26.10.2016. Već je počeo Day 4 i meni skoro pa ništa više nije smešno. Još je i pala kiša, promenilo se vreme a sa njim i moje raspoloženje. Ovaj dan se nekako nadovezao na Day 3 jer spavanja jedva da je bilo za mene i Matu. Al' da napravim osvrt na Day 2 i Day 3 kao šlagvort za sadašnja događanja. Drugi dan bez tate je opet prošao komično i u nizu zanimljivih dešavanja. Deca su spavala do skoro 7 sati pa smo polagano počeli da se spremamo za vrtić i za avanturu – kako odvesti energičnog Iana sa Matom u kenguru autobusom do vrtića. Podojila Matu, presvukla ga, sredila i rešila da on sačeka sa doručkom do povratka kući. Ian odgledao 72 crtaća i 15 glupih pesmica na iPad-u za to vreme a baka Goca izvela Akija. Kengurko spreman, Ian obučen, čokolodice za prvu pomoć pripremljene, ajmo na bus! Prepreka broj 1 je već na samoj autobuskoj stanici gde Ian počinje da se vrti u sve većim i većim krugovima. Uz svo moje:''Sine dođi kod mame. Sine upašćeš u blato. Sine moramo u vrtić.'', propustili smo 3 autobusa i nekako, uz pomoć divne žene bivšeg vaspitača, se ukrcali u 4. bus. Iskrcali se u Francuskoj ulici, krenuli Strahinjića Bana u pravcu Skadarlije i pijace te tu naletosmo na prepreku broj 2: golubovi koji se okupljaju kod česme zajedno sa skitnicama ljudima i čoporom pasa skitnica. ''Mama, ide juri p(t)ice!'' I jurio je ptice i plašio ih a Mata se na sve to smejao i sve lupkao nožicama od zadovoljstva. Sačekali zelenog čiku na semaforu pa otrčali kod Ianovog čike za tezgom koji ga smara već danima za Sonju iz vrtića sa sve rečima kako je lepa kao lutka i kako Ian treba da je poljubi. Čika smarač. Ponekad udeli po koju bananu, mandarinu ili borovnice, ali uglavnom smara s jednom te istom pričom. Elem, čika odrađen, ajmo dalje niz glavnu 'aleju' zelene pijace. E, pa ne može se tek tako lako izaći s pijace dok se ne rasteraju i poslednji golubovi koji se okupljaju na dnu pijace kod pet shop-a. ''Jujimo mama, jujimo!'' Jujimo sine i tutnjimo. Dokotrljasmo se do vrtića a onda svi krenuli da uzdišu zbog Mate. Tu se Ian postideo, pobegao meni iza leđa te je trebalo malo ubeđivanja da se odlepi. Mission complition! Ian u vrtiću ostavljen, juhu! Možemo Mata i ja ovako svaki dan. Odosmo Mata i ja po kruške, limun i koje šta, te kući na zasluženi doručak. Sve prolazi u savršenom redu. Mata lepo ručkio, zaspao, ja krenula da spremam po kući. Mama, baka Goca, dočekala svojih 5 min da zbriše kod Bose na 3. kafu i 10. cigaretu od jutros. Mora malo da se 'otrezni' od ubitačnog tempa porodice Mikić Landratoške. Nije lako biti baka psu a kamoli sitnoj deci koja su toliko zahtevna. Mnogo to energije iscrpi. Ali energije za 'životno važna pitanja' ima na pretek. Vratila se sa dnevnim novinama i počela da me smara da joj online podnesem zahtev za zdravstvenu knjižicu. U pregršt slobodnog vremena naravno da ću majci da vadim i zdravstvenu knjižicu, ličnu kartu, da poručujem recepte i podižem lekove. Imam ja vremena za sve. Matu sam morala da budim oko 12č da pojede svoju Hipp kašicu sa lososom prvi put. Uh, bila je njami, sve je smazao. A onda pravac na 61. beogradski sajam knjiga i štand Geopoetike da nam se Erlend Lu potpiše u dve knjige. Otišli taksijem po divnom vremenu. Milina, nema preterane gužve. Meni srce zaigralo pri pogledu na sve štandove i miris tek odštampanih knjiga. Divota! Što volim sajam knjiga! Mata uzbuđeno sve posmatra i cupka u kenguru. Stajemo u red za potpisivanje a fina teta nas vodi napred, preko reda. Čika Lu je pustio bradu i uopšte ne liči na sebe niti ni na jednu fotografiju objavljenu uz njegovo ime. Nisam ni sigurna da idem pravom piscu na potpis. On, Lu, mrtav ozbiljan, reč ne progovara, samo uzima primerke svojih knjiga i potpisuje sa ''To (sledi ime) from (sledi njegov švrakopis)'' i Oct 2016 u gornjem desnom uglu. Ni dobar dan, ni doviđenja, ni da li vam se svideo roman. Pih. Zbog toga nisam morala da žurim na sajam, al' ko ga šiša meni i Mati lepo. Svi mu se osmehuju i svi hoće da ga dodirnu što me pomalo nervira jer 150 ljudi nosi na milione bakterija, pa dovoljno je samo da ga gledate a ne 'pip, pip'. Jeste, beba je, nije lutka i zna da guguče bez baterija. Pošto smo napravili štetu od par hiljada dinara na računu trk nazad na Dorćol da i mama ruča pa da beži do vrtića. Sve smo sjajno obavili, Iana pokupili. Ian bio dobar i sve me držao za ruku. Kupili sličice 'Patrolne šape' i dokotrljali se do stana. Ja već prilično iscrpljena, al' sledi još nekoliko sati ludog programa do spavanja. U međuvremenu je baka Goca uspela da vrati Akija iz šetnje sa šatiranim crnim pramenovima na glavi. Naravno da nije primetila i naravno da ne zna pod koja kola je zavlačio glavu. Odlično, sad mu em smrdi iz usta, em mu smrdi brada od povraćanja preko vikenda, em sad izgleda kao da je glavu gurao u kaljavu peć. Ništa, zvaćemo Ninu groomer-ku da ga okupa i dovede u red. Došlo je nekako i tih 7 sati uveče kada sva deca sa bakom posedaju za sto da večeraju. Baka hoće tost, Ian hoće krem (to je eurokrem), Mata se buni u hranilici a Aki gleda da li ću njemu nešto da udelim. I traje tako naše veoma glasno večeravanje kad cap, nestade struje. Mata kreće da plače, Ianu podrhtava glas i viče:''Pao je mrak, mama! Pao je ml(r)ak!'' Baka Goca coolira dok joj ne naredim da otrči po upaljač. Da bar nečemu posluži to njeno pušenje. Sva pogubljena prvo udara u komodu u predsoblju a potom se sapliće o nečije cipele. Dotle ja sa mobilnim bunarim po špajzu al' se onda setih velikih debelih, belih sveća na tacni, koje sam dovukla iz Engleske sa moje Christmas marketing ture. E i to se vala isplatilo i konačno našlo svrhu. Romantika obasjala naš divan dom. A Ian pomislio da je ''divan dan'' (rođendan) pa da treba sveće da duva. Eh, zemljo Srbijo u 21. veku – isključenje struje. Kako se samo zaborave ti simpatični momenti. I nekako ne nedostaju. Međutim, ne bi ova mama bila Maja zMaja kad ne bi pripremila plan B u slučaju nestanka struje i interneta: iPad sa 100% baterije i nasnimljenim crtaćima. Umalo nisam već čula Iana kako kaže:''Mummy, you are the best.'' Ian srećan a Mata spreman za lalanje. Mama taman odahnula, otvorila pivce, opušta se u kuhinji i kucka tati preko skype-a kad se samo nešto ču ''tup''. Hm, je l' opet komšija sa 8. pijan pa je promašio stolicu? Da li se komšinica sa 10. setila da bi baš oko ponoći mogla da pomeri krevet na drugu stranu sobe jer nije po feng šui-ju-ju? Ali, odoh ja do spavaće sobe da ipak proverim. Kad tamo moj dragi sin umotan u ćebad leži na podu pored kreveta. Ha ha ha ha... Ne mogu da prestanem da se smejem. Ian će na to:''Mama, ja sam pao.'' Ha, ha, ha... i dalje je presmešno, što bi rekla kung fu panda u epizodi sa 'školjkastim klanom'. Ništa sine, ništa. Hajmo nazad u krevet. Sreća pa su mama i tata kupili nisko-podni ležaj u Ikea-i zbog Akulca i njegovih krhkih kolena inače bi sada glava mnogo više bolela. Ovako ni čvorugica neće izaći. I tako se još jedan dan bez tate priveo kraju. Uz svetlost sveća i svetla Gardoša.
0 Comments
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|