Taj 29. april 2019. Juče, na pravoslavni Uskrs, pred smiraj dana na Kosmaju gde smo porodično praznovali, Deki izjavi sledeće: ''Sutra neću da vidim decu makar pola dana!'' Zazvučalo mi skroz ok i složih se da odvede decu kod svojih roditelja nakon 5 meseci. Imamo i mi dušu . Ha, zvuči tako jednostavno a zapravo nikad nije! Budi nas Ian jutros u 6:30. Guram Dekija i kažem da je njegov red da ga odvede u dnevnu sobu i pusti mu crtaće. Nakon nepunih pola sata Deki me zove iz kupatila sledećim rečima: ''Imamo problem!'' Obožavam takvo buđenje. Pomislih da opet paniči bez potrebe, jer ima običaj da drami oko dečijih ''problema'' te nevoljno odoh do kupatila. Ianu se iznad guze zalepio mali Kosmajac - krpelj! Kako smo prethodno Zvončici uspešno izvukli jednog sa prepona, Deki se baci na istu taktiku: sirće i so na tacnu, pa blaznicom dobro natopiti mesto sa krpeljom. Valjda mu je taktika da ga udavi u tom sirćetu do praga povraćanja i da se onda krvoločni mališa ''odlepi'' od svog domaćina. Ne mešam se, samo držim Iana da se ne batrga previše jer je počeo da zaurlava već pri samom mirisu sirćeta. Bunari, bunari Deki sa pincetom; vrti mu glavu, čupa mu nožice al' ne pušta krpelj. Nakon žestoke borbe i opijanja krpelja u 2 dcl sirćeta, napravismo samo crvenu rupu i ne iščupasmo mu čeljusti. Zaključih da je ipak 1:0 za krpelja i da moram medicinsku pomoć da potražim. Deki se već smorio, početak našeg zajedničkog ''kids free'' dana ne obećava. Odoh s Ianom do Doma zdravlja gde nije bilo žive duše i nadrdnana doktorka mi očita bukvicu kako se krpelj NIKAD ne dira i da mi nismo normalni i da mi hitno izdaje uput za KC Kliniku za dermatovenerologiju i da HITNO uradim analizu krvi. Ćutim i smrdim i slušam sve pridike na račun ''glupih'' roditelja i samo priupitah da li je sigurna da klinika radi jer je praznik. Naaaaaaaaravno da radi, (Bože) kakvo pitanje! Zovem taksi, zovem Dekija, Ian već peti put od jutros apriori plače... i stiže mi taksista, kojeg već znam od ranije i koji mi nakon ulaska u vozilo ponavlja ponovo istu rečenicu kao pre par meseci: ''Jao bre sestro što ti imaš visok i prodoran glas! Daj malo tiše, sve mi odzvanja!'' A ja se mislim - A što ti braaaate radiš jutarnje smene kad ti glava k'o globus od neprospavane noći?! Udahnem duboko, grad totalno prazan, stižemo u krug KCBa i sve nekako neverovatno mirno. Ceo KCB NE RADI za praznike! Aaaaaaaaaa prezirem pedijatre iz lokalnog DZ koje uvek imaju pogrešne dijagnoze, uputstva, preporuke... Grrrrrr! Vraćam se u taksi, ne znam šta sad, kad taksista reče ''Hej, hoćeš u Euromedik iza ćoška?'' Bravo brate! I car, uđe u Višegradsku ulicu u rikverc (jer je jednosmerna) i celu ulicu nas odvoza unatraške do ulaza privatne bolnice. Oprošteno mu jutarnje durenje! Privatnik uvek radi i uvek po ''simboličnim'' cenama. Dobismo kao 20% jer smo prvi put i smestiše nas u čekaonicu. Izvadih Ianu Spiderman-a i plavog ''čiku'' da se igra, kad provalih nakon 5 min da se on zablentavio u ekran. Punih 15min je moje dete buljilo znatiželjno u reklamni spot klinike gde snimaju skenerom, rade kao operaciju stomaka, magnetnu i trista nekih čuda. ''Mama, ja ću da budem doTkor!'' Supiš sine, mama jedva čeka! Krvožedni krpelj uklonjen, pacijent dobio sladoled sa pistaćima, ajd sad nekako da probamo da ostavimo decu na Vračaru i da uživamo u slobodnom danu. Deca ostavljena i uskočismo mi u bus za Zemun jer tamo je naša zajednička priča počela pre tačno 11 godina. Vozimo se mi tako kad kod starog Sajmišta prilazi neki nabildovani Stanislav sa sve nekim tetovažama vatre na debelom vratu vozaču busa i kreće sa pretećim tonom:''Slušaj, mislim ono, znaš morao sam da mu lupim šamare! Valjda ti je jasno a, a, a? I baš me briga za kamere, mogu do sutra da snimaju!'' Vozač nešto tunjavi i mumla, Deki i ja krenuli da se zagledamo, već razmišljamo da izađemo na sledećoj kad Stanislav drekne:''Marina! Izlazi!!!'' Izađe Marina na zadnja vrata, ceo bus pogledom za Marinom a ona u nekim crnim helankama sa guzicom veličine SSSRa (to je u moje školsko vreme bio pojam za veličinu :))). Utom mi se okreće žena na sedištu ispred i reče mi:''Svi smo se toliko uplašili! Pre nekoliko stanica u bus je ušao neki mladić od 20 godina i bacio pogled na zadnjicu tog grubijana a ovaj mu prišao i zalepio par šamara. Potom je dečko otrčao kod vozača i molio ga da stane i zove policiju, na šta mu je vozač rekao 'Sedi tu i ćuti, budi pametan.' '' Nemam komentar, osim da smo verovatno svi u busu mogli da popijemo batine od Stanislava i da vozač ni tada ne bi stao. Ah, ovaj dan je sve zanimljiviji. Ali Dunav uvek krepi i uvek umiri. Ono što me nije umirilo je činjenica da je čuveni restoran ''Venecija'', koji je još moj tata voleo a gde smo mi slavili i godišnjicu braka i ja presvlačila bebu Iana na onim kolicima za torte i belom stonjaku, sada pretvoren u kineski restoran ''Lotus''. ''Pa kuda ide ova zemlja?!'', uskliknuh ja. ''Izgleda u Kinu'', reče moj suprug. A jes vala (pozdravio te predsednik)!
Turista na Gardošu je sve više i nekih malih kafanica i suvenirnica. Volim da lutamo tu sami i da se zavlačimo u stare kapije koje me podsećaju na vojvođanske i da pronađem neki nov detalj, nov lokal kurioziteta. I pronađoh! Radoslava belog goluba sa lepezastim, kicoškim repom, koji se šepuri i namiguje. Kako je samo lep! Kao zamađijana uđoh u radnju koju vode najsimpatičniji bakica i dekica i koji ručno prave hoklice i stoličice i tonu nekih dekorativnih predmeta tehnikom dekupaž. Preslatko, preslatko. Vratili smo se kući sa dve hoklice i razmenili ptičija iskustva sa vlasnicima. I njima je Radoslav sam doleteo i doneo im veliku RADOST! Ipak je ovaj dan na kraju ispao obično neobičan i poseban. Švester, srećan ti rođendan!
4 Comments
Kristina Burton
30/4/2019 00:03:34
Od srca me je nasmejala scena u busu! Drago mi je da prica ima srecan kraj.:)
Reply
Ana Stakic
30/4/2019 11:20:45
HAHA!
Reply
Deki
1/5/2019 00:09:03
Eh eh taj dan kad smo se prvi put poljubili i dalje slavim kao "The First Day of My Life" :) i dalje mogu da osetim odsjaje sunca koje se odbijalo od mirne povrsine reke dok sam je cekao sa sve neumornim Mozzom koji mi je pevao "Under the iron bridge we kissed; and although I ended up with sore lips, it just wasn't like the old days anymore..." How appropriate :) Volim te zauvek jedina ljubavi!
Reply
Milica Radosavljevic
8/5/2019 16:02:41
E bas si slikovito opisala, kao da sam bila s vama. :-)
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|