Tragom Snežne Kraljice Nekada se na put sa malom decom kretalo sa sendvičima, grisinama, evenutualno čokoladnom bananicom, Mikijevim/Politikinim Zabavnikom, knjigom i jednom plišanom igračkom - nagašavam jednom igračkom. Mi sada iz kuće ne izlazimo bez minimum 4 ekrana (iPad, laptop, 2 mobilna), 4 punjača, power-bank-a (u slučaju da se neko sokoćelo usput isprazni), bez ranca hrane, slatkiša i to 2 ista proizvoda svakog artikla (ukoliko dođe do tuče tipa 'hoooooćuuuu jaaaaaaaaaaaaaaaa Clipsy sa ukusom pilećih krilaca a ne gluuuuuupi rebrasti Chipsy') i obaveznih čoko bombonica (jer se njima svaka kriza momentalno rešava, moje tajno oružje!). I tako mi krenusmo do 2 i po sata udaljenih Divčibara sa: 2 dečija ranca prepuna igračaka, 2 ranca za roditelje, 2 velika kofera i 2 cegera: jedan sa hranom a drugi sa adapterom za WC šolju. Trebalo je Boleta, Srnu i ptičiju družinu na rame svima al' odlučismo da ih ipak ostavimo kod kuće :) Sreća pa još sanke nismo vukli sa sobom već samo dva kliska i dva sedišta za kola! Uf! Da li vukljanje stvari za decu ikada prestane?! pitam se ja. Deki kaže:''Da, kad krenu na fakultet.'' A ja sam boga mi imala kolegu na faksu (čitaj: muško!) koji je redovno autobusom slao prljav veš mami a mama ga je uredno prala i ispeglanog vraćala tim istim autobusom za Bgd! Hm, tako da dečaci i mame - nisam sigurna u Dekijevu teoriju! Ali stigosmo mi nekako sa svim tim stvarima na Divčibare i smestismo se u divan apartman ''Snežna Kraljica'' a prizor oko nas kao iz istoimene bajke. Sneg veje, svi borovi prekriveni pahuljama i pod nogama škripi tek napadao sneg. Topla dobrodošlica u još novogodišnjem dekoru sa posluženim čokoladicama u činiji i kafom u kredencu. Svako se nečemu obradovao :) Divčibare su podno planine Maljen i krase ih borove šume, rečica koja protiče kroz centar sa nekoliko drvenih mostića i načičkanim drvenim planinskim kućicama uz samu obalu gornjeg toka. Postoje tri solidne ski staze iako je najviši Crni vrh na svega 1096m. Deki me je odmah obavestio da je Crni vrh najpoznatije NLO mesto u Srbiji! Svašta moj muž zna ali vanzemaljce na žalost nismo sreli :) Ostatak mesta je po već klasičnom šablonu: crkva, pošta, ambulanta, jedna prodavnica, jedna pekara, pijaca, par radnjica sa suvenirima, par kafana i to mu je uglavnom to! Deca su uglavnom bila dobra i oduševljavala su se različitim stvarima: dok je Matin highlight zimovanja vožnja seoskim kolima koja vuku dva konja i služe kao lokalni taksi, Ian je odlepio na čuvene gume za spuštanje i bezbroj kuca lutalica. Zaista ima mnogo pasa i čak i kad idu u čoporu od po 6-8, svi su dobronamerni i svi vole decu. Mi smo ih svaki dan hranili ostacima roštilja (jedinog izbora hrane po kafanama). Mene su pak fascinirale sledeće činjenice: u svakom restoranu, kafiću, hotelu, odmaralištu postoji ulta brzi besplatni wi-fi i skoro svugde može da se plaća karticom (jer bankomat inače ne postoji, osim ako ne zamolite da vam na recepciji hotela 'Pepa' skinu sa tekućeg računa pare i isplate 'na ruke'). Deki je pak 'odlepio' (a tu mu se i pridružujem) što samo u Srbiji odeš na planinu da se nadišeš duvanskog dima. Pušenje je svugde dozvoljeno i purnjaju svi nenormalno. Majke pale i na ski stazi dok čekaju decu da se skliskaju. Divan prizor. I ima još momenata iz srednjeg veka ili 70-tih u srpskom slučaju: prva tri dana nam je nestajala struja na po sat vremena, jer bože moj pao je sneg u januaru a takav sneg ne pamte još od 2012. godine; u hotelu ''Divčibare'' nema nigde grejanja, ali nigde. Posle nam je bilo jasno zašto smo jedini na bazenu :) Sad smo zdravi k'o dren! Šta će nam grejanje he he he Ali ti 'momenti' nisu uspeli da nam pokvare raspoloženje i već planiramo letnju avanturu i otkrivanje sveta gljiva po obroncima Maljena.
I pita naš vozač Dekija u povratku kako bilo, a on će ''Kao na vojnoj vežbi!'' :)))) Biće da nam je malo potreban odmor od odmora s decom.
2 Comments
Deki
2/2/2019 21:26:21
Sve u svemu, lepo smo se proveli. Stvarno je divna priroda, a i imali smo sreću sa snegom (za razliku od turista koji tek sad dolaze). Možda samo još malo ulaganja u poneku prodavnicu, čisto da se razbije Pepin monopol (100 din za Nikšićko eee). I naravno, da neko uvede smoke-free mesta. Kad se vratimo u apartman uveče kao da smo bili na Akademiji. Još jedna potencijalno dobra stvar je da nam se od količine pojedenog mesišta isto tako smučilo da ozbiljno razmatramo vegansku opciju. U jednom trenutku je bila scena kao iz "Grčke svadbe": naleteli smo u jednoj kafani na neke Kineze koji su izgleda ušli u pogrešan autobus. Pokušavali su da naruče nešto na engleskom (haha). Naravno hajde da im pomognemo - tek Kineskinja kaže da je vegan. Prevedem ja to kelnerici, tek će ona: "pa ima ćevape..."....
Reply
Mama Marija
6/2/2019 07:38:47
Sjajan beg u Majinu pricu, kao i uvek.
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|