Sva moja znana rodbina je iz Vojvodine i to najvećim delom iz Subotice. Moja mama je tamo rođena, moja sestra, tata je iz Novog Sada a ja sam sticajem okolnosti jedina Beograđanka. Ali koliko god volela svoj rodni grad, mene srce vuče u Vojvodinu i mislim da mi venama struji ta austrougarska krv i šećer od svih tih preukusnih kolača i tekovina jednog minulog doba koje živi samo u sećanjima i na starim sepija razglednicama. Tu su još uvek široke aleje opasane duplim drvoredom i ona debela ladovina koja se ''uvuče'' u prizemne kuće pod čijim kapijama se lenjo razvlače debele mačke koje sneno prebace glavu kada putem prođu kola i podignu žutu prašinu u podne. Zvonko Bogdan bi otpevao da ''nema više konja, konja koji jure, a u stvari nikuda ne žure'', dok za mene nema dragih ljudi moje bake i dede, moje divne Tetuš i Teče, mog Uje i mog deda ujka i svih prijatelja koji su me odgajali i iskrojili i napravili me ovakvom kakva sam danas. Ostao je memljiv miris u našoj staroj trošnoj kući, poneki porodični portret i pregršt divnih uspomena.
Iako Subotice i Palića iz mog detinjstva nema, ima tu sad novih generacija, novih građevinskih poduhvata i oduvek sjajne budimpeštanske secesije koja daje poseban pečat i šmek severu Bačke. Te se moja porodica i ja uputismo nekim novim trasama da upoznamo taj najseverniji kutak nadomak Mađarske i ispišemo novu stranicu naše porodične istorije.
Da ne budem previše nostalgična i da ne bih koju suzu pustila dok se prisećam tamo nekih prošlih vremena, krećem sa veselim tonom. Kako se u našoj kući u Subotici ne može boraviti, reših da nam po prvi put u životu rezervišem smeštaj na Paliću i to tik uz jezero. Vila Palić je bio savršen izbor: uz obalu jezera i Ženski štrand, na 5 min od zoo vrta i svih ostalih atrakcija. Pritom ima fenomenalno dečije drveno igralište u dvorištu. Dve prostrane sobe, balkon s pogledom na jezero i susedno dvorište koje ima bazen i koje nam je pravilo ''zazubice'' sve vreme a naročito Ianu koji bi svako jutro samo proturio nosić kroz prorez u obliku srca na drvenoj ogradi i tužno govorio ''Eno ga bazen!''. Nadomestićemo mi taj komšijski bazen sa 2 na Paliću i jedan u Subotici. Verovatno ste zaključili da se u jezeru ne može kupati i da je fine zelene boje od silnih algi, ali veći problem je bakteriološka neispravnost vode. Eh, a ja sam u tom istom jezeru proplivala. Behu to neka druga vremena.
Palić je odlično mesto za porodične izlete i odmore. Ima sasvim dovoljno atrakcija da zadovolji dečije prohteve za 2 do 3 dana a kada vam ponestane ideja, pravac Subotica, koja je udaljena svega 6km. Od fenomenalnog zoo vrta, koji je ujedno i botanička bašta, preko velikog igrališta tik uz jezero preko iznajmljivanja četvorocikla i pedalina. Nekoliko privatnih hotela i vila imaju bazene otvorene za javnost a prošle godine su renovirani i termalni bazeni na Muškom štrandu. Njih na žalost nismo uspeli da posetimo jer smo zapucali u ponedeljak i gle iznenađenja, bazen ne radi ponedeljkom kao i muzeji. Sasvim logično. Veliki minus celoj turističkoj ponudi Palića je radno vreme i nepostojanje sadržaja mimo vikenda. Od petka do nedelje uveče sve vrvi od života. Promenada krcata, igralište puno, restorani polu-puni, svi frižideri za sladolede otvoreni, kiosci sa suvenirima i hladnim pićima u funkciji a onda u ponedeljak jutro totalno mrtvilo. Nigde nikog, čak ni vozić Ćira ne saobraća na relaciji Ženski - Muški štrand, sve zatvoreno, samo se galebovi i bele čaplje izležavaju na molu. Nije znatno bolja situacija ni na bazenima. Otišli smo do Campinga, koji je divno zamišljen i projektovan u šumici sa 3 bazena, 2 terena za odbojku u pesku, drvenim klupicama i stolicama za piknikovanje, ozidanim mestima za roštilj čak i bungalovima u planinskom stilu sa spuštenim krovovima, samo to ništa ne funkcioniše. Rade bazeni u kojima je voda ledena ali sve ostalo je prepušteno zubu vremena i napušteno. Ne radi više ni bar te ako niste poneli svoje piće, ni vodu nećete pronaći. Na takvu jadnu situaciju smo naleteli i u zoo vrtu kada je u pitanju ponuda osveženja, hrane, bilo čega. Kafić pored dečijeg igrališta je zatvorila poreska uprava i oblepili su ceo prostor sa crvenom trakom kao da je mesto zločina. Sreća pa ja uvek vučem sa sobom jabuke, gricke, vodu. Te sitnice pokvare celopkupan utisak inače divne prirode, savršenih cvetnih leja koje radnici zelenila besprekorno održavaju i čupkaju travčice po ceo dan. Obnovljene drvene građevine iz doba secesije (1912. godina) na obali jezera stoje ponosito i prazno. Velika terasa na kojoj su se u davna vremena održavali plesovi a potom je bila pretvorena i u restoran, nema nikakvu funkciju. Jedno veče smo naleteli na grupu kostiminiranih muzičara koji su držali tu neki koncert, nigde promovisan. Ostalo vreme smo tu igrali fudbal - savršen brisani prostor za pikanje lopte. I Mala Gostiona, gde je radio moj deda Uja - Gazda i gde su moji roditelji imali svadbeni ručak, je u blagom propadanju. Hrana nije loša, ali nekada je bila mnoooogo bolja. Bar su se deca oduševila malim igralištem u sklopu restorana sa peskom i trambolinom. I onda pričamo Deki i ja kako bi to moglo mnogo bolje da se reklamira i da Palić ima čime da se diči i da bismo mi to ovako i onako uradili, kad... poslednji dan ja sa decom stojim pored fontane sa dva labuda (nisam sigurna da li su guske ili labudovi) i tu mama sa dvogodišnjim sinom i bakom. Podenemo razgovor i kažu one meni kako Beograđani vole da dolaze jer je mir i tišina i ja u momentu shvatih - neće Vojvođani nikad ovo promovisati više nego što im treba jer nema tih para da im kupe ovu oazu tišine i ovu debelu ladovinu do kojih gradska vrelina ne probija. Ovo je ipak ispao pomalo nostalgičan post, al' čekajte samo kad se raspišem o Subotici... Ih, ima i vama suza da kane ;)
4 Comments
Pedja
2/8/2017 13:08:43
Divno da ste bili i videli kako je sad Palićko jezero. Možda i nije loša fora da preko nedelje nema ništa. Čovek može da se sastavi od usijanog asfalta i svega onog što takva svetlost nudi. Jeste, malo se sve razmrda tokom vikenda, živne i onda mir i tišina do sledećeg, zanimljiv pristup.
Reply
Kristina Burton
2/8/2017 13:17:53
Divan text! Uspomene su cudo, uvek su lepe i prijatne.Sjajno je kada imas priliku da posetis draga mesta.:)
Reply
Meni je već suza kanula od uvoda, jedva čekam ostatak priče o Subotici. Davno sam tamo bila, volela bih opet da je vidim, za Vojvodinu sam jako vezana (Sremačko poreklo, ali srce u Bačkoj, a poslovi me vazda u Banat vodili), taj njihov mir je neprocenjiv... Krajem meseca idem u koloniju u blizini Sente, pa će mi srce biti na mestu... 😊 Divan post, Majo!
Reply
Deki
2/8/2017 13:24:01
Bilo nam je stvarno divno. Deca su posebno uzivala u Zoo vrtu (nikad blize lavovima i tigrovima nismo bili) i bazenima (kad se naviknes na led vodu). Preporuka za sve roditelje. Samo nije za one koji vole guzvu, buku, suvenire i potrebu da u svakom trenutku imaju u vidokrugu radnju/trafiku. Za sve koji vole igrice, atmosfera je kao u "Bioshock Infinite" :)
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|