Juče neki lik na poslu reče:''Znaš šta je najgora stvar kod srede? Kad shvatiš da nije petak!'' Ha ha ha bi mi smešno. Tako razmišlja radni narod - kad će više taj vikend?! Ja sam još uvek u početničkom entuzijazmu i svaki dan mi je lep i zanimljiv.
Radim u samom centru grada - u sred svih sreda i zbivanja. Užurbano je, dinamično, ljudi stalno negde žure, izlozi se menjaju na skoro dnevnom nivou, kafići još ne sklanjaju bašte jer zna da opali to oktobarsko sunce a u prolazu ispod Terazija i dalje cure neke instalacije i uredno se preskače preko barica. Volim sve to! A posebno volim što mi je potrebno 20 minuta peške od kuće do posla i što krstarim tim divnim ulicama Starog Grada i što se prisećam svojih studentskih dana i svih mesta koje smo posećivali. Volim Beograd ujutru kada se jutarnja izmaglica meša sa prvim sunčevim zracima i kada se na zgradi Muzeja Vuka i Dositeja razvuku duge senke. I volim kada se nakon kiše lišće u Studentskom parku tako zalepi za asfalt da imam osećaj da hodam po zvezdanim stazama. I volim što imam tih 20 minuta samoće.
4 Comments
... nisu uvek negativna stvar ;)Stari ljudi kažu da kada jutra počinju sa mrazom i vazduh miriše na vlagu, na pomolu je promena i to godišnjeg doba. Ja jesen volim i opalo, žuto lišće i ta prohladna jutra i zvuk kestena koji se raspoluti pri udaru o tlo. I uvek se setim Danila Kiša i njegovog opisa kestena u Ranim jadima. Ne postoji bolji opis jeseni od Ulice kestena. Ali volim i te poslednje zrake sunca i nalete toplog vremena pre nego što udare novembarske kiše i donesu tamu i sive oblake. I životinje vole te zlaćane jesenje dane te samo žmirkaju na suncu i upijaju svu tu toplotnu energiju, koja će im biti neophodna da prebrode hladnu zimu. Kenguri u našem zoo-vrtu su se svi grupisali na jednom jedinom osunčanom parčetu zemlje i ne mrdaju. Sovice se šćućurile i naduvale paperje kao pahulje. A Bert, naš drugar foka(n), samo priziva i lovi ribice u letu. A neka novija istraživanja (a ne samo stari ljudi ;) kažu da su 3 najstresnije promene u životu: smrt voljene osobe, gubitak/promena posla i selidba. Ali ne treba na sve to tako crno gledati. Ja sam najvoljeniju osobu izgubila sa 17 godina, posao promenila 7 puta i selila se 3 puta u 3 države. I neću da kažem What doesn't kill you makes you stronger pošto se ne slažem s tim, ali hoću da kažem da su mi sve te promene posla i selidbe bile jedno veliko iskustvo i odlična avantura i da nijednom nisam pomislila ''Uh, šta mi je ovo trebalo!''. Ne, nego osmeh na lice i guraj dalje. I tako ja napravih sad jedan veliki uvod za naše velike promene! Promena broj 1 - i Mata i Ian krenuli u nov vrtić. Već druga nedelja. Mata se super adaptira i danas je prvo jutro umarširao sa dudom u ustima, medom u jednoj i flašicom u drugoj ruci u svoju jaslenu grupu bez suza! Bravo Mato - hrabar si na mamu ;) A Ianu nije baš svejedno. Nedostaju mu drugari iz Peekaboo-a i spominje ih skoro svaki dan i govori ''Znaš mama kad je Vukašin rekao toki-toki!'' pa prsne u smeh, ili ''Kada je Marko rekao piku-piku dok smo se uspavljivali hi hi hi!'', ili ''Kada Maja nije htela da obuje čarape pa se Kristina ljutila!''. Eh, trebalo je smisliti debeli razlog zašto idemo u nov vrtić. I smislih ja:''Vidi sine, sa terase tvog novog vrtića možeš svako jutro da vidiš bizone u zoo-vrtu i da čuješ rogatog jelena!'' I upalio deo sa životinjama. Nakon 8 dana odbijanja da spava, juče konačno zaspao a danas došao kući sav umazan od spanaća i kiselog mleka:''Znaš mama bilo baš ukusno.'' ''Pa da kupi mama kiselo mleko?'' ''A ne mama, to samo u vrtiću jedem.'' Pametnica moja ;) Promena broj 2 - ja dobila posao!!! U British Council-u! Jeeeeeeeeeee
I mnogo sam srećna i jedva čekam da počnem u ponedeljak da radim. A odbih posao prodavca u Merkatoru što mi Biro za zapošljavanje ponudi dva dana nakon intervjua u BC. Eh, kockala sam se tu hi hi hi ;) Exciting times - što bi Englezi rekli ;) I evo malo moje životne mudrosti - Promene nisu uvek negativna stvar ;) Velika Britanija, Engleska i naš mali gradić po imenu Northampton 30. novembra 2012. spuštala sam se avionom kroz oblake i London je zasijao lepši i veći nego ikad. Kao u uvodnoj sceni iz Petra Pana, ja sam bila velika, bela ptica koja nadleće krovove i dimnjake engleskih, viktorijanskih kućica a noćna svetla su se pomaljala kroz gustu mrežu oblaka i raspršene magle. Tower bridge je svetleo plavičasto-žućkastim lampicama i izgledao kao minijaturna lego-građevina iz bajki. Onda se prikazao i London Eye u svoj svojoj veličanstvenosti ogromnog crvenog kruga nad noćnim nebom nad Temzom, dok je visinama dominirala svetleća piramida sada najviše zgrade u Londonu. Potom se u sred velike tame, koju sam ja povezala sa Hajd parkom, pojavio šareni karusel i vrteške i zabavni park. I tada sam, već u letu, osetila da se Božić bliži i da smo nadomak novog doma. U međuvremenu, Deki i Aki su imali svoju avanturu i ''svoj način'' dolaska na ostrvo. Dok sam ja sletala na Heathrow, oni su preletali do Brisela i čekali Paul-a i njegov spasonosni kombi. Englezi ne bi bili Englezi kad ne bi uveli svoja pravila i svoj način, iako ostatak Evrope radi drugačije. Tako je Engleska jedina zemlja koja ne dozvoljava kucama i macama putovanje u aircraft-u, već samo u cargo-u. I nismo mogli tako nešto dozvoliti, zar ne?! Akija u prtljagu na hladnim, zimskim temperaturama, u strahu od nepoznatog. I tako je izbor pao na Paul-a, pet transport, kao jedina moguća opcija ulaska na ostrvo. Avionom od Varšave do Brisela, kombijem kroz Belgiju do Severnog mora, trajektom preko kanala i kopnom do Northamptona. Putovanje je za njih trajalo preko 14 sati i Dekijeva poruka u pola noći, po kiši, u sred nekog autoputa oslikava njihove dogodovštine:''Stali smo da Aki piški pa sad nastavljamo. Pada kiša, trešti U2. Ah, život na drumu! Gde si ti, love?'' Naša mala porodica se okupila 1. decembra 2012. oko 5 ujutro, u hotelu Ibis, u centru Northamptona. I noć je bila izuzetno hladna. Duvalo je sa svih strana u hotelskoj sobi i nas troje smo se ušuškali, pokrili jorganom do vrha hladnih nosića i zaronili u našu novu, englesku avanturu. Ključeve naše nove kuće na 59 Collingwood Road-u smo preuzeli 12. decembra, tačno u podne. I sa tri kofera, kesom iz IKEA-e i Akijem na povocu, stupili svečano preko praga. I avantura zvana ''kako se ponašati u kući'' je počela. U roku od 45min smo uspeli da izađemo svo troje iz kuće i da ostavimo ključeve od ulaznih vrata u kući. Naravno, ne našom krivicom. Teta-Val iz agencije je lepo rekla da se drugi set ključeva nalazi u kuhinji i moj dragi je poneo te ključeve. Samo s jednom malom začkoljicom: na drugom setu ključeva piše ''back alley''. No dobro. Sreća pa smo bar imali telefon te se dobri Samarićanin u vidu majstora-dekoratera stvorio za 15min i blamaža broj jedan je završena. Slučaj br. 2: raspremamo se mi tog istog dana, stižu nam stvari iz Varšave, ostatak nameštaja iz IKEA-e je već na spratu, i osećamo kako nam je hladno, pa hladno. I kreće problem: kako pojačati, zagrejati kuću? Tu se moj Deki upušta u silno proučavanje manuals-a za bojler, gas, pilot, poziciju 0, restart opciju; ukratko, u sve nepoznanice engleskog sistema grejanja. Mi, deca iz grada, znamo samo za centralno grejanje i nikada se nismo upuštali u programirano gas-grejanje, bojlere, niti šta slično. U želji da se ugrejemo, uspeli smo da nekako ugasimo grejanje!!! Panika samo raste. Šta ćemo sad u večernjim časovima bez grejanja, TV-a, interneta, u hladnoj, stranoj kući, bez sklopljenog nameštaja? Da pijemo čaj!!! Puno, puno čaja!!! To Englezi rade, e pa to ćemo i mi da uradimo! I prija!!! Uh kako samo prija ta topla, crna tekućina. U trenerkama, duksevima i čarapama ulazimo u naš nov krevet, pokrivamo se preko glave i završavamo naš prvi dan. Poslednje što vidim je moj dah u ledenoj sobi. Grejanje će stići narednog dana oko 18:00 časova. Do tada su sručene litre engleskog čaja, koji nikada nije bio ukusniji. Božićna histerija. U Engleskoj pripreme za Božić krenu od septembra, oktobra. I sve radnje počnu da vas bombarduju sa popustima, povoljnostima, pogodnostima, pečenim, polu-pripremljenim, filovanim ćurkama, x-mas pudinzima, rolnama ukrasnog papira, božićnim čestitkama i brussel spouts!!! E, pa to je novina za nas. Englezi uz pečenu ćurku, na X-mas day, jedu prokeljice! Ko bi rekao! Nismo doduše ni znali skroz od čega se pravi X-mas puding niti mince pie – koja se ispostavilo da je ipak slatka! I tako smo i mi uleteli u prazničnu atmosferu i spremali naš prvi British Christmas. I da, imali smo divnu ćurku od 5,5kg, kupljenu u poslednjem momentu u našoj lokalnoj radnji. Jeli smo je 4 dana a Aki je nakon toga rešio da bojkotuje svu drugu hranu koja ne sadrži ćuretinu. A najbolja stvar oko Božića nije bila ni hrana, ni tv program, ni osvetljenje i dekoracije, već to što je Deki bio kod kuće 10 dana, pa smo i po prilično ružnom i kišovitom vremenu uživali u našoj kući svaki dan. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|