Svako od nas ima zvezdu vodilju koja nas, kao što sama reč kaže, vodi kroz život a ponekad određuje i njegov pravac, skretanja i daje neki smisao. Jer iako nije u potpunosti jasno i vidljivo u tinejdžerskim danima, s godinama se naši ukusi istančaju, težimo istim stvarima, privlače nas slični ljudi, uživamo u konceptima čiji je jezik samo nama znan i uvek se rado vraćamo ’’redu’’ koji nam pruža zonu komfora i unutrašnjeg mira. Mislim da sam istinski po prvi put uživala u jedom filmskog ostvarenju, koji je dotakao skora sva moja čula, u gimnaziji kada sam odgledala ’’Tri boje PLAVO’’ Kšištofa Kišlovskog. Iako je film ispunjen bolom glavne glumice Žilijet Binoš od prve scene, izazvanim gubitkom supruga i ćerke, mene je zamađijao svim utkanim plavim motivima: zvuk plavog celofana od lizalice na vetru, plava šandolijera od staklića u stanu junakinje, boja plavog bazena noću i ’’oslikane’’ plave note nedovršene kompozicije koja se provlači celim filmom. A Žilijet i njega tuga su bile u nijansi najtamnijih morskih dubina. Njena duša je vrištala sve vreme a da se ni glas nije čuo. U tim gimnazijskim danima sam otkrila i druge ’’plave pravce’’. Pre svega mislim na grupu ’’Plavi jahač’’ (Der Blaue Reiter) i njene predstavnike Kandinskog, Franc Marka, Makea, Javljenskog... Jahač se smatra aluzijom na četiri jahača Apokalipse, jer su Kandinski, Mark i ostali verovali da je apokaliptično pročišćenje sveta od materijalnog uslov ostvarivanja duhovnog, ka kojem umetnost teži i koje predstavlja. Pored toga, naročito za Marka, poznatog po tome što su na njegovim platnima životinje glavna tema i simbol, konj je bio simbol elementarnih sila. I koliko god da su me snaga ekspresionističkog izraza, fovističke upotrebe boje i tematika privukli putem reprodukcija, sagledavanje tih radova uživo pri prvoj poseti Berlinu ostvarilo je dublju povezanost i za mene novo ‘’čitanje’’ slike. Dok smo živeli u Varšavi skoro svaki vikend smo otkrivali nov deo grada i tako smo 2011. prešli most i otkrili Staru Pragu. Ovaj deo Varšave je do početka 21. veka smatran za veoma opasan kraj u koji se retko zalazilo. Stara Praga je s druge obale reke Visle, ne nalazi se u turističkim vodičima, ali je isto tako jedini deo Varšave koji najvećim delom nije bio uništen u II sv. ratu. Reč praga potice od - prah/pepeo. Tu su se nekad nalazile šume i kada su rešili da raskrče teren spalili su te šume i ostao je samo prah. Rusi su uveliko naseljavali to područje i podigli fabriku votke, koja trenutno udomljava umetnička studija, muzej mehanizacije, stovarišta i odbačeni luna park. I u tom svom sivilu Prage, pohabanim ulicama i starim zgradama naleteli smo na PLAVO. Na skupture Plavih anđela, autora Mareka Suleka. I kako sam umetnik kaže, svako od nas ima anđela čuvara bez obzira da li smo vernici ili ne. Iako je anđeo nematerijalno biće, prema nekim teorijama podseća na osobu o kojoj se brine. Možda zato izrezbareni praški anđeli nisu savršeni, lepi, već domaći, veseli, karakterni, jer je takav i sam praški okrug. Umetnik je predložio da svaka praška ulica treba da ima svog anđela: na kapijama, na prozorima, zidovima ili udubinama zidova. Na ovaj način trebalo je kreirati rutu kojom će ljudi otkriti zanimljiva mesta u Pragu. Dovoljno je reći da sam se ja momentalno zaljubila u plave anđele i da su me osvojili svojim osmehom, rustičnošću i naravno, bojom. Pošto su skulpture bile deo javnog prostora, teške između 30 i 40 kg, nisam ni sanjala da ću za dve godine postati vlasnik jednog malog anđela. Ali (životni) slučaj je hteo da se u našoj ulici u Varšavi otvori galerija, koja je odmah po otvaranju izložila male skulpture anđela već pomenutog Mareka. Iz Varšave ću se odseliti za Englesku sa plavom anđelčicom Kristinom i plavom grafikom Edwarda Dwurnika koja prikazuje Starowku – Stari Grad. Plave uspomene za blue days. I tu već polako počinjem da se okružujem ‘’plavim’’. Stvaram svoje plave simbole i svoju plavu zonu. U Engleskoj sam jednu spavaću sobu pretvorila u japansku, plavu sobu sa plavom sofom, plavom komodom, japanskim grafikama Hirošige na zidovima i mojim dream catcher u prozoru od plavih origami ždralova. Ta soba će vremenom postati Ianova i biće najprijatnija u celoj kući sa pozitivnom energijom i nasmejanom anđelčicom Kristinom iznad kamina. Sada, u Beogradu, zid dnevne sobe je u tirkizno-plavoj nijansi, kupatilo je u italijanskim plavim pločicama a već nekoliko puta spominjan triptih umetnice Nine Todorović ‘’Blue Day’’ krasi zid spavaće sobe. Ninin afinitet ka plavom u potpunosti se poklapa sa mojim, te će njeni radovi sa plavim akcentima nastaviti da ‘’plene’’ naš dom. Zahvalna sam joj na kolažu ‘’Majina plava’’, koji ju je u procesu nastanka podsetio na mene jer ne postoji veća pohvala od inspiracije za nečiji rad. I rad mog druga Predraga Terzića iz serije ‘’Ograde’’ je u potpunosti u plavim tonovima. I tako se moja potraga za ‘’plavim’’ nastavlja, jer mi ulepšava život, jer me vraća kroz vreme u neke divne trenutke, jer je to moj krajičak plavog neba, morskog plavetnila, lepog, plavog Dunava; to je nit koja prožima moje biće.
A da, Ian je rođen istog dana kad i Žilijet Binoš te se vraćamo na početak plavog kruga :)
3 Comments
|
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|