bila sa fontanom, mama!''. Gledam kako da se izvučem iz ove situacije i da deca nekako suva stignu do te projekcije crtaća i tu uleti moj pametni sestrić i reče ''Tetka, ajdemo na kinder jaja!''. Ian sav u čudu ''Kinder jaja?!''. Ha, igralište pored Skupštine s nekim praistorijskim vrteškama u vidu kinder jaja. Jao Kosta, ljubi te Tetka. Pun pogodak! I verovatno se pitate da li smo stigli na te crtaće. Jesmo, nekako. Ian je bio van sebe od sreće a Mata totalno van sebe. Nije sedeo mirno ni dva minuta i za tih sat vremena uspeo da sruši kesicu s kokicama ispod stola i ukaki se najstrašnije te sam ja u unisex wc-u morala prvo da zamolim mlađanu devojku da prestane da slika selfi sa lavaboom napravljenim od metalnog lavora na crvene tufne i pusti nas da nekako presvučemo dete stojeći. To je bio petak, ukratko. U subotu je naš Mata punio 18 meseci i ceo dan je zamišljen opušteno, u prirodi. Reših da odemo u Donji Kalemegdan i uživamo u bojama dolazeće jeseni i plodovima kestena. Poneli i rekvizite, užine i ajmo malo u šetnju. Odmah smo naleteli na rotvajlera Broza iz milošte zvanog Borko, te se deca raspomamiše da ga hrane kojekakvim grančicama. Pozdravili se s njim, nastavili ka kapiji Karla V, kad Ian uzviknu i pokaza rukom ''Mato, provali ono drvo!''. Dejan i ja se povaljasmo od smeha. Otkud njemu izraz ''provali'' ha, ha, ha. Provalio Mata drvo platana a onda se uputismo ka planetarijumu. Tu smo se stacionirali i krenuli da skupljamo kestenje. Eh, miline. Dan danas to volim da radim, da otvaram kesten iz tek naprsle ljušture. Ian je trčao okolo i samo nam donosio plodove iz kojih se ''rađaju mali kesteni''. Društvo su nam pravili kujica Milica i bigl Paja. Ian je bacao Paji lopticu i izvlačio mu istu iz usta dok se njegov vlasnik silno iščuđavao kako mu pas to dozvoljava jer inače reži na svakoga i ne da svoje igračke. Poseban je taj odnos između dece i pasa. Psi osete kad ih deca vole i mislim da ih nikada ne bi namerno povredili. Pauzica za voćnu užinu je napravljena kod Svete Petke, gde ja bejah krštena davnih dana. Divno je tamo kada nema gužve a u subotu ne beše nikoga osim dvojice harmonikaša. I mirno je tekao subotnji dan, sav osunčan i zlaćan. Oko podneva se Mati već uveliko prispavalo a i baka Goca nam je dolazila u posetu. Ajmo kući na popodnevni počinak dece, pizzu za ručak a ja ću još i bundevaru napraviti u čast Matinog malog rođiša. Mata zaknjavao, Ian se izvalio na naš krevet i gleda crtaće, ja premazujem kore, baka Goca čita novine, Deki se tu negde mota s Akijem, idila. Oko 4 sata shvatamo da je Ian rešio da preskoči spavanje i da pod hitno moramo napolje jer kreće na krizira i kontrira svima redom. Ajmo sad svi na Dunav, krećemo da se pakujemo, Ian počinje da drami, kreće u histeričan plač, ja podižem glas, baka Goca k'o zapeta puška već spremna kod ulaznih vrata, Deki donosi trotinet sa terase a ja već ludim jer mislim da Ian nije u stanju ni da vozi, ni da hoda do reke. Baka bi radije da ostane na fotelji na terasi jer ''vidi se i odavde (Dunav)'' - ona k'o Koštunica. Kroz Ianov plač se nekako svi spustimo dole a baka će ispred zgrade ''Idem ja ipak.'' Dobro bako. Ian se pozdravlja s njom i kaže ''Bako, baci 5!''. Baka gleda zbunjeno a ja ću onda ''Pa mama, baci detetu 5 za pozdrav.'' Aha, kliknulo joj, sagnula se, raširila šaku, naciljala i promašila Ianovih ''5'' već ga opalila po glavi i izgrebala noktom po licu. I što bi Deki rekao, taman kad pomisliš ''What could possibly go wrong.'' Ian se do Dunava drao kao 3 magarca. Meni odjednom sve smešno i ne mogu da verujem da je moja majka uspela da ga opali po licu. Na Dunavu Ian ugleda bajs sa rikšom i kao iz topa ''Ajde mama da nas voziš!'' Nakon ''opuštenog'' dana može mama i da vas vuče na bajsu. Juhu, Ian sav presrećan. Meni lepo da vozim pored reke i odosmo mi do Beograda na vodi da vidimo kako lepo tone u tu istu vodu tj. Savu. U povratku Ian zaspao snom anđela u rikši, pa kolicima bi prevezen do stana i samo istovaren do kreveta. Subota se, pa kao završila... Za nedelju smo se oštrili već danima. Plan sledeći: odlazak do Kulturnog Centra Beograd oko 10č, obilazak izložbe fotografije Davida Linča u sva tri galerijska prostora, potom na Baby Artish koncert u Artgetu a onda čašćavanje Happy Meal-om u Meku. Sredila mama decu, Ian u košuljici sa Pajom, Mata u košuljici sa Snoopy-jem, svi k'o bombone, al' cvrc. U nedelju se održavala Parada ponosa čija se tačna lokacija i šetnja držala u strogoj tajnosti, zbog nereda, te su iz predostrožnosti zatvorili ceo centar grada i postavili kordone policije na svakom ćošku. Naše kulturno uzdizanje se završilo u kinder jajima (opet) i na Tašu a kontra-mitingašima kod crkve Sv. Marka smo samo mahnuli. Mislim da sam ih prebrojala oko 30. Dan ne bi bio kompletan da nas u povratku nije zadesila jedna od većih oluja poslednjih par nedelja, gde je vetar lomio grane i podizao jezivu prašinu. Iako smo se sklonili sa decom ispod neke nastrešnice, Ian se strašno uplašio i počeo da plače. Ceo prizor je delovao apokaliptično. Kad se bura stišala, uputismo se do naše zgrade, kad ispred na pločniku moja crvena plastična tacna na kojoj sam ostavila Ianove školjke sa Krita da se suše na terasi. Ubiće me sin kad sazna. Prošla oluja, zasijalo neviđeno sunce nad Dorćolom, sve se umirilo. Deca gladna, ajmo viršle na brzaka a Ian će meni ''Mama ja ću brokoVi.'' Nisam bila sigurna da sam dobro čula ''Šta ćeš ti sine?''. ''Pa brokoVi mama što si kupila na pijaci.'' Skuvah ja brokoli i Ian ladno pojede. Kad nisam pala sa stolice. Tako izgleda naš sasvim običan vikend :)) Kada smo ove godine otišli na sajam turizma, moj suprug i ja smo pokupili raznorazne brošure a jedna se ticala i ostrva Krit. I na toj brošuri je ostrvo okarakterisano kao ostrvo kontrasta. Objašnjenje je da svaka od 4 regije na Kritu ima osobenosti specifične za tu oblast i da se one ogledaju kako u kulturi, običajima i tradiciji, tako i u izgledu pejzaža, endemskim vrstama i lokalnim proizvodima. Ja ne bih baš Krit nazvala ostrvom kontrasta već pre planetom za sebe koja može da zadovolji i najprobirljivije turiste. Krit vam nudi sve: fenomenalne plaže, neke od najznačajnih arheoloških nalazišta (Knosos, Festos), venecijanske luke i bogato dekorisane kapije kuća nekadašnjih velikih trgovaca i pomoraca sa neizostavnim primesama otomanske drvene arhitekture i visokim minaretima i kupolama džamija u tri glavna grada istoimenih regija (Hania, Retimno, Heraklion), visoke planine koje presecaju središte ostrva i reke koje su izdubile te iste planine i stvorile kanjone neverovatne lepote (kanjon Samaria jedan od najlepših) da bi im i Tolkin pozavideo na maštovitosti, preukusne masline koje čine 50% ukupne proizvodnje celokupne Grčke (30 miliona stabala), kri-kri divokoze, sunce koje sija 330 dana u godini i topla mora, grčku varijantu mafije u vidu baba koje se oblače u crno i puškama brane ulaz u planinska sela (ispostaviće se da su babe uzgajale konoplju i da grčka policija nije smela da interveniše), kao i priče o krvnoj osveti koja je poslednji put zabeležena u Chora Sfahion 1994, priče o velikoj borbenosti Krićana i čestim ustancima protiv okupatora, o vladavini matrijarhata i svadbama na koje se poziva celo selo. Ali Krit u ''izobilju'' nudi i sledeće: vetar i talase! Ako ne volite da se ljuljuškate uz zvuk vetra i preskačete, uskačete i surfujete na talasima - slobodno zaobiđite ovo grčko ostrvo. Nama nimalo nije smetalo :) Evo najpre našeg doživljaja Krita iz fisheye perspektive. Krit sam prokrstarila uzduž i popreko pre tačno 11 godina. Nas tri istoričarke umetnosti smo bile u potrazi za arheološkim nalazima, hipi južnjačkim plažama, noćnim provodom u Haniji. Agia Triada u mestu Amudara, u apartmanu Đana, free as a bird. He, beše nekad! Sada su prioriteti potpuno drugačiji: a) dobar smeštaj i hrana b) blizina plaže c) kvalitet plaže (pod tim podrazumevam pesak a ne kamen, šljunak, stene na koje deca noge lome) i toplo more d) blizina nekog malo većeg mesta sa makar trunkom istorije, da moja malenkost ne izludi e) dostupnost hladnog piva i maslina da tata ne poludi. Uspeli smo da zadovoljimo sve kriterijume, 5 od 5, mada je mama htela i malo više... Da krenem od smeštaja Hotel Atrium u mestu Retimno je odličan izbor za parove sa sitnom decom. Renoviran prošle godine, nosi naziv ambiance hotel, što zaista i jeste. Uređen sa ukusom, bez kičastih detalja i napadnih sofa u drečavim bojama. Takođe i dekor iz '70-tih izostaje, na moju veliku radost. Postoje rampe za kolica do lifta, bazena, restorana i to je ogromna prednost. Ishrana je na bazi švedskog stola i za doručak i za večeru i zaista je izbor odličan. Sveže voće, nekoliko kuvanih jela, grčki specijaliteti, riba i najvažnije maslinke, tzatziki i grčka salata u izobilju za svaki obrok ;) Mata se navukao na sitno, slatko grčko grožđe i tamanio je po pun tanjir svakog dana a Ian na palačinke za doručak. Moram odmah da spomenem da je Mata ovako plav i u švedskom duhu od prvog dana bio senzacija u Grčkoj. Svo osoblje mu je tepalo nešto na grčkom što je zvučalo kao ''yasu, yasu'' i mazilo ga po kosici a Nemci iz hotela mu se uredno obraćali sa 'morgen' ;) Za Iana su već mislili da je turskog porekla kao i otac mu uostalom ;) Za Iana je najveći plus hotela - bazen! Svako jutro na doručku krene da kuka kako idemo na bazen i da ste njega pitali, na plažu se ne bismo spustili. Jeste, simpatičan je bazen sa malim ograđenim delom za decu i đakuzijem, ali pored mora mene ne može nešto naročito da impresionira. Sve u svemu - 4+ za smeštaj. Nedostaje jedino neka animacija, kids club ili mini igraonica u sklopu hotela, ali preživeli smo i bez toga. Gde ćete bolje zabave od roditelja i iscrpljivanja istih :) Nepresušan izvor zabave! Plaža u Retimnu Peščana plaža, 13km dugačka. More toplo i plitko, idealno za decu. I crvena zastavica svih 10 dana našeg boravka. Grci svako jutro menjaju tj. u našem slučaju ne menjaju, zastavice na plaži u zavisnosti od jačine vetra i visine talasa. Jasno vam je da je na severu ostrva ta zastavica najčešće crvena. Nama to nije smetalo. A ni deci! Od prvog dana su uletali u vodu i napravili čitavu igru od tih talasa. Brojimo do 3 i onda svi ''go, go, go'' u talase. Cika, vriska, bežanje od talasa. Osmesi, radost, svi slani i mokri. Nama više od toga nije potrebno. Tata nam posebno voli talase i gori je od sve dece ;) Satima bi mogao da se baca u iste. Mami ne smetaju, ali mama voli dugo i daleko da pliva, pa će mama jednog dana odvesti porodicu na jug, na Libijsko more i u pravu oazu mira i opuštanja. Stara gradska jezgra Retimna i Hanije Retimno se nalazi na severu Krita na tačno pola puta između glavnog grada Herakliona i nekadašnje prestonice Hanije. Ima oko nekih 40 hiljada stanovnika i savršen položaj. Stari grad je opasan Venecijanskom tvrđavom i ušuškan u spletu bezbrojnih uskih uličica na čijim krajevima zasijaju minareti i kupole iz doba turske vladavine. Mi smo bili smešteni na svega 1km od Starog Grada, ali ga nismo prvih par dana ni obišli jer decu takve atrakcije apsolutno ne zanima. Sve dok nismo ugledali vozić koji pravi jednu kratku turu po i oko grada. To je bio pun pogodak, posebno kada je čika uključio lažan pisak prave lokomotive. Ćihu, ćihu! Još smo u nekoliko navrata uspeli da ih odvučemo do grada, uz obećanje Ianu da će dobiti neku novu igračku i uz povremena puštanja Mate da trčkara jer je u ovom uzrastu nezaustavljiv. Sva 4 pokušaja da ručamo k'o ljudi u restoranu su se neslavno završila: kada smo seli na pizzu, Mata i Ian su toliko skakali po nekoj nazovi sofi da smo morali da ih razdvojimo i hranimo u smenama; kada smo seli na suvlaki da Ian ruča meso na štapiću dok Mata spava u kolicima, svi ražnjići, štapići i kišobrančići nisu odobrovoljili Iana da krene da jede sve dok konobarica nije donela mali plastičan mač da nabada (od tada nismo napuštali hotel bez mača); pauza za brzi pomfrit se završila Ianovim istiskivanjem kečapa koji je završio na mojoj haljini, ruci, pločniku a i verovatno ljudima pored nas koji su naprasno platili račun i nestali; a moja želja za dobrim girosom od 2.5 evra je naglo opala kada i nakon 20min sok, pivo i giros nisu stigli na naš sto a mi morali Matu da jurimo po pola grada, jer on juri debele mačke i vrišti ako pokušamo da ga ubacimo u kolica. Moj savet: strogo zabranjen odlazak sa decom u restorane dok ne napune 5 godina. Hania Hania svakoga očara na prvi pogled. Ne na pogled sa autobuske stanice i dolaska kroz tonu turista, kineskih radnji, kožnih sandala i torbi, kao i fudbalskih dresova do Starog Grada, već pri pogledu na šarene kućice iz stare venecijanske luke koja podseća po boji mora i talasićima na Veneciju. Tu je opet vidljiv sudar istoka i zapada, Mletaka i Otomana. Minojci su skriveni u temeljima grada i na momente se naleti na otkrivena nalazišta i taj kamen žute boje tako vešto korišćen i inkorporiran u zidine kasnijeg datuma. Meni je Hanija ostala u prelepom sećanju i čim smo stigli u luku ispričala sam Dekiju kako sam pre 11 godina tu negde okrila preslatku juvelirnicu i da su tamo pravili divan nakit i imali posebnu tehniku rada sa cvetićima. Tu sam se zaljubila u gusto pletenu cvetnu ogrlicu, ali je bila preskupa i ostade u radnji i na fotografiji. Pita Deki sećam li se gde je? Rekoh - aj na ovu stranu. I prođosmo mi pored Nautičkog muzeja, skrenusmo u usku kaldrmom popločanu ulicu, pa uzbrdo i gle, evo radnje. Tamo je i dalje, i neki cvetići se i dalje presijavaju u izlogu. Uđosmo nekako svo četvoro a Ian krene da pipa drgoceni nakit i da otvara fiočice i već sam videla skandal na pomolu, ali se šarmantan stariji gospodin pojavi iza pulta i upita da pomogne. Nađosmo minđuše u istoj tehnici. I dok se sada ti cvetići presijavaju na mojim ušima, starom juveliru sam obećala da ću poslati fotografiju ogrlice a on će je za mene ponovo izraditi. Kao u bajci, zar ne?! Ostade da napravim osvrt na još dva naša izleta. Jedan na krajnjem zapadu ostrva a drugi na jugu. Avantura zvana Balos i Gramvousa prvo! Kod nas u hotelu su postojale oglasne table za sve goste i na svim jezicima. Poljska agencija je izlet na Balos i Gramvousu reklamirala pod nazivom ''Kretenski Karibi'' (na poljskom Krit je Kreta i otud kretenski) ;)))) Ali za mog Dekija će taj naziv u potpunosti opisati izlet do tirkizno plavog mora i laguna. Odmah da kažem - opet sačekajte da deca imaju bar po 5 godina za ovakvu avanturu. Nema potrebe da idem u detalje osim da me je vodičica ubedila kako je to fenomenalno za decu i da nije uopšte naporno. Sledi itinerar: polazak autobusom u 7:00 ujutru, sat i po vožnje do luke Kisamos, sat i po čekanje u luci do polaska broda bez ikakvih facilities osim jednog kafea, ukrcavanje u brod koji prima na hiljade turista, plovidba od sat i po do Balosa, iskrcavanje po najgorem kamenjaru na poluostrvo gde mi bi žao roditelja koji su poneli ladno kolica i bebe od 3-6 meseci, ostanak na Balosu 2.5 sata i prženje na suncu bez suncobrana (lažem, ima ih možda 15), povratak na brod, iskrcavanje po još gorem kamenjaru na ostrvo Gramvousa nakon 20min plovidbe, boravak od nekih sat i po, pa sat i po plovidba do luke i dva sata povratak autobusom jer je na putu bila kolona zbog proslave lokalnog sveca gde su Grci praktično blokirali magistralu svojim veseljem, vašarom, jagnjićima i paljenjem sveća. U povratku Mata dobi najgori napad histerije koji je trajao 20min a onda se jadničak komirao i nije probudio do jutra. Sav taj raj košta, uglavnom živaca i Deki me je samo lepo zamolio da više ne organizujem izlete tipa ''Iskrcavanje u Normandiju''. Ja sam samo trepnula plavim okicama dva puta, rekla ''da dragi'' i odvela ih sve na jug posle dva dana :) Libijsko more, jug, Plakias Ovde me je moj muž ponovo zavoleo i zaboravio na maltret do kretenskih Kariba.
Jug, Libija tamo negde u daljini, mesto Plakias na svega 36km od Retimna, more mirno, za par stepeni hladnije, ali prelepo za plivanje. Turista nigde, gužve nigde. Oaza mira i plavetnila. Ideja je bila da iz Plakiasa uhvatimo čamac do sledeće uvale Preveli gde se reka opasana palmama uliva u more. Taj prizor nismo ugledali jer smo omašili brodić ali nam je bilo divno. Nisam uspela da nagovorim muža da se vratimo sledeći dan i uhvatimo ranije brodić i vidimo te palme. I ovo mu je bilo dovoljno :) Kaže on meni ''vratićemo se ponovo na Krit kad ne budemo imali decu.'' ''Kako to misliš kad ne budemo imali decu? Pa njih imamo za ceo život!'' ja ću pametno. ''Ma ne, ne, mislio sam da dođemo bez njih kad oni odu od nas.'' ispravlja se on. Pa dobro, znači kao baba i deda, mislim se ja... Ma jok, eto nas opet za koju godinu pa će mama da ih vodi sve u Samarija kanjon da prepešačimo svi zajedno 13km i uskočimo u Libijsko more u Agia Roumeli :) A Santorini da ne spominjem.... he he he |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|