Nekad nas je bilo dvoje. Pre skoro 14 godina. Pas i ja. Činilo se da nam niko drugi nije potreban. Sada nas je petoro. Prva ljubav mog života, moj suprug Dejan. Potom smo stvorili čudo broj 1, našeg sina Iana. A pre godinu dana se rodilo i čudo broj 2, mali Matija. I tako smo sad svo petoro u mom porodično-devojačkom stanu na Dorćolu. A ovako je sve počelo. Aki Moj pas će u junu 2017. napuniti 14 godina. Već otežano hoda i vuče zadnje šape. Sluh mu je otišao još pre godinu dana a vid mu uveliko slabi. Mislimo da vidi samo u obrisima. Postao je pravi dekica koji spava po ceo dan i ima svoje standardne rutine. Iz dana u dan se plašim da se jedno jutro neće probuditi te želim da njemu posvetim svoj prvi post. Da ne bude posthumno. Da ne bude kasno. O Akiju sam puno pisala i evo nekih odlomaka. Akijeve avanture u Varšavi 1. novembar 2010. Danas je Dan mrtvih ili Svi-sveti, kako radije nazivaju moji Vojvođani ovaj dan, i Poljaci kao veliki katolici, ga uveliko obeležavaju organizovanim odlascima na groblja da odaju počast mrtvima. Takođe je ovo i neradan dan, tako da sam ja rešila da malo zabeležim Akijeve doživljaje i avanture u Varšavi pošto će se za koji dan navršiti godinu dana Akijevog boravka i novog identiteta u ovom gradu. Aki veliki putnik, je novembra 2009. rešio da proširi svoje vidike i otkrije čari letenja avionom. Do tada je već upoznao većinu prevoznih sredstava počevši od automobila, autobusa, tramvaja pa čak i voza. Upoznao je zelene padine i livade Kosmaja, miris roštilja u Ksenijinoj vikendici na Trešnji podno Avale, išao na piknike po Košutnjaku i Adi sa komšinicom Draganicom, smucao se sa drugaricom retriverkom na placu u Boleču, družio se s ostalim kucama kod kuco-paziteljke Dragice u okolini Beograda, preprešačio veliki Beli Grad uzduž i popreko, ugledao vojvođanske ravnice kroz prozor voza i proveo par dana u našoj kući u Subotici dovikujući se sa ostalim džukcima iz komšiluka gde je jedini spas noću bio glasno pušten MTV. I tako je došlo vreme da se i Aki vine pod oblake na 10 hiljada metara. Bile su to ozbiljne pripreme; skoro kao za lansiranje u svemir. Striktne dijete, šišanje na keca, vežbanje pritiska u ušima (hihi), silne provere zdravstvenog stanja, laboratorijski rezultati iz Novog Sada sa pečatom EU, mnogobrojne potvrde, uverenja i naravno, plaćanja. Ali stigao je i taj dan kada smo se nakon boce sedativa kod veterinara uputili u crnoj torbi po propisanim dimenzijama Austrian Airlines-a na naše putešestvije. I da cela stvar ne bude komplikovana i dosadna, morali smo da putujemo preko Beča. Da, da, Aki letač je odma' overio 2 leta i dobrih 6 sati strpljenja svih aerodromskih kontrola, ukrcavanja, iskrcavanja, trčanja na drugi terminal... Bilo je uzbudljivo - toliko da sam se ja više tresla od njega i stigla sva preznojena u Varšavu. Varšava - nov stan, novo okruženje, nov grad, novi jezik - pa makar to bio i kučeći. Treba se snaći, treba se navići, steći nove navike i nove drugare. I rešili mi da se što pre asimilujemo s domorocima kako znamo i umemo. Pripremili se i za duge i hladne poljske zime - kupili nov kaputić, skafander, ošacovali parkić u našoj ulici i krenuli u otkrivanje komšiluka. A da, još se gazdarica opremila sa par osnovnih reči na poljskom - čovek bi rekao ''Ma na sve smo spremni!'' I krenemo. Ulica Emili Plater je malo čudna noću: tu se skuplja svakojaki svet, prijateljice noći a do nedavno je postojao i jedini srpski restoran ''Mala Serbia''. I stigli mi do parkića pored škole a preko puta crkve u oblasti ''crvenih fenjera''. Pojavljuje se naša prva drugarica, mala žuta kujica Sonja sa bakicom. I pita mene bakica koliko je Aki star. Ja sva ponosna što sam razumela šta me pita lepo odgovaram 6 godina. Potom me bakica pita da li je to ''piesek''? Ja još uverenija odgovaram ''nie, nie, to nie jest piesek, to jest pies!'' (malo objašnjenje pies znači pas a piesek znači mužjak! elem, trebalo je neko vreme da prođe da ja to shvatim jer sam mislila da je piesek štene) I tako me bakica u zbunu gledala a ja sva važna pokupila govance za Akijem i rekla ''Dobranoc''. Parkić smo ubrzo prestali da posećujemo pošto se ispostavilo da je stecište velikih rasa pasa i da mi mali nismo dobrodošli jer delujemo kao lak plen za predatore. Ali smo stekli nove prijatelje i jednog nepijatelja za ovih godinu dana. Aki je bacio oko na kujice butikašice i sada ih imamo već 3 u radijusu od 300 metara. Prva nam je mala bela Westie devojčica, koja sa svojim gazdom prodaje neke majice sa nalepnicama i šaljivim tekstovima (tipa ‘’Ale jaja, widzialem Mikolaja’’). Potom preko puta, u istoj ulici, je devojčica Špic, koja izviruje iz radnje sa lampama i abažurima. Ona je stidljiva i svaki put se samo njušne s Akijem i zbriše u sigurnost raznobojnih lampiona. Njena gazdarica voli da me obaveštava o vremenskoj prognozi i o predviđanjima snežnih padavina. Pouzdana je kao Indijanci - već je omašila najavu snega za ovu sezonu. Kada se krene malo niz tu istu ulicu, skrene levo, prođe radnja sa kompjuterima i vijetnamski take-away, stiže se do fancy butika u podrumu zgrade. E tu se nalazi prava cica i Akijeva miljenica (Punia) - lepo ošišana i negovana ženkica foksterijera. Ona je već namazana - pojavi se na vrhu stepenica, vrti se oko Akija, ovaj taman izludi, krene da bali kad ona hop, zbriše u zatamljeni prostor bundi, večernjih haljina i štikli. Naravno nisu samo ''butikašice'' jedine drugarice - imamo i pekinezerke i neke smešne čupavce po kraju. Jedini neprijatelj nam nije kučećeg porekla već baba ''odozgo''. Buni se, stalno se nešto buni kako Aki laje, kako je to strašno i kako ja moram da učinim nešto. Sprovela ja istraživanje po zgradi i kada saznah kako komšija sa prvog hoće da ''pozajmi'' Akija (nedavno su čuvali štene Jack Russela), kako se komšinica sa sprata stresla kad su majstori lupali neki stan sa petog da će Aki dobiti napad i kako ga čistačica i nastojnica zgrade uvek počeše iza uveta i tepa mu k'o detetu, reših da ignorišem babu ili ''babku'' (kako Poljaci zovu nadžak-babe). Sad se samo osmehujemo i javljamo jedna drugoj a Aki izigrava anđelčića. Razne dogodovštine smo imali i razne goste. Moja Ksenija je otvorila sezonu još u maju, potom su bili Baljkovi sa decom, pa moja mama... izređala se familija i Aki je za svakim tugovao; zaista mu je trebalo po par nedelja da se navikne da nemamo više goste i da ih ne vodamo po celom gradu i parkovima. Imali smo i nedaću sa prvom frizerkom - vešticom Ivonom, koja je na drugoj poseti uspela da Akiju iseče oba uha mašinicom. Bilo krvi na sve strane i jedva smo uspeli da zalečimo. Evo, Aki sad ima nove uši i nov salon za kuce ''Hot dog'' sa kojim smo presrećni. Deki me zeza da ga je Ivona vratila kao tifusara a da će ga ovi skuvati. Proverili smo, nisu Kinezi te opasnosti za sada nema :) Ponosno smo učestvovali i u II paradi labradora i (uz Akijevu pomoć) oborili Ginisov rekord u najvećoj šetnji jedne rase pasa. Hehehe - Aki mali labrador, glavna atrakcija na paradi. Aki ima i svoju pet-sitterku Basia-u, kojoj se uvek obraduje i koja ga čuva, šeta i vodi na izlete van Varšave kad smo mi na putu. Navikli smo se, lepo nam je ovde. Varšava je postala naš drugi grad i zajedno svaki dan otkrivamo nove puteve ''kojima se ređe ide'' (to me opet Deki zeza). I ako nas neko pita šta nam je najbolje u Varšavi to su nepregledni parkovi, šume, jezerca, patkice, lasice na povocima, veverice i mnogobrojne kuce. Vaf, vaf
0 Comments
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|