Day 4, 5 & 6 su se nekako brzo odigrali i slili u jedan dug dan. Mata je sve bolje spavao, Ian je sve manje zezao a baka Goca je krenula polako da se gubi. Znak da je krajnje vreme da se stvari vrate u normalu, da nam se tata već jednom više vrati i da sva familija nestane. Day 4 je bio sreda i to ne bilo koja sreda već svaka druga sreda – dan kada dolazi teta Jovanka da nam čisti. Kako ona voli da kaže:''Vidimo se svake druge sjedmice!'' Teta Jovanka mnogo voli decu ali na žalost nema svoju. Zato svaki put donese Ianu čokoladnu bananicu. Ove srede ga je i zatekla kod kuće jer nije bilo tate da žure u vrtić i na posao. Ian se silno obradovao i smazao je u dahu. Iskoristila sam Jovankino prisustvo da ipak ostavim Matu sa mamom dok odvedem Iana u vrtić. Još je temperatura pala za 10 stepeni a ni kiša nije pomagala. Postavila sam Matu na sofu, okružila ga jastucima, poređala ispred njega tonu zvečki i igračaka, baku posadila pored njega, uključila joj RTS1, skuvala tursku kafu i dala dudu i izdala naređenje da ga ni pod razno ne ostavlja samog na krevetu. S Ianom je sve prošlo u najboljem redu. Valjda mu laknulo što ide sam sa mamom, bez bebe. A kod kuće zatičem snuždenog i polu uplakanog Matu kod bake u krilu. Nešto je nervozan, veli baka. Uzima mama bebu, proverava, i da, bila bi i ti bako nervozna da se ukakiš i da sediš u tome. Ne ide sirotom Mati nešto ovih dana. Nos mu se zapušio, ne može da spava a sad ga još usranog ostavljamo. Srediće to mama, ima rešenje za sve. Tog dana smo Mata i ja imali zakazanu i poslednju bocu kod pedijatra. Bila sam ubeđena da nećemo primiti poslednju vakcinu zbog prethodne noći. Ali doktorka ga je pregledala, poslušala srce i pluća te zaključila da je u pitanju obična prehlada a ne infekcija. Mato, Mato, mnogo buke ni oko čega. A drao se kao magarac. Sada kod doktorke fin, osmehuje se i to onako šeretski. Namazanko broj 2. Sestra Tanja mu sve tepa ''Beli, Beli što si bre ružan.'' Potom sledi:''A kakav je to friz?! Ha, ha...'' Mati plava kosica naelektrisana od kape. Smešan k'o bioskop sa tim tanušnim vlasima. Napredovalo dete, dobio 600g od kako klopa čvrstu hranu i ni ''a'' ne reče pri ubodu boce. Laku ruku ima sestra Tanja. Završili smo druženje sa dečijim dispanzerom do nove godine. U međuvremenu kod kuće: Jovanka polako završava spremanje, baka se vratila od Bose i izvela Akija u šetnju. Meni u predsoblju kesa sa čuvenom elastičnom trenerkom bode oči. Bih široke ruke i ponudih je Jovanki. Ona se snebivala, pa nemojte, ma ajte vi samo je probajte. I ono, k'o salivena! Pa kol'ko sam vam dužna, niste ništa teta Jovanka, ajd' me samo oslobodite makar jedne kese iz ove kuće gde se nekim čudom stalno množe. Saplićemo se svi o raznorazne stvari još od kako smo se vratili iz Engleske. Prvo su to bile kutije, kojima nije bilo kraja a sada su uglavnom crne, đubretarske kese. To nam je ostalo od proletos zbog renoviranja stana. I taman kada mislim da sam broj kesa dovela na prihvatljivu količinu od 2 do 3, neka nova nikne i nađe put kroz naša ulazna vrata. Nego da se vratim sledu događaja tog četvrtog dana. Jovanka je otišla malo posle jedan, Mata ručkio i taman baka i ja prionule na makarone sa piletinom u pesto sosu kad neko zvoni na vratima. Po kratkom 'zrvc' mogla sam odmah da pretpostavim da je teta Mica komšinica. I bi ona. Onako u kućnoj haljini bez rukava, sa golim nogama u papučama, cvikerima na pola nosa, kratke, retke i polumasne tamne kose i osmehom kojem fali nekoliko prednjih zuba te ih teta Mica uredno prikriva šakom jedne ruke. ''Izvini Majo što ti smetam, ali matori navalio da vidi danas kako si renovirala stan. Može li on da svrati?'' ''Ali teta Mico mi smo u sred ručka a posle moram i Matu da uspavljujem.'', odgovorih ja. ''Ma brzo će on sine, samo da baci pogled jer znaš da na proleće moramo onu žaNJdineru da pomeramo pa smo mislili i krečit.'' Pa ako mora matori, čika Dragan, njen muž, baš danas, neka dođe. Onda sam vodila bračni par u jednu turu po stanu uz kratko ali sadržajno objašnjenje najvažnijih momenata renoviranja i oblaganja zidova i plafona dnevne sobe gipsom. Uz sve reči hvale na dobro obavljenom poslu ispratih ih oboje. E sad, mora se biti fin prema komšiluku a posebno prema predsedniku kućnog saveta jer ne daj bože njemu se zameriti. Čika Dragan je uspeo da se od našeg povratka: posvađa sa radnicima Move One agencije koji su nam selili stvari iz UK, izdere na mog svekra i muža kada su se zaglavili u liftu sa mojim nekadašnjim devojačkim krevetom, da preti majstorima koji su nam radili stan da će zvati komunalnu policiju ako ne očistimo prašinu ispred ulaznih vrata i da objašnjava vodoinstalateru Stanku kako da zavrne vodu jer čika Dragan se razume u sve. I kada je teško, super Dragan je tu. Al' hajdemo dalje. Dan odmiče, Mata neće da se uspava, ali se bar zet Mića ponudio da ode kolima po Iana u vrtić. Juhu, imam makar mali predah u nadi da se niko u međuvremenu ne pojavi na vratima. Stiže Ian sa Kristom sestrom i tečom. Upada u kuću kao najgori razbojnik i kreće već onako obuven da paradira dnevnom sobom i da se plezi Matiji. Već vidim koliko je sati i da će praviti lom. I da, uspeo je da zafrljači jedan plastičan kolut i da pogodi Matu u glavu. Siroti Mata ni kriv ni dužan nastradao. Neverovatno kako se deca drugačije ponašaju čim imaju publiku. Jednom rečju: grozno. Baka Goca se odjednom u prisustvu svog prvog zeta pretvara u baka-dobricu. Priča o Matijinom nespavanju, o tome kako je Aki nemiran noću ali i da se upiškio na sofu. Mora ona sve da ispriča, pa mora. A onda mi još i kaže da idem da im skuvam kafu. Da otpevam još nešto pride? Da mama, samo ti traži. Veče se završava bez većih incidenata. Samo sam vatrostalnu Bodum čašu iz Danske razbila. Šmrc, šmrc. Noć protiče skoro pa mirno. Ian čvrsto spava u svom krevetu a Mata se malo budi, al'ništa strašno. Još samo jedna noć i daddy is back! Day 5 – 27. oktobar, Sveta Petka, prababa Blaženkina slava koju je baka Gorica preuzela i koja se za razliku od drugih praznika tipa Božića i Uskrsa, koje su premestili na Altinu kod ćerke, slavi na Vračaru. Deca i ja pozvani. Ja spremna da ih ipak odvedem nakon Ianovog spavanja u vrtiću i time ih skinem s vrata a i oslobodim se porodičnog ručka preko vikenda. Iana sam uparadila: teget karirana košuljica, nekadašnji Kostin džemperić na crveno-plavo-bele prugice, teget pantalone i braon Gap čizmice. Uh, ljubi ga mama kako je sladak. Dan prohladan, ali sunčan. To je najbitnije, to sunce. Sve ostalo može da ide dođavola, ali kada zablistaju krovovi Dorćola i kada se magla podigne iznad Dunava, sve mi je lepo i sve je super. Još kad gugutka Bella sleti na gelender velike terase i zaguguče par puta da mi nagovesti svoje prisustvo i da je gladna, ponovno shvatim da moj život itekako ima smisla i da ga mnogo volim. Baka Gocin današnji plan pored čuvanja i šetanja Akija dok smo mi kod bake, prabake i dede na Vračaru je bio da se prepodne nađe sa nekadašnjom koleginicom Snežom u centru grada. Uzvrtela se već nakon 9 sati i jedva je izdržala do pola 10 da ne okrene telefon. Dogovor – u pola 11 se nalaze na Trgu. Brzinom svetlosti se presvukla, očešljala, stavila Max Factor karmin kojem je istekao rok još u januaru (slučajno primetih u kupatilu) i došla kod mene u kuhinju sva nasmejana i sa sledećom molbom:''Maki, ajde da mi nalakiraš nokte.'' ''Nalakiraj ih sama'', bio je moj odgovor. Zapucala je na vrata već u 10:05 nenalakiranih noktiju. Vratila se sva zadovoljna u 12:45 sa kesicom Mozart kugli. Sneža izigrava Bečlijku i verovatno ima zalihu tih čokolada za staro-beogradske prijatelje. Neka, lepo od nje. Za to vreme Mata je lepo lalao a ja sam se konačno okupala nakon 2 dana. I tako razgolićena u kupatilu stala na vagu. Pokazuje 2 kg manje. A pa nije loše za liniju biti single parent nekoliko dana. Dobro se stešeš i dovedeš u red. Malo stresa, malo nestizanja da se obeduje, malo jurnjave na relaciji kuća-vrtić-pijaca-kuća pa kuća-šetnja-kuća-vrtić-kuća učine čudo! Trebalo bi tata češće da nas ostavlja same. Oko pola 3 Mata i ja spremni. On u kengurku a ja sa torbom plus kesom sa raznim čokoladama za poklon. Pravac prvo cvećara na pijaci, pa po Iana te taksijem na slavu. Sve savršeno obavljeno i majka dvoje dece ispod 3 godine je stigla na Vračar da obeleži slavu sa muževljevom familijom. Ali cvrc, Dekijeve rođene sestre sa decom nema iako su svi umirali od želje da se brat Dača igra sa bratom Ianom. Pa dobro, familija je to i po pravilu nikada se ne ispoštuje ono što se dogovaramo. Deca su svakako uživala ali i nagutala duvanskog dima što je imalo za posledicu Matijin suv kašalj prilikom dremke. Svekrva naravno odbija da prihvati odgovornost za tu iznenadnu pojavu a ja samo znam da joj decu više neću dovoditi bude li još palila ljubičasti Pall Mall u njihovom prisustvu. Fino smo se nas dve isćaskale, izogovarale majke i uz kesu punu sarmi, pečenja i mimoza salate rastale. Dan se privodi kraju i razmišljam kako li je samohranim majkama. Da li i one ovako provode vreme? Stižu li bilo šta za sebe da urade ili je apsolutno sve podređeno deci i njihovim potrebama? Da li sam ja zadovoljna sobom, decom, mužem? Ma jesam. Čim ja nađem vremena da kuckam i ove stvarčice znači da je sve super i da nađem i tih pola sata za sebe. Samo, ipak bih ja da se meni moj muž vrati što pre. Day 6 Još malo pa gotovo. Tata samo što nije zakucao na vrata. Baka Goca počinje da se pakuje već od prepodneva. Da se ne bi razočarana vratila bez donjeg dela trenerke, dajem joj pare za pokušaj broj 2 u Dubrovačkoj ulici u radnji pored Kineza. Vratiće se oko podneva sva srećna, ukrcana u debeli, donji deo trenerke crne boje sa visokim strukom. E to je baš tražila! Odlično mama, sad se nadam da si mirna dok ne krene nova euforija oko čizama čim padne prvi sneg. Nije se samo sa trenerkom vratila već i sa bronhi sirupom za pušače. ''Jao znaš kako je skup?!'', razrogačenim očima će moja majka. Bilo bi ti mama jeftinije da batališ pušenje u celosti. Uputila mi je polu namrgođeno-uvredljiv pogled. Dok je moja majka šopingovala njene potrepštine ja sam spremala moju divnu musakicu da sačeka mog divnog muža. Do poslepodneva će ostati malo mizerno parče, koje će Deki morati da dopinguje sa svekrvinom sarmom, jer musaku su u slast pojeli: ja, baka Goca, Kosta koji se svakog petka nacrta kod nas na ručku posle engleskog i Teki, koja je pokupila Iana iz vrtića te nije stigla da ruča. A ja živela u nadi da ćemo imati musaku i za sutradan. Silly me! Sati se polako tope, već ne mogu da dočekam da mi se javi da je sleteo a isto tako ne mogu da dočekam da svi nestanu iz kuće i malo nas ostave same. Baka Goca je osetila da je mojim živcima već došao kraj pa se prva spremila i nestala oko pola 6. Deset ljutih gusara došlo u moj krevet, jedan se okliznuo, ostalo ih devet... Ne baš devet ali nas troje sa Teki i Kostom. Deki se oko 17:15 javio da je sleteo sada još samo kofer, taksi i eto njega. U 18:15 se oglasilo zvono i Ian i ja trk na vrata da zagrlimo tatu, kad ono komšinica sa 1. sprata skuplja 100 din za održavanje zgrade. Smorili se u momentu. Platih ja sav dug od 600 din, prozborih koju sa ljubopitljivom komšinicom i vratih se u sobu. Nakon 10 min oglasio se interfon. Opet trk na slušalicu, kad ono teča Mića. O bre, ne da nam se da ugledamo tatu. Tu se Kosta napravio pametan te gurnuo nekako ključ i zaglavio ga. Preznojavala sam se dobrih 5 min dok nisam uspela da otključam. Jao Kosta, Kosta, samo gluposti praviš. Prethodno je nagovorio Iana na baci neku loptu i umalo nisu prozor slomili. Tek oko pola 7 eto dugo očekivanog tate na vratima. Cika, vriska, svi se nagurali u predsoblje, Ian viče ''To je moj tata!'', ja nikako da dođem na red da ga poljubim. Samo kad se vratio.
0 Comments
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|