Može se i bez ''tensilena'' Deki bi trebalo da sleti za neka dva sata. Baka Gocu sam ispratila nafriziranu, sa novim farmerkama i čoko/voćnim darovima. Cooliram sa Zvončicom sklupčanom iza mojih leđa i razmišljam da li je ovog puta bilo lakše bez tate 6 dana ili ne. Mislim da mi je svaki put komplikovano i iscrpljujuće sa dvoje male dece, psom, papagajima ali na drugačiji način. Isprobala sam razne kombinacije: da moja majka boravi s nama, da moja sestra pokupi Iana iz vrtića, da angažujem moju petsitter-ku da izvede (tada) Akija ujutru u šetnju dok ih ja sve nahranim, obučem; da babysitter-ka dolazi posle podne i pomogne oko kupanja/čuvanja, svekar da nas vozi ujutru sve u vrtić... Obrni okreni najveći teret je na meni i ukoliko ja ne uradim, teško će neko umesto mene. Svekrve nema ni od korova i ove godine je videla decu jednom! Ali bukvalno jednom na proslavi rođendana u igraonici. Svaki dalji komentar je suvišan. I sve nekako preguram, ali su jutra i dalje najhaotičnija i tada mi dođe da iskočim iz sopstvene kože. Ian i Mata se svađaju kako otvore oči u 6:30, bilo da su u pitanju Nindža kornjače, Skylanderi, Super krila ili već neka peta igračka. Ian je majstor zezanja a Mata se ''prima'' na svaku njegovu provokaciju i vrišti iz sve snage. Mata je u stanju da toliko pobesni da mu na vratu izleti vena i počne na pulsira. Zvončica bi da se igra i onda razvlači dečije čarapice po celoj kući ne bi li nam skrenula pažnju. Baka Goca polako, svojim tempom, nema kod nje previše uzbuđenja oko dečije vriske, čak uredno i prespava dok ne viknem:''Svi u trpezariju na doručak!'' Onda su već i papagaji u igri, jer ipak je vreme klope. Graja koja nastane oko 7 ujutru je neverovatna. Glava mi kao globus. Još sve vrtim po glavi da li je danas ples u vrtiću i da li sam spakovala Ianu naočare za koreografiju, ko ide na bušido tog dana, da li je moj dan za pilates... I nakon skoro 2 sata se svi spremimo i krenemo u vrtić! Stres level: extremly high! I kada se vratim kući posle vrtića natovarena kesama s pijace i iz radnje sa planom i programom za ostatak dana, baka Goca me dočeka jedno jutro sa sledećom rečenicom:''Mnogo se ti nerviraš oko dece. Što ne uzmeš lepo biljne tabletice ''tensilena'' i opustiš se malo?'' Razmislim i pomislim u sebi:''Ako ja krenem da uzimam tablete za smirenje, vi ste ga svi ugasili.'' Ovako jačam samu sebe ha ha ha
Zaključak: sve može da se postigne i za mene nema ''mission impossible'' ukoliko mi je do nekoga ili nečega mnogo stalo. Tako da dok ne padnem u krevet (ali bukvalno), trčim po decu, njihovim aktivnostima, sportovima, šetam psa pored Dunava, sve fotkam, dokumentujem, beležim i sve vas malo gnjavim :)))
0 Comments
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|