Vratili se mi sa 2 stepena Celzijusovih kopenhagenških na 2 stepena Celzijusovih beogradskih uz povremene udare vetra i nanose kiše. E tu se otprilike svaka sličnost između ove dve prestonice završava. I ako bolje razmislim to je jedina trula stvar u državi Danskoj – vreme!
Ja sam Kopenhagen imala prilike da upoznam nekoliko puta, ali sam sada želela da ga pokažem i mojoj porodici. I da upoznaju moje dugogodišnje prijatelje umetnike Bosance-lažne Dance. Znala sam da će to biti Danska kakvu do sada nisam doživela sa tek prohodalim jednogodišnjakom i nezaustavljivim trogodišnjakom. I bi avantura za sebe, ali divna avantura, skoro kao sa stranica Andersenovih bajki. Uz povremeno podizanje tona na Iana i upozoravanja da ne skače baš u svaku baru i da ne mora da se valja sa kucom Lolom po blatu i da zavrne rukave kada hoće da mazi raka, da ne hoda po samoj ivici Ofelia štranda ne bi li završio u moru ispred zgrade Opere. Ako zanemarimo ove detalje, deca su bila fenomenalna. Mata mali anđeo od početka do kraja, Ian zvrk kakvog nema sa povremenim napadima ludila. Znajući gde idemo i da putujemo s decom, spremila sam plan i program za sve vremenske uslove. Nema da nas iznenadi kiša, vetar, sunce. Ah, pa ipak smo mi do skora živeli u ostrvskoj zemlji sa veoma sličnom klimom. Mi smo Mikići Landratoškići na sve sprmni(ći)! Iz stana smo se na aerodrom 'Nikola Tesla' uputili u sledećem izdanju: Dejan i ja sa po Nike rancem na leđima, Ian sa rancem Patrolne šape, meni na levom kuku Mata a u desnoj ruci sklopljena kišobran kolica, Dekiju u levoj ruci jedan kofer u koji sam spakovala svo četvoro a u desnoj rasklopivi krevetac za Matu, jer ipak idemo kod mog druga umetnika u stan koji je sve samo ne child friendly. Dogegali se na aerodrom, predali prtljag, lepo prošli pasošku kontrolu sa Ianom koji uredno predaje naše pasoše i ćaska sa službenicima, decu pustili u neke improvizovane igraonice sa plastičnim kućicama po principu 'sklopi sam pa se igraj' (koje nismo uspeli da sklopimo). Ja čak uspela i da popijem kafu. Sve se sjajno odvija, još da vidimo kako će se ponašati u avionu. Sa Ianom imamo loša iskustva od kako je bio beba i redovno bi nam nadramio, galamio, pravio scene. Mata leteo prošle godine prvi put na more i sve bilo odlično. Ne brinem ja za njega. I nisam ni morala. Čekala sam samo šta će Ianu pasti na pamet. Ian seo do prozora, Mata i ja u sredini, Deki do prolaza. Po poletanju Ianu uključili crtaće, gricka neki hlebić, pijucka sok. Milina. Ian sve govori:''Mama, letimo kao Pepa prase! Letimo, letimo, avionom visoko!'' Jeste sine, samo mi malo severnije, ne baš u Italiju na letovanje. Idila je trajala prvih sat vremena. A onda kreće obrt. Prvo se Mata ukakio i ko nije presvlačio dete na Air Serbia letu u kabini 50x50 cm sa daskom za bebe veličine 30cm koja je pogrešno orjentisana te bebu morate da presvlačite sa strane a da joj istovremeno držite noge da ne skliznu u lavabo i da udarate glavom u kosinu wc kabine, onda ne znate šta ste propustili. Samo ću reći da nisam uspela da namažem Pavlovićevu mast. Vratili se na sedište, ja sva preznojena a kapetan nakon 10 min objavljuje da se vežemo jer se polako približavamo aerodromu Kastrup. I uzela ja da vežem Iana a on udri u plač i dreku, sa sve izgovorom da ga boli pojas, pa se onako izvlači kao glistica. Drama s njim uveliko u jeku kad nam se približava stjuardesa u ranim 60-tim godinama i već zgužvanim i nimalo ljupkim licem sa sledećom rečenicom:''A da li je on bolestan?'' Ja:''Nije, nego neće da veže pojas.'' Ona:''A da mu vi lepo stavite kapi za nos, to se uvek dešava kada su prehlađeni. Mora da ste poneli neke kapi?'' Ja:''Nije prehlađen i ništa mu ne fali samo je bezobrazan.'' Ubeđivanje sa baba-stjuardesom je potrajalo još koji minut. Aman ženo! Umalo joj htedoh reći da sam ja završila obuku za stjuardese a da sam kurs za majke odavno položila te da mogu da prepoznam raznorazne oblike ponašanja mog starijeg sina, ali se suzdržah. Never mind! Sleteli mi i skoro momentalno Ian prestade da plače. Nakon 2 i po minuta dok čekamo da avion pristane, kaže meni Ian i pokazuje:''Vidi mama, ja umem sam da vežem pojas!'' Da nisam držala Matu u rukama mislim da bih mu zalepila glavu za prozorče. Pri izlasku iz aviona okreće se ka meni stariji bračni danski par i saosećajno mi kažu:''Oh, it must be terrible this air pressure for them. Poor thing.'' Meni bi malo lakše i ne izađoh u suzama na aerodrom. Dobrodošli u Kopenhagen!
1 Comment
Deki
21/4/2017 15:05:31
Hocemo jos!!!
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|