Kako se osloboditi šlaufa oko stomaka i nepostojećeg struka nakon dve trudnoće i dva carska reza u dve godine za manje od dve godine? Ha, jesam li vas zbunila :) Mata napunio godinu dana a ja još vučem debele kifle i blago amforastu liniju tela. Pokazivač na vagi se zalepio na 62kg i ni makac niže. Još me sestra ubi u pojam kad mi otkri tajnu da ta naša vaga nije dobro štelovana te pokazuje 1kg manje. Sjajno, znači 63kg u realnom prostoru. To mu dođe i dalje 5 više nego pre začeća malog Matije. Dosta je bilo zevzečenja i verovanja u babske priče da 'koliko ti vremena treba da nosiš bebu u stomaku toliko vremena ti treba da izgubiš ekstra kilograme'. To mačku o rep, bacam se ja na ozbiljne vežbe. Jao kako mi sad samo Engleska nedostaje i naš divan Abington park. Tu smo Ian i ja sa njegovih 6 navršenih nedelja života krenuli na buggy fitness. Ništa lepše nego trčati sa kolicima i bebom u prirodi sa ostalim mamama i bebama. Milina. Ali toga nema u Srbiji. Zato se ja bacih na potražnju nekog fitnessa, vežbica, šta god. Kako ću to uklopiti sa dvoje dece i psom, pojma nemam, ali namera mi je ozbiljna. Ne dozvoljavam da mi se na ovogodišnjem letovanju na Kritu preliva trbuh preko bikinija. Prošlogodišnji prizor na Skopelosu je bio stravičan. Ponoviti se više neće. I otkrih ja da se ovaj vikend u sportskom centru u našem komšiluku odigravaju besplatni promotivni treninzi. Prijavih se momentalno na dva i to u istom danu: pilates u 12:30 i TBW u 15:00. Ambiciozno. Na listi se nalazilo tonu nekih programa tipa Focus, bez i reči objašnjenja o čemu se zapravo radi. Za TBW saznah da je u pitanju neki Total Body Work Out. Ma mogu ja to. Još kada se Deki vratio jedan dan sa Ianom iz vrtića i saopštio mi da je pozvan na dečiji rođendan u tu istu subotu i još u 12 sati, mojoj sreći nije bilo kraja. Juhu! Deca s tatom u igraonici a super mama kreće da bude super fit mama. Te subote tj. juče odvedosmo decu prepodne do zoo-vrta. Moje mesto duševnog mira i relaksacije. Kasnije ću posvetiti priču BEO Zoo-vrtu, za sada je dovoljno reći da je uzbuđenje bilo na vrhuncu jer smo hranili mamu kengura sa bebom u torbi. Ja se dobro nisam rasplakala. Nakon nekoliko sati jurcanja i druženja sa životinjama, Mata je konačno zaspao u kolicima a Ian je počeo žešće da krizira. Ajmo brzo kući po poklon i fitness opremu. Za 10min, koliko mi je bilo potrebno da upakujem poklon, spakujem Mati ručak, presvučem se i pripremim ranac, Ian je uspeo da zaspi na sofi. Deki već kreće sa pričom da ostanu oni ipak kod kuće bla, bla. E vala neće moći. Nosimo ga tako uspavanog do igraonice 3 ulice od nas. Imam 20min fore da ih ispratim do igraonice i dijagonalno pretrčim preko parka do sportskog centra. Stigoh sva preznojena. Čas samo što nije počeo. Mislim da sam za minut i po uspela da strgnem sve sa sebe i uvučem se u nove helanke i patike kupljene za ovu priliku. I uvek mi u glavi stihovi Bore Čorbe:''Ove naše seljanke uvukle se u helanke.'' I smešno mi. Setim ga se onako pijanog u kafani preko puta moje gimnazije, V beogradske. Trče mu tinejdžeri po autograme a on ne zna gde se nalazi. A tek veliki odmor prepodnevne smene. Ulazim u salu, nas jedno 10-12 devojčuraka-tinejdžerki-i-jedna-mama. Dobro je, ipak nisam ja u najgorem izdanju. A instruktorka kao sa naslovne strane Lepota i zdravlje. Sva nasmejana, našminkane oči sa jedno tri sloja maskare. Vidim joj lepe oči sa pola sale uokvirene. Tršava kosica, zmijsko telo, osmeh ne silazi ni kada radi trbušnjake. Kaže ona da uzmemo svi i tegiće. Već mi bi čudno što tegići na pilatesu. Zar nisu lopte namenjene pilates vežbama?! Nigde lopti na vidiku, zgrabih ja par tegića. Šta je, tu je sad. Udari tršava tempo od samog starta. Iznad glave joj veliki digitalni sat. U 12:42 duša mi već u nosu a sa tegićima još nismo ni počele. Prizor kao iz onih komedija '80-tih kada sredovečni muškarci reše da idu na fitness ne bi li obradili instruktorku. Sve smo van kondicije, izgledamo polu jadno i kljakavo a trudimo se da kao ne zagledamo jedna drugu. Nakon prvih pola sata već ima popadalih, ja zajapurena najstrašnije. Srce pumpa li pumpa. Lele ima li zaista svrhe sav ovaj napor. Izdržah nekako do kraja i čuh jednu devojku kako pita:''Zar nije pilates za babe? Pa mi riknusmo ovde.'' U svlačionici me neki devojčurak priupita da li idem na još neki trening a ja odgovorih da sam se ja već dovoljno i totally work out. Beži bre, kakav još trening. Ako stignem nazad do igraonice biće dobro. ''Dobro, ćao onda. Odoh ja na Focus.'' reče klinka. ''Ej, a šta je taj Focus?'' ja ću. ''Pa to nešto kao igraš, hvataš ritam... tako nešto.'' odgovori pink shirt. Samo se ti dušo fokusiraj. 15 min kasnije u igraonici: moj suprug ''Nego, jesi li zaustavila saobraćaj usput sa tim crvenim licem?''. Biću ja FIT, videćeš!
0 Comments
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|