E tu se otprilike završava hip-hip hooray. Stvari počinju da se komplikuju trećeg dana. Day 3 se dobro odvijao do nekih 6 poslepodne. Divno sve počelo. Deca počela da se bude već od 6, Ian i dalje sluša šta mu govorim. Piškimo zajedno u kupatilu, on na noši sa sve ku-ku pandama (odnosno oooopasnim i dobrim tigrom) a ja na velikoj noši. Dotle Mata čupa autobuse i kola sa vrteške iznad kreveca a baka Goca spava dubokim snom u zagrljaju sa Akulcem koji joj se ladno parkirao na jastuk. Pošto smo poranili i zoru prevarili imamo vremena da svi lepo doručkujemo. Ceo proces od prethodnog jutra je ponovljen sa velikim izuzetkom. Ian je ušao u prvi autobus i poljubio me i ispratio iz vrtića samovoljno. Ja presrećna. Po povratku kući Teki se javlja glasom k'o iz bunara. Zaribala, prehlada, curi nos kao česma, nema leba od nje za kupanje dece. U međuvremenu, baka Goca je nehajno poturila uredno isečen članak iz Večernjih Novosti meni pod nos dok u retkim trenucima mira pokušavam da pročitam kulturni dodatak i popijem kafu. Članak se opet ticao novih zdravstvenih knjižica. Da li je potrebno reći da je se neću otarasiti dokle god ne pogledam taj online obrazac?! Zapela k'o mutava (što bi se naš narod lepo izrazio iako mi baš sama izreka nije jasna). Izgubih dragocenih 25 min dok sam je registrovala na portalu, otvorila nalog, dala moju staru email adresu na yahoo, aktivirala link, otišla na sekciju 'zdravstvo' i pročitala da će online usluga biti aktivna tek od sredine novembra. Jao mama, jao! Nakon lepo utrošenog vremena bacila sam se na spremanje ručka što nama, što Matiji. Ma mogu ja pet stvari istovremeno. Dok se dinsta piletina stavljam ketler s vodom da provri, potom ljuštim šargarepu i provlačim karfiol kroz mlaz vode. Gledam na sat, dobro, imamo još fore dok se Matija probudi, ručki, pa onda u šetnju, pa potom Akija u Show Groom. Plan izveden do kraja. Svo četvoro smo otišli na Kališ, Mata se malo ljuljao na igralištu dok su baka Goca i deka Akulec dolazili do daha na klupi. Baki je uspon pored zoo vrta fino otvorio pluća, taman za cigaru. Ja kao bivši pušač sam sad grozna. Jeste i ja bih uradila isto pre 10 godina s tim da sam ja tad bila u 20-tim a moja majka je sada blizu 70 godina. Ne gunđam, ne prigovaram. Puš i ljulj pauza gotove, pravac do novog stajališta kafane 'Mali Kalemegdan'. Divan je jesenji dan. Ne toliko sunčan, ali topao i zlaćan od svog popadalog lišća. Ja volim što ovde ne odnose lišće već čekaju da se formira tepih od svih tih palih zvezda. Najlepše zvezde su sa drveta platana. Velike, sa oštrim ivicama i dugačkim peteljkama. U Engleskoj su previše revnosni i odnose lišće skoro dok još i nije dotaklo tlo. Sve mora da im bude uredno i zeleno. Teško da može da se šuška. U Abington parku sam skoro znala raspored radnika zelenila te sam jurila da odvedem Akija, Dekija i Iana na vreme da napravimo jesenje fotografije pre nego što se baja na modernom traktoru ne obruši na naslage lišća. Pustite nas da makar malo uživamo u tim jesenjim čarolijama i promeni godišnjeg doba. Nego da se vratim ja na naš Day 2. Kafe popijene, Akulec ostavljen u sigurnim rukama, te se vratismo baka, Mata i ja kući na ručak. Predah mi je trajao nepunih 40min jer sam već onda trčala nazad po Akija, njega ostavila i trk sa kengurkom po Iana. Usput sam morala da svratim i do neke prodavnice Elpida na tramvajskoj stanici kod pijace jer se mojoj mami naravno svidela moja trenerka što mi je Vesna pre 3 godine kupila od te iste firme i baš bi joj bila zgodna za dom. Nije bilo takve trenerke, ali me mlada prodavačica ubedi da će se mama uvući u neku drugu veoma elastičnu. Uvukla se do dupeta, dalje nije moglo. Nije toliko elastična, ni moja mama a bogami ni trenerka. E sada nailazimo na prekretnicu dana. Po povratku iz vrtića atmosfera u kući počinje polako da se zakuvava. Mata kenjka, nervozi se, Ian izvodi kerefeke i neće ništa da sluša. Baka Goca kao mrtav konj samo sedi i ne reaguje a ja polako uviđam da stvari izmiču kontroli. Kuckam tati da zove decu što pre preko skype-a jer nisam sigurna da će izdržati još dugo. Dok pravim kajganu a sva deca (i baka) sede na svojim pozicijama za stolom, tata zove a Ian dva puta prekida vezu tako što lepo zalepi ekran laptop-a. Umlatila bih ga kao vola u kupusu za takvo ponašanje da mi vreo tiganj nije u ruci. Tu već gubim kontrolu i vičem na Dekija. Čućemo se sutra, kažem, jer ne znam gde mi je glava. Opet ništa od Matinog kupanja jer zaurlava. Dobro, probaćemo sa ranijim odlaskom u krevet. Eh, eh, taj raniji odlazak se produžio duboko u noć jer se Zverko budio na svakih 20min u jezivom plaču. Ništa nije bilo baš toliko strašno, samo začepljen nosić. Ali je to moje dete tragično doživelo. Sav taj njegov nemir nije pomogao da se Ian primiri i zaspi. Naprotiv, to je Ianu dalo uredno opravdanje da skače po bračnom krevetu, da pali i gasi lampu na noćnom stočiću, da uključuje radio, baca Miki Maus strip i da se krevelji najstrašnije. Za to vreme baka Goca gleda drugu tursku seriju na Pinku. Skoro da je plač tih Turkinja sa ekrana nadglasao Matin. Mrtva trka. Potpuno očajna, sedam u jednoj od 20 minutih pauza da pojedem nešto i sipam voćni jogurt sa cheerios. Ian gleda pa pita:''A šta to jedeš mama? Mogu i ja malo?'' Pojeo je dve pune činije. Rezultat: u 22č ''Mama, kaki. Brzo mama, kaki.'' Lele ima li kraja ovom danu. Ovaj kaki, Mata vrišti, baka i dalje gleda seriju. Ja vrištim Dekiju u telefon i po hiljaditi put proklinjem njegove roditelje koji mi se nikad ne nađu i koji neće čak ni Iana u vrtić da odvezu jer što bi rekla moja svekrva ''Kad tako daleko živite.'' Jeste teta Gorice, na kraj sveta (oni na Vračaru, mi na Dorćolu). Diši Majo duboko, ovo je samo još jedan od onih dana kad ti se čini da ćeš se raspasti. Posle skakanja i kakenja Ian je nekako zaspao oko 23č i bio premešten u svoju sobu. Mata i ja nismo spavali. Oko 1 ujutru sam mu dala Calpol sirup, koji uredno nabavljam iz UK i koji je njihova super verzija paracetamola. Magija je počela da deluje nakon pola sata što je meni dalo 3 sata sna. Day 3 se praktično nije ni završio.
0 Comments
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|