Atina iz mog uglaLetujemo svake godine u Grčkoj. Obišli smo brojna ostrva od grupine Sporadesa: Skijatosa, Skopelosa, Alonisosa, preko Jonskih ostrva: Krfa, Kefalonije, do Kiklada - Santorinija i krajnjeg juga - Krita. Bili smo i do Soluna i solunske obale ali nas put nikako nije naveo do prestonice. Bilo je vreme da se obiđe grad koji je najzaslužniji za nastanak tekovina zapadne civilizacije kakvu je danas poznajemo. Ja sam uredno uzela da prelistam svoju literaturu pred put: od Jansonove Istorije umetnosti, preko Stare Grčke Alekse Čelebonovića do Grčkih slikanih vaza. Ali sam se najpre prisetila profesorke likovnog obrazovanja iz V gimnazije, Svetlane Bačić, koja je do iznemoglosti mogla da ponavlja delove dorskog hrama i tera nas da recitujemo kao pesmicu: triglifi i metope, triglifi i metope i koje scene su predstavljene na Partenonu. Ah, ti divni gimnazijski i studijski dani odjednom oživeše uz sve crno-bele reprodukcije na slajdovima. Vreme je za malo boje, žućkastog mermera i morskog plavetnila. Jeste Britanski muzej u Londonu prigrabio sve što se prigrabiti moglo, ali ’’hodočašće’’ kroz maslinjake do Akropolja ne može dočarati nijedan muzej. U Atini živi 5 miliona duša. A cela Grčka ima 10 miliona stanovnika. Pošto se prestonica prostire u širinu a ne u visinu, zbog seizmike i zabrane gradnje visokih zgrada, Atina se pogledom ne može obuhvatiti. Atina je okupana blještavom svetlošću, ispresecana uskim uličicama sa drvoredima agruma koji neodoljivo liče na ukrštenu pomorandžu i mandarinu, ali su navodno mnogo kisele te ih niko ne bere već ukršavaju brojne krošnje svojim narandžastim lopticama. Atinom stalno piri vetrić s mora i donosi onaj slani vazduh i galebove sa sobom. Atinskim parkovima lete zeleni papagaji a u hladu palmi odmaraju porodice od vreve grada. Atina je predivan grad koji drži dostojanstvo svojim antičkim spomenicima i brojnim arheološkim nalazištima a opet vrca od života u tavernama po Plaki i Monastiraki. Grad Atina je boginja, kao i njena zaštitnica, i razmišljam o njoj u potpunosti u ženskom rodu: jaka, stamena, zapovedna žena koja pleni lepotom i mudrošću. Ali svaki grad sa decom se drugačije obilazi i doživljava J Ni naša tu nisu ništa bolja – traže zabavu i program celodnevni. Naravno da sam se ja dobro naoružala itinerarom za svaki dan i priliku tako što sam čitala blogove mama koje žive u Atini i kao i ja, dele sjajne savete (skromnost mi je oduvek bila vrlina J ). Na listi su se našle sledeće stvari: National Gardens sa igralištem, mini zoo vrtom, neverovatnim rastinjem i drvećem koje je posađeno još u 19. veku, Flisvos park i marina na obali mora, Little Kook cafe koji je ceo dekorisan u stilu Mary Poppins u kojem ti umesto pingvina prerušena Mary služi sladoled sa sve tetovažom zmija oko nožnog zgloba, koju bele hulahopke nisu uspele da prekriju (to nije stajalo na blogu, već je moje oštro oko opazilo), potom Stavros Niarchos Cultural Centre – predlog moje divne Tijane iz gimnazijskih dana – koji je završen pre dve godine i koji nudi sjajnu zabavu na otvorenom: od kanala sa kanuima, muzičkih kockica po kojima deca skaču i proizvode melodiju, igrališta, travnatih površina a sve u moru lavande i drveća maslina. Od svih zabava pobednici su sledeći:
To je dečiji Top 6 u Atini. A moj, pa moj je malčice drugačiji jer sam uspela da se u par navrata izmigoljim i otkrivam Atinu sama. Prvi dan sam optimistički rešila da decu vodim u New Acropolis museum sa namerom da se i na vrh Akropolja usprentramo. Taj plan nije upalio. Muzej jesmo videli, ali je moj muž po izlasku iz istog i preznojavanja da ne pipaju originalne karijatide sa Erehteona, niti simpatičnog Tritona sa Partnenona, samo rekao sledeću rečenicu: ’’A da ti sutra poraniš i uspentraš se sama a mi ćemo da spavamo i čekamo te u stanu?’’ Pa dobro dragi, ako instistiraš. I bi odličan predlog! Jutro osvanulo šućmurasto. Sunce se bori malo sa oblačnošću, al’ ne mari. Posle preukusnog grčkog đevreka i šolje tople kafe, uputih se s rancem na leđima, dva analogna foto aparata i flašicom vode da osvojim taj najčuveniji atinski vrh. I sve mi je bilo nekako čarobno a atmosfera kao u filmu ’’Enchanted April’’. Popločani puteljci vode kroz maslinjake do građevina u podnožju brda i brojnih iskopina. Prvo naletoh na Herodotov amfiteatar koji se dan danas koristi za opere, koncerte, izvođenja. Arhitektonsko savršenstvo antičkog sveta. U lucima na samom prilazu sunčeva svetlost se talasa i odbija o kamen boje peska i čuju se samo ptičice koje su u pukotinama svile svoja gnezda. Turista još nema; jedini zvuk je bat mojih koraka po uglačanom mermeru. Nastavljam šetnju kroz šumicu maslina. Uz stazu se pojavljuje po koja crvena bulka koja nekako remeti taj sklad zelenila i kamena. A onda se prisetih da su grčke skulpture bile polihromne, u živim bojama, i da nam je danas teško da zamislimo tu šarolikost i živost površina čije su boje sprali duhovi vremena. I koračam i vrtim svoja znanja u mislima a onda gle, na vrhu, ljupko se pomalja mali hram Nike. To je ona Atina Pobednica i hram je nekako isturen u polje u odnosu na grandiozni ulaz na Akropolj, čuveni Propileji. I u momentu me od te grandioznosti samo podiđe jeza. Da li je ovo stvarno delo čovečijih ruku ili bogova?! Moćno deluje i dan danas i pored svih restauracija i doterivanja i konstantnog rada na celom akropoljskom platou. A onda prođoh kroz kapiju vremena i ugledah današnju Atinu na sve četiri strane sveta kako se pruža u nedogled. Kružim od građevine do građevine, posmatram nagomilane slomljene kapitele i delove stubova, vidim mačku kako se šćućurila u ruševinama, gledam onu jednu jedinu skulpturu konja koji u agoniji iskače glavom iz zabata Partenona, posmatram turiste kako se tiskaju ispred lažnih karijatida i hvataju selfije, slušam zvuk ogromne grčke zastave kako se lomi na vetru, upijam sve a onda na nebu ugledah jednog jedinog galeba koji pravi ’’poniranja’’ i elegantne okrete. I poželeh da sam ptica i da krstarim atinskim nebom i zavirujem u neke skrivene kute.
4 Comments
Prisećanja na moju englesku baštu, Woodstock-a i Akija Oduvek su me privlačile ptice a izgleda i ja njih. Mislim da se ta ljubav rodila iz nemoći. Otac mi je kao maloj branio da imam psa, ali mi je zato dozvolio da imam ptice, ribice i sve sitne životinje koje se ne kreću po kući. Meni je to tada bio dovoljan znak da u naš stan dovučem sve što se dovući moglo. Tako da smo u jednom trenutku imali tri kaveza sa pticama: dve zebice, tigricu i kasnije nimfu. A divna žuta nimfa je sletela na našu terasu na 9. spratu 1998. godine i ostala s nama dug niz godina. Kada sam 2003. uzela Akija, svog prvog psa, vukla sam ga svugde sa sobom po belom svetu, ali mislim da je najsrećniji bio kada smo se preselili u Englesku i dobili po prvi put naše dvorištance. A englesko dvorište nije obično dvorište. Nije ni nalik dvorištima širom Evrope. Engleska bašta je oaza za sebe, mikrokosmos rastinja, bubica, ptica, života. A moja bašta je bila božanstvena. Ne samo lepa, simpatična. Ne. Bila je prepuna cveća, rastinja i zelenila tokom cele godine a ja sam uživala da je uređujem i održavam. I valjda me ponelo ovo omamljujuće prolećno vreme, te se setih i drugih stanovnika moje engleske bašte. Pored ogromnog broja čvoraka, kosova, senica svih vrsta, crvendaća i bele golubice, posećivao nas je i jež. I evo ispod divne epizode sa mladim Woodstock-om. 20. jul 2014. Upoznajte Woodstocka! Mladu pticu kosa, koja je došla na svet u gnezdu na našem drvetu. Tata, Uglješa, je već uveliko domaći i on nas prati u bašti kad god čupkam korov ili kosimo - ide za nama i skuplja gliste i bubice. E tata Uglješa je doveo mamu kosicu u našu baštu, tu su svili gnezdo i rodili se ptići. Od svih ptića dva su još uvek u našoj bašti i Woodstock je jedan od njih. Deki ga je nazvao Woodstock po ptičici iz Snoopy-ja, koja ne zna da leti. Elem, Woodstock je već ranije noću uleteo u naš kuhinjski prozor noću ne znajući da je tu staklo a sinoć se zakucao u vrata od vešeraja i Aki ga je sirotog pronašao polu-onesvešćenog iza vrata. E onda sam ja tu uletela, uzela sirotu pticu i napravila joj privremeno noćenje u kutiji. Woodstock ne samo što je smotan već ima i izvrnutu kandžicu od rođenja. I mi smo mu stavili kupine i smazao je sve u slast ;)) I onda je jutros oporavljen poleteo i odmah glasno zapevao. Eh, meni puno srce, samo kad je ptičici dobro ;) Kažem ja da je kod nas u bašti kao u začaranoj šumi ;) Jež, kosovi, samo zeka fali! Radujte se proleću i čuvajte ptičice pa makar to bili i beogradski golubovi i vrapci. Nama golubica Bella doleće svako jutro u 7 na prozor spavaće sobe i zna da je vreme ustajanja i doručka, kada Deki i ja hranimo dvoje dece, 6 papagaja, jednog psa i 2 golubice. Da, Bella je dovela i Sky tako da dobrovoljaca za klopu uvek ima :)
A moj Aki je bio divan prema pticama i nikada nijednu nije oterao, niti povredio. Sada to učimo i Zvončicu. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|