Zaleđeno kraljevstvo Kalemegdan je ovog vikenda delovao kao žanr scena sa platna Pitera Brojgela, osim što su klizače zamenili sankaši i kliskaši. Posle dugo vremena pao je pravi sneg i pretvorio ovu našu dorćolsku mahalu u zaleđeno kraljevstvo po kojem se šarene dečiji skafanderi a kuce veselo uskaču u snežne nanose. Radost za sve! Mene je ova staza vratila u detinjstvo i doba kada me je tata od kuće do Kališa vukao na sankama. Tada se nekako ulice nisu čistile i sve je škripalo pod čizmama. Moj otac nikad nije nosio kapu niti rukavice dok je šal samo nehajno prebacivao i više imao dekorativnu nego funkcionanu ulogu. I onda bi mu se uši toliko zacrvenele od hladnoće da su bili potrebni sati i sati da dobiju ponovo normalnu boju. I očevi na sankalištu su uvek bili najsmešniji - gurali bi se na sanke i onda hvatali zalet od staze ispod Cvijete te krivudali sve do kućice javnog WC-a. I uvek taj takmičarski duh ko će duže da se spušta niz padinu i da pritom omaši drvo :) Nisu očevi ni danas mnogo drugačiji ... Jedino što u ta vremena mi nismo znali šta je ''klisko''. Doduše, sećam se da su se Cigančići iz kraja dosetili da razbijaju velike bele plastične kugle, koje su nekad bile deo ulične rasvete Kalemegdana, i da se potom u njima spuštaju kao u ljusci jajeta. Biće da je to bio prototip današnjeg kliska :) A Ian i Mata sada svu zabavu pronalaze u kliskanju. Za sanke ni da čuju. Mata, pošto se ne spusti skroz leđima već sedi, krene nekako u rikverc i umire od smeha dok unatraške kliska okrenut suprotno od pravca kretanja :) I onda krenu ambiciozni roditelji, bolje rečeno očevi, koji bi da oslobode decu straha od snega/sankanja/kliskanja pa ih u suzama posade na sanke i gurnu svom silinom a majke u pozadini samo gunđaju:''Ma drvo u najavi! Nema šanse da omaše!'' I naravno, mame su uvek u pravu :) Pa kreće sudaranje i obaranje druge dece na stazi. Meša se plač sa radosnim pokličima, ali su svi nekako nasmejani jer znaju da je ova zimska čarolija u gradu danas retkost i da se sanke mnogih beogradskih zima ne izvade iz garaže nijednom. Setih se sada da je tata obavezno podmazivao naše sanke kožuricom od slanine. Ih, bez dobro podmazanih nema svrhe ići na sankanje. Ne znam da li se to i danas radi, al' eto predloga ;) I volim da posmatram krovove Dorćola sa svog prozora i kako se ceo vizuelni doživljaj promeni pod belim pokrivačem. Polako nestaje jedna po jedna stara kuća, romskog naselja na kraju Braće Baruh ulice više nema i nova gradilišta niču gotovo svakodnevno. Dunav vidim sad samo u parčićima a šuma na drugoj obali je sve ređa jer se ''ča-ča-ča'' naselja (BorČa, OvČa i KrnjaČa) uveliko šire i raskrčuju sve pred sobom.
4 Comments
Nina
17/12/2018 19:50:43
Divne fotke i optimističan post, lepo podsećanje da je svako godišnje doba posebna i uvek nova radost. Uhvatila si ono najlepše od beogradske zime, samo je tako i treba posmatrati i uživati u njoj maksimalno! <3
Reply
Kristina Burton
18/12/2018 17:13:18
Divan zimski pejzaz u pisanoj reci,podestio je i mene na detinjstvo i jednu ludu noc na Kopu.Kliskanje je super,samo ne preporucujem na ski stazi...:)
Reply
J.
24/12/2018 12:42:49
Divan opis jednog snežnog dana u beogradu. Sećam se da sam jednom davno pročitala u jednoj knjizi "jedno od prvih znakova da si izašao iz detinjstva je kada ptestaneš da se raduješ snegu"
Reply
Mama Marija
28/12/2018 00:58:49
Тако ме пљусну носталгијом. И за Београдом и за снегом. За Београдом посебно :) Диван пост
Reply
Leave a Reply. |
AuthorIstoričarka umetnosti koja voli pisanu reč, fotografiju, da putuje, da otkriva nove svetove i kulture, da boravi u društvu životinja i u prirodi, a ponajviše svoje dečake. Imam ih trojicu (za sada)... Categories
All
Archives
December 2020
|